Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Nova sinagoga u Zagrebu

Secesijski uređena Sinagoga na prostoru od 270 četvornih metara, što ga je Židovskoj zajednici ustupio Grad Zagreb, privremeno je rješenje dok se ne izgradi Sinagoga u Praškoj ulici.

U središtu Zagreba, na Mažuranićevom trgu, otvorena je nova sinagoga, kao i prostor Židovske vjerske zajednice Bet Israel, što su nazočni visoki hrvatski dužnosnici te brojni rabini iz Europe i SAD-a ocijenili važnim vjerskim, društvenim i kulturnim događajem za židovsku zajednicu i hrvatsko društvo.

Na svečanosti su pročitane poruka i blagoslov glavnog rabina Izraela, a glavni rabin u Zagrebu Kotel Dadon je naglasio kako je nova sinagoga, mjesto zajedničke molitve, učenja i susreta "malo svetište" i još jedna stepenica u okrupnjavanju židovskog života u Hrvatskoj nakon holokausta.

Secesijski uređena Sinagoga na prostoru od 270 četvornih metara, što ga je Židovskoj zajednici ustupio Grad Zagreb, privremeno je rješenje dok se ne izgradi Sinagoga u Praškoj ulici, gdje je bila do 1942. kad su je srušile ustaše.

Rabin Dadon i i predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet Israel Ivo Goldstein zahvalili su svima na doprinosu u otvaranju i uređenju sinagoge, ali izrazili nadu i uvjerenje da će uskoro početi gradnja sinagoge u Praškoj ulici što je, smatraju, povijesni zadatak ove generacije.

"Nova sinagoga je nova stranica u vjerskom životu hrvatskih Židova", rekao je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić na prigodnoj svečanosti podsjetivši da je njena izgradnja poduprta u većinski kršćanskoj sredini, a radove na uređenju izveo je pripadnik muslimanske vjeroispovjesti. "To je društvo koje želimo graditi", proučio je Mesić.

Pridružila mu se osobna izaslanica premijera Ive Sanadera i hrvatske Vlade, potpredsjednica Jadranka Kosor naglasivši da Hrvatska afirmira i želi afirmirati različitosti svih njenih građana i duh tolerancije.

Nazočnima se obratio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pa će tako, rečeno je, projekt Sinagoge u Praškoj ulici poduprijeti i Grad Zagreb i hrvatska Vlada.

Židovska općina Zagreb protivi se ideji Vlade i Zagreba da u gradnji sudjeluje i zajednica Bet Israel, jer se ŽOZ drži jedinim baštinikom srušene sinagoge u Praškoj ulici.

Hina/Net.hr

Nada u bolji život‏

ORAHOVAC - Hidije Pista i Dobrinka Šarić sedam godina rade u istoj kancelariji u gornjem delu, uglavnom Srbima nastanjenog, Orahovca.
Odlično se slažu i, kako danas tvrde, nemaju nikakvih problema. Bilo je izazova, kažu, ali ostale su hladnih glava i gledale napred. Osim na poslu druže se i privatno. Tako je bilo do sada, a veruju da nema razloga da bude drugačije.
"Već sedam godina sve radimo zajedno. Zašto bi bilo suprotno," kaže Dobrinka Šarić. To potvrđuje i samohrana majka Hidije Pista. "Nemam nikakvih ni predrasuda ni problema. Tako vaspitavam i moju decu."
Ona kaže da su joj neki sunarodnici zamerali što radi zajedno sa Srpkinjom. "Znala sam da će to proći i nisam se osvrtala. Sada mi više niko to ne govori. Svi gledaju svoja posla, kako da opstanu i idu napred, a ne ko sa kim radi."
Šarićeva, koja živi sa desetočlanom porodicom, kaže da njoj niko nije prebacivao što radi sa Albankom. "A i da jeste ne bih se na to osvrtala. Svi smo pre rata živeli zajedno, radili zajedno. Bili smo kud i kamo bogatiji i srećniji. Važno je sad da imamo posla a ne da gledamo ko je koje nacije ili vere."
Sagovornice naglašavaju da se posle nedavnog proglašenja nezavisnosti Kosova "život nastavlja." "Političari gleđu svoja posla, a mi od toga uglavnom imamo samo šteta i problema."
Nadaju se boljoj ekonomskoj situaciji. "Političari neka rade svoj a mi ćemo naš posao," kaže Dobrinka Šarić.
Obe rade u Centru za integraciju manjinskih zajednica, na integraciji Srba i Roma. Ističu da su dosta uradile i da je stanje sada bolje.
U Orahovačkoj opštini živi većinsko albansko stanovništvo i oko 1.500 Srba. Posle juna 1999. godine Srbi ili odlaze ostavljajući imovinu, ili se nastanjuju u gornjem delu grada.
Nekoliko godina su na ulazu u, kako se kaže, srpski deo grada danonočno stražarili pripadnici Kfora. Sada je druga situacija, a i jedna i duruga strana tvrde da već nekoliko godina nije zabeležen nijedan incident na međuetničkoj osnovi.

Refki Alija

Zvrk/Beta 14.3.2008.

Koncert sevdaha u Puli i Rijeci

U Puli i Rijeci će se 24. i 25. ožujka održati spektakularni koncerti bosanskog sevdaha!

Sevdalinke, odnosno bosanske, gradske ljubavne pjesme obje će večeri izvoditi mnogi znameniti bosanski izvođači i interpretatori bosanske sevdalinke. Zvijezda svake od koncertnih večeri svakako će biti Hari Vrešanović i Zehra Deović, vrhunska interpretatorica sevdaha koja je karijeru započela još 1960. i s bosanskom sevdalinkom nekoliko puta obišla sve kontinente, a pridružit će joj se i Nedžad Salković, jedan od najpoznatijih interpretatora sevdalinke prema mišljenju mnogih muzičkih kritičara poznat i po pjesmi „Ne klepeći nanulama“. Uz njih, neke od najljepših bosankih sevdalinki poput "Snijeg pade na behar na voće", "Tebi majko misli lete", "Emina", "Tamburalo momče uz tamburu", "Pokraj puta rodila jabuka", "Zvijezda tjera mjeseca", „Kraj tanana šadrvana“ i mnoge druge, izvodit će Ferid Avdić, Vesna Hadžić, Nihad Alibegović, Enes Begović, Armin Muzaferija i mlada bosankohercegovačka zvijezda Marija Šestić, koja je protekle godine na Euroviziji predstavljala Bosnu i Hercegovinu.

Pjevat će također i Alma Subašić, mlada pjevačica sevdaha, a gost koncerta bit će i Avdo Lemeš, virtuoz na sazu i jedan od danas rijetkih svirača saza koji nastavljaju njegovati sevdalinku kao tradicionalnu bosansku urbanu pjesmu.

Voditelj koncerta je glumac Zijad Gračić.

Susret s nekoć kultnom sarajevskom, a danas priznatom japanskom kantautoricom i producenticom, koja već 20 godina živi i radi u Tokiju

Japanska odiseja Jadranke Stojaković

Nekada tamnokosa sarajevska buntovnica s gitarom oko vrata, pjevajući “Tajnu vezu” i svoje nježne balade, kojih se još prisjećaju mnogi koji su krajem osamdesetih skidali prve akorde i time željeli impresionirati svoje simpatije, Jadranka Stojaković ostala je u sjećanju mnogih. Danas je ona krhka plavuša, živi već 20 godina u Tokiju, izgledom i manirama pomalo podsjeća na Edith Piaf. Energičnost i borbenost skrivena u blagosti.

Ta nekad sarajevska, a danas japanska kantautorica, koju još pamtimo po pjesmama “Što te nema” ili “Sve smo mogli mi”, tek zadnjih godina povremeno navrati u stare krajeve, a ostvare li se planovi među kojima je i poziv Ede Maajke da zajedno snime neke pjesme, moglo bi je više biti na ovim prostorima.

Nekad je bila Jadranka “koja piše i pjeva balade”, danas se to zove etnojazz i world music. Za svoje interpretacije dobiva priznanja, “Što te nema” po ocjeni Daily Telegrapha i radija BBC proglašena je jednom od najboljih world music pjesama na svijetu, gostuje u Francuskoj i Singapuru, ima malen studio, promiče mlade pjevače i grupe, bori se za opstanak na tržištu koje ima neumoljive zakone.

Susret s njom, na obilježavanju 15. obljetnice uspostave hrvatsko-japanskih diplomatskih odnosa u raskošnu hotelu Imperial u Tokiju, bio je nostalgično putovanje u prošlost prožeto njezinom japanskom sadašnjošću i planovima za povratak.

Ratna drama u Japanu
Otišla je iz Sarajeva krajem osamdesetih na poziv japanskih producenata, jer su njezine pjesme u toj dalekoj zemlji bile popularne. Planirala se vratiti za koju godinu, ali u bivšoj je Jugoslaviji počeo rat i to je odredilo njezin put. Tako se poslovna avantura, koja je sadržavala obećanja uzbudljiva nova života, pretvorila u odiseju, samo što za razliku od grčkog prethodnika nije lutala da bi našla svoj dom. Znala je kako se do njega dolazi, ali nije joj zato bio bliže.

- Mislila sam da je to šest mjeseci do godinu dana pa se vratiš kući. Baš kad se zakuhalo u bivšoj Jugoslaviji, izašao je ovdje moj CD i trebalo ga je promovirati. Potpisala sam ugovor na četiri godine, a kada su se počele događati najružnije stvari, meni je istekla putovnica. Trčala sam u jugoslavensko veleposlanstvo po novu da se vratim i barem majku pokušam izvući iz Sarajeva, ali mi je nisu dali jer nisam rođena u Beogradu.

U Tokiju je bio samo hrvatski konzulat, ali, premda mi je majka Hrvatica iz Dalmacije, nisam imala dovoljno papira da dokažem svoje hrvatsko podrijetlo. Što da u Japanu u takvom slučaju radi dijete iz mješovitog braka? Moja producentska kuća tražila je neki način da ostanem. Obratila sam se i Amnesty Internationalu, dali su mi odvjetnika, napravili smo frku preko novina i tada sam dobila papir koji mi je omogućio da ostanem i radim u Japanu.

Japan je priznao Bosnu krajem devedesetih i tada mi je prijatelj iz Beča poslao bosansku putovnicu pa sam tek 2000. izašla iz Japana i povela svoje najbolje prijatelje, koji su dijelili sa mnom sve i pomogli mi da preživim te neugodne trenutke. Glazba me spasila - ispričala je u dahu svoju priču Jadranka.

Kako je krajem osamdesetih, kada je došla u Japan, odlučila promicati ono što je u bivšoj državi bilo najljepše, od toga nije odustala ni kada se tadašnji svijet srušio.

- Kada sam došla, promovirala sam se videokasetom na kojoj su bili predstavljeni Dubrovnik, Sarajevo, Banja Luka, Mostar. Svi su znali jedino za Sarajevo, zbog Olimpijskih igara, ali nisu bili sigurni gdje je - i za Tita jer su o njemu valjda učili u školi. Sve drugo trebalo je polako predstavljati.

Kada se država raspala, posvetila sam se onim gradovima koji su pod zaštitom UNESCO-a, koji su toliko lijepi da ih dalje treba predstavljati bez obzira na to je li to Mostar u BiH, Dubrovnik u Hrvatskoj ili Ohrid u Makedoniji. Nikada nisam pristala biti netko tko će sa suzama objašnjavati zbivanja. Takav stav imao je svoju cijenu, žrtve su uvijek popularnije od onih koji traže da se na njih gleda kao na jedinke koje žele same kreirati svoj život najbolje što mogu.

Ostala sam bez producentske kuće i, da nije bilo mojih prijatelja glazbenika, ne znam što bi bilo - kaže Jadranka, koja se glazbenim kombinacijama nekih tradicionalnih japanskih instrumenata s instrumentima koji se sviraju u Bosni svojim pjesmama nametnula kao umjetnica i izbjegla “da bude tradicionalna pevaljka iz regije”.

Gradnji mostova s Japanom sigurno pridonosi i njezino odlično znanje jezika.

- Išla sam u školu dvije godine i u te dvije godine družila sam se s učenicima iz Azije, Europe i Amerike. Najbolje smo govorile jedna Korejka i ja, ni Kinezi nisu bili loši. Valjda mi je muzikalnost pomogla. Ovo je najciviliziraniji dio svijeta, ništa nije naporno. Mene je još majka zarazila Japanom, voljela je haiku-poeziju, Kurosawu...

Kada sam došla, bila sam posve otvorena za taj svijet, prepuna impresija iz knjiga dragog Vladimira Devidea. Te, 1988. godine, kada sam došla ovdje, bila sam gost Komunističke partije Japana, nisam ni znala da to postoji. Bila sam posve oduševljena, nitko me nikada nije tako primio, pitala sam se sanjam li ja to. Nažalost, ratna priča obilježila je moje godine ovdje pa ih moram gledati u tom kontekstu. Da nije bilo rata, sigurno bi moje godine ovdje bile sasvim drukčije jer bih ja bila drukčija i emotivno i profesionalno - kaže Jadranka Stojaković.

San o povratku
- Ovdje je teško biti umjetnik. Oni imaju tradicionalan pristup glazbi i teatru i to je dominantno. Ti su umjetnici pod zaštitom države. Sve što je mimo toga, ide kao i svugdje drugdje. Prvo moraš postati važan i slavan izvan zemlje, a tek onda postaješ popularan u svojoj zemlji. Tako je i u Japanu. Lakše je postati zvijezda ako dolaziš izvana, a ako si ovdje, onda je puno teže - progovara iskustvo umjetnice koja je i kod kuće bila neobična u ono vrijeme, a takva je ostala i u Japanu.

Vidi se jednog dana - ili u svom Sarajevu ili u majčinoj Dalmaciji.

- Trebalo bi mi vremena da pripremim i počnem nešto. Možda će to biti s Edom Maajkom ili nekim drugim umjetnicima koji me zovu. Napravila sam neku vrstu mosta, ali potpišem li ovdje ugovor, moram ga poštovati i to će biti teže izvesti. No, jednom, kad odem u mirovinu, možda ću biti opet kod kuće - kaže. I odmah nastavlja sa smiješkom:

- Ne mogu ja ovdje zaraditi penziju, ovdje ni Japanci ne mogu zaraditi penziju.

Ali očito ima plan.

Jasmina Popović

Večernji list

Ne/Vidljivi grad Subotica

Projekat koji promoviše toleranciju i poštovanje manjinskih prava u Srbiji, Ne/Vidljivi grad sastavljen je od akcija koje se koriste u pozorištu i drugim umetnostima sa ciljem da učine različite manjinske zajednice u Srbiji vidljivijim. Organizatori iz beogradskog Dah teatra, na svoj način, ovom akcijom stimulišu međuetnički dijalog i saradnju kroz umetničke akcije i kulturnu razmenu. Reč je o scensko muzičkim predstavama u javnom prevozu - autobusu, okruglim stolovima na teme manjinskih prava koje prati razmena između umetnika iz različitih etničkih zajednica. Projekat se odvija u nekoliko gradova Srbije, u kojima žive pripadnici različitih nacionalnih manjina: Niš, Leskovac, Vranje, Subotica, Inđija. Ovog meseca, tačnije 18, 19. i 20. marta, na redu je Subotica.
Predstava u autobusu biće izvođena sva tri dana od 12.20 sati, na liniji 6 (Mali Bajmok-Palić), dok će okrugli sto, na temu "Međuetnička tolerancija i vidljivost manjina", program kulturne razmene između umetnika iz Dah teatra i predstavnika različitih etničkih zajednica, biti održan 19. marta od 18 sati u Amfiteatru subotičkog Otvorenog univerziteta. U razgovoru će učestvovati predstavnici organizacija koje se bave pitanjima etničkih zajednica, stručnjaci iz različitih oblasti i umetnici. U nastavku razgovora sledi Kulturna razmena između članova Dah teatra i lokalnih umetnika iz različitih entničkih grupa (delovi predstave, muzika, ples). Ovaj projekat finansira EU uz pomoć ambasade Kraljevine Holandije u Beogradu i Fonda Pro Helvetia, a realizuje se u saradnji sa JP "Subotica-trans". M. J.

Danas

Sombor i Osijek razvijaju prekograničnu saradnju

Bačka i Baranja u istom turističkom paketu

Sombor - Projekat osječke NVO "Zeleni Osijek" i opštine Sombor "Razvoj pograničnog turizma u Srednjem Podunavlju", koji sufinansira Evropska unija, za osnovni cilj ima objedinjavanje lokalnih turističkih paketa sa baranjske i vojvođanske strane u jedinstvenu turističku ponudu Srednjeg Podunavlja. Prva faza projekta svedena je na prikupljanje osnovnih podataka, a prema njima u Somboru, Bezdanu i Bačkom Monoštoru trenutno postoje 53 smeštajna objekta, a za ovu godinu najavljeno je 37 manifestacija u Somboru, Kljajićevu, Staparu, Bezdanu i Bačkom Monoštoru.
Na sastanku u Osijeku dogovoreni su kriterijumi za odabir preduzetnika koji se bave turizmom, te ustanovljenja web-sajta, čime bi turistička ponuda Srednjeg Podunavlja bila prisutna i putem interneta.
- Posle izbora preduzetnika koji se bave ruralnim ili cikloturizmom sledi njihova edukacija i povezivanje. U projektu će učestvovati Turistička organizacija Sombor, Turistička zajednica Osječko-baranjske županije i Turistička zajednica grada Osijeka - ističe Mihael Plac, predstavnik opštine Sombor.
U somborskoj opštini najveće interesovanje za ovaj projekat pokazale su nevladine organizacije i pojedinci iz Bačkog Monoštora.

Đ. K.

Danas

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba