POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCOa Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

Povratnici više ne vjeruju lažnim obećanjima političara

 

SREBRENICA - Povratnici u naselje Cerska kod Srebrenice nezadovoljni su odnosom vlasti prema njima i ne mogu prežaliti što su se vratili u BiH, zbog činjenice da neki od njih nemaju ni osnovne životne uvjete. Mnogi nemaju zaposlenja, a uvjeti u kojima moraju živjeti su na veoma niskoj razini. Za ovakvo stanje krive političare i odbornike koji su zaduženi za povratak. Ističu da su im ti isti obećali poticaje i donacije za održiv povratak, ali da ništa od toga nije ispunjeno.

Neispunjena obećanja političara

Ramiza Talović, povratnica u Cersku, kaže da su brojni političari dolazili tražeći od njene obitelji da se vrati na svoje i pritom joj obećavali sve. "Mi smo prošli nezapamćene ratne grozote, ali ovo danas što prolazimo ne može se usporediti s onim", kaže njen sin Vahidin. Dodao je da se bliži vrijeme novih izbora, a ti isti političari već dolaze i obećavaju bolji život, ali da im narod više ne vjeruje. "I dosad su obećavali dobre uvjete za život, otvaranje radnih mjesta, donacije za obnovu. Mi smo se vratili, ali danas se moramo sami snalaziti", kaže Vahidin. Težinu života povratnika gotovo nitko ne razumije, osim njih samih, a ono što najviše boli jest da ih nitko ništa ne pita ni kako žive ni kako uspijevaju svojoj djeci osigurati knjige za školu, odjeću i obuću.

Bez posla težak život

Dok smo boravili u posjetu srebreničkim povratničkim naseljima, naišli smo na desetak mladića koji kažu kako zaposlenje traže po drugim zemljama te da trenutno neki od njih rade u Crnoj Gori. "Trenutno radim u Crnoj Gori i bolje mi je nego ovdje", kaže Talović i dodaje kako namjerava ostati u Crnoj Gori zauvijek. Povratnik Safet Dagić se vratio 2001., a da bi preživio morao je podići kredit od 5700 maraka za kupovinu motokultivatora i deset ovaca. Slična je sudbina i povratnika Ševala Gaveljića koji kaže da ih pred izbore obilaze politički dužnosnici, obećavaju im "kule i gradove", a nakon izbora nikada ih više ne vide.

Piše: Maja Nikolić

 

Dnevni list

 

Vlast im ne dozvoljava da se vrate na svoje

 

SARAJEVO - Sedamnaest srpskih porodica iz naselja Jasike na Ilidži, kraj Sarajeva, već 12 godina bezuspješno pokušava da ostvari pravo na povratak i obnovu svojih kuća i imanja.

Tvrde da im nadležni to ne dozvoljavaju, jer su njihove kuće u vodozaštitnoj zoni. Petar Tošić, predstavnik Udruženja građana "Demokratska inicijativa sarajevskih Srba", ističe da se vlast diskriminatorno odnosi prema njima, "s obzirom da je u Igmanskom putu legalizovano oko 500 bespravno izgrađenih objekata", koji su također u vodozaštitnoj zoni. Objašnjava da su u ovoj zoni i pojedini političari i javne ličnosti izgradili vile, između ostalih i bivši ministar policije RBiH Bakir Alispahić, čija je kuća naknadno izdvojena iz vodozaštitne zone, folk pjevač Šerif Konjević, kao i Šefkija Okerić, direktor Sarajevske regionalne razvojne agencije (SERDA), te njegov brat Edhem.

"Naše kuće tu legalno postoje već sto godina. Već 12 godina tražimo od nadležnih odobrenje za obnovu, ali ne nailazimo na razumijevanje, a navodno je razlog što su kuće u vodozaštitnoj zoni. Međutim, dopustili su domicilnim građanima izgradnju više stotina stambenih objakata bez bilo kakve urbanističe logike u vodozaštitnoj zoni, a bespravno je izgrađeno i nekoliko vila nove elite", kaže Tošić.

Ističe da je Skupština Kantona Sarajevo donijela odluku kojom se omogućava legalizacija ovih objekata.

"Vlast se pobrinula i izgradila kanalizaciju, a neke od vila zaštitila crtajući nove granice vodozaštitnog područja. Ovakvim odnosom žele spriječiti povratak stanovništva srpske nacionalnosti", tvrdi Tošić.

Ističe da su s ovim problemom upoznali sve relevantne institucije: Vladu KS, resorna ministarstva, Helsinški komitet, načelnika općine Ilidža, te visokog predstavnika, ali da do sada ništa nije urađeno.

Načelnik općine Ilidža Amer Ćenanović pak kaže da je spreman da aktivno učestvuje u rješavanju problema ovih građana, ali da također "mora da brine o zaštiti javnog interesa".

"Mi ne možemo izdati dozvolu za izgradnju bez saglasnosti Zavoda za izgradnju i Ministarstva prostornog uređenja. Namjeravmo sazvati vanrednu sjednicu kako bismo raspravljali o mogućnosti smanjenja vodozaštitne zone. Ako se takva opcija ne bude mogla provesti, zalagat ćemo se da ovi građani dobiju adekvatno obeštećenje", rekao je Ćenanović.

Ministar prostornog uređenja KS Abid Jusić juče je bio "na putu", a niko od njegovih saradnika nije ovlašten za kontakte s medijima.

Rundić: Šest puta smo se selili

Predrag Rundić, vlasnik kuće u ovom naselju, kaže da je već nekoliko puta slao molbe za obnovu njegove kuće.

"U odbijenici je navedeno da za obnovu nema sredstava, jer je moja kuća u potpunosti devastirana. Šest puta smo se selili od mjesta do mjesta. Trenutno živim u Lukavici sa suprugom i sinom, a drugi sin mi je u alternativnom smještaju. Vratio bih se ovdje s porodicom, pa makar morali sami vlastitim sredstvima obnavljati kuću. Od vlasti tražimo jedino da nam omogući pravo na povratak", kazao je Rundić.

 

Nermina Voloder

 

Nezavisne novine 14.3.2008.

 

Braća

Jedna od poslednjih Stojankinih želja na samrtnom odru bila je da joj se donese sladoled.

No, kao što to obično biva s jednostavnim željama, i ova je izazvala burnu debatu i nepotrebne komplikacije.

Komšinice su insistirale da joj se odnese onaj "kupovni", u kutiji. Moja mama, koja je verovala jedino poslastičarnici "Minjon" i "mađarskom sladoledu" (koji je u stvari bio običan sladoled, ali je tako prozvan isključivo zbog toga što su vlasnici "Minjona" bili Mađari), tvrdila je da je jedino taj dovoljno bezbedan za ženu koju bi i najmanji problem s hranom mogao na mestu ubiti.

Mene, naravno, niko nije slušao. Iako sam bila u pravu. Godine provedene uz moju Stoju naučile su me šta u njenom svetu znači "sladoled".

I zaista, pošto je s indignacijom odbila "kupovni" i liznula "mađarski", jedva govoreći, zamolila me je da otrčim do Muje i donesem joj onaj "naš". Taj "naš" točio se iz one čudne mašine s ručicama i mogao je biti od jagode, vanile ili mešan (dvobojan), ali zapravo nije imao nijedan od tih ukusa. Bila je to neopisiva i neponovljiva receptura, čiji miris ne može da se opiše i čiji nebeski ukus nikada nisu mogli i nikada neće moći da izbrišu ukusi najluksuznijih slatkiša koje čovek proguta kasnije u životu. Onaj ko je nekad probao Mujin sladoled na točenje i lagano se uputio somborskim "Glavnjakom", taj gastronomski užitak zapamtio je za sva vremena... U svakom slučaju, jedan od poslednjih obroka moje Stojanke bio je upravo Mujin sladoled. A jedno od poslednjih sećanja na nju jeste blaženi osmeh koji je imala upijajući njegov ukus...

Baš kao što po pitanju sladoleda nije bilo sumnje u to koji je "naš", u tom nekadašnjem Somboru nikada nije bilo sumnje ni u "naše" u drugim gastronomskim disciplinama: najbolje krempite jele su se u "Pelivanu"; najbolje pogačice s čvarcima kod Karavide u Pariskoj ulici; najbolje kokice i najukusnije pečene semenke suncokreta i bundeve opet kod Muje. No, vremena su se promenila...

Krempite se sada prave na raznim drugim mestima i više nema saglasnosti gde su najbolje. Karavida je davno otišao u nepoznatom pravcu i Parisku ulicu prepustio nekim modernijim lokalima. Muja, taj mali veliki čovek, večno u belom poslastičarskom mantilu, koji je na "Glavnjak" i sa "Glavnjaka" ispraćao generacije Somboraca, umro je u Gostivaru, a njegov kiosk srušen je verovatno iz urbanističkih razloga. Promenio se čak i "Glavnjak": posečena su stabla, nestalo je drvoreda, očekuje se da će ta predivna i jedinstvena ulica uskoro nalikovati na tolike druge u Srbiji, netom popločane u modernom dizajnu. Jedna stvar, međutim, ostala je ista. Jedan šampion neprikosnoven i nepobeđen.

Najbolji burek u Somboru oduvek se jeo, a i dalje se jede, kod "Dva brata". Onaj sa sirom ima sira taman koliko je potrebno; oni slatki, slatki su taman koliko se to slatko u bureku podneti može; prazan je mekan kao duša; onaj moderni, s ukusom pice, daleko prevazilazi očekivanja od takvog gastronomskog eklekticizma. No, dok sve gorenabrojane vrste bureka još i mogu da se nađu na nekim drugim mestima, burek s mesom iz radionice braće Kerhani nešto je što viđeno nije: tražila sam uporno, jela ga na raznim mestima u raznim gradovima, ali niko i nigde nije postigao tu ravnotežu kora, luka i mesa. Somborskoj braći na korak se primakao izvesni beogradski majstor, ali njegova rukotvorina zaostaje u jednom veoma bitnom segmentu. Za razliku od beogradskog bureka s mesom, koji zamiriši tek kad čovek raspakuje masni papir, burek s mesom kod "Dva brata" uvek je mirisao nadaleko. Bilo da se nalaziš na pijaci, da ideš preko Ćelavog trga ili da sediš u Gimnaziji preko puta, zatekao bi te taj miris bureka s mesom i odvukao te baš tamo gde treba: ne u Gradsku pekaru, ne kod ovog ili onog majstora, već pravo kod braće. Jer, znalo se oduvek da takav miris može da dođe samo s jednog mesta...

Nije to mesto nikada bilo onako starinski privlačno, privlačno samo po sebi, privlačno na prvi pogled. Za razliku od ostalih malih privrednika iz svog sektora, braća Kerhani stalno su pratila trendove. Upravo kod njih prvi put su se pojavili mesingani ukrasi; upravo kod njih prvi put se pojavio mermerni pult; na zidovima upravo njihove pekare prvi put su se pojavile umetničke slike (slike su bile i ostale sjajne, kakve već jesu slike čika Paje, poznatijeg kao Pavle Blesić, ali nekako ne priliče pekari)... Ukratko, upravo su oni otvorili sezonu modernizacije i šminkanja onoga što po prirodi stvari možda ne bi trebalo da bude našminkano.

S druge strane, nikada tu nije bilo one intimizacije karakteristične za Muju, Karavidu i ostale privrednike: porodicu vlasnika "Dva brata" nije poznavao čitav grad, kod njih nisu radile gradske legende, kod njih se nije ćaskalo o politici, kod njih nije bilo Titove i ostalih slika. Ipak, hladnoća u nastupu nadoknađivana je toplinom u pristupu: čim te zaokupi miris bureka s mesom, čim ti se prvi zalogaj kifle otopi u ustima, čim vrhom jezika dotakneš so na pereci kod "Dva brata", toplo ti oko srca, toplo ti u tom mesingu, mermeru i staklu. Toplo ti k’o na čika Pajinoj slici...

Kad god odem u rodni grad, obavezno jedem burek kod braće. Mama se ljuti i objašnjava mi kako burek imam i u Beogradu, ali ja ipak odem. Dođe mi to kao neki ritual. Jedini koji sam zadržala tokom svih ovih godina. Zbog toga, otići ću i sledeći put, čak i ako one budale koje ovih dana dele besplatni hleb po Somboru budu nastavile sa svojom rabotom. Miris kod "Dva brata" ne mogu da razdele svojim istomišljenicima.

 

To je oduvek bilo besplatno. I naše.

 

Tamara Skrozza

Vreme broj 897

 

Od lipnja letovi Pula-Beograd
 

PULA – Direktor Zračne luke Pula Bruno Rogović i komercijalni direktor JatAirwaysa Ilija Todorić službeno su potvrdili da će 19. lipnja startati redovita zračna linija Pula – Beograd.

Time će nakon 27 godina Pula ponovno biti zračnom linijom povezana s Beogradom. Na sastanku čelnika pulske Zračne luke i JatAirwaysa izraženo je zadovoljstvo ponovnom uspostavom zračnog prometa.

- Vjerujemo da će do lipnja biti potpisan međudržavni sporazum između Hrvatske i Srbije o zračnom prometu, te da nikakvih formalnih prepreka za uspostavu redovne zračne linije neće biti – kazao je Rogović.

Komercijalni direktor JatAirwaysa Ilija Todorić rekao je kako je interes u Srbiji za letove do Pule izvanredan.

- Prošle godine Istru je posjetilo 600 posto više naših turista u odnosu na godinu dana ranije, što dovoljno govori da će let do Pule biti dobro popunjen. Veliki interes pokazuju i poslovni ljudi – ustvrdio je Todorić.

Pula će zračnim putem s Beogradom biti povezana dva puta tjedno, letjet će se četvrtkom i nedjeljom, a deset dana prije prvog redovnog leta organizirat će se i promotivni let Pula – Beograd.

Interes za letove prema Beogradu sigurno će pokazati i stanovnici Istre i Kvarnera, koji sada u velikom broju u Beograd avionom putuju preko Ljubljane ili Trsta.

 

Silvana Fable/EPEHA

 

Jutarnji list

 

Drugi festival tradicionalne kuhinje u Doboju

Turistička zajednica Doboja i Organizacija za razvoj turizma dobojske regije „Rotor“, na obnovljenoj tvrđavi iz 13. vijeka, organizovali su Drugi festival tradicionalne kuhinje.

Savo Džigumović sa desetak kolega lovaca iz društva „Fazan“ priprema lovački gulaš i paprikaš. Dok u dobrom raspoloženju otkriva trikove za pripremu specijaliteta, govori kako danas živi ovaj grad. „Podjela nema, evo ovdje imam dosta prijatelja Bošnjaka, Hrvata. Nema nikavih razlika, a nisam to gledao ni prije. Ovdje smo svi jedno, grad je svih nas“ – priča Savo dok mu prilazi stari Dobojlija Hasan uz obostrane srdačne pozdrave. Slično razmišlja i Nihad Hasukić iz dobojske čaršije: „ Pravim bosanski lonac imam recept star 100 godina. Nemam aščinicu, ovo radim iz ljubavi, želim pokazati ljudima kako to izgleda.“

Očuvanje tradicionalne kuhinje

Danas pušu neki drugi vjetrovi. Oživjeti grad, podsjetiti se na specijalitete ove regije i sve to smjestiti u aktuelni kontekst. „Na prvom mjestu, cilj ove manifestacije je identifikacija tradicionalnih jela dobojske regije i potencijalno brendiranje tradicionalnih recepata i ponuda turistima. Kada idemo u Hercegovinu pijemo njihova vina, ali želimo naviknuti i goste u ovom kraju da ovdje piju dobojsku rakiju i jedu ovdašnja jela“ – govori Miodrag Bosić, predsjednik organizacije „Rotor“.

U amfiteatru tvrđave izveden je bogat kulturno-umjetnički program. Dobojski tamburaši promovisali su pjesmu o gradu i tvrđavi, nastupila su kulturno-umjetnička društva domaćina i gosti iz Žepča „Naši korijeni“. Koreografkinja Cvita Zrno oduševljena je festivalom  i dočekom. U hotelu Bosna organizovan je i okrugli sto na temu „ Narodni i nacionalni jelovnik kao sredstvo turističke propagande“ na kojem je učestvovalo četrdeset predstavnika turističkih organizacija iz regije.

Mirsad Čamdžić

Deutsche Welle 14.3.2008.

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pomoć za Igora Petrova Link

Pruži ruku i budi drug Link