POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCOa Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Grad opustošen obećanjima

Srebrenica - Sudeći po najavljenim novčanim sredstvima, velikim projektima i planovima za oporavak, reklo bi se da u Srebrenici cvjetaju ruže. Međutim, konkretnih iskoraka i poboljšanja stanja nema ni 12 godina od prestanka rata. zato brojni povratnici u ovaj grad i opštinu očekuju da lokalni organi vlasti počnu preuzimati posao u svoje ruke, čime bi se, smatraju, povećale šanse da uskoro ugledaju konkretne rezultate obnove.

Bezbjedonosna situacija na terenu je poboljšanja. Nema više tenzija koje su se događale proteklih godina, “ali stvari ovdje teku presporo”, smatraju Srebreničani, optužujući za to domaće i međunarodnen institucije.

Planove kroje drugi

“Dok god lokalna vlast i garšđani ove opštine stvari ne uzmu u svoje ruke, ovdje nema obnove i napretka. Dosta su nam planove krojili i pomoć određivali oni koji su Srebrenicu vidjeli jednom u životu. Svaki dan ovdje dolaze domaće i međunarodne delegacije. Obećavaju obnovu stambenih i infrastrukturnh objekata, nova radna mjesta, a ovdje se na prste mogu izbrojati zaposleni. Mnogo je uloženo, ali se u Srebrenici malo toga vidi”, jadaju se građani ovog napaćenog grada.

Prema podacima Opštinske komisije za povratak i obnovu, od 6.300 porušenih kuća, za obnovu je podneseno još toliko zahtjeva. U prošloj godini obnovljeno je 78 kuća, dok je u završnoj fazi još tolikog broja. Međutim, zbog nedostatka donatorskih sredstava, u ovoj godini neće se graditi nijedna kuća.

“Nažalost, do sada nijedna humanitarna ili neka druga međunarodna organizacija nisu izrazile želju da će u ovoj godinivršiti obnovu i izgradnju stambenih objekata, Od 10 miliona KM Vijeća ministara BiH, obezijeđenih za Srebrenicu, za obnovu kuća nije predviđena ni marka”, pojašnjava Abdurahman Omić, stručni referent  Opštinske komisije  za povratak i obnovu. Od ukupnog broja obnovljenih kuća procjenjuje se da njih 600 nije useljeno ili vlasnici dolaze povremeno. Nije to propust donatora, već Srebreničani jednostavno još ne osjećaju sigurnost da se ovdje vrate, a ona se ogleda u tome što boračka primanja, zdravstveno i penziono osiguranje nisu regulisani na adekvatan način. Upravo zbog tih razloga mnogi od njih neće da se vrate, ali ima i onih koji se ne žele vratiti, smatrajući da ova opština nema budućnost.

Vjesnici budućnosti

Međutim, Srebrenica i pored svoje tragične prošlosti ima budućnost. Cilj obnove je vraćanje starog imidža, da grad vrati ubijenu dušu i punim plućima uzdahne zrak sa okolnih planina. predviđena je potpuna obnova gradskog jezgra i stambenih zgrada, a u industrijskom naselju Potočari ovog ljeta najavljena je izgradnja industrijskih kapaciteta za 500 novih radnih mjesta.

Srebreničani procjenjuju da je procedura javnih poziva najveći kočničar razvoja ove opštine, navodeći primjer 10 miliona KM pomoći državnih organa. Asfaltiranje puta Kragljivoda-Krst na obali jezera Perućac, uz obezbijeđena sredstva, zbog tenderske procedure još nije završen. ista je sudbina obnove krovova i fasada na 12 stambenih zgrada u opštinskom centru.

najavljeno je da će u ovoj godini u 4 nova i 3 postojeća proizvodna pogona posao dobiti oko 500 radnika, čime bi broj od 1.833 nezaposlenih bio značajno umanjen. Ali, šef srebreničkog biroa za zapošljavanje Željko Mandić iznosi podatak da je u prošloj godini broj enzaposlenih povećan za 166 povratnika.

U Srebrenici se raduju najavljenim otvaranjem radnih mjesta, ali i strepe kako obezbijediti stručnu radnu snagu. Novi pogoni, naime pored kvalifikovane radne snage zahtjevaju i visokostručne kadrove, a takvih je na srebreničkom birou samo 11.

Međutim, povratnici  ne očekuju puno od novih proizvodnih pogona. Dosadašnja praksa, naime, pokazala im je da se otvaraju mali pogoni sa po desetak radnika i minimalnim zaradama. Stoga se većina okrenula poljoprivrednoj proizvodnji i stočarstvu.

Srebrenica ljeti nekako oživi, ali zimi to je pust grad. Poslije radnog vremena i predveče, žurno prođe pokoji mještanin, praćen lavežom čopora pasa lutalica, kojih je na ulicama sve više.

Neko je izbrojao da u gradu imaju 22 ugostiteljska objekta, a navodno svi solidno rade. Kada je nacionalnost njihovih vlasnika u pitanju, niko ne vodi računa čiji su restorani i prodavnice. važno je da su dobri atmosfera, usluga i društvo. Sjeda se za svaki sto i niko nikoga ne pita je li slobodno. Zajedno sjede i jedni i drugi borci i niko ne raspravlja o politici. Teme su lagane i šaljive. Tako se Srebreničani druže sve do 23 sata, kada je odlukom Skupštine opštine fajront u svim ovdašnjim ugostiteljskim objektima.

Roba bez kupaca

Grad ima tržnicu, ali nema pazarnog dana. Prije rata bio je to svaki ponedjeljak, a danas pijaca svakim danom-zjapi. Poljoprivredni proizvođači tvrde da se ima šta prodavati, ali nemaju kome.

Zahvaljujući entuzijastima i lokalnim vlastima, kultura u ovom pustom gradu diže se iz pepela. Svijetla tačka je rad multietničkog KUD-a “Vaso Jovanović sa nekoliko sekcija. Tu je i Narodna biblioteka, a ne smiju se zaboraviti FK Guber, lovačka i ribolovačka multietnička društva.

Prema najavljenim projektima i obezbijeđenim sredstvima, Srebrenica bi se ovog ljeta mogla početi dizati iz pepela. Do tada, ovaj grad je pust i u njega se dođe i ode, a oni koji su se vratili ostaju.

Srebrenica je ipak odavno više od simbola, a manje od onoga što treba biti. Zato čudi da srebreničani još imaju strplejnja. Svi će vam reći da se ovdje živi malo lakše nego tokom rata, ali rijetki su oni koji pomišljaju da napuste svoje ognjište.

Sakib Smajlović

Oslobođenje 2.3.2008.

 

Povratak izbjeglica u uzajamnom interesu

Prema podacima Srpskog demokratskog foruma, za deset godina organiziranog povratka izbjeglica, od 1997. do 2007. godine, u Hrvatsku se vratilo oko 120.000 Srba koji su je napustili tijekom akcija „Oluja“ i „Bljesak“.

To su osobe koje su konzumirale svoje pravo na povratak, odnosno iskoristile mogućnost podizanja hrvatskih dokumenata.

Međutim, dodaju u SDF-u, prema istraživanju UNHCR-a, te podacima nevladinih organizacija koje se bave problemima izbjeglica, svega je oko 50.000 povratnika trajno ostalo živjeti u Hrvatskoj, dok je oko 70.000 nakon povratka i reguliranja statusnih dokumenata ponovo napustilo Hrvatsku.

Tako, sudeći po ovim brojkama, 12 godina nakon rata, proces povratka nije završio ni većini onih koji su se formalno vratili.

Kakvo je stanje - kad je povratak u pitanju - u Bukovici, u općini Kistanje, pitali smo tamošnjeg načelnika, Slobodana Rončevića. Rončević kaže da se vratilo oko 2.000 ljudi, ali to je tek jedna statistička brojka. Stanje je gore nego li bi se dalo iščitati:

 „Ovdje je uglavnom starija populacija ljudi, tako da to ne govori o nekom velikom razvoju ovih krajeva. To su uglavnom one kategorije ljudi koje žive od socijalne skrbi ili od mirovine, pomalo se bave poljoprivredom ili stočarstvom, a dnevno ih umire i po četvero.“

 Rončević, kao kakvu reklamu za povratak, nabraja što je sve u općini Kistanje urađeno:

 „Infrastruktura je prilično dobro urađena. Svako domaćinstvo ima vodu, rekonstrukcija struje je pri kraju, javna rasvjeta je odlična, smeće se odvozi na čitavom prostoru, osnovna škola funkcionira u Kistanjima i obezbjeđen je prijevoz učenika iz svih zaseoka i sela. Još samo bi trebalo početi zapošljavati ljude, otvarati nova radna mjesta.“

 Hrvatska ima oko 250.000 nezaposlenih, ali - svejedno - uvozi radnu snagu. Negdje je problem i nedostatka stanovništva. Tako je nedavno potpredsjednik vlade, Slobodan Uzelac, u Lici nedavno ustvrdio da ona ima najveći potencijal u državi, ali da joj je ograničavajući čimbenik nedostatak stanovništva. I povratak izbjeglica jest razvojno pitanje Like i drugih krajeva od posebne državne skrbi.

Pobornik te teze je i Ratko Gajica, saborski zastupnik srpske nacionalne manjine:

„Ljudi koji ovdje imaju imovinu, dolaze na prostor koji u narednom vremenu otvara razvojne šanse. Ljudi koji se hoće vratiti vjerojatno će moći sa svojom imovinom uraditi nešto, moći će živjeti od svoga rada, što bi stvarno bio održivi povratak. S druge strane, Republika Hrvatska dobija povratnike na prostor koji je sada pust, aktivira te resurse nezavisno od toga čiji su oni vlasništvo, a sada su u velikoj mjeri vlasništvo Srba. Republika Hrvatska ima interesa da se ljudi vrate, da ih podupre u razvoju i da u konačnici povratak u što većem broju bude od interesa i za povratnike i za Republiku Hrvatsku kao državu.“

Tako Gajica vidi stvari, a vlasti:

 „Centralna vlast, po mom mišljenju, razumije ovu šansu i ovaj interes o kojem govorim, ali nisam uvjeren da je prelomila svoju odluku i svoj stav za izrazito podsticanje povratka, da bi se ovaj obostrani inetres realizirao. Tu postoji zadrška koja nije zasnovana na interesu, pa ni državnom. Zasnovana je još uvijek na predrasudama i nekoj vrsti kalkulacija, koje su već davno trebale biti prevaziđene.“

Koliko Hrvatska, obzirom na svoj, u dogledno vrijeme ulazak u Europsku uniju, može biti atraktivna mlađim ljudima, onima koji su je napustili još kao djeca? Jesu li oni potencijalni povratnici, a ne samo njihovi djedovi?

 

„Ona se još uvijek ne vidi kao dobar izbor, gledajući na duže vrijeme u budućnost,“ rekao je saborski zastupnik srpske nacionalne manjine, Ratko Gajica.

Goran Vežić

Slobodna Evropa 1.3.2008.

 

Živeti s muzikom

 

"Vlast je takva kakvu narod bira. E sad, pitanje je zašto je ta vlast dozvolila da joj narod bude polupismen, što je gore nego da je nepismen"

 

Beograd - Pre nekoliko dana u Narodnom pozorištu obeležen je devedesetpeti rođendan maestra Oskara Danona. Bilo je onako kako i treba da bude: puno sećanja i dirljivih emocija, ali i nekog pozitivnog osećanja – što nije obavezni deo ovakvih prigoda.

Maestro Danon je rođen 1913. u Sarajevu, diplomirao je dirigovanje i kompoziciju na Praškom državnom konzervatorijumu i doktorirao filozofiju na Karlovom univerzitetu u Pragu. Bio je u partizanima, bio je prvi direktor Opere i Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu posle Drugog svetskog rata, a zatim njihov umetnički direktor i stalni gost dirigent, bio je šef dirigent Ljubljanske filharmonije i Simfonijskog orkestra Radio Zagreba, redovni profesor Muzičke akademije u Beogradu, dirigovao je u Milanskoj skali, Bečkoj operi, gostovao po važnim centrima sveta, snimao za najpoznatije diskografske kuće, a u poslednje vreme veći deo godine provodi na moru, u Baškoj na ostrvu Krk.

Gde god da je radio, svuda je ostavio pozitivnu promenu, a poneo trenutke od kojih se nakupilo bogatstvo.

"VREME": Svečanost u Narodnom pozorištu bila je priređena ne samo vama u čast već i zlatnom dobu Beogradske opere i baleta, koje se, slučajno ili namerno, podudara sa 15 godina u kojima ste vi bili direktor ta dva ansambla.

OSKAR DANON: Do sada nije bilo mojih proslava, niti mogućnosti da mi daju plaketu Narodnog pozorišta, što se obično daje umetnicima koji su obeležili 20, 30 ili 40 godina rada. Mene se to nekako nije dotaklo, jer niti sam bio ovde, niti sam se nudio. I, eto, desilo se da je sadašnja uprava želela to da uradi. Međutim, kad su me rukovodioci Pozorišta i Opere, Predrag Ejdus i Dejan Savić, pozvali s predlogom da obeleže moj 95. rođendan nekim razgovorom sa mnom pred publikom, rekao sam im "Nemojte da to bude vezano samo za mene, dajte da to povežemo sa celim tim dobom i plejadom umetnika koji su ga sa mnom započinjali." Ja sam dirigovao prvu opersku predstavu posle rata 17. februara 1945. godine, bio je to Evgenije Onjegin. I, od tada, kada sam se vezao za pevače koje sam nasledio, a koji su delovali između dva rata, rasla je sa mnom jedna nova generacija umetnika koju sam izdizao i koja je mene izdizala. Mi smo zajednički došli do nivoa da igramo predstave u Beogradu, u čitavoj Jugoslaviji, čak i u svetu. I ne samo to: afirmišući se, dovukli smo ovde čitavu ekipu izdavačke kuće Deča, koja je snimila sedam opera i otvorila nam put u svet. Nismo ni bili svesni koliko je to bilo važno. Išli smo u Nemačku, Italiju, Švajcarsku, Englesku, i da ne nabrajam više. Imali smo veliki uspeh. Izvodili smo dela koja oni nisu poznavali, uglavnom slovenska: Borisa Godunova, Onjegina, Pikovu damu, Kneza Igora, jedan broj domaćih dela, među njima i Konjovića, Ohridsku legendu Hristića, Gorski vijenac Hercigonje, a ujedno smo u tim zemljama pokazali njihova dela na drugi način. Predstavili smo Don Kihota Žila Masnea usred Pariza na otvaranju Pozorišta nacija tako da su velika kritičarska imena i muzikolozi pisali "Živeo Masne na beogradski način", ili "Slušali smo predstavu koja je trebalo da nam bude kurtuazno data, ali smo dobili Kihota koji je bio od našeg kompozitora u novom ruhu". Imali smo sreću da su tada pevali izvanredni pevači: Biserka Cvejić i Breda Kalef kao Dulsineja, Miroslav Čangalović kao Don Kihot, Žarko Cvejić kao Sančo. Pevali smo na srpskom jeziku u Parizu, a zatim i u Barseloni, Madridu, Veneciji, Palermu, Lozani, Ženevi, i nikom to nije smetalo.

Govori se da ste bili zahtevan dirigent, da ste insistirali na nivou koji ste želeli da dostignete.

Osnovno je da onaj ko rukovodi mora da ima koncepciju. Ja sam birao repertoar prema ljudima, ali to je zavisilo i od moje koncepcije i procene dela i ljudi. To znači da moram to delo da savladam, moram sa tim delom da živim na ti. Zatim, umetnost ne može biti autobus ili tramvaj koji prima sve koji ulaze, nego mora da ima neka vrata i na vratima kontrolora koji će birati i reći "ti si za to, a ti si za to". Pri tom, bio sam oprezan jer sam znao da je svaki pevač jako narcisoidan, što je normalno, jer da nismo takvi, ne bismo ništa ni napravili – mi moramo verovati da ono što radimo radimo dobro, čak i najbolje. Pevače nisam birao sam, ali sam sâm birao reditelja, koreografa, scenografa, kostimografa i zajedno smo birali podelu. Imali smo ideju o kvalitetu koji želimo, i šta želimo. Poštovali smo i obavezno pitanje u umetnosti – zašto? Jer ako na zašto može da se odgovori zato, onda je sve u redu. Zašto si uzeo ovo delo, a ne ono? Zato i zato. Ako nemate takav odgovor, nemate ni kvalitet. E, eto, valjda zato što sam insistirao na takvom odgovoru, valjda zato ljudi o meni misle da sam bio zahtevan i kao dirigent.

Kako ste uopšte otkrili da želite da budete dirigent?

Kad sam bio sedmi razred u Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu, došla je za nastavnicu pevanja Anka Ivačić, kasnije se udala za književnika Hamza Huma. Ona je učila klavir kod profesora Stančića u Zagrebu, i bila je dobra pijanistica. Prikupila je nas srednjoškolce i osnovala hor. Bila je mlada i lepa, pa uglavnom nije mogla da izađe na kraj sa nama, manguparijom, a i dirigovanje joj nije baš ležalo. Jednog dana ona kaže "Oskare, pomaži, ja ću da sviram, a ti vodi hor". Desilo se da sam im se odmah nametnuo, i sve smo jako dobro spremili. Pod uticajem profesora Jovana Kršića, predavao nam je srpskohrvatski, organizovali smo društvo Omladina, sastajali smo se svakog petka. Da bi bilo interesantno, pozivali smo i devojke iz Ženke gimnazije u hor. Formirali smo i prvi džez orkestar u Sarajevu – Bob džez. Imali smo bendžo, gitare, saksofon. Bilo je to 1928. godine, pa onda ne čudi što su iz Sarajeva potekli Goran Bregović, Bijelo dugme, i slični muzičari. S tim našim horom išli smo na turneju po Hercegovini i Dalmaciji. Bilo nas je 80, pevali smo Mokranjca, Slavenskog, Adamiča, Milojevića, dobro se pevalo. I, posle koncerta u Makarskoj, prišao mi je jedan čovek koji je govorio polučeški-polunekako... Zvao se František Piha. Pitao me je da li sam studirao muziku, rekao sam da nisam. "A, kako to da diriguješ?" "Ne dirigujem, ja mašem a oni pevaju." Zapevao mi je jednu pesmu, slovačku Pada, pada kiša, i pitao da li umem da je zapišem. Ja sam, naravno, umeo. "A je l’ bi umeo da je napišeš za hor?" Već sam džezirao narodne pesme Crven fesić, i Dilber Stano, pa sam i tu njegovu pesmu napisao za hor. "Ti moraš studirati muziku!", rekao mi je. Ja maturiram, i František Piha se jednog dana pojavi u kući mojih roditelja, pronašao me je. Moj otac je studirao trgovački fakultet u Beču, tamo je slušao opere i operete, i tu ljubav je preneo na mene, a naročito je to uradila mati koja je svirala klavir. Njena mlađa sestra Erna završila je klavir u Beču i dobila je od Franje Josifa 1916. godine klavir! Bio je to događaj u Sarajevu! Piha je uspeo da nagovori mog oca, ali sam morao da mu obećam da ću osim muzike upisati ili prava ili filozofiju. Međutim, ja sam se na ispitu preplašio. I, kad je trebalo da sednem za klavir, ukočili su mi se prsti, i nisam mogao da sviram. Odjednom, pored mene se pojavio František Piha, došao je mene da sluša, i rekao: "Šta si se prepao, sviraj pesmu koju sam ti svirao!" Poslušao sam ga. Onda se digao profesor Jaroslav Kržička, inače kompozitor, i rekao: "Ja ću ga uzeti". Vrlo brzo dobio sam pozive da dirigujem građanskim horom Lukes, pre toga sam već formirao hor od jugoslovenskih studenata. Imao sam dobre honorare i mogao sam da pomažem naše studente koji su dolazili u Prag bez sredstava. Naročito ih je mnogo došlo kad su bili izbačeni sa beogradskih fakulteta zato što su učestvovali u demonstracijama, pojavili su se Branko Krsmanović, Veljko Vlahović, da ne nabrajam. Tada je u Pragu nastao demokratski antifašistički krug mladih ljudi. Na jednoj strani ste imali režimlije, a na drugoj levičare. Takođe, Hrvatska zadruga, Matija Gubec, Srpska zadruga, i ostale s nacionalnim imenom, sve su se vezale uz veliku organizaciju koja se nazivala Jugoslavija. Prag je bio primer jednog zrelog društva, one prave, građanske demokratije, jedan izuzetan grad.

I u partizanima ste se bavili muzikom.

Bilo je to ovako: Svaka jedinica je od samog početka imala grupu obrazovanih ljudi koji su imali zadatak da opismene nepismene, a pismene da upućuju u događanja i da ih uvedu u pevanje. Postojale su i male grupe koje su smišljale i igrale skečeve na aktuelne teme. Grupa profesionalnih glumaca i umetnika koja je 1942. godine izašla iz Zagreba, priključila se partizanima. Bili su to Vjekoslav Afrić, Joža i Ivka Rutić, Salko Repak, Milan Vujinović, Žorž Skrigin, kompozitori Nikola Hercigonja i Silvije Bombardeli, Goran Kovačić, Vladimir Nazor. Kretanjem po ofanzivama došli su do Vrhovnog štaba i dobili oficijelni naziv Kazalište narodnog oslobođenja. Kretali su se sa Vrhovnim štabom, pa su tako došli u istočnu Bosnu i u Srpskoj Špijunici davali priredbe za seljake i partizanske jedinice. Ja sam tada bio u 6. istočnobosanskoj brigadi. Tada smo u partizanima prvi put doživeli umetnički kazanu reč. Ivka Rutić je recitovala, Afrić je recitovao Goranovu Jamu, pokazali su skečeve, Hercigonja je svirao harmoniku. Oni su imali i jedan mali hor, pevali su partizanske pesme, ali to je bilo ispod nivoa našeg pevanja u horu moje brigade koji sam ja oformio. Kad su oni završili, drugovi su mi rekli: "Daj, Cigo, da im pokažemo kako se peva." I, stvarno smo bili bolji! Ja sam posle otišao u Otočac, bio sam oslobođen vojnih funkcija jer je trebalo da organizujem kulturu, pa me u tom svojstvu pošalju u Jajce i dodele me Kazalištu. Spremali smo veliku priredbu za dan uoči zasedanja, za 28. novembar. Ja sam preuzeo hor, pa sam ih naučio i neke pesme koje sam sâm napisao. Među njima i Pesmu o pesti, napisana na tekst Nazora: Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smet. Kad je Josip Vidmar predložio da se Titu da čin maršala, onda je sala spontano počela da peva tu pesmu, ali kao Uz maršala Tita, počela je da peva moju pesmu. Pisao sam ja i muziku za bataljone, tekst je smandrljan, sve su one dobile karakter nacionalnih pesama. Kasnije se čulo ko je napisao Ide Tito preko Romanije, to sam bio ja, isto i Na vrh gore Romanije crveni se barjak vije. Melodije su se prenosile, a tekst se menjao iz kraja u kraj. Niko nije znao da je to, u stvari, napisao jedan čovek, a ja se nisam ni trudio da ih razuverim. Kad se umetnik nađe na terenu, postane narodni. I to je odlika tog vremena, toga se ne treba stideti. Mada, danas, kad se govori o tome, mora da se kaže: "Da prostiš, bio sam u partizanima."

Kako vam se sviđa savremena domaća umetnička muzika? Nedavno je zbog nje izbio sukob među muzičarima, sigurno ste čuli o tome.

Da, jesam, i mislim da je taj sukob važan za popularisanje muzike. Jer, kad se pravi vatra, ostane dim. Borba protiv nepismenosti je jako važna, a naročito protiv polupismenosti. To sam ja radio sa borcima u toku rata, sa gramofonskim pločama sam išao po brigadama i učio ih kako ćemo slušati muziku.

Zašto vam je, kako ste izjavili, beogradski period najdraži?

Kad sam otišao iz Narodnog pozorišta, bio sam poznat u svetu i mogao sam tamo da radim, ali tamo nisam bio zadovoljan. U svetu nije postojala mogućnost da radim onako kako sam mogao da radim u Beogradu. Iskru koju smo pokrenuli na našoj pozornici, mogla se pokrenuti samo tu. Recimo, kad sam pozvan da dirigujem u Madridu, Beču, da vam ne nabrajam, dobio sam mogućnost da radim samo sa orkestrom i to ne dugo i ne mnogo. Pevače sam video na samoj predstavi, u podeli su bila velika imena i dolazili su na predstavu avionom – takozvani džet-pevači. U toj varijanti, kad nema mogućnosti da sa pevačem radi od početka priprema, dirigent može da bude samo mahač. Istina, on tada može da pokaže svoju profesionalnost, ali o nekakvom doživljaju se ne može govoriti bez obzira na to što su na sceni sve fantastični pevači.

Kad ćete opet na more?

Čekam još koji dan, imam malo problema sa zdravljem. Meni je sad sve teže biti sam na moru. Znate, ja tamo živim sam, sam kuvam, imao sam malu bašticu koju sam uređivao. Sad mi je svakim danom sve teže i teže. Nije ni čudo, pa ja sam prošao sve: od cara Franje Josipa kad sam se rodio, do atentata u Sarajevu, pa preko Kraljevine Jugoslavije, Republike Češke, propasti Republike Češke, do anšlusa, propasti Austrije, rata i propasti Jugoslavije, pa od takozvanog socijalizma do ovog sad. Kažem takozvanog socijalizma jer ga zapravo nije bilo. Nije se ostvarilo ono o čemu smo mi maštali, ali se ostvario raspad i propast naših ideala, i razjedinjenje jedne celine koju smo smatrali da je nerazrušiva. I, sada, čovek koji je sve to prošao nalazi se u jednoj praznini i ne pripada nikome i nigde.

A danas?

Bojim se da danas ovo sve više podseća na 1941. ili na 1991. godinu. Ali, šta ćete, moramo se pomiriti s tim. Vlast je takva kakvu narod bira. E sad pitanje je zašto je ta vlast dozvolila da mu narod bude polupismen, što je gore nego da je nepismen. Ali, da vam kažem: ja sam optimista. Uvek negde, na kraju, neko zrno nađe tlo da iz njega proklija i da svojim kvalitetom natkrili nekvalitet. Mi imamo mnogo fantastičnih mladih talenata, na proslavi u Narodnom pozorištu sam čuo za nekoliko naših mladih koji pevaju u Metropolitenu. Ima nas svuda takvih, a to je kvalitet koji mora da pobedi. Zašto? Zato što mora.

 

Sonja Ćirić

 

Vreme broj 895

 

Srušit ćemo Bosnu i Široki

Teško da postoji ijedan košarkaški zaljubljenik, stariji od 25 godina, kojem ne počnu rasti zazubice kada se sjeti vremena kada su košarkaški klubovi s ovih prostora harali Europom. Čak i oni mlađi sa zanimanjem gledaju stare snimke, čitaju i slušaju o nedodirljivim splitskim “žutima” kojima se klanjala Europa tih godina. Stoga je i razumljiva velika čast koju je osjetio potpisnik ovih redova prilikom razgovora s jednim od protagonista iz tih zlatnih dana hrvatske, tada jugoslavenske, i europske košarke. Zoran Sretenović je u toj momčadi Jugoplastike, koju neki smatraju za jednu od najvećih svih vremena, bio standardni član petorke i jedan od petorice koji su sudjelovali u osvajanju sva tri europska naslova. Sretenović je bio organizator igre momčadi krcatoj talentom. Bez njega se igra splitske ekipe nije mogla ni zamisliti, uvijek je iz sjene radio za zvijezde poput Kukoča ili Rađe, no nerijetko je i sam znao odlučiti utakmicu.

Dani u Splitu, najljepši u karijeri

Igrao je Sretenović poslije i u Partizanu, osvajao medalje s reprezentacijom bivše Jugoslavije, ali uvijek se najradije sjeća tih dana, provedenih u Splitu.
“Sigurno da su mi to najljepši dani u igračkoj karijeri. Svi ti uspjesi koje sam doživio sa Jugoplastikom, a kasnije i ekipom Pop 84, obilježili su to razdoblje moje igračke karijere. Dosta toga lijepog pamtim iz vremena provedenog u Splitu”, kaže Sretenović koji je potvrdio priče kolega da se radi o korektnom čovjeku, koji će strpljivo odgovarati na sva pitanja.
A kada se netko susretne s takvom košarkaškom legendom, neizbježna tema je evokacija uspomena iz šampionskog razdoblja od 1988. do 1991.
“Dugo će mi ostati u pamćenju kada smo osvojili prvu titulu 1988., pobijedivši Partizan u Splitu, ono slavlje u prepunoj maloj dvorani na Gripama koje se prenijelo na splitske ulice. Naravno, nezaboravan je i doček iz Münchena kada nas je dočekao cijeli grad. Ljudi su nas dočekivali od aerodroma do Gripa i nikada neću zaboraviti njihovo veselje. Bile su ulice krcate i to je nešto upečatljivo”, ističe legendarni branič trostrukog prvaka Europe koji je danas trener bh. prvoligaša Igokee.

Igokei je cilj NLB liga

U Igokeu je došao na poziv kontroverznog političara i premijera Republike Srpske Milorada Dodika. Dodik godinama od Igokee pokušava napraviti momčad koja će osvojiti prvenstvo BiH i natjecati se u NLB ligi, ali svake godine ispriječe se Bosna ili Široki. U momčad iz banjolučkog predgrađa Aleksandrovca došao je krajem prošle godine, a dobio je isti zadatak kao i njegovi prethodnici.
“Ne skrivamo da je cilj pokušaj plasmana u NLB ligu. Međutim, nije lako, pogotovo kad trener dođe u ekipu za koju nije birao igrače. Došao sam u sustav rada koji se ne poklapa s mojim. Puno je vremena trebalo dok sam se priviknuo na taj sustav i dok su se igrači priviknuli na mene. Problema je bilo, premda ne treba kukati. Uvijek sam bio optimist i da ne mislim kako mogu napraviti neki rezultat, ne bih ni prihvatio ponudu ljudi iz Igokee”, dodaje Sretenović.
Igokea je tijekom sezone pretrpjela velike promjene, pogotovo u igračkom kadru. No, Sretenović vjeruje da do doigravanja može uigrati ovu momčad koja bi trebala ući u borbu s objektivnim favoritima, Bosnom i Širokim.
“Možemo se nositi s Bosnom i Širokim. Koliko će nam to uspjeti, ovisi o vremenu, jer ekipa se ne može tako brzo uigrati. Za normalnu igru jedne ekipe potrebno je više vremena i ne može se to napraviti preko noći. No, optimist sam, na dobrom smo putu i uvjeren sam da ćemo imati priliku boriti se za regionalna natjecanja.”

Nije pobjegao iz Splita

Sretenović je za Jugoplastiku i, poslije, Pop 84 tijekom pet sezona postigao 758 koševa. Za razliku od nekih drugih igrača, koji su Split napustili u jesen 1991., Sretenović nije “podvio rep” i pobjegao pred dolaskom ratnih vremena. Od Splita se oprostio dostojanstveno, pozdravivši se sa svima i priredivši večeru za prijatelje u jednom splitskom restoranu. To mu Splićani nisu zaboravili i zbog toga je Sretenović dobio najtopliji doček kada je ljetos došao u Split na revijalnu utakmicu legendi Splita i Reala. Premda po odlasku iz Splita uglavnom živi u Beogradu, za Dalmaciju ga veže supruga, bivša košarkašica Solinka Nada Biuk, s kojom ima dvoje djece.

Legende Jugoplastike još u košarci

Igračku karijeru Zoran Sretenović je završio 2000., a onda praktično iz tenisica postao trener podgoričke Budućnosti. Tako je nastavio tradiciju da su skoro svi članovi te ekipe danas usko vezani za košarku. Sretenović, Pavičević, Ivanović i Perasović su treneri, Savić i Tabak menadžeri, a Rađa je predsjednik Splita, nasljednika tog kluba.
“Takav je mentalitet igrača koji su bili u momčadi. Nama je život bio košarka, ona nam je bila sve. Mi smo sve njoj dali, a košarka nam je puno toga vratila. Da nije bila takva atmosfera u ekipi, takvo zajedništvo, ne bi bilo onakvih rezultata. Veliku ulogu imali su tadašnji treneri Božo Maljković i, pogotovo, pokojni profesor Aleksandar Nikolić, koji su nam usadili ljubav prema košarci. Zbog toga su većina nas iz te generacije još uvijek usko vezani za košarku. To je za mene normalno, jer toliko smo truda uložili u košarku, pa je prirodno da smo na kraju ostali u njoj”, ističe Sretenović.

Igor Marinović

Dnevni list

9. Mediteran Film Festival

Do 1. lipnja 2008. otvoren je natjecaj za sudjelovanje u natjecateljskom programu 9. Mediteran Film Festivala, koji ce od 3. do 6. rujna biti odrzan u Sirokom Brijegu. Primaju se iskljucivo dokumentarni filmovi autora iz 22 mediteranske zemlje. Pravilnik i prijavnica nalaze se na sluzbenoj web stranici www.mff.ba. Po prvi puta selektor nije mijenjan pa ce filmove drugu godinu za redom odabrati hrvatski redatelj Damir Cucic. Njegov je posao da od nekoliko stotina filmova koji ce biti prijavljeni na natjecaj odabere njih 20-ak koji ce se isticati umjetnickim izrazajem, estetskom vrijednoscu,
vizualnim okvirom, ili pak nekom drustvenom angaziranoscu i provokacijom. Na festivalu ce biti dodijeljen Kristalni projektor za najbolji dokumentarni film Mediterana,potom posebna nagrada zirija, a bit ce proglasen i najbolji film po izboru publike. Ukupan nagradni fond bit ce najmanje 5.000 eura. Osim natjecateljskog programa bit ce prikazano i nekoliko igranih filmova, te najznacajniji dugometrazni dokumentarci iz novije svjetske produkcije.
Organizatori isticu kako ce nastojati prikazati provokativne i kontroverzne filmove.Proslogodisnje iskustvo govori da upravo takvi filmovi privlace brojnu publiku.

www.mff.ba

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pomoć za Igora Petrova Link