Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Srpsko-hrvatsko-slovenska stvarnost:

Četiri S ili četiri K

Po četiri "S" (sea, sun, sand & sex) se, vidi vraga, ne ide u Beograd, nego negde južnije, dok se u Beograd dolazi po četiri "K": knjiga, kazalište, kafana & kermes

Prije nekoliko godina mladi zagrebački režiser Predrag Ličina napravio je kratki filmić "Gdje je nestala Slovenija". U najkraćem, svjetska katastrofa učinila je da je Slovenija nestala sa karte, o čemu vijest čita svima znana Severina u fiktivnom TV-dnevniku, a Hrvatska – koja više nema ni oblik kifle, niti ekskluzivno i najljepše more u ovom dijelu svijeta – sikće na novonastale okolnosti.

Slovenija je ubrzo nakon toga postala članicom Evropske unije, Hrvatska je negdje na samoj granici te umjetne tvorevine, a Srbija za to vrijeme tavori i dalje u balkanskim gudurama, u kojima danima za redom ne sviće (Nadežda Milenković). Usprkos današnjim razlikama (ponegdje i provalijama), ipak izgleda da su sve te – danas navodno autentične tvorevine – države povezane, iako gotovo ilegalno, najviše na privatnoj ravni, a da se na onoj zvaničnoj ponašaju kao kontinenti.

Iza nas je Sajam knjiga, ispred nas Nova godina, u međuvremenu smo imali brendove Exit i Guču i u Srbiji se – Beogradu i Novom Sadu najviše – nismo mogli obraniti od silnih gostiju, prijatelja ili neznane bivše braće s kojima živimo na njima bliskom istoku. S druge strane, ovaj mrgudni i domaći Vojislav Koštunica i onaj elokventni i zvanično evropski nastrojeni Ivo Sanader su najbolji prijatelji (i stranke su im u istoj porodici, uz međusobnu podršku), a Jelko Kacin – zadužen u evropskoj tvorevini i za nas – silno je zapeo da i Srbija, čak ovakva kakva jest, pređe evropsku crtu razdvajanja. Istovremeno, hrvatski su mediji ove 2007. godine, iako stidljivo, zabilježili podatak da se broj srpskih turista na hrvatskom moru povećao za skoro 200 odsto u odnosu na prethodnu godinu, a svaki normalni istarski ili dalmatinski domaćin (a većina su takvi) hvali boga za svakog "našeg" furešta koji kupuje domaći paradajz i pije više nečeg drugog od pola litre mineralne vode za ručak ili večeru.

EKSCESI: Gotovo dva desetljeća od početka krvavog raspada zajedničke nam domovine, međutim, u odnosima među državama, osim lijepih riječi političara i ponekog događaja, nema gotovo ničega. Sve one i dalje uzgajaju probleme: neriješene granice na kopnu i moru, otete pare građana po raznim bankama, mrtve, nestale i izbrisane i sve ostale dobro znane morbidne priče. Na drugoj strani, tek je ponešto nastalo na ruševinama: poneka filmska koprodukcija, poneka izdata knjiga porijeklom iz one druge države (i tek prvi pravi, nedavni poduhvat, izdavačka kuća Dežulović–Pančić–Arsenijević) i nešto pokušaja suradnje među znanstvenicima (nevladine organizacije ne računamo, one surađuju od početka devedesetih). Zato se i ne treba čuditi što jedni o drugima danas, iako smo susjedi, ne znamo gotovo ništa i što tek odjeci nekih većih događaja dopiru do one druge sredine: odavde gledano, to je bio pad Slobodana Miloševića (a da, recimo, zainteresirana hrvatska javnost pojma nije imala o svim onim antimiloševićevskih demonstracijama od 1991. godine naovamo), ubojstvo premijera Zorana Đinđića i osuda njegovih ubojica, te onaj kratkotrajni izbor radikala Tomislava Nikolića za predsjednika parlamenta. U Srbiji se o Hrvatskoj zna malo, čak niti činjenica izgrađenog autoputa do Splita i Rijeke nije javna stvar, o Sloveniji da ne govorimo; teško da bi u vox populi varijanti našli nekoga tko bi bio u stanju nabrojati pet aktualnih hrvatskih, kamoli slovenskih, političara.

Samo su dvije stvari o kojima su nadležni i prosječni stanovnici u tim državama vrlo informirani: ekonomija (zajednički nam Merkator, Delta i Todorić, kao i berze, na kojima se kockaju svi redom, anacionalno), te turbo-folk. Nema tko ne zna tko je Severina ili Ceca, one silne gogesekulićke i sekealeksićke koje trešte po zagrebačkim i ljubljanskim klubovima za novokomponiranu klasu, ili tko od Triglava do Đevđelije nije bar čuo, ili čak zaplakao, nad tragičnim usudom Tošeta Proeskog, kao što nema nikoga tko nije bar čuo, ako ne i novčanik u karasevdahu izvrnuo naopačke, na beogradskom splavu Crnih Pantera.

O svemu ostalom vlada uglavnom muk, čak i medijski. Denis Kuljiš, kolumnist "Globusa" (nekad, što stariji pamte, urednik i autor u čuvenom zagrebačkom "Startu") kaže da "naše" javnosti reagiraju ne na događaj, nego na eksces u onoj drugoj sredini, a sve ostalo izmiče njihovoj pažnji. Tu su krivi mediji, ocjenjuje on, dajući prednost srpskim medijima: tu je još ostalo "klasičnih" novina, koje izvještavaju o događajima u Hrvatskoj i Sloveniji; slično je i u Sloveniji u kojoj "Delo" i "Dnevnik" njeguju u nekoj mjeri te teme, dok u Hrvatskoj nema informacije dok nema ekscesa.

Na tom tragu je i profesor Univerziteta Stirling u Škotskoj, Zagrepčanin Dejan Jović: biznis i zabava su osnovne poveznice "naših" država, ali u odnosu prema Srbiji Slovenija ima možda više političkog interesa nego u odnosu prema Hrvatskoj. "Nakon ulaska u Evropsku uniju, Slovenija sebe vidi kao nekog sponzora drugih zemalja iz regije, ali Hrvatska već ima svoje sponzore i ne treba joj još jedan. Naročito joj ne treba pokrovitelj s kojim ima još uvijek otvorena pitanja, kao što su štednja u Ljubljanskoj banci, granica u Piranskom zaljevu... Za razliku od toga, Srbija nema sa Slovenijom nekih većih neriješenih pitanja iz nedavne prošlosti. Štoviše, Srbija je imala prilično razumijevanja za slovenski zahtjev za otcjepljenjem u julu 1991. Bez srpskih glasova JNA se ne bi tako jednostavno povukla iz Slovenije", kaže Jović, te dodaje da Hrvatska u biti ima sličan interes za Srbiju kao i Slovenija – biznis i zabava – ali je on još uvijek "nekako prigušen i gotovo politički nekorektan".

"Na nepolitičkoj razini, Slovenci (a dijelom i Hrvati) doživljavaju Beograd kao atraktivno mjesto zabave koju razumiju, a koju kod kuće (u tom obliku) nemaju. Odlasci mlađih Slovenaca i Hrvata u Beograd vikendom su, između ostalog, i izraz bunta protiv dominantne retorike o nedavnoj prošlosti koja se generacijama sada već tinejdžera servirala u školi i u javnim medijima. Kao što je u doba socijalizma odlazak na Zapad, slušanje zapadne glazbe, pa i alternativno interpretiranje prošlosti bilo cool, jer se radilo o odmaku od javnog diskursa, tako sada odlazak u Srbiju preko vikenda, gledanje srpskih filmova, slušanje srpske muzike također znači neku vrstu udaljavanja od mainstreama", dijagnosticira Dejan Jović, koji ne zaboravlja i opterećenja bliske nam prošlosti i stereotipa koje "uzgajamo", ali i naglašava da je Srbija "bezvizna zemlja" za Sloveniju i Hrvatsku (kao i Hrvatska za Srbiju), pa činjenica da ljudi putuju smanjuje njihove predrasude, ali i strahove.

POST NENORMALNO: "Slovencima i Hrvatima je Srbija kao neka komšijska Kuba: egzotika, trube, ribe, hrana, duvan, alkohol i još jeftino... Nama je odlazak u Hrvatsku i Sloveniju uvek zanimljiv i pun događaja, ali je zeznuto što kafane rade samo do ponoći, pa se brzo zaželimo kuće", kaže Petar Janjatović, muzički kritičar iz Beograda, koji je često poslom, ali i zbog prijatelja u Zagrebu. Zagrebački kolega novinar Boris Rašeta pak kaže da je Beograd živi dokaz da nostalgija nije stvar prošlosti: "Hrvati i Slovenci o bijelom fići mogu čitati u knjigama Miljenka Jergovića i Ive Žanića, ali ih u Beogradu mogu sresti na cesti, u voznom stanju, ne kao dokaz ekscentričnosti, nego kao prometalo. To je ostvarenje filozofske formule o ‘povratku bitku’. Istočni Nijemci ne mogu otići nigdje gdje se ljudi stvarno voze trabantom, pa moraju snimati film. Hrvati sjednu u vlak i već su u filmu, kao Mia Farou u Grimiznoj ruži Kaira", kaže on, dodajući da je Srbija "zemlja eruptivne, kaotične energije, Beograd je zapuštena, šarmantna dama, uvijek uz čašicu kao, recimo Loren Bekol". Uz hvalospjeve srpskoj gostoljubivosti i neizostavni "bogovski roštilj", Rašeta dodaje da se Hrvati i Srbi kod nas osjećaju "kao veliki, otmjeni, kulturni i nadmoćni Zapad i to je jedini pogled te vrste koji im nije sasvim kriv".

Urednica srpskog tjednika "Novosti" iz Zagreba Andrea Radak, kao i Rašeta – a svi oni u Beograd dolaze u raznim prilikama i redovno na Sajam knjiga – kaže da bi ono što je za Nijemce i uopće sjevernjake Jadran i Mediteran, za Hrvate i Slovence mogla biti Srbija: "Po četiri ‘S’ (sea, sun, sand & sex) se, vidi vraga, ne ide u Beograd, nego negdje južnije, dok se u Beograd dolazi po četiri ‘K’: knjiga, kazalište, kafana & kermes. Riječju – užitak. A on znade, kako je to već lijepo uočeno, istovremeno biti uzrok i strasne ljubavi, ali i strasne mržnje. Može i istovremeno. Što je znao i jedan moj urednik koji me onomad, krajem trusnih devedesetih, slao u Beograd na službeni put, pa me, ničim izazvan, pozvao na preventivni razgovor u svoju sobu i posebno mi naglasio da se ‘tamo previše ne ljubim sa Srbima’. Eto, nije znao da po to ne moram u Beograd...", kaže ona.

Bez obzira na sve ono što nas danas spaja i svađa – vratimo se profesoru Joviću: južnoslavenski narodi ne mogu pobjeći daleko jedni od drugih, pa čak i kad bi to htjeli, a čini se da sve manje to žele.

"To su slični narodi, među kojima je daleko više onoga što ih spaja, nego razdvaja. Samo u nenormalna vremena je interes jednih za druge izgledao neprirodan, u ovo post nenormalno vrijeme on postaje ponovno sasvim normalan", optimističan je Jović.

Ostaje nam jedino da podijelimo s njim taj optimizam.

Tatjana Tagirov

Vreme broj 878.

Omaž 20. stoljeću

Sarajevo - Već treću godinu zaredom susjednu Hrvatsku na MESS-u predstavlja Zagrebačko kazalište mladih.

Ove godine na Festival su došli s predstavom "Viktor, ili djeca na vlasti" u režiji bosanskohercegovačkog redatelja Harisa Pašovića, koji je uz ravnateljicu ZKM-a Dubravku Vrgoč, te glumce Maricu Vidušić i Franu Maškovića, prisustvovao jučerašnjoj konferenciji za novinare.

Tekst Rogera Vitraca ubraja se u najznačajnije tekstove nadrealističke dramaturgije, a Vrgoč kaže da je ova predstava svojevrstan omaž 20. stoljeću.

"Radili smo u zaista uzbudljivom umjetničkom ambijentu i moram priznati da još od akademije planiram da režiram ovaj komad. 'Viktor, ili djeca na vlasti' je potresna priča o nemanju hrabrosti da budemo slobodni, da rizikujemo. Sve se to slama preko djece, kojima ne dozvoljavamo da odrastaju", rekao je Pašović, prvi bh. redatelj koji režira u jednom od zagrebačkih teatara.

Glumcu Maškoviću ovo je druga predstava koju radi s Pašovićem – prva je bila "Hamlet" - a kaže da je rad s njim uvijek užitak - dok je Marica Vidušić probe okarakterizirala "porođajnim mukama" - bol se brzo zaboravlja, a ostaje samo rezultat.

Na pres-konferenciji, koja je uslijedila prisutnima su se obratili Can Atilla, turski muzičar i naša sopranistica Lejla Jusić, koji su pretposljednju noć MESS-a nastupili u Bošnjačkom institutu.

Atilla, koji se muzikom aktivno počeo baviti sa 12 godina, u bogatoj karijeri komponovao je muziku i za dokumentarce o BiH i Sarajevu, pa mu su mu prve rečenice bile da je otkako je stigao na aerodrom, postao aktivni posmatrač Sarajeva, te da se u glavnom gradu BiH ne osjeća kao stranac.

"Ono što je mene potaknulo na bavljenje muzikom jeste to što sam oduvijek volio pratiti živote velikih ljudi. Sve što sam tokom godina akumulirao počeo sam pretakati u svoje note i svoja djela, jer smatram da čovjek svoja iskustva treba i mora prenijeti budućim generacijama", rekao je Atilla, svestrani muzičar, koji u svom opusu ima osam albuma u kojima je spojio klasičnu i elektronsku muziku.

Kaže da mu je jedan od sretnijih trenutaka u životu bio onaj kada je otkrio glas Lejle Jusić. To je glas, rekao je ovom prigodom, koji dolazi iz raja. "Kada sam je čuo kako pjeva, danima nisam mogao doći sebi", dodao je.

M. Duhaček

Oslobođenje

Danas i sutra regionalno sportsko takmičenje škola

Kup tolerancije u Somboru

Sombor - U Gradskoj hali "Mostonga", Sokolskom domu i u sali Pedagoškog fakulteta danas i sutra biće održano regionalno takmičenje osnovnih i srednjih škola u okviru "Kupa tolerancije". Ekipe osnovnih škola iz Apatina, Odžaka, Kule, Vrbasa, Bača i Sombora takmičiće se u malom fudbalu, stonom tenisu, a srednjoškolci će se nadmetati u košarci i odbojci. Svečano otvaranje je u "Mostongi" danas u 10.30, a proglašenje pobednika predviđeno je za nedelju u 13.30. Ekipe koje trijumfuju u Somboru plasiraće se na finalna takmičenja u Subotici, 17. i 18. novembra. "Kup tolerancije", inače, zamišljen je kao jedan od sedam potprojekata projekta Izvršnog veća koji se pod nazivom "Afirmacija multikulturalizma i tolerancije u Vojvodini", odvija od 2005. godine, sa ciljem da se "vojvođanska multikulturalnost, jezička, verska i kulturna različitost shvate kao vrednosti koje vredi negovati".

Đ. K.

Danas

Udruženje Animal SOS iz Sarajeva pomaže napuštenim životinjama, posreduje u njihovom udomljavanju i bori se za donošenje Zakona kojima bi se napušteni psi i mačke zaštitili od nehumanog postupanja.

Link

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook