Srđan Aleksić 1966-1993 – In memoriam

 

Umro je da bi ljubav živjela

 

To što u Trebinju još nije podignut spomenik mladiću, koji je postao sinonim za ljudskost, što u Sarajevu od slične ideje ima samo zapis na papiru...., svjedočanstvo je nas, kojima takvi ljudi nisu potrebni.... Izuzev pred izbore....

Prošlo je već ko zna koliko mjeseci od one skupštine bh. Helsinškog komiteta, koju su prekinule suze, a čini se kao da je to bilo jučer.Prohladna sala sa svečano obučenim uglednicima, pristiglim da proprate predaju posthumne plakete Radetu Aleksiću, ocu Srđana, preminulog 27. januara 1993. od batina zadobijenih dok je branio život sugrađanina Alena Glavovića, nakon pogledanog filma “Srđo” dugo je šutjela. Onda se razlegao aplauz.

Nije bilo čovjeka koji tada nije brisao suze i nekako je bilo tako prirodno da Srđan Dizdarević objavi kako će se sjednica nastaviti drugi put. Dodjela povelje jedini je konkretan čin, materijalni znak općeg sjećanja na dvadesetsedmogodišnjeg Trebinjca. Od tada, tišina se opet spustila nad ovu priču, ili se to samo tako čini.

 

Biti čovjek

-Upravo ću ovih dana razgovarati s opštinskim načelnikom oko nekih urbanističkih rješenja vezanih za centralni dio grada, gdje bi, kako se sada govori, trebalo da stoji spomenik Srđanu, kaže nam jučer, kao i uvijek, bezmjerno kosmički produhovljen Rade, kojeg je, baš zato i neukusno pitati: a da se tu nešto ne oteže. Rade nastavlja o fontani, kao mogućem spomen obilježju.

 -To znači da će poteći i teći voda, nešto bez čega se ne može, kao ni bez ljubavi, govori nam Srđanov otac.Na fontani bi najvjerovatnije pisalo: Čovječe, volim te. Jer, njegov je sin umro, naučen da na sve ljude gleda kao na svjetlucave zvijezde nježnom rukom spuštene na zemlju. Umro je da bi ljubav živjela.

Prije nekoliko dana, gostujući u beogradskoj tv-emisiji “Ključ” sa nekoliko osoba, koje su krećući se sitnim, slabašnim koracima, spasile po jedan život, Rade je na pitanje gdje stanuje hrabrost, odgovorio: samo treba biti čovjek.

Da bi se to naučilo, više od 120 NVO je predložilo da se u svakom bh. gradu po jednoj ulici da Srđanovo ime, nakon što je najmlađi državni parlamentarac Denis Bećirović, pokrenuo inicijativu za podizanje obilježja u Trebinju Aleksiću u čast. “Proslijeđena je Vijeću ministara, a što nije realizovana, samo svjedoči koliko je vladajućim do suživota. Predsjedavajući Nikola Špirić je najodgovorniji za to”, govori nam Bećirović. Ni u Novom Sadu slična ideja nije ostvarena.

-Znate kako prolaze prijedlozi opozicije, smireno govori Rade, a mi se prisjećamo i odluke skupštine KS-a da jedna sarajevska ulica bude nazvana po tom mladiću. No Ivo Komšić, posljednji predsjednik Komisije za obilježavanje ličnosti...još prije mjesec je dao ostavku, a njegovo mjesto nije popunjeno. Da li je samo zbog toga inicijativa Saše Magazinovića na čekanju?

Pitanje bi imalo smisla da su “svoje “ ulice dobili ovdašnji, svemirski heroji, Goran Čengić, recimo, ili da je vraćena oteta ulica dr. Bogdanu Zimonjiću, koji je cijeli svoj život i imetak potrošio na liječenje ljudi. Ali, nije iz stranačkog jata, pa ga niko nije imao braniti kada su ga šutnuli. Kao što danas šutaju table s imenima mladića , koji su branili Sarajevo, a koji su postali nepoćudni zato što svakog podsjećaju na  agresiju (!!!), a nikoga na multietničku BiH! Zato, kada se sve ovo oko smrti tih mladih, čistih nevinih ljudi, prošije zlaćastim koncem običnog ljudskog poštovanja, nemoguće je ne primjetiti da je u našoj državi malo obilježja koja spajaju?

Srđanova ulica

Naravno, možda jesu u pravu i oni koji tvrde da je groteska davanje ulice po Srđanovom imenu u njegovom rodnom Trebinju kada se u tom gradu najavljuje i davanje imena drugim ulicama po onima koji su nesumnjivo vršili ratne zločine. Ne bi li odustajanje od “Srđanove ulice” bio još gori izbor?To bi bilo isto kao i da je mladi Aleksić, kada su čizmama i kundacima četvorica u uniformama počeli udarati čovjeka, okrenuo glavu, poput drugih na trebinjskoj pijaci. Oni jesu živi, ali nije nadrealno ni to što Rade govori da je živ i njegov veliki dječak.

“Uselio se u duše ljudi....To je ljepota Srđanove smrti”, naglašava Rade Aleksić, koji je, u spomen-životu, sam već izgradio dvije fontane, čija voda ne budi usnulog mu sina. Plašimo se da mu neće dati mirno spavati u narednom periodu. kada se budu zahuktavale predizborne radnje, sve će više političara mahati Srđanovim imenom, te na kraju sigurno od toga profitirati...

 

Edina Kamenica

 

Oslobođenje 26.1.2008.