Povratnica u Bratunac kaže da je najviše strahovala kako će upisati svoju djecu u tamošnju školu
Organizacija CRS (Catholic Relief Services), u Bosni i Hercegovini provodi projekat „Trajna rješenja za korisnike kolektivnih centara“. Zahvaljujući ovom programu, Sabina Hodžić se sa svojom porodicom vratila u Bratunac. Najupečatljiviji momenat nakon povratka za nju je ulazak u školu sa djecom:
„Nisam imala snage da dovedem djecu u školu, bilo me je strah. U ponedeljak sam ih odvela i toliko su me lijepo prihvatili, pedagog, direktor, učiteljice. Posebno pozdravljam učiteljice Sofiju i Valentinu. To su učiteljice mog Envera i Vehidina. Prihvatile su ih kao svoju djecu. Prihvatila su ih i ostala djeca, pomažu im, tako da je moj Vehidin dosta toga savladao, tako i Enver. Mnogo sam im zahvalna na tome. Bitno mi je da su djeca sretna i zadovoljna. Muž ne radi, ima penziju od 150 KM.“
O životu u kolektivnom centru Sabina kaže:
„Bila sam 11 godina u kolektivnom centru u Tuzli, prognaničko naselje Mihatovići. Tu sam došla nakon pada Srebrenice. Davali su i hranu i odjeću i obuću, sve su davali što su mogli. Međutim, prezadovoljna sam što imam svoju kuću.“
I Jasmin Muminović je obuhvaćen programom povratka u Bratunac:
„Godine 2003. smo prvi put došli autobusima. Kad smo došli našli smo porušene domove, sve je bilo zaraslo, tako da nismo mogli prepoznati gdje smo prije živjeli. Međutim, UNHCR se postarao, dao nam je nekih poljoprivrednih alata kojim smo odmah započeli čišćenje tih terena i porušenih kuća. Tako da smo u 2004. godini imali prve povratnike – pet domaćinstava – koji su se vratili u svoje devastirane kuće, podrume ili u po jednu sobu u kojoj se moglo živjeti. UNDP je donirao izgradnju puta, jedno kilometar puta, i to je super izašlo. U 2004. godini smo imali mnoge posjete raznih organizacija, ali su se bojali da ulažu u taj projekat kod nas, jer bila je problem voda. Takoreći pukim slučajem pojavio se taj CRS i uzeo nas. Uradio je 12 kuća sa infrastrukturom, znači vodom i strujom. Prvo dijete mi je rođeno u Srebrenici 1994. godine, a drugo na Ježevcu, u kolektivnom centru u Banovićima. Život u kolektivnom centru nije toliko podnošljiv. Dijelili smo sobu, tri sa tri, sa još jednom porodicom, koja je takođe imala dvoje djece i stariju majku. Ja sam živio sa dvoje djece i sa ženom. To su bili nenormalni uslovi. Veliki je pomak odmaći se od kolektivnog centra. Želio bih da kažem da kolektivne centre treba zatvarati jer to nije za život.“
slobodnaevropa.org 03.09.2006.
