Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Koncert povezao ljude i gradove Mostar i Dubrovnik

Sarajevo - Na tradicionalnom Napretkovom svečanom uskrsnom koncertu, koji je u utorak navečer održan u prepunoj dvorani Narodnog pozorišta Sarajevo, nastupili su Dubrovački simfonijski orkestar i Katedralni oratorijski zbor sa 100 članova iz Mostara. U Katedralnom oratorijskom zboru iz Mostara, koji čine većinom ljudi mlađi od 30 godina, zajednički su nastupila tri zbora “Gaudeamus”, “Marija” i “Pro musica”. U programu su sudjelovali i nekadašnja Napretkova stipendistica sopranistica Arijana Marić-Gigliani, solist Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bariton Davor Radić te članica zbora Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu Sanja Volić. Oni su pod dirigentskom palicom maestra Sarajevske filharmonije Julija Marića te večeri napravili pravu blagdansku atmosferu izvedbom prigodnih uskrsnih skladbi i tradicionalnih hrvatskih pjesama, te djela poznatih skladatelja. Nekoliko skladbi koje su izvedene te večeri maestro Julio Marić je skladao specijalno za ovaj koncert. Uskrsnom koncertu su, između ostalih, bili nazočni i veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Josip Vrbošić, veleposlanik Republike Austrije u BiH Werner Almhofer, veleposlanici Slovačke, Švedske, Mađarske, apostolski nuncij Alessandro D' Errico, generalni vikar vrhbosanske nadbiskupije mons. dr. Mato Zovkić te brojni domaći i strani dužnosnici. “Željeli smo da osim proslave Uskrsa povežemo i ljude, što je posebno važno i za grad Mostar i za Dubrovnik. Važno je da je prihod od koncerta, koji ove godine ima više od 150 izvođača, namijenjen Zakladi za stipendiranje studenata 'Ivo Andrić - Vladimir Prelog'”, kazao je predsjednik HKD-a Napredak Franjo Topić. Snimka cijelog koncerta naknadno će biti emitirana na FTV-u.

Publiku se posebno dojmile pjesme Kao Marija i Krist na žalu

U sedamdesetminutnom programu izvedeno je nekoliko uskrsnih pjesama: Pjevaj hvale, Magdaleno; Zemlja uzdrhta; Uskrsnu Isus doista; Na nebu zora rudi i Kraljice neba, raduj se. Arijana Marić – Gigliani izvela je i skladnu Panis angelicus, te ariju Desdemone Ave Maria iz opere Otello, a Davor Radić je otpjevao i poznati Mozartov Ave verum. Publiku je posebno dojmio nastup Sanje Volić koja je izvela dvije duhovne skladbe Kao Marija i Krist na žalu.

Piše: D.Zahirović

Dnevni list

Život u mraku koči povratak

MRKONJIĆ GRAD - U Liskovici nadomak Mrkonjić Grada juče se okupilo petnaestak Hrvata zainteresovanih za povratak u ovo mjesto, tražeći da se ubrza bar uvođenje struje kako bi mogli da se vrate u svoje domove.

Sa malobrojnim povratnicima i onima koji žele da se vrate u Liskovicu juče su razgovarali Franjo Komarica, banjalučki biskup, Miroslav Buličić, generalni konzul Hrvatske u Banjaluci, i Mario Zeko, stručni saradnik u Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodoprivrede Hrvatske, kako bi se upoznali sa trenutnom situacijom u ovom mjestu i s glavnim preprekama povratku. Bivši i sadašnji stanovnici ovog sela molili su juče da im se uvede bar struja kako ne bi živjeli u mraku.

Anto Bjelogrević, trenutno živi u Zagrebu i kaže da bi se odmah vratio u Liskovicu kada bi bila uvedena struja.

"Moj brat živi ovdje u mraku već godinu dana. Prvi se vratio u Liskovicu, a lokalne i entitetske vlasti nisu mu mogle donijeti ni agregat da bar vidi večerati. Trebalo ga je podržati jer se prvi vratio, ali očigledno da nema političke volje", kazao je Bjelogrević.

On je, kaže, oko svoje kuće već sve sredio i rado bih se vratio.

"Ali kako da se vratim i živim u mraku, mogao bih samo da poludim", priča Bjelogrević koji je jedan od 15 Hrvata iz Liskovice koji su Vladi Hrvatske uputili zahtjev za pomoć u obnovi kuća.

Mario Zeko je istakao da su do sada primili 15 zahtjeva i da ih još prikupljaju, nakon čega će ih obrađivati.

"Naši inženjeri će snimiti sve kuće i krenuće sa isporukom građevinskog materijala", rekao je Zeko.

On nije mogao precizirati kada se može očekivati da počne isporuka materijala za obnovu kuća. Naveo je da je Vlada Hrvatske donirala materijal za obnovu 43 kuće u opštini Mrkonjić Grad, od kojih je 37 završeno.

Biskup Komarica kazao je da ovi ljudi i nakon 16 godina ne odustaju od želje da se vrate u svoj rodni kraj, ali da ne mogu sami da se izbore za pomoć.

"Njima je potreban vođa, neko ko će da ih organizuje i informiše, da znaju kome treba da se obrate. Oni osjećaju da nemaju razumijevanja od strane lokalne vlasti. Njima treba organizirano i ciljano pomoći", kazao je biskup i dodao da ima obećanje i premijera Milorada Dodika da će pomoći povratnicima.

Konzul Buličić istakao je da je osnovni preduslov povratka uvođenje električne energije.

"Čak i kada ovi ljudi dobiju građevinski materijal, s njim ne mogu ništa bez struje", kazao je konzul i upozorio i da bi oni koji su zainteresovani za povratak trebali biti ažurniji u predaji zahtjeva za povratkom.

Nikolina Dušanić

Nezavisne novine

Franjevci i majka Bosna

Tuzla - Knjige fra Petra Anđelovića "Fratar i njegova Bosna” je predstavljena i u Tuzli . Brojni štovatelji njegova djela s osobitom su pažnjom dočekali knjigu u kojoj između ostalog piše: “U najžešćim napadima na BiH, politikom i oružjem, nisam niti jednog trenutka povjerovao da ovu zemlju iko može ubiti. Ona je ostala i ostat će, između ostalog što mi - bosanski fratri to hoćemo. Bosne ima onoliko koliko u njoj ima pravde i pravednosti, dobra i dobrote, istine i istinoljubivosti."

Bosna je tajna u sebi - i fra Petar Anđelović želi reći da svi Bosanci i Hercegovci imaju svoj pogled na Bosnu, ali da je od svih njih veća Bosna:

„Mi možemo toj divnoj zemlji koja je podnijela silne muke, napaćenoj, spaljenoj, orobljenoj zemlji biti zahvalni što smo u njoj rođeni, što smo njezini građani i što imamo mogućnost, svak na svoj način, boriti se za sretniju, za bolju budućnost BiH.“

Fra Petar voli istaknuti da su ponekad i najbliži susjedi jedni drugima neprijatelji, te da je žalosno što oni ljudi koji gledaju samo svoj osobni interes prečesto dominiraju u društvu. Zato će fra Petar reći da je u biti tužan što Bosanci i Hercegovci uvijek biraju upravo takve ljude i ne primjećujući da upravo oni rade na štetu naroda BiH:

„Mislim da bi uskoro trebalo doći vrijeme da se građani BiH osvijeste, da sudbinu uzmu u svoje ruke i da nađu sebi političare, političke vođe koji će ovu Bosni uzvesti iz svih ovih kriza, upraviti je pravim smjerom u jednu sretnu, ljepšu budućnost.“

Književnik Enver Kazaz jedan je od recenzenata knjige fra Petra Anđelovića i kaže da je ona netipična, gotovo šokantna i govori ljepoti pregovaranja, koju mnogi često zaboravljaju. U najtežim vremenima za Bosnu, kada niko nije smio, mogao, niti htio, franjevci su uvijek pregovarali:

„Kada bismo probali simbolički da govorimo, na razini simbola, onda bih ja rekao da fra Petar Anđelović nije više samo simbol ratnoj BiH i etike njegove u BiH - nego simbol novog postuliranja etičkog dijaloga, odnosno moraliziranja dijaloga u postratnoj, postkonfliktnoj BiH.“

Fra Petar Anđelović knjigu je predstavio i u Tuzli. Zašto se odlučio za Tuzlu, postoji poseban razlog i posebna tajna veza:

„Tuzlu sam volio i volim je i danas. Ja sam uvijek vidio njezino radništvo, ljude koji su radili po rudnicima, po tvornicama u kojima nije bilo lako raditi, ali su bili uporni i strpljivi i izgrađivali su ovaj grad. I sve se bojim da ih neko ne pomete u toj njihovoj ljubavi prema gradu - kao da Tuzla može pripadati samo jednoj grupi, narodu. To bi bila teška zabluda i to bi bio kraj Tuzle, vjerujem i kraj BiH.“

Gradonačelnik i književnik Jasmin Imamović ističe da ga je oduševilo fra Petrovo viđenje Bosne i način na koji promovira ljubav i humanost među ljudima bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost:

„I nama trebaju tako pozitivno svojeglavi ljudi, dovoljno hrabri, angažirani intelektualci poput fra Petra Anđelovića, ljudi koji imaju dominantnu vrlinu. Jako je važno da su to intelektualci kao uzori, jer mi ne možemo živjeti u zemlji gdje se neki samo zaklanjaju za nacionalni interes pa onda pokradu. Mi moramo vaspitavati djecu da poštuju uzore poput fra Petra Anđelovića.“

„Mi franjevci Bosnu smatramo majkom i ne zovemo se francuski, njemački ili hrvatski, ili nekako drugačije, nego bosanski fratri. Između nas i Bosne postoji majčinsko - sinovski odnos. Kad Bosnu udaraju, kad je rasijecaju, i nas udaraju i nas rasijecaju. Ovo, vjerujem, ne mogu svi shvatiti. Shvatit će oni kojima je dano“, stoji između ostalog u knjizi fra Petra Anđelovića „Fratar i njegova Bosna.“

Maja Nikolić

Slobodna Evropa

Škola bez nacionalne podijeljenosti

Vukovar - Ovih dana građanima Vukovara na potpisivanje je ponuđena peticija za podršku projektu Nove škole, koja bi trebala ponuditi alternativu sadašnjem podijeljenom, segregiranom modelu školovanja, u etnički podijeljenoj zajednici.

Ta podijeljenost, kažu autori projekta Nove škole, negativno utječe na djecu, ali i na njihove roditelje, kao i budućnost te, etnički mješovite zajednice u kojoj su tragovi rata još uvijek snažno prisutni.

Ivana Milas, voditeljica projekta Nove škole, na čemu već nekoliko godina radi osječka nevladina udruga Nansen dijalog, kaže kako je cilj cijele zamisli ponuditi integriranu osnovnu školu u Vukovaru, prilagođenu obrazovnim potrebama multietničke i multikulturalne sredine:

„Ideja je da djeca idu u isti razred, da uče zajedno i da uče živjeti zajedno. Sva djeca bi imala mogućnost da ostvare socijalni kontakt koji im je u trenutnim uvjetima onemogućen. Djeca su u drugim školama podjeljena do srpskih i hrvatskih razerda, nemaju mogućnost zajedničkog druženja, a ako se i druže - to rade van škole. Škola, pa i vrtići, su u Vokovaru podjeljeni. Na žalost, institucije pokazuju da je ta podjela normalna. To je ono što nije dobro.“

A da su problemi među djecom veliki, zbog činjenice da idu u odvojene razrede, podijeljene njihovom nacionalnom pripadnošću, potvrđuje i iskustvo Marinka Uremovića, nastavnika u vukovarskoj Osnovnoj školi Blago Zadro:

„U trećem razredu sam pričao sa djecom na jednoj radionici o Uskrsu. Pitao sam ih da li su spremna imati Srbina za prijatelja. Polovina djece je automatski reklo da ne, drugi, veći dio, je rekao da bi možda, dok je jako mali dio rekao da bi. Smatram da je to zbog toga što su djeca odvojena, što se još uvijek govori o stereotipima, što se još uvijek dijelimo na mi i oni. Djeca nemaju nekih velikih kontakata s drugom stranom, pa je onda lako održavati te stigmatizirane predrasude o drugoj strani kao nekom neprijatelju.“

Ivana Milas, voditeljica projekta o stvaranju Nove škole u Vukovaru, nudi rješenje kako bi sadašnju podijeljenost osnovnoškolske djece bilo moguće prevladati:

„U ovoj školi bi se također omogučilo djeci da uče jedni o drugima na pozitivan i afirmativan način. To bi bila jedna posebna škola koja bi bila predmet jedne kulturne i duhovne baštine zavičaja, gdje bi se omogućilo svoj djeci da uče o kulturnom i duhovnom naslijeđu svih naroda koji žive na ovom prostoru, što je različito od sadašnjeg manjinskog obrazovanja, u kojem samo određena manjina uči o sebi, dok većina ne uči, ili vrlo malo uči, o pripadnicima ostalih manjina.“

Nevenka Prodanić, čije će dijete ove jeseni krenuti u osnovnu školu, zagovornica je ideje da vukovarska djeca, bez obzira na svoju nacionalnost, idu u zajedničke razrede i uče po istom nastavnom programu. Zato ona podržava ideju Nove škole:

„Mislim da je glavni problem roditelja u našem gradu što prilikom upisa djece u školu trebaju izabrati jednu od strana. To je veliki problem, jer je Vukovar specifična sredina i većina nas je iz mješovitih brakova. Poslati dijete u takvu jednu školu, gdje su djeca odvojena, šaljemo im jednu pogrešnu poruku - kako je živjeti odvojeno ispravno, čak i poželjno.“

Novica Gajić, nastavnik u vukovarskoj osnovnoj školi Dragutin Tadijanović, koji predaje i u seoskoj osnovnoj školi u Markušici, kaže kako se djeca, bez obzira na činjenicu što pohađaju odvojene, hrvatske ili srpske razrede, međusobno druže i komuniciraju. U tome vidi dobru podlogu na kojoj bi se mogla razviti ideja o Novoj školi:

„Možda u školama na selima, gdje se nastava odvija na jezicima nacionalnih manjinai nije tako veliki problem, koliko je veliki problem u gradu, ukoliko u istu školu idu djeca koja su totalno razdvojena i koja nemaju ništa zajedničko. Ono što uočavam na terenu jeste da se ta djeca ipak druže međusobno, kontaktiraju, komuniciraju i ako sama vide da tako mogu nastaviti svoje školovanje - zašto se onda ne bi zajedno i obrazovali i išli zajedno u iste učionice.“

Ivana Milas, iz nevladine udruge Nansen dijalog kaže kako su istraživanja provedena 2005. godine, među roditeljima djece osnovnoškolskog uzrasta u Vukovaru, pokazala da ih je sedamdeset posto nezadovoljno postojećim modelom školovanja. Time objašnjava i dobar odaziv roditelja, koji su svojim potpisom na peticiji podržali koncept Nove škole:

„Započeli smo sa javnim potpisivanjem peticije za oživotvorenje Nove škole i samo u prva četiri dana u Vukovaru je tu peticiju potpisalo više od 200 ljudi. Sada već imamo preko 400 potpisa za tu inicijativu.“

Uz učitelje i roditelje u realizaciju projekta Nove škole u Vukovaru uključeni su i predstavnici Grada Vukovara, tamošnje Vukovarsko-srijemske županije, Agencije za odgoj i obrazovanje, Vijeće nacionalnih manjina, te nevladine organizacije i predstavnici vjerskih zajednica.

Drago Hedl

Slobodna Evropa

Odjeljenje bosanskih luda

"Naša priča počinje u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Živjeli smo bezbjedno unutar zidova našeg psihijatrijskog instituta do dana kada je rat počeo. Miodrag, naš ljekar, stavio nas je u autobus jedne noći i mi smo krenuli, bježeći od bombi. Stigli smo u Mađarsku. Tu nas je Miodrag ostavio. Živimo ovdje godinama iza rešetaka. Mi želimo samo jednu stvar, da se vratimo kući našim porodicama. Ali zašto… zašto traje toliko dugo? Zašto im treba toliko vremena da dođu po nas?"

Riječi su ovo Radomira Pandurevića, jednog od 57 pacijenata Psihijatrijske bolnice Jakeš iz sela Garevac kod Modriče koji su 1992. godine bježeći od rata uz pomoć doktora Miodraga Bojkovića prebjegli u Mađarsku.

Radomir se kući vratio nakon 14 godina, gdje je i umro prošle jeseni. Neke od njegovih drugova iz bolnice pronašla je familija, neki su se prije tri godine saradnjom vlasti BiH i NVO vratili kući, a neki su umrli.

Na kraju, njih 26 ostalo je u Mađarskoj. Zaboravljeni.

Nesvjesni vremena koje prolazi pored njih, sve ove godine, pa i danas, oni preživljavaju pod budnim okom medicinskog osoblja mađarskog izbjegličkog centra Debrecin, smještenog na krajnjem istoku ove zemlje.

Svaki dan sjećaju se granata i pucnjave, mnogi od njih misle da rat još traje, a neki imaju samo jednu želju - da se vrate u domovinu.

Tu ih je u, kako ga tamo zovu, "odjeljenju bosanskih luda" prije tri godine u potrazi za pričom zatekao i holandski novinar Tijn Sade. Potresen njihovom sudbinom, napisao je ne samo priču, već i scenario za dokumentarni film.

Film je snimljen, napisani su brojni članci, vlasti su razgovarale i pregovarale, ali 26 pacijenata iz Jakeša, umjesto u svojoj zemlji i dalje žive u "odjeljenju bosanskih luda".

Psihijatrija pod bombama

Sve je počelo 1992. godine. Selo Garevac je bombardovano. Psihijatrijska bolnica Jakeš našla se u centru ratnih dejstava. Objekti bolnice bili su oštećeni, a bespomoćni pacijenti su svakodnevno ginuli od granata.

Doktor Miodrag Bojković bio je upravnik grudnog odjeljenja, jedinog u Bosni i Hercegovini koje je primalo i psihijatrijske pacijente oboljele od tuberkuloze.

Ovaj humani ljekar nije mogao da gleda kako njegovi štićenici pate i ginu. Odlučio je da ih preveze na sigurno.

Grupa od tridesetak teških psihičkih, ali i fizički životno ugroženih bolesnika iz Jakeša prevezena je već u proljeće 1992. godine u Neuropsihijatrijsku bolnicu "Dr Ivan Barbot" kod Popovače u Hrvatskoj. Njihovi kapaciteti bili su pretrpani i ostali pacijenti još su čekali u Jakešu na razrješenje svoje sudbine.

Doktor Bojković izlaz je vidio u Mađarskoj. Smatrao je da bi odlazak tamo značio njihovo smještanje na sigurno tokom ratnog perioda.

"Dobili smo preko međunarodnih institucija odobrenje da idemo u Mađarsku početkom jula 1992. godine. Krenuo sam sa 57 bolesnika, a za ostale je bilo rečeno da će da se organizuje prevoz. Međutim, to je bilo samo na riječima. O njima niko više nije vodio računa. Ti koji su ostali, ostali su još dva-tri dana sami, hodali okolo i mnogi od bombardovanja stradali", priča danas penzionisani doktor Bojković.

Na pragu je već devete decenije života, i njegovo zdravlje je slabo i narušeno. Živi u Modriči i još se jasno sjeća pacijenata iz Jakeša.

Priča da je s kopijama njihove medicinske dokumentacije nekoliko dana u Slavonskom Brodu čekao potrebne dozvole za prolazak kroz Hrvatsku da bi se kasnije zajedno s njima uputio u pravcu mađarske granice. Po dolasku u mađarski pogranični grad Pečuj, privremeno su smješeteni u stariji hotel.

"Kada sam stigao u Mađarsku, nisam bio zadovoljan prijemom. Bili su prema meni kao Srbinu sumnjičavi", prisjeća se doktor Bojković:

"Pacijenti su dobijali neke pomorandže stare nekoliko godina koje su potom bacali kroz prozor. Onda se sestra koja je bila sa nama ljutila na mene što ih ne mogu obuzdati. Nisu u početku imali osjećaj za te pacijente. Čekao sam da nađemo nekog ko će zaista preuzeti brigu o njima, kako bih se mogao vratiti porodici u zemlju."

Konačno, priča doktor Bojković, jedna doktorka bila je ljubazna da ih prihvati i on se mogao vratiti. Jedno vrijeme je, kaže, održavao veze sa ljekarom koji je ostao kao njegov nasljednik da vodi računa o njima.

"Znam da su više puta iz Mađarske kontaktirali sa upravom bolnice u Garevcu i pokušali ih bezuspješno vratiti."

Miodrag Bojković je po povratku u Modriču kratko obavljao svoj poziv i krajem 1992. godine otišao je u penziju. Njegov plemeniti ljekarski gest da ostane uz svoje bolesnike čija svijest ne razumije situaciju u kojoj su se našli nije dočekan sa odobravanjem. Mnogi su smatrali da nije trebao napuštati ranjenike i nisu razumjeli zbog čega su psihički bolesnici bili bitniji.

Po završetku rata doktor Miodrag Bojković dobio je zahvalnicu Ujedinjenih nacija za humani gest. To je ujedno i jedino priznanje koje je primio za spasavanje 57 života.

Zaboravljeni u kampu

Doktor Bojković je otišao, pacijenti su ostali. Gotovo četiri godine ostali su u hotelu u Pečuju. Rat u Bosni i Hercegovini se završio.

Neki od njih vratili su se svojim porodicama, a neki su preminuli u tuđoj zemlji. Mađarska vlada pokušala je da ih vrati, ali bezuspješno.

Premjestili su ih 1996. godine u izbjeglički kamp Debrecin.

I danas je njih 26 smješteno u neuslovnim trošnim barakama ovog centra koje su nekada pripadale ruskoj vojsci. Nekoliko godina prije nego što će Mađarska postati članica Evropske unije, vlasti ove zemlje u Debrecin su privremeno počele smještati ilegalne imigrante iz Avganistana, Iraka i drugih zemalja, a krilo naših bolesnika nazvali su "odjeljenjem bosanskih luda". Oni su jedini stanovnici centra koji su se u njemu zadržali više od deset godina.

Ljekar specijalista dolazi da ih obiđe jednom sedmično.

Jedina želja - povratak kući

Dirnut sudbinama bosanskih pacijenata, Tijn Sade, holandski novinar i scenarista koji ih je upoznao 2004. godine, napisao je scenario koji je režiser Frans van Erkel pretočio u film.

Sade se sreo s njima kada je otišao na zadatak u Debrecin da piše o izbjeglicama Kurdima i azilantima iz Avganistana i Iraka.

"Na samom odlasku sagovornik iz centra mi je, onako usput, pomenuo i 'odjel bosanskih luda'", priča Sade koji se, kaže, odmah zainteresovao.

I ostao je zapanjen sudbinama ljudi koje je tamo zatekao.

Kako je grupa pacijenata većinom oboljelih od šizofrenije iz BiH završila u Mađarskoj? Zašto su tu ostali toliko godina? Odakle dolaze, gdje su im porodice i koje vlasti su odgovorne za njihovu situaciju?

Prvo je, kaže, napisao novinarsku priču o ljudima koje su svi zaboravili, a potom je odlučio da zajedno s prijateljem Fransom van Erkelom potraži odgovore i složi slagalicu. Tako je rođena i ideja za dokumentarni film.

Tokom priprema za snimanje putovali su u Debrecin i u BiH radeći na procesu rekonstrukcije priče. Rezultat njihovog rada potresan je dokumentarac pod nazivom "Zaboravljene lude", koji je prikazan na brojnim festivalima. Bh. publika nije ga imala priliku pogledati, jer ga je Sarajevo film festival, tvrdi Sade, jednom odbio.

Glavni protaganista ovog filma je Radomir Pandurević, čovjek s početka naše priče. Kako Sade objašnjava, on je bio jedan od najaktivnijih članova grupe i uvijek je pokušavao razgovarati s njim o povratku u Bosnu. Njegova psihička bolest bila je uzrokovana spletom okolnosti nakon traumatičnog iskustva u vojsci. Bolovao je od dijabetesa, a patio i od čestih halucinacija.

Kući u Pale, zahvaljujući autorima filma, otišao je u ljeto 2006. godine. Već je bio ozbiljno bolestan tokom snimanja i poslije nekoliko mjeseci je umro. Kažu da je živio sretno sa ocem i bratom posljednjih mjeseci svog života.

Drugi pacijent koji je takođe Sadeu bio posebno zanimljiv, pa se najviše i pojavljuje u filmu zove se Mileta. Rođen je 1962. godine. Ne može da govori, ali zna da piše.

"Mileta je poseban čovjek. Kako nam je rekla Vesna, naš prevodilac, on se veoma dobro izražava pisanjem. Njegova najveća želja je takođe da se vrati u Bosnu, a misli čak da bi ponovo mogao raditi jednostavnije poljoprivredne poslove. U njegovoj dokumentaciji pominje se šizofrenija, autizam i gluvoća", sa sjetom priča Sade koji i danas s nekim pacijentima održava kontakt.

Tokom produkcije filma, Radomir i Mileta svaki dan su autorima pisali o svojim iskustvima. Sade, koji danas s porodicom živi u Budimpešti, i dalje ih čuva.

I danas ponekad ode u Debrecin da posjeti zaboravljene bolesnike iz Bosne i odnese im cigarete. Kaže da Mileta još piše pisma.

Niko ne zna kome pripadaju

I dok o našim pacijentima brine druga država, u našoj pokušavaju, kako se čini već godinama, bezuspješno naći rješenje.

Kako kažu nadležni u BiH, mađarske vlasti su ih davno kontaktirale, ali godinama ovaj slučaj tapka u mjestu. Ne zna se koji entitet je nadležan za njih, a za njih nema mjesta u našim psihijatrijskim ustanovama.

Prošle godine, kako su nam potvrdili u Ministarstvu za spoljne poslove, delegacija BiH na čelu s Nikolom Špirićem, predsjedavajućim Savjeta ministara BiH, s Mađarskom je potpisala i protokol o povratku ovih 26 ljudi iz Debrecina. U protokolu stoji da će se BiH u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima pobrinuti za te ljude.

Kako su nam rekli u Ministarstvu spoljnih poslova BiH, slučaj je sada u nadležnosti Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice.

"Duži niz godina suočavamo se s problemom povratka naših duševnih bolesnika izbjeglica u trećim zamljama. Poseban je problem povratak veće grupe takvih osoba iz izbjegličkog centra Debrecin u Mađarskoj, ali i u dvije do tri specijalizovane ustanove i bolnice za duševne bolesnike u Hrvatskoj", objašnjava Mario Nenadić, pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Kaže da je prije tri godine vraćen manji broj korisnika iz Debrecina, zahvaljujući posebnom projektu s nevladinim organizacijama.

"To su uglavnom bile osobe koje su mogle same da se brinu o sebi. Sada imamo u Debrecinu još grupu osoba koje nisu u mogućnosti da se same brinu o sebi, a kod nekih od njih nemoguće je utvrditi i identitet", priča Nenadić.

Ističe da je u cilju rješenja ovog problema svojevremeno formirana i međuresorna radna grupa predstavnika RS, FBiH i distrikta Brčko, koja nije uspjela da riješi problem.

"Javilo se tada više problema. Jedni su vezani za izuzetno složenu političkopravnu i ustavnu strukturu BiH gdje su entiteti odbijali nadležnost za ovu grupu ljudi, objašnjavajući to razlozima da njihovi zakoni o socijalnom i zdravstvenom osiguranju naprosto ne prepoznaju ovakve kategorije, jer se za njih ne može sa sigurnošću utvrditi prebivalište prije 1991. godine, a to je osnov za njihovo zbrinjavanje", kaže Nenadić.

Osim toga, kaže, postojao je i pokušaj da se ovo pitanje riješi unutar entiteta saradnjom resora nadležnih za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje. Ali, i tu je opet došlo do problema, jer se, zbog nepoznavanja tačnog mjesta prebivališta bolesnika ne zna ni ko su nosioci njihovog socijalnog osiguranja.

"Uslov za njihovo socijalno zbrinjavanje je i odgovor na pitanje da li su oni hronični ili akutni bolesnici što još nije utvrđeno. Naime, socijalne službe bi bile nadležne za njih samo ako se radi o hroničnim bolesnicima, a resor zdravstva ako se radi o akutnom stanju. Za to bismo morali imati tačnu medicinsku dijagnozu tih osoba i to na dan kada se o njoj raspravlja, jer se kod ovih bolesnika smjenjuje stanje akutne i hronične bolesti", kazao je Nenadić.

Njihov smještaj je poseban problem, pa se Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH obratilo mađarskim vlastima tražeći pomoć i kroz poseban projekat kojim bi se za njih obnovio dio centra Jakeš.

"Mađarske vlasti su potvrdile da žele učestvovati u pomoći za povratak tih ljudi u BiH i to na način da će oni kao članica EU, napraviti poseban projekat za njih i kroz raspoložive fondove Evropske komisije pokušati doći do sredstava za te namjene. Kada je predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić boravio u posjeti Mađarskoj, potpisan je i memorandum o razumijevanju na ovu temu, ali do danas ovo pitanje nije riješeno. Naravno, ne možemo ovo fakturisati kao problem Mađarske, jer oni su već imali dovoljno strpljenja. Od 1992. do 2008. godine brinu se o ovim osobama. Moramo pokazati zahvalnost i sarađivati i dalje da se ovi ljudi u okviru zajedničkog projekta vrate u BiH", naglasio je Nenadić.

Rješenje na pomolu

U okviru Programa povratka izbjeglih i raseljenih osoba koji iznosi 32,5 miliona KM za ovu godinu predviđena je i posebna budžetska stavka od 300.000 KM za povratak, odnosno popravak jednog stambenog krila u Jakešu i zaključivanje posebnog projekta s Ministarstvom zdravlja RS i drugim nadležnim ministarstvima.

"Budžet je nedavno usvojen, pa se može krenuti u operativni rad s Ministarstvom zdravlja RS da se stvore pretpostavke za povratak ovih ljudi", kazao je Nenadić i dodao da će se po konačnom povratku mentalno oboljelih državljana BiH dalje razgovarati šta su čije obaveze u trajnijem zbrinjavanju ovih osoba.

U Ministarstvu zdravlja RS ističu da bi prije povratka pacijenata trebalo konačno završiti proceduru utvrđivanja njihovog identiteta i stepena njihove bolesti.

"Prije nego što se pacijenti vrate moramo dobiti uvid u njihovu dokumentaciju. Za mali broj ljudi se ne zna identitet, a to nije teško utvrditi. Za to služe socijalne anamneze. Potrebna je i psihijatrijska procjena da se vidi u kakvom stanju su ti ljudi, ne da štitimo sebe, nego i te ljude. Inače, trend je da se sve manje govori o hroničnoj psihijatriji, već se pokušava kroz zajednicu socijalizovati te ljude, a ne odvajati ih u ustanove", kaže Amela Lolić, pomoćnik ministra zdravlja i socijalne zaštite RS.

Lolićeva ističe da je ipak pitanje šta se može napraviti za 300.000 KM.

"Pitanje je da li ćemo za taj novac riješiti sve takve slučajeve. Treba riješiti i na koji način će se njihov boravak finansirati, te način na koji će se neko obavezati da i dalje brine o tome", ističe Lolićeva.

Objašnjava da je ustanova Jakeš pripremila tri projekta kojima će konkurisati na razvojne projekte Vlade RS koji se tiču proširenja kapaciteta.

"Projekti su primljeni, a Komisija će odlučiti da li će im biti dodijeljena sredstva. Vjerujem da će te investicije naći svoje mjesto u Razvojnom programu Vlade RS, jer postoji potreba za proširenje kapaciteta i ne samo zbog ovih slučajeva, nego uopšte", objašnjava Lolićeva.

A, Cvijo Zelinčević, direktor Zavoda za liječenje "Jakeš", čiji su kapaciteti trenutno 100 odsto puni ističe da je u toku rješavanje problematike pacijenata u Mađarskoj. Kaže da su u ovoj ustanovi uvijek spremni na saradnju u vezi s tim pitanjem. I dok nadležni objašnjavaju da je identitet nekih pacijenata nepoznat, u Jakešu kažu suprotno.

"Mi imamo podatke koji su pacijenti odavde otišli i gdje. Bio je to mukotrpan posao, ali je još u toku rata završen. Ko god se raspitivao za njih, dobio je odgovor. I porodice znaju sve informacije koje smo mi imali. Ja ne znam šta više da kažem za te pacijente, osim da mislim da mi moramo kao država konačno riješiti to. Mađarska nije dužna da brine o njima, završen je rat, hvala im i do sada. Ali, problem je što se ta priča već dugo vrti i ja vam mogu samo reći slabo šta hoće da se uradi", pesimističan je Zelinčević.

I dok se u BiH pokušavaju dogovoriti čiji su pacijenti, kako, kada i gdje će se vratiti, ko će se kasnije o njima brinuti, Mileta u Mađarskoj u "odjeljenju bosanskih luda" nastavlja da piše pisma.

Piše da ima samo jednu želju.

Da se vrati kući.

Nataša Tešić, Gorana Golub

Nezavisne novine

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba