DANI FILMA MOSTAR 2007

Mostar - projekat je koji, od 30. novembra do 3. decembra, organizuje Kazališno-filmska udruga Oktavijan, uz visoko pokroviteljstvo grada Mostara i Izvršnog producenta - agencije za marketing Stela Media. Direktor "Dana filma Mostar" je uspešni mostarski glumac Slaven Knezović, koji je na ovu ideju došao podstaknut činjenicom da u Mostaru, koji ima više od 100.000 stanovnika, filmska kultura gotovo i ne postoji. Umetnički direktor "Dana filma Mostar" je priznati mostarski glumac Miro Barnjak. "Dani filma Mostar" jeste međunarodni projekt koji planira da okupi radnike filmske industrije s prostora Hrvatske, Makedonije, Srbije, Crne Gore, Slovenije, Austrije, Velike Britanije... Namera organizatora je da se u sklopu promocije i popularizacije filmske umetnosti, u gradu koji još uvek nema bioskopsku dvoranu, podseti građane i odgovorne ljude iz vlasti da film postoji, hteli oni to ili ne. Tokom "Dana", na večernjim projekcijama biće prikazano osam domaćih i inostranih filmova. Projekcije će biti održane u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače i Narodnom pozorištu u Mostaru. Filmove će predstavljati ljudi koji su radili na njihovoj realizaciji, od scenarista i redatelja do glumaca, a biće dodeljene i nagrade za najuspešnije glumce. Planirane su i po dve dnevne projekcije dečjeg filma "Duh u močvari" i "Princ od papira", za školarce iz Mostara, kao i okrugli stolovi, izložbe filmskih plakata i fotografije...

Danas/SEECULT.org

Proradila meteorološka stanica

Srebrenica - Novosagrađena meteorološka stanica na Učinoj bašči, na periferiji Srebrenice počela je s radom i u njoj su posao dobili Vladan Milovanović, Elvisa Haskić i Ivan Milas.

Po svom sastavu, ovo je prva multietnička meteorološka stanica u RS-u jer su zaposleni po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak.

Za izgradnju ovog objekta i opremu, Vlada Republike Srpske i Općina Srebrenica izdvojili su 100.000 maraka. Radnici ove stanice će do 1. januara biti na teretu općinskog budžeta, a nakon toga bit će uposleni u Hidrometeorološkom zavodu RS-a.

Stanica u Srebrenici nije u potpunosti opremljena, ali od jučer se redovno šalju izvještaji u Hidrometeorološki zavod RS-a. Zvanično otvaranje ovog objekta predviđeno je za 21. decembar, Dan općine Srebrenica.

Sarajevo-x/FENA 22.22.2009.

Brak Albanke i Srbina

KRALJEVO - Kada su se Albanka Fatima i Srbin Miodrag Arsić upoznali i zavoleli u Prištini, nisu ni slutili da će ih sudbina, zajedno sa rekom nevoljnika, posle rata na Kosovu odvesti put centralne Srbije i okoline Kraljeva.
Dok su se krišom viđali u Prištini kod Miodragovog brata i snaje, nisu znali koliko će im prepreka stajati na putu, počevši od netrpeljivosti koja je početkom devedesetih zavladala između dva naroda, preko rata, do nerazumevanja rođaka i prijatelja.
"Mogla sam da se udam za Albanca", kaže Fatima. "Ali, mi smo se uzeli iz ljubavi. Imam kontakt sa ocem, sa majkom koja je dosta bolesna povermeno, a jedan od braće mi je okrenuo leđa."
"Kad dođem da uzmem bilo kakvu potvrdu ovde u Kraljevu, kada čuju moje ime, ljudi se iznenade. Zato i retko odlazim u grad," kaže Fatima koja zbog administrativnih zavrzlama ne može da dobije uverenje o državljanstvu.
Fatimu i Miodraga je 1995. godine u Vragoliji venčao matičar Albanac, a docnije u manastiru Žiča krstio arhimandrit Gerasim koji, uprkos Fatimine želje, nije hteo da joj promeni ime.
"Ja sam to želela da učinim zbog dece, ali mi je otac Gerasim rekao da će moje ime da ostane moje," kaže ona.
Prvi krov nad glavom im je obezbedio Fatimin otac.
"Živeli smo dobro. Te 1997. godine je rođena Silvana, a zatim sam ponovo zatrudnela. Međutim, kad se zaratilo nama je sve izgorelo."
"A evo, sada kada je pao sneg, kada deca treba da nam pođu u školu ja ne znam kako da ih obujem. Primamo socijalnu pomoć od 7.000 dinara. I dečji doatak je danas bio, ali ne znamo šta ćemo pre da platimo od tih 15.000 dinara," kaže Fatima.
"Anka je beba, Stefan bez mleka ne može, Vuk je bolesno dete, a kad već oni piju mleko moram i najstarijoj Silvani da ga dam, jer svaki prst boli," nastavlja ova otresita žena.
Miodrag koji se bavi teškim fizičkim poslovima i pored završene trgovačke škole da bi prehranio šestočlanu porodicu, ovih dana je povredio rebra i ne može da radi.
"Trebalo bi bar da nam omoguće da imamo popust kod kupovine školskih knjiga. Velike pare smo za njih dali," kaže Miodrag.
U dom Arsića svraća Fatimina zaova Nada sa kojom se izvanredno slaže. "Delimo sve što imamo i nemamo", kaže zaova. "Pomažemo jedna drugoj i imamo razumevanja i strpljenja za decu koja su, kao i sva deca, nemirna".
Kuću Arsića je Miodragov otac započeo da zida pre rata na Kosovu.
"Kada nam stignu računi, moji roditelji traže da ih mi platimo. Evo, sada mi je za građevinsko zemljište stigao pozamašan račun koji ne znam kako ću da platim," kaže Miodrag.
Na terasi, Fatima pokazuje frižider u kome ponajviše ima lekova od kojih najveći broj njih dobija uz pomoć UNHCR-a.
Jedan sin je oboleo od hroničnog rahitisa. Drugi je takođe bolešljiv. Fatima tvrdi da je ona, kada im je sve pogorelo za vreme bombardovanja, svu nervozu prenela na tek rođenog sina.
Arsići su se već vraćali na Kosovo, ali kao povratnici nisu mogli da se naviknu na staru sredinu. Živeli su i u kolektivnom centru u Ulcinju kod velike plaže, ali posle rođenja sina Stefana vratili su se u Kraljevo.
Dok prvi sneg pokriva šljunkom nasuti put do kuće Arsića u naselju Kovači na periferiji Kraljeva, u kome živi veliki broj raseljenih kosovskih Srba, Fatima od zaove Nade pozajmljuje šerpu u kojoj će na šporetu na drva zagrejati vodu da okupa malenu Anku.
Nada kaže da je kod Fatime i Miodraga pobedu uvek odnosila ljubav. "Ni jedan sat ne mogu jedno bez drugog. Čim igrom slučaja jednog nema, onaj drugi ga već traži."
"Bojler nam ne radi, a para za popravku nema," prokomentarisao je stanje Miodrag, ispraćajući goste do izlaza.

Predrag Marković

Beta 22.11.2007. Članak poslao Igor

U Ladimirevcima otkriven spomenik Fabijanu Šovagoviću

LADIMIREVCI - Spomenik poznatom hrvatskom glumcu Fabijanu Šovagoviću otkriven je danas u središtu njegovih rodnih Ladimirevaca, kod Valpova. To je prvi spomenik Fabijanu Šovagoviću u Hrvatskoj. Riječ je o djelu akademskog kipara Stipe Sikirice, a otkrila ga je glumčeva kći Anja Šovagović Despot. Svečanosti su, uz brojne Ladimirevčane, nazočni bili i predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks i drugi državni dužnosnici, redatelj Branko Schmidt te glumica Nada Gačešić Livaković.

Predsjednik Mjesnog odbora Ladimirevaca Goran Ivanović zahvalio je Vladi koja u potpunosti financirala postavljanje spomenika velikanu hrvatskoga glumišta, a gradonačelnik Valpova Leon Žulj najavio je pokretanje inicijative za gradnju kulturnog centra u tom mjestu, koji će nositi ime Fabijana Šovagovića.

Na ovaj način izražavamo zahvalnost ljudima koji ostavljaju dubok trag u društvu i stvaraju vrijednosti za generacije koje dolaze, rekao je Žulj.

Zahvalivši svima koji su pomogli u postavljanju spomenika njezinu ocu, Anja Šovagović Despot izrazila je uvjerenost da će se brzo ostvariti inicijativa za gradnju kulturnog centra u Ladimirevcima.

Hrvatski glumac Fabijan Šovagović rođen je 1932. u Ladimirevcima. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoje filmske i kazališne uloge, među ostalim za uloge u filmovima "Lisice" Krste Papića i "Novinar" Fadila Hadžića, te u vlastitoj drami "Sokol ga nije volio".

Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo dobio je 1991. godine, a nagradu hrvatskoga glumišta za životno djelo 1993. Posljednji film u kojemu je Šovagović nastupio bio je "Zamrznuti kadar", redatelja Branka Ištvančića iz 1999. godine, a preminuo je u Zagrebu 1. siječnja 2001. godine.

Večernji list/Hina

Sve naše mladosti su lepe

STARI beogradski šmekeri i mangupi, zagrebački purgeri i dalmatinski galebovi, sarajevska raja, sokolovi Podgorice, skopski ergeni, fantije Ljubljane, baš svi padali su na lepotu žena bivše Jugoslavije. Nije bilo odbrane od pogleda zelenooke Daliborke Stojšić, osmeha Biljane Ristić, elegencije Nikice Marinović, zmijskog tela Ane Saso, plavokose Zlate Petković, šarma i vitke linije Ljiljane Tice...
A, gde su one danas, kuda ih je život odveo, da li je ostalo još nešto od njihovih draži? Jesu li i dalje tako lepe? Nove generacije, svaka za sebe, ima svoje standarde. Njihove omiljene lepotice možda za starije i nisu nešto. I, obrnuto. Samo podsećanje na neke sudbine najlepših žena svog vremena mnogima na usne izmami reči starog šlagera "Sve moje jeseni su tužne"...
U jedan od pasaža Knez Mihailove ulice uvek se svraćalo. U njemu je bio butik u kome je šefica bila prelepa Nikica Marinović. Žena bisernoplave kose i porcelanske puti, rođena u Rijeci dubrovačkoj, postala je mis Jugoslavije 1966. godine. Prva Jugoslovenka koja se pojavila na svetskom takmičenju prošetala se Rojal Albert holom i devojkama ostavila domaći zadatak: postati prva pratilja najlepše žene planete, a uz to i najlepša Evropljanka. Jer, Nikica je to postigla.
Postigla je i to da zbog njenog osmeha i stasa srca muškaraca, ne samo u ovom delu Evrope, zakucaju pet puta brže. Učinila je to da njene fotografije, s manje ili više uspeha, u vidu tetovaža na mišićima Dalmoša, ali i mnogih drugih frajera širom SFRJ, još pokazuju raskošnu lepotu i očaravajući osmeh.
Poslednjih godina Nikica se potpuno povukla iz javnog života. Iza sebe ima brakove sa književnikom Vukom Vučom i rediteljem Zdravkom Šotrom. Živi u Beogradu, a oni koji je ponekad sretnu kažu: "I dalje je zanosna!"
Dubrovačkoj lepotici teško su mogle na megdan da izađu još neke misice pristigle iz primorja. Ni nesuđena verenica Dragana Džajića, Ivona Puhijero, pa ni Anita Baturina, prva žena čuvenog i još aktivnog pevača Miše Kovača.
Naišao je onda jedan srpski bum: Daliborka Stojšić. Devojka iz Ćuprije s Morave, tada apsolvent svetske književnosti, zasenila je mnoge svojom lepotom, a zatim i glasom. Snimala je za PGP, pevala u grupi "Oni i one", radila kao voditelj emisija "Povuci-potegni" sa Mićom Orlovićem, "Kup pevača" sa Branislavom Surutkom...
- Da, još me prepoznaju na ulici, pijaci i u samoposluzi - priča Daliborka Stojšić, koja je danas u penziji. - To me nekad nervira, ali, češće me dirne. Mladi me ne znaju, ili imaju samo utisak da su me negde sreli. A, onda naiđu njihove mame ili tetke s pitanjem: "Je l` znaš ko je ovo?" E, to zaista mrzim. Drugačije je kada me prepoznaje moja generacija. Neuništivi smo mi koji smo bili mladi sedamdesetih godina.
Kaže da je danas lepota šou biznis, da se u doba silikona dobar izgled lako može kupiti. Daliborka živi život obične žene. Čita knjige, sluša muziku, usavršava engleski, povremeno se druži sa probranim prijateljima, "surfuje" po Internetu. Sin je naučio muzičkim pravcima.

- Moglo bi se reći da sam sada "hevimetalac" - osmehuje se nekadašnja misica i dodaje: - Volim da po Košutnjaku šetam psa Rikija i da džogiram. Niz godina povlačila sam se iz šou biznisa. Teško je bilo, ali, počela sam da odbijam ponude. Prva faza promene bilo je otvaranje parfimerije. Starijim gospođama sam poklanjala preparate, a one su me molile da sačekam dok ne prime penziju da bi mi platile. Neke mlade prodavačice su me potkradale, pa sam posle osam godina zatvorila radnju. Smanjila sam i odlaske na koncerte. Volim da kažem da sam danas slobodan mislilac.
Biljanu Ristić, mis Jugoslavije 1972. godine, proslavile su lepota i muzika, ali i imitacije. U žiži javnosti bila je skoro uvek, između ostalog, i zbog braka s novinarom Dušanom Mitevićem. Gotovo desetak godina živela je u Budimpešti, a u poslednje vreme je u Beogradu. Često je i u Londonu, u poseti sinu. Baš ovih dana otputovala je u prestonicu Engleske. S vremena na vreme radi TV emisije.
Nekada je na skoro svim naslovnim stranicama novina bila ista žena - Ljiljana Tica. Velika ljubav manekena i hirurga Momčila Jakovljevića, pa Gorana Bregovića, danas je udata za Nemca. Ima sina, dobila ga je u 46. godini!
Zlata Petković je, recimo, prvo lice koje je gledaocima drugog kanala Televizije Beograd poželela - dobar dan. Danas kaže:
- Mnogi me se sete kada gledaju reprize TV serije "Otpisani".
Mis je postala dok je bila srednjoškolka, ali je, ipak, izabrala glumu. U jednom od intervjua je rekla:
"Kad sam bila mlađa, govorili su - sad si mlada i lepa, pa je to i određivalo profil mojih uloga. Čekala sam da stasam za karakterne uloge, ali se one ne pojavljuju."
Već 30 godina njen životni saputnik je muzičar Sanja Ilić. Ima dvojicu sinova, a postala je i baka.
U Hrvatskoj vole da kažu da je misica 1982. godine Ana Saso i danas popularna, popularnija i od Severine. To je devojka koja je čuvenom reklamom za napitak "pipi", u mokroj majici, opčinila muškarce. Iza sebe ima dva braka, radila je na HTV-u, a u poslednje vreme mediji ove zemlje "kačili su joj o vrat" razne skandale.
Neke od njih su dobile pokoji kilogram više, bore nisu zaobišle ni njihova lica, sede su odavno... Ipak, trag lepote nije obrisan. Geni su to. A, za godine, nismo ih pitali.

PEVALA ZA TITA
STARIJE generacije pamte da su Daliborka Stojšić i Biljana Ristić pevale za mnoge, ali i poslednjeg doživotnog predsednika SFRJ Josipa Broza Tita.
- Da, prva sam mu u beloj haljini, kreaciji Aleksandra Joksimovića, čestitala 1968. godinu - priseća se Daliborka. - I to je bila čast. Ne zanimaju me nikakve istorijske analize. Svaki put kada bi ušao u neku prostoriju ljudi bi na nekoliko sekundi prestali da dišu, a zatim bi ih osvajao svojom jednostavnošću. Kasnije sam još dva puta pevala za njega.

Večernje novosti 19.11.2007.

TUZLANSKI FRANJEVCI GRADE KULTURNI CENTAR “SVETI FRANJO”

Tuzla - Grad Tuzla do 2009 godine bit će bogatiji za jedan novi kulturni centar. Naime, nije riječ o bilo kakvom, već o posebnom i iznimno vrijednom projektu koji tuzlanski franjevci poklanjaju gradu Tuzli, a kojim kako kažu žele dati svoj doprinos glede obilježavanja velike obljetnice – 800 godina franjevačkog reda. Centar će biti građen na prostoru starog crkvišta, dakle lokalitetu gdje je nekada bila katolička crkva koja je uslijed slijeganja terena pretrpjela oštećenja zbog kojih je srušena. Projekt Kulturnog centra «Sv. Franjo vrijedan je oko 1.200.000 KM, radovi na ispitivanju terena su počeli, a sama gradnja najavljena je za početak naredne godine. Bio je to povod za razgovor s fra Zdravkom Anđićem, gvardijanom franjevačkog samostana sv. apostola Petra i Pavla Tuzla

KT: Poznato je da će u skorije vrijeme početi gradnja Kulturnog centra «Sveti Franjo» na lokaciji staroga crkvišta. Riječ je o vrlo značajnom projektu kako za Hrvate katolike tako i uopće za Tuzlu. Recite nam otkud ideja za gradnju istog?

Fra Zdravko: Budući da se 2009. godine obilježava 800 godina od postojanja franjevačkoga reda, došli smo na ideju da u prilog tog velikog jubileja i mi damo svoj doprinos ispred našeg franjevačkog samostana. Smatramo da je naš franjevački red uveliko doprinjeo samoj BiH te zaslužuje da se taj veliki jubilej obilježi na dostojan način. Ideja se dobro uklopila i u projekt Općine Tuzla koji podrazumijeva revitalizaciju stare jezgre grada. U tom duhu i u duhu značajne obljetnice – 800 godina franjevačkog reda odlučili smo da na prostoru gdje je stara rimokatolička crkva desetljećima svojom grandioznom ljepotom svjedočila o nazočnosti katolika i Hrvata na ovom prostoru pravimo «Kulturni centar «Sveti Franjo», te na neki način damo doprinos kulturi i općemu dobru ovoga grada i društva u kojemu živimo.

KT: Projekt je načinjen, međutim lokacija na kojoj se Centar treba graditi je u rizičnom dijelu grada Tuzle zbog slijeganja terena. To je jedan i od razloga zbog kojih je stara crkva na tom lokalitetu srušena. Recite nam je su li izvršena potrebna ispitivanja terena i jeste li ste dobili potrebne dozvole za gradnju?

Fra Zdravko: Točno je da je riječ o kompleksnom terenu podložnom slijeganju i kao što ste kazali da je upravo slijeganje terena dovelo do oštećenja zbog kojih je stara crkva 1987. godine srušena. Mi smo dobili urbanističku dozvolu, a nedavno je vršeno i ispitivanje terena. Po mišljenju stručnjaka ne bi trebali imati problema budući da je riječ o objektu koji ne će biti od teških već od plemenitih materijala, uglavnom od drveta. Stručnjaci smatraju, bez obzira što je riječ o problematičnom terenu, da će se objekt moći napraviti ali i odolijevati slijeganjima na kojima se nalazi.

KT: Prema onomu što se može vidjeti u projektu, riječ je o jednom uistinu osobitom Centru koji će u mnogomu doprinijeti kako kulturnim institucijama i društvima tako i mladima. Možete li nam malo pojasniti izgled Centra, što će sve biti u sklopu istog?

Fra Zdravko: Kulturni centar imat će multifunkcionalnu ulogu, a bit će sačinjen od tri dijela: Osnovni dio čini univerzalna multifunkcionalna dvorana, koncipirana otvoreno – transparentno koja pruža raznolike mogućnosti korištenja: od dvorane za predavanja, za glazbene susrete, književne večeri, nastupe folklora, predstave i sl. Scenografija prostora se prilagođava potrebama, svi prostori su otvoreni, a središnji je dio dodatno otvoren i napolje i spaja dva dijela objekta. Prateći objekt pruža potporu osnovnom sadržaju, služi za prijam i susret s gostima, ima malu dvoranu za predavanja, za probe tamburaša, zbora u prizemlju. Na katu ga čini caffe bar za druženja i na drugom katu knjižnica, dvorane za sastanke i prateći uredi. Veza između dva objekta je aleja franjevaca, biste zaslužnih franjevaca u prirodnom okolišu uokvirene valovitim drvenim podom koji sugerira uzburkanu povijest koja je uvijek izdigla pojedinu duhovnu vertikalu u liku Bosanskog franjevca. Ostali dio parcele čini šetalište oko objekta s klupama ispod lipa, a ispred objekta bit će postavljen križ – raspelo kao spomen na sve franjevce i druge ljude koji su nekadašnji objekt toliko voljeli. Povijest bosanskih franjevaca, članova provincije Bosne Srebrene svjedoči o jakoj viziji franjevačke nazočnosti i ukorijenjenosti u ovim krajevima, a isto tako je i jamac budućnosti, očuvanja hrvatske nacionalne i kulturne baštine. Vizija tuzlanskih franjevaca upravo želi učiniti to isto.

KT: Vrijednost projekta je preko milijun KM. Jesu li sredstva osigurana i u kom vremenu očekujete da Centar bude završen?

Fra Zdravko: Vrijednost projekta je oko 1.200.000. KM ali će zbog nepredviđenih okolnosti troškovi vjerojatno biti i veći. Službeni početak radova bit će nakon što se završi kompletna analiza zemljišta, najvjerojatnije početkom sljedeće godine. Početna sredstva su osigurana, a obratili smo se i na nekoliko adresa te očekujemo da će nam izaći u susret. Uz pomoć dobrih ljudi kao i naših župljana, Centar bi trebao biti dovršen u 2009. godini.

KT: Očito je da se uvelike posvećujete organiziranju kulturnih događanja u Tuzli. Znaju li uopće po Vama ljudi u današnjem vremenu prepoznati prave kulturne vrijednosti i cijeniti ih i koliko su po Vašem mišljenju, ljudi koji stoje na čelu kulturnih društava svjesni svoje odgovornosti?

Fra Zdravko: Pitanje prepoznavanja pravih kulturnih vrjednota danas nije tako podrazumljiva stvar. Svjedoci smo sve bržih i složenijih kulturalnih preobrazbi u svijetu posljedicom globalizacijskih i znanstveno-tehnoloških procesa kao i izvjesne krize kulturnog identiteta Europe. Pored toga se postmoderno stanje duha uvelike protivi tradicionalnom poimanju kulture kao „visoke“ tj. uzvišene ljudske aktivnosti intelektualne ili bolje rečeno kvalificirane elite i suprotstavlja joj „nisku“, odnosno. popularnu kulturu, kojoj imaju pristup i neelitni ljudi odnosno nekvalificirane mase. Vidimo, dakle, da se javljaju promjene u samom razumijevanju kulture kao takve, pri čemu nerijetko granice između kulturnog i supkulturnog postaju jako propusne. Tzv. „diskusija o vrijednostima“, koja se u svijetu vodi ukazuje na nestanak, propadanje i promjenu vrjednota u društvima. I to je svakako jedan od čimbenika koji bitno utječe na pitanje prepoznavanja, tj. neprepoznavanja istinskih kulturnih vrijednosti. Usuđujem se u tom kontekstu reći da kulturna društva na našem prostoru, s obzirom na urgentne zadaće današnjice, nisu dovoljno svjesna svoje uzvišene odgovornosti. Naravno, kada je govor o djelovanju kulturnih društava, svakako treba imati na umu i to da efikasnost njihova djelovanja uvelike ovisi o kulturnoj politici države, jer kultura se bitno tiče politike i države. Istina, država nije subjekt kulture, nego subjekt politike, ali država s njoj svojstvenim zadaćama (npr. pravni poredak i izdvajanje sredstava za kulturne aktivnosti i projekte) ima važnu i nezamjenjivu ulogu u omogućavanju kulturnog djelovanja. Na državu i politiku spada podizanje institucija i uvođenje mjera u svrhu promicanja, očuvanja i njegovanja kulturnih vrjednota. Zato se danas u zapadnom svijetu i govori o politici kulture, odn. o kulturnoj politici neke države.

KT: Koliki doprinos kulturi u Tuzli daju hrvatska društva?

Fra Zdravko: To je pitanje jednim dijelom već odgovoreno ovim što sam rekao o kulturnoj politici države (općine i kantona), jer doprinos hrvatskih kulturnih društava, kao i kulturnih društava općenito, uvelike ovisi o toj politici. U svijetu prevladavajućih ekonomskih odnosa to je poput matematičke jednadžbe: da bi kulturna društva mogla djelovati potrebna je ekonomska potpora države i velikih sponzora. No, po mom mišljenju svaki doprinos, koliko god se on neznatnim činio, važan je. Mislim da bi ovdje ona Isusova parabola o gorušičinom zrnu kao jednom od najmanjih sjemenki u Palestini, koje se ipak razvije u naočito stablo bila najumjesnija.

KT: Iako se trude i svojim djelima nastoje pokazati da su živi, Hrvati u tuzlanskom kraju se često osjećaju zapostavljenima. Zašto je to tako?

Fra Zdravko: Moramo ponajprije znati da gdjegod postoji odnos većina-manjina o zapostavljenosti nužno mora biti riječ. Logikom same stvari manjina se uvijek mora teško boriti da bi s periferije društvenog događanja mogla dospjeti do središta. No, to je objektivna zapostavljenost zbog koje ne možemo nikoga okrivljivati, jer stvari jednostavno tako stoje. Istina, zna se često dogoditi da većina nema osjećaja za manjinu, ali to nije presudna stvar. Presudno je to da treba uočiti kako postoji i ona subjektivna razina zapostavljenosti manjine. Pri tome mislim na stav jadikovanja i žalo-pojenja manjine zbog periferijske situacije. Smatram da to nije ispravan stav, jer manjinske skupine ohrabruje na sjedenje skrštenih ruku i čekanje da nam rješenja situacije i boljitak padnu kao mana s neba. Umjesto toga potrebna je aktivna zauzetost i stalna potraga za novim mogućnostima i načinima približavanja središtu društvenog događanja. Za primjer vitalnosti manjinske skupine naveo bih Izrael. Kroz svoju povijest mali izraelski narod je bio uvijek pritiješnjen velikim narodima: Babilonci, Mezopotamci, Asirci, Egipćani, Perzijanci, Grci, Rimljani itd. No, usprkos tisućljetnoj pritiješnjenosti od strane većine, mali je izraelski narod uspio opstati do dana današnjega. Razlog tomu je ukorijenjenost u istinske vrjednote i volja za životom. Smatram to puno boljom opcijom od očajavanja i osjećaja zapostavljenosti.

KT: Koliko Crkva danas može dati svoj doprinos u poboljšanju ove situacije? Kako i na koji način Crkva djeluje?

Fra Zdravko: Svaki puta kada se postavi pitanje koliki netko daje doprinos za opće dobro, mora se reći da je uvijek moguće i potrebno više. Kažem 'moguće' zato što smo mi ljudi, bilo kao individue bilo kao kolektivi, uvijek u procesu, u neprestanom rastu i formaciji. Nedovršeni smo, da ne kažem nesavršeni, i stoga je moguće uvijek pružiti više nego što pružamo. To je pozitivna šansa koju nam život pruža da uvijek iznova verificiramo svoju čovječnost. A također je i 'potrebno' pružiti uvijek više, jer „od viška glava ne boli“, a znamo da dobra nikada ne može biti viška. Štoviše, mnogi se žale na pomanjkanje dobra u ovo naše vrijeme. Time je pitanje koliko Crkva može doprinijeti za poboljšanje današnje situacije neizravno i odgovoreno. Crkva kao zajednica i kao institucija ima mnogo načina djelovanja za opće dobro. Jedan od načina svakako je kulturna djelatnost. „Vlastitost je same ljudske osobe da [...] putem kulture [...] dođe do prave i potpune čovječnosti“, kaže pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium es spes“ Drugog vatikanskog sabora. Crkva je nakon Sabora postala svjesnija kulturalne dimenzije osobe i ljudskih društava. U vrijeme brzih kulturnih preobrazbi, krize kulturnog identiteta Europe i nestanka tradicionalnog shvaćanja kulture djelovati na kulturnom polju za Crkvu je nezaobilazna zadaća i dužnost, te velika šansa za poboljšanje društvene situacije ne samo vlastitih vjernika, nego i cijele ljudske zajednice.

KT: Kakvu biste poruku uputili na kraju ovog našeg razgovora?

Fra Zdravko: Jedna izreka koja se pripisuje „Samaritanki iz Calcutte“ (Majki Terezi) kaže da se životna mudrost ne sastoji iz mnoštva velikih ideja, nego iz hrabrosti da barem jednu od njih ostvarimo. Tako ni ja ne ću nizati mnoštvo velikih ideja, nego ću samo sve 'ljude dobre volje' pozvati na hrabrost postojanja. Poznati njemački teolog talijanskih korijena Romano Guardini je negdje rekao kako će nosiva krjepost budućnosti biti hrabrost kao nepatetična, duhovna snaga, koja će se oduprijeti duhu rezignacije i neetičnosti. Samo hrabrima svijet pripada, kaže drevna mudrost.

Ankica Stjepić-Ćosić

Katolički tjednik

Udruženje Animal SOS iz Sarajeva pomaže napuštenim životinjama, posreduje u njihovom udomljavanju i bori se za donošenje Zakona kojima bi se napušteni psi i mačke zaštitili od nehumanog postupanja.

Link

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook