Izbjeglička priča "mješovitih"

Višegrad - U predratnoj BiH čak 25 posto sklopljenih brakova bilo je medju osobama različitih nacionalnosti, koji su prozvani nesrećnom sintagmom – mješoviti. O jednom takvom paru, koji u okupiranom Višegradu nije imao što tražiti, o njihovim putovanjima, i konačnom povratku...

Ne baš klasična izbjeglička priča. Dara i Medo Medić iz Višegrada zbog svog mješovitog braka moraju početkom rata da odu u svijet. Njihovo četvero djece se rasipa na sve strane, a oni su se obreli na Kosovu:

„E sada, možete misliti kako nam je bilo izvesti iz ratnog haosa četvero djece? Uvijek se rasplačem. Morali smo otići na početku 1992., morali smo baš. I eto otišli smo za Srbiju. Onda smo bili na Kosovu, u Prištini, dvije i po godine u kolektivnom smještaju.“

Kada su sredili papire, odlaze u Ameriku, gdje sakupljaju djecu - i kompletna porodica mukotrpno radi da bi preživjela:

„Međutim, Amerika je samo jedna velika, šarena laža. Tamo nam je bilo grozno. Svima. Svi smo radili. Muž i dva sina su radili u hladnjači, ja i kćerka - kćerka je građevinski inžinjer, ja sam nastavnik, inače sam studirala srpskohrvatski i književnost - smo radile kao sobarice u hotelima. Načekali smo nekako dok smo dobili one zelene karte i odmah smo se vratili.“

Žudnja za rodnim krajem, ipak, preovladava. Najprije se vraćaju u Srbiju, pa u Bosnu. Bračni par Medić kao prosvjetni radnici devet godina rade na Pešteru:

„Vratili smo se u Višegrad 1996. Pošto ovdje još nismo mogli da se vratimo, ne da se nismo osjećali sigurno nego nije moglo se - ti možeš, ti ne možeš, uvijek su nas dijelili jer smo mješoviti bračni par - potražili smo posao u Srbiji i našli smo posao na Pešteri kod Sjenice. I tu smo radili devet godina. Bilo nam je predivno.“

Konačno, vraćaju se u svoj Višegrad. A sin Jasko, koji je inače završio likovnu akademiju, radi na Havajima, odlučio je da u Dobrunu na obali rijeke Rzava, ispod srednjevjekovnog grada Dobruna, a u blizini stare crkve i džamije napravi eko park:

„Dobrun je, inače, poznat bio i prije rata. Ja smatram da će Dobrun biti ipak Dobrun i poslije ovoga svega. Nego više smo se mi rukovodili da nešto unaprijedimo tu da bismo zaposlili i druge i da bi si oni sami našli neki posao, pa smo mislili nešto u pogledu turizma, pošto i sam Višegrad, struktura višegradska, a i Višegrađani sami propagiraju turizam, da bismo tu nešto u tom pogledu otvorili. Ili, šta ja znam, ovi suveniri iz naših krajeva, iz Višegrada, to ćemo nekako da reprezentujemo, ako budemo uspjeli u tome.“

Svi Medići su bili angažovani cijelo ljeto da prvo u Topoljaku pored Rzava izgrade drvenu kolibu, urede prostor oko nje, a kasnije i brižljivo osmišljenu plažu:

„Plaža je već radila ovoga ljeta, istina ne sa svim kapacitetima, ali je radila. Dolazili su ljudi. Mi idemo na to da se tu otvori kao jedan eko park.“

Ljubav za rodnim krajem i za netaknutom prirodom omogućiće Medićima da izgradnjom etno prostora, u kome će se pružati ugostiteljske usluge, zaposle cijelu familiju i tako obezbijede bolju i sigurniju egzistenciju. I što je važno - da muška djeca budu zauvijek sa roditeljima.

Mira Andrić

Slobodna Evropa

Susret čuruških Srba i Mađara koje spaja tragična istorijska sudbina

Nevine žrtve kao most razumevanja

Čurug - Žitelji Čuruga, Srbi i bivši stanovnici ovog bačkog sela Mađari, koje povezuje tragična istorijska sudbina njihovih najbližih, sreli su se u Bačkom Gradištu povodom ponovnog uništavanja krsta na poljani zvanoj Šinternica, na kraju sela, gde nekadašnji čuruški Mađari od 1994. nastoje dostojno i trajno da obeleže mesto stradanja njihovih najdražih za vreme Vojne uprave u Vojvodini. Srbima su preci stradali tokom racije 1942. godine, a Mađarima za vreme Vojne uprave u Vojvodini 1944 -1945. godine. Srbi, Čuružani su, uz osudu tog vandalskog čina, želeli da uvere svoje domaćine Mađare da se sa ovim vandalima ne želi identifikovati nijedan razuman meštanin, a pogotovo ne hrišćanin. Ljubinko Perić, ugledni starosedelac Čuruga, istakao je poštovanje koje u selu postoji prema Mađarima kao radnom i miroljubivom narodu.
Nagoveštaj nove klime i boljeg razumevanja prošlosti u ovom kraju je i obećanje sadašnjih Čuružana, učesnika skupa, da će postavljanju novog krsta na Dan mrtvih na Šinternici početkom novembra prvi put prisustvovati i meštani Srbi.

Laslo Tot

Danas 6.10.2007.

Rekao je da trčimo još krug i pao kao pokošen

MODRIČA - Benjamin Šabić, junior Fudbalskog kluba Modriča Maksima, bio je uz iznednada preminulog predsjednika RS i prvog čovjeka fudbala RS i BiH u njegovim posljednjim trenucima života.

"Trčali smo dva kruga. Pitao sam ga koliko će to potrajati. Rekao je još jedan krug i nećemo više. Odjednom je duboko uzdahnuo i pao kao pokošen. Bio je to moj posljednji susret i druženje s njim", priča mladi fudbaler Šabić.

Benjamin Šabić je rođen prije nepunih 15 godina u izbjeglištvu u Bazelu. Sa roditeljima i sestrama vratio se u Modriču 2000. godine.

"Od kada smo se upoznali, a posebno nakon smrti mog oca Dževada prošle godine, Milan Jelić me pazio kao svoje dijete. Često me pomagao. I ja i još jedan broj djece Bošnjaka povratnika živjeli smo od njegovih davanja. Nisam imao brigu za finansije dok je bio živ, ali šta ću sada? Ostao sam bez oca, a sada i bez njega...", kaže Šabić.

"Milan Jelić nije gledao ko je koje nacije, podjednako je volio sve nas, omladinu u Modriči. Bio je, zaista, veoma dobar čovjek. Takav se više nikada neće roditi. Za mene je stalo sve tog nedjeljnog popodneva", dodaje.

Tuga kod mladog fudbalera i svih Modričana ne jenjava...

Predsjednik RS Milan Jelić umro je u nedjelju 30. septembra od posljedica teškog srčanog udara.

Slađan Jeremić

Nezavisne novine 7.10.2007.

Takmičenje u Banjoj Luci

Banja Luka – U Banjoj Luci je jučer na izboru “Najljepšeg pisma BiH”, koji se organizuje povodom Svjetskog dana pošte, nagrađeno deset najljepših i jedno najduhovitije pismo. Izbor su drugi put zajednički organizovali: “Pošte Srpske”, BH Pošte” Sarajevo i “Hrvatske pošte” iz Mostara, a na konkurs je stiglo ukupno 500 radova.

Prvo mjesto osvojila je Tea Pandža, učenica petog razreda iz Mostara, koja je pisala o globalnom zagrijavanju iz ugla “afričkog lava – kralja svih životinja”, dok je za najduhovitije pismo izabrano pismo “žohara Žoje koji traži prljavu kuću” Zorana Bilbije iz Prijedora.

San 9.10.2007.

U Sarajevu obnovljen nadgrobni spomenik majke Ive Andrića

Sarajevo - Nadgrobni spomenik Katarine Andrić, majke nobelovca Ive Andrića, obnovljen je na rimokatoličkom groblju «Svetog Mihovila» u Sarajevu koordinacijom više subjekata, posebno Matice Hrvatske i Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.

Povodom toga su na današnjoj pres-konferenciji u Matici Hrvatskoj u Sarajevu, na 115. godišnjicu Andrićeva rođenja, saopćeni detalji projekta. Ideja je potekla od nepoznatog Sarajlije koji se obratio književniku Ivanu Lovrenoviću, a on Matici Hrvatskoj u Sarajevu, da bi se u realizaciju uključilo kantonalno Ministarstvo kulture i sporta i dostavilo cijeli iznos potrebnog novca. U međuvremenu je trajala potraga za grobnim mjestom jer je prvobitni spomenik Katarine Andrić bio uništen zubom vremena do neprepoznatljivosti.

Autentični izgled spomenika obnovljen je zahvaljujući fotografiji iz knjige Miroslava Karaulca "Rani Andrić". Na spomeniku i danas piše: "Katarina Andrić, rođena Pejić" s urezanim datumima njenog rođenja i smrti i jednostavnim natpisom u donjem dijelu kamene cjeline: "Svojoj dobroj majci. Njezin Ivan".

Ta sinovljeva poruka, ispisana 'andrićevskim' potiskivanjem emocija, književnika Ivana Lovrenovića podsjeća na šutnju koja je ostala iza mecene i graditelja mosta na Žepi, lika iz istoimene Andrićeve pripovijetke.

Veliki vezir, razmišljajući o tome koji će natpis stajati na njegovom tek završenom veleljepnom mostu na Žepi, u dalekoj Bosni, odbacivao je jednu po jednu mogućnost. Najduže je razmišljao nad devizom: «U ćutanju je sigurnost», ali i nju je zbrisao jednim potezom pera. Tako je lijepa građevina ostala bez ijednog pisanog znaka na sebi.

Obnovu nadgrobnog spomenika Andrićeve majke ministar Emir Hadžihafizbegović objasnio je na današnjoj pres-konferenciji kao civilizacijski čin, a Lovrenović riječima da ima ljudi koji još njeguju, od društva pomalo zaboravljenu kulturu sjećanja.

Književnik Mirko Marjanović, duboko uključen u ovaj projekt, najavio je uskoro predstavljanje edicije "Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga" u čijem će opusu biti objavljena Andrićeva tri romana: "Prokleta avlija", "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i četvrta knjiga s vrlo bogatim izborom njegovih pripovijedaka te s predgovorom Ivana Lovrenovića.

Marjanović, glavni urednik te edicije, na današnjoj pres-konferenciji nije želio govoriti ništa o dovođenju Andrićevog imena u kontekst pitanja s političkim prizvukom, pa ni o tome nije li ovo 'povratak', uz blagoslov nekoga iz zvanične vlasti, Andrićevog bosanskohercegovačkog književnog identiteta.

Sarajevo-X/FENA 10.10.2007.

Udruženje Animal SOS iz Sarajeva pomaže napuštenim životinjama, posreduje u njihovom udomljavanju i bori se za donošenje Zakona kojima bi se napušteni psi i mačke zaštitili od nehumanog postupanja.

Link

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook