Ljubav ne poznaje granice
Bosanska crna gazela
Da ljubav ne poznaje granice, pokazuje priča 25-godišnje Kenijke Lucije Kimani Mwahiki i dvije godine mlađeg Prijedorčanina Siniše Marčetića. Dvoje mladih talentovanih atletičara-dugoprugaša upoznalo se u aprilu 2004. u Austriji na treninzima za nastup u salcburškom polumaratonu. veza koja je u početku bila malo vjerovatna i zbog daljine i zbog različitosti nakon dvije godine okrunjena je brakom.
Lucija Kimani-Marčetić, koja već godinu živi u Prijedoru, te je dobila i bh. državljanstvo, prošlog vikenda je imala svoj prvi nastup u dru atletske reprezentacije svoje nove domovine. Bosanka Lucija postala je junakinja države jer je u utrci na 5.000 metara osvojila srebrenu medalju za BiH, istrčavši stazu dugu 5 km za 16:20,21. popraviviši i lični rekord za nevjerovatnih 130 sekundi, ujedno se približivši državnom rekordu BiH starom više od 20 godina !
“Za mene je trčanje u trakama pomalo komplikovano. Naučila sam trčati po zemlji. Trčati ukrug je malo teže za mene. Ali ovo što se desilo u Zenici je bilo fantastično. Slušala sam sve moje trenere, uključujući naravno i supruga Sinišu i tu divnu publiku koja je navijala. Nisam očekivala da ću biti druga, ali sam se potajno nadala da bi mogla trčati dobro i ostvariti dobar plasman. Stalno su me ohrabrivali i vikali idi, idi, možeš ti to. zaista se divim toj publici....
U Keniji kad imamop takmičenja, nema puno publike. Ovdje u Zenici je bilo zaista divno. Svi su navijali Bosna, Bosna, zaista nešto izvanredno”, priča Lucija. Ovu vrsnu atletičarku u našoj zemlji od milja su prozvali crna gazela.
Susret u Salcburgu
Siniša nam je ispričao kako je došlo do prvog kontakta i onih iskrica koje su prerasle u ljubav...
“Studirao sam u Salcburgu, a Lucija je došla sa atletičarima iz Kenije. U toj austrijskoj pokrajini bio sam jedan od najboljih dugoprugaša i maratonaca i jedna kompanija me uzela da trčim za njih Salcburški maraton. Upoznao sam jednog Etiopljanina na ulici. U razgovoru smo došli do onog što nam je zajedničko, a to je trčanje. Rekao mi je da je tu zajedno sa prijateljima iz Kenije. Dogovorili smo se da dođem trenirati sa njima. Sutradan sam trenirao sa njima, a za naveče smo dogovorili zajedmički izlazak. Ipak kad sam došao do mjesta gdje su bili smješteni, svi su već bili izašli osim Lucije. Slučajno smo se sreli, upoznali i razgovarali neki sat”, prisjeća se s osmjehom na licu Siniša.
Narednih dana, objašnjava, nastavili su zajedno trenirati, a odnos sa Lucijom je bio čisto prijateljski . Na samom takmičenju na deset km Siniša je pobjedio, dok je Lucija kojoj je to bila prva zvanična trka u karijeri bila druga u polumaratonu. Poslije toga ona je morala nazad u Keniju, a Siniša je potegnuo do Beča da je isprati na avion. Sljedeći dan vido je da ga je neko zvao sa nepoznatog, čudnog broja. Shvatio je da bi to mogla biti Lucija. Otišao je do pošte, nazvao. Počelo je dopisivanje SMS porukama...
“Jednostavno sam joj rekao u jednom razgovoru da mi se sviđa. I tako je počelo... Mjesečno sam trošio na telefonske razgovore sa Lucijom 300-400 eura. Kasnije su mi ponudili da idem u keniju da treniram u jednom tamošnjem kampu. S obzirom na to da sam je želio vidjeti, rekao sam im samo mi platite kartu, smještaj i hranu i idem. Nudili su mi da idem u neko drugo mjesto, ali ja sam uspio dogovoriti baš u ono mjesto gdje je ona živjela. Trenirali smo tamo zajedno tri mjeseca, poslije čega smo ponovo došli u salcburg. Ona je pobijedila tada na maratonu, a ja sam završio treći na polumaratonu”. priča Siniša uz napomenu da su u međuvremenu bezuspješno pokušavali na sve načine da lucija dobije papire da ostane u Austriji.
“Morala se vratiti u Keniju. Tražila je vizu za Austriju, ali joj nisu dali. Odlučio sam za njom u Keniju da vidim da li joj mogu pomoći. Tražili smo ambasadu BiH, ali je tamo nema, već ima samo u Južnoj Africi i Egiptu koje su najbliže. zamolio sam prijatelja iz Austrije da joj pošalju garantno pismo da dođemo tamo i poslije toga se pokušamo prebaciti za Bosnu.
U augustu 2005. smo uspjeli. Jedan čovjek iz Sarajeva koji je radio u konzulatu u Beču puno nam je pomogao. I u BiH smo došli 19. augusta 2005. U početku kao i svugdje bilo je teško. Poslije smo sakupili sve potrebne papire. Vijeće ministara BiH je odobrilo da Lucija dobije bh. papire i da može nastupiti za svoju novu zemlju”. kaže Siniša.
O životu u Prijedoru
Lucija je u međuvremenu počela trčati za AK Borac iz Banja Luke, a o životu u Prijedoru kaže: “Živjeti u Prijedoru za mene je dobro. Ima dosta mjesta na kojima mogu trenirati. I sa atletičarima iz tog grada, prijateljima. Volim mnogo familiju iz Bosne, posebno moju mamu i sestru ovdje (Sinišina majka i sestra). U Keniji imam tri brata i tri sestre i moja familija u Bosni nije toliko brojna kao tamo, ali su super. Sa Srpskim jezikom pokušavam se snaći. Učim. Ne razumijem sve riječi, ali ljudi me poprilično razumiju šta hoću reći. Nadam se da ću iduće godine govoriti dosta bolje, možda 70 posto savladati jezik”.
Lucija je oborila državni rekord BiH u polumaratonu dva puta ove godine i državni rekord u maratonu koji je bio iz 1989. Prvakinja je BiH za ovu godinu u krosu, zatim na 1.500 i 3.000 m, pobjednica ekipnog prvenstva BiH na 3.000 m sa Ak Borac, zatim pobjednica splitskog maratona i riječkog polumaratona, te osvajačica srebrene medaljena Balkanskom prvenstvu u atletici na 5000 m.
Mirza Dajić
Oslobođenje 07.09.2006.
