Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Povratnici oživjeli rad svoga društva

SANSKI MOST - Kulturno umjetničko društvo Kozara iz Donje Ljubije kod Prijedora, ovih dana je obilježilo šest desetljeća postojanja i uspješnog rada. Ansambl je osnovan daleke 1957., a zabilježeno je da su svoj prvi nastup imali na kotarskim igrama u Banjoj Luci. U vremenu između 1992. i 2000., ratna i poratna događanja zaustavila su rad društva, ali se potreba za njegovim aktiviranjem pojavila nakon što su izbjegli i raseljeni mještani započeli povratak svojim domovima.

Zapaženi nastupi
Danas KUD Kozara okuplja oko 150 članova, svrstanih u pet sekcija: folklornu, muzičku, recitatorsku, dramsku i likovnu, te predstavlja okosnicu društvenog života u tome mjestu.
“Za potrebe nastupa koristimo prostorije obnovljenog mjesnog doma. Raduje nas da je najveći broj mladih učlanjen u društvo, jer će se na taj način ipak spasiti od društvenih zala, kao što su droga i alkohol”, kaže predsjednik ovog društva Nermin Islamović.
On posebno ističe uspjehe folklornog ansambla, koji je u proteklih nekoliko godina imao niz zapaženih nastupa u Bosni i Hercegovini, ali i izvan granica.
Prema riječima koreografa Suada Sarajlića, u KUD-u Kozara njeguju se folklorne igre različitih naroda i narodnosti iz gotovo svih zemalja regije.
“Posebno smo uspješni u interpretaciji narodnih igara bošnjačkog življa iz okolice Banje Luke i Jajca, romske igre “čoček”, albanske “šote”, “mađarca”, slavonske i šokačke igre, ali i drugih”, kaže Sarajlić.

Rad s najmlađima
Prema njegovim riječima, posebna pozornost se pridaje radu s najmlađima, kako bi tradiciju dugu više od 60 godina u budućnosti imao tko nastaviti. Na kraju spomenimo da su nekad članovi ovoga društva bili mladići i djevojke iz sela Sase, ali, nažalost, u to se susjedno selo vratio pretežno stari živalj, mladih je vrlo malo, naglasili su članovi KUD-a Kozara iz Donjeg Islama i Donje Ljubije.

Rusmir Karat

Dnevni list

Još nisam siguran je li vrijeme za srpske trenere u Hrvatskoj

Za tjedan ili dva u hrvatski nogomet gotovo će se sigurno vratiti bivši strateg Crvene zvezde iz njezina najtrofejnijeg vremena, osvajanja titule europskog prvaka. Ponudu za preuzimanjem sesvetske Croatije pred njega je stavio tamošnji prvi čovjek.

Ljupko Petrović je dugo vagao, i još važe ... Međutim, kako je njegova želja za povratkom u Hrvatsku oduvijek bila snažna, kontakt umjereno održavan svakim danom, šansa da Zubaku iza Nove godine kaže - da - i više je no vjerojatna.

Ljupko Petrović je rođen u BiH 1947. godine, no gotovo čitavu igračku karijeru je proveo u NK Osijek, kao član generacije koja je uvela klub u tadašnju Prvu saveznu ligu.

Postao je kasnije i trenerom Osijeka, zatim subotičkog Spartaka, Rada, Vojvodine i Crvene zvezde. Trenersku karijeru je u inozemstvu nastavio u Španjolskoj, u Espanyolu, iza čega je još vodio urugvajski Penarol, austrijski GAK, kineske Šangaj i Gouan, da bi prije mogućeg povratka u Hrvatsku još radio u Bugarskoj, u klubovima Levski i Litex.

- Želja da se vratim u Hrvatsku postojala je oduvijek. Dugo sam se lomio, i još uvijek se lomim u pitanju je li došlo vrijeme za to da treneri iz Srbije dođu u Hrvatsku i obratno... A onda opet sam svjestan da sam ja u neku ruku više hrvatski nego srpski trener - počeo je Ljupko Petrović, a pošto smo ga suočili sa činjenicama da je Osijeku 2000. godine platio pripreme u Bugarskoj, da se kladi na HNL, da je navijao za hrvatsku reprezentaciju u kvalifikacijma za EP.

Da li se “lomite” zbog, da je tako nazovemo - stigme, čovjeka koji je vodio Crvenu zvezdu?

- Bez toga bih se sigurno puno lakše odlučio prihvatiti ponudu hrvatskog kluba. No, nemojte se zavaravati, u vrijeme kada sam ja preuzeo Zvezdu, tada bi je i svaki Hrvat vodio. Svakom treneru je tada moglo samo imponirati da ga pozovu s Marakane. I još nešto, htio sam ja prije Zvezde biti trener Dinama, odmah nakon Vojvodine su me zvali. I sve je već bilo dogovoreno, da bi posao propao u posljednjem trenutku.

Kao i kada vas je Hajduk posredno pitao za posao prije koji mjesec?

- S Dinamom je to bilo gotovo sve dogovoreno, ali da... otpalo je kao i s Hajdukom. No, vidite jednu drugu stvar... da me bilo tko nazove od one bivše “velike četvorke”, i pješke bih iz Beograda išao. Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda i Partizan su klubovi koji se ne odbijaju.

Što će reći u Srbiji ako prihvatite Zubakov poziv? Kakve će biti reakcije?

- Ne znam. Mogu biti i ovakve i onakve. Ali, sa sportske strane to je ipak moj posao, moj zanat. Možda će u Srbiji reći da nisam baš ja morao ići kao prvi trener u Hrvatsku, no opet me neki moji dobri prijatelji i kolege savjetuju da prihvatim ponudu.

Kakav je vaš konačni cilj u Hrvatskoj?

- Mene u slučaju Croatije zanima Prva liga, stabilan prvoligaš, a ne jednoljetni ples. Želim ondje raditi na stvaranju jake momčadi. Moj je cilj stvoriti snažnu ekipu, kao trener želim više i više. A onda, u nekom drugom trenutku, nakon godinu, dvije, tri ... moguće je da bih odabrao neko drugo odredište.

Split, Zagreb, Osijek ...?

- Rekao sam, Hajduk, Dinamo i moj Osijek su klubovi koji se ne odbijaju.

Alan Srčnik

Jutarnji list 2.1.2007.

Godine i mudrost

IAKO je snimanje filma, po rečima Gorana Markovića, "metafizička delatnost", i "uvek mačka u džaku", jer se nikada ne zna šta će do kraja ispasti, njegov novi projekat "Turneja" mogao bi već u startu (prva klapa "pala" je pre desetak dana) da dobije "vizu" za svrstavanje u značajna ostvarenja - okupio je megazvezde bivšeg jugoslovenskog glumišta. Pre svih, Miru Furlan, Slavka Štimca i Dragana Nikolića.
Prvi film na ovim prostorima koji se bavi glumcima, njihovim neshvatanjem ratnih događaja iz devedesetih i besmislenošću tragedije, koja nam se dogodila, pored toga što je lično, intimno osećanje reditelja, svakako je i vrsta počasti glumačkoj profesiji uopšte.
Za Slavka Štimca, čija karijera može da se posmatra i kao svojevrsna istorija bivše jugoslovenske i srpske kinematografije (gotovo da ne postoji veliki film u kome nije igrao neku od glavnih uloga), "Turneja" je prilika da se opet sretne sa dragim kolegama.
- Posle dosta vremena radim sa Goranom Markovićem, s kojim sam radio njegov prvi veliki film "Specijalno vaspitanje". Vezuju nas lepe uspomene, kao i sa Mirom, Gagom Nikolićem, Taletom (Josif Tatić), i drugim kolegama s kojima sam sarađivao tokom karijere. Lepo mi je što smo zajedno, dobra je atmosfera, i jednostavno je divno sresti se sa onima koje voliš i poznaješ - kaže Štimac.
Bili ste jedan od najzaposlenijih glumaca u bivšoj domovini, zvezda od "Triglava do Đevđelije". Da li vama prijateljstva sa kolegama možda znače i nešto više, zbog same činjenice da ste u glumačku profesiju ušli još kao dete?
- Verovatno, zato što ti u tim godinama filmska ekipa postane kao porodica, vežeš se za ljude sa kojima radiš, tako da nadoknađuješ nedostatak sopstvene rodbine. Ne znam šta sam sve propustio u tim godinama, a šta sam dobio. S jedne strane, to je izuzetno iskustvo i prilika za upoznavanje nekih divnih ljudi od kojih može mnogo da se nauči o poslu i o životu, a s druge, propuštaju se neke važne stvari kao što je školski izlet, i gubi se deo detinjstva kojeg svi drugi imaju. Ali, da budem iskren, ne znam šta znači biti velika zvezda. Samo radim posao koji umem i koji volim, a uvek sam živeo sasvim obično, kao svaki normalan čovek. To mi je dovoljno. Naporno je biti poznat, to je veliki teret.
Vi u "Turneji" ne igrate glumca?

- Ne, igram Đuru šofera, koji svojim smešnim, starim kombijem dolazi u Beograd da pokupi glumce i da ih usred rata vozi na turneju, na kojoj će sretati razne vojske i ljude. Đura je sušta suprotnost toj skupini - on je realan čovek, na zemlji, ne može se baš reći da ne razume njihovo ponašanje, ali je to potpuno drugačiji svet od njegovog. Cela priča je jedna slepstik komedija, koja raznim situacijama dobija drugačije obrise i prerasta u nešto tragičnije. Jer, kroz sve to, i kroz komediju, sagledava se, u stvari, apsurdnost rata, strahota i sukoba koji su neshvatljivi većini umetnika.
Da li su glumci u ratnim događajima tokom devedesetih ostali na visini lične i profesionalne etike?
- U većini, da. Ako kažem u procentima, onda sigurno više od 90 odsto njih nije bilo za rat. Koliko pamtim, glumci su u to vreme bili na čelu svih vrsta antiratnih protesta i kampanja, i to je činjenica koju ne bi trebalo zaboraviti. Mi smo mnogo putovali, komunicirali i sarađivali sa svima iz bivše Jugoslavije, i samim tim imali smo bolje predispozicije da malo šire gledamo na stvari. Bavimo se malo drugačijom profesijom - mi smo, što bi jedan moj kolega rekao, "slikari ljudskih duša". Verovatno smo zbog toga i osetljiviji. Ali mislim da je svaki čovek, ako je imao imalo osećanja i ljudskosti, vrlo dramatično i tragično doživeo ratove koji su se ovde dogodili. Bilo koji rat, sam po sebi, nije normalno stanje. Ali, ne bih da pametujem. Nisam fizički bio učesnik nikakvih ratnih događanja, niti sam ikada u životu pripadao bilo kakvoj političkoj partiji ili bilo čemu političkom. Govorim samo kao čovek kome je to što nam se dogodilo bilo strašno teško.
Mnogi misle da ste emigrirali u to vreme?
- Nikada nisam emigrirao. Otišao sam u Ameriku iz ličnih razloga, zbog porodice, i izvesno vreme sam tamo živeo. Možda zbog sindroma izolacije, koji je dugo trajao, ljudima je to izgledalo kao moja emigracija, ali sve je daleko od toga. Beograd je grad u kome sam odrastao i u kome sam proveo najveći deo svog života.
Nerado se pojavljujete, nema vas u javnosti, ne razgovarate sa novinarima, povukli ste se u "ilegalu". Zbog čega?
- Šta bih ja radio u javnosti? Nemam razloga. Šalim se malo. Ali, jednostavno, nisam tip za "javne delatnosti" i pokazivanje. Za mene biti glumac nije pojavljivanje u medijima i fotografisanje, već nešto mnogo ozbiljnije, odgovornije i drugačije. Pojavim se malo s nekim novim filmom, jer onda imam i neki razlog da nešto kažem, i to je to.
Kako živite u međuvremenu, od filma do filma?
- Uobičajeno. Jeste da "svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujem", ali prihvatam realnost vremena koju mi donose godine, pa i mudrost.

SREDOVEČNOST, NAPOKON
BLIŽITE se petoj deceniji, ali se to gotovo ne vidi na vama - mnogi bi vas i danas prepoznali kao junaka "Vuka samotnjaka" ili "Salaša u Malom ritu". Ipak, počeli ste da dobijate i uloge sredovečnih ljudi. Kako to gledate?
- Da, napokon, i to mi se događa. Imam dečačke crte lica, ali je činjenica da sam već u ozbiljnim godinama i da imam odraslog sina. Najviše me raduje to što se nije odlučio za moju profesiju, studirao je u Amsterdamu ekonomiju i matematiku, i to je sam izabrao.

Radmila RADOSAVLjEVIĆ

Večernje novosti 30.12.2007.

Rukopisi 31

Pančevački Dom omladine i ove godine je raspisao konkurs za Zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora eks-Ju - ,,Rukopisi 31″. Konkurs će biti otvoren do 4. februara 2008. godine, a pravo učešća imaju sve devojke i mladići od 15 do 27 godina koji pišu na jezicima bivših ex-Ju republika.

Treba poslati tri pesme ili tri priče dužine do pet kucanih strana, potpisane punim imenom i prezimenom, godinom rođenja, adresom, brojem telefona i e-mail adresom (ukoliko je imate) na adresu: Dom omladine, Svetog Save 10, 26000 Pančevo, Srbija, odnosno na e-poštu: zbornikrukopisi@gmail.com. "Rukopisi 31″ izaći će iz štampe do aprila 2008. Autorima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Makedonije koji ne budu bili u mogućnosti da dodju na promociju Zbornika, primerci će biti poslati poštom.

Udruženje Animal SOS iz Sarajeva pomaže napuštenim životinjama, posreduje u njihovom udomljavanju i bori se za donošenje Zakona kojima bi se napušteni psi i mačke zaštitili od nehumanog postupanja.

Link

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook