Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Mjesto sloge za Hrvate, Mađare i Srbe

Život u multinacionalnoj sredini koja je prošla kroz teško ratno razdoblje ne mora uvijek biti traumatičan i obilježen tenzijama, sukobima i netrpeljivošću. Mještani Karanca, u kojem složno žive Hrvati, Mađari i Srbi, okrenuli su se poslu.

To selo danas je predvodnik turizma u Baranji, a zbog svoje autentičnosti i očuvanosti, turisti ga rado posjećuju kako bi uživali u seoskom ambijentu i arhitekturi, običajima i ugođaju s početka prošlog stoljeća.

Selo Karanac u Baranji, dvadesetak kilometara od Osijeka, iskoristilo je svoju multinacionalnost na najbolji mogući način – traume rata njegovi su stanovnici prebrodili izborivši se da Karanac dobije status etno-sela. Denis Sklepić i njegova supruga Gordana, pioniri su seoskog turizma u Baranji i odmah po završetku mirne reintegracije tog dijela Hrvatske bili su prvi koji su mogli ponuditi turistički smještaj u Baranji. Denis opisuje Karanac kao mjesto u kojem stanovnici marljivo rade i složno žive:

"Tisuću stanovnika, tri crkve, multietničko i multinacionalno selo. Tu živi 50 posto Hrvata katolika i 30 posto Mađara. Od tih 30 posto Mađara, 70 posto je reformatora i 30 posto je katolika. Srba pravoslavaca je 20 posto. Imamo i pravoslavnu crkvu. Sve tri crkve rade, sve tri krste djecu, sve tri vjenčavaju."

Nacionalna mješovitost stanovništva i multikulturalnost Karanca, goste jednako oduševljava kao i sačuvana arhitektura tog baranjskog sela. Zato je turista sve više, kaže Denis Sklepić, a sviđa im se što u Karancu, na ulicama i prodavaonicama, uz hrvatski, mogu čuti i mađarski jezik. Mještani Karanca odlično se razumiju, bez obzira kojim jezikom netko od njih govorio, objašnjava Sklepić i dodaje:

"Jedna baka, koja je išla u sve tri crkve, umrla je 12. 12. Bila je pravoslavne vjere, udavala se dva puta – jedan muž joj je bio katolik, a drugi reformator. Ona je išla u sve tri crkve. Inače u trgovini je svejedno da li kažete dobar dan ili junapod, trgovci pričaju i jedan i drugi jezik. To je šmek. U prodavnici čuješ žamor na svakom jeziku. To gosti vole. Kažu - vidi ovi se ne svađaju, ili bio rat - a ništa."

Denis i Gordana Sklepić, inače gradska djeca koja su se školovala i odrasla u Osijeku, sve o životu na selu naučili su od djedova i baka, dolazeći k njima na školske praznike. Nije im žao gradskog asfalta, a nije im ni teško raditi od jutra do večeri i brinuti se o svome gospodarstvu koje, zbog očuvanosti, turistima pruža ugođaj kakav je u tom selu vladao krajem XVIII i početkom XIX stoljeća:

"Danas smo jedino autohtono seljačko gospodarstvo koje pruža usluge smještaja. Naše gospodarstvo se sastoji od tri imanja. Na dva imanja pružamo usluge smještaja, noćenja i doručka, u panonskim kućama. Za panonsku arhitekturu se u narodu kaže švabska. Kada hoćete da kažete da je nešto staro, kažete da je od Marije Terezije, ali ovo je stvarno od Marije Terezije i od vremena kada su se počela ušoravati sela, jedan ili dva velika šora i par sokaka."

Gordana se brine da gosti budu zadovoljni i za stolom, pa i oni najizbirljiviji ne napuste njihovo gospodarstvo nezadovoljni:

"Sada smo imali prvu grupu Amerikanaca. Kada smo pregovarali sa agencijom, rekli su nam da dolaze stariji ljudi koji baš mnogo i ne jedu. Pošto poslužujemo doručak u kolibi, gdje su klupe, bilo je nepraktično da se oni ustaju i onda sam im sve stavila na sto. Poslužila sam im domaći kulen, domaći sir, kobasice i slaninu. Kulen je ljut, a ljuto stariji ne bi trebali jesti. Na kraju nije ostala ni jedna šnitica kulena."

Tokom ovogodišnje sezone, Karanac će posjetiti i oko 700 američkih turista, a za razliku od prošlih godina, ove će prvi put ondje i noćiti, u kućama Sklepićevi, s početka prošlog stoljeća i autentičnim namještajem iz tog vremena.

Drago Hedl

Slobodna Evropa

Pola vijeka zajedničkog života

Banja Luka - Da ljubav, strpljenje i razumijevanje mogu pobijediti sve probleme i nevolje najbolje pokazuje primjer Ane i Zdravka Paponje iz Banjaluke, koji su u četvrtak u društvu porodice i prijatelja proslavili 50 godina braka.

"Bilo nam je zaista krasno u društvu naših prijatelja koji su samo zbog nas došli iz drugih gradova i to ne samo BiH nego i drugih država. Slavili smo do ranih sati, iako smo svi poprilično u godinama, ali smo se odlično zabavljali, isto kao 1. maja 1958. godine kada smo se vjenčali, tako da umor nisam ni osjetila", izjavila je sedamdesetogodišnja Ana.

U pola vijeka provedenih zajedno Zdravko i Ana dobili su tri sina, a uz njih i tri snahe i pet unučadi, s kojima, kako kaže baka Ana, žive u slozi i ljubavi.

"Kako godine prolaze čini mi se da je naša ljubav još veća. Sada smo više od bračnog para, mi smo i najbolji prijatelji i danas se trebamo više nego prije", rekao je Zdravko i dodao da mu je supruga na slavlju obećala da će ostatak života biti još bolja, iako on nema zamjerki ni na dosadašnje ponašanje.

"U Banjaluku smo se doselili šezdesetih godina i nikada nismo razmišljali o tome da se odselimo. Za vrijeme rata nismo imali nikakvih neprijatnosti sa svojim komšijama, iako smo druge nacionalnosti, ostali smo i sačuvali svoje, niko od nas nije stradao i to nam je razlog više da danas slavimo", rekla je slavljenica.

Slavljenici, Ana i Zdravko, kažu da se današnja omladina sve češće udaje i ženi iz interesa, a ne iz ljubavi pa im i brakovi zato kraće traju.

"Zakleli smo se pred Bogom da ćemo se voljeti i poštovati. Kao i u svakom braku i u našem je bilo uspona i padova, ali dogovor je rješenje, nekada popusti jedno, nekada drugo, ali uvijek se poštovao muški autoritet", naglasili su Ana i Zdravko.

Iako u narodu postoji mišljenje da se snahe i svekrve ne slažu baš najbolje Anina snaha Ankica kaže da nema takvih problema.

"Živimo u istom dvorištu i jako sam sretna što mogu iz prve ruke da vidim kakav brak treba da bude. Rijetki su danas oni koji su uspjeli da ostanu zajedno tako dugo, mogu samo reći da sam od njih naučila mnogo o životu i da bih i sebi poželjela takav brak", rekla je Ankica.

Mladim parovima koji se odluče na vjenčanje i brak slavljenici poručuju da su za uspjeh najvažniji razumijevanje, dogovor, ljubav i poštovanje.

Dušanka Makivć

Nezavisne Novine

Multietnička škola na Popovom Mostu na Tjentištu

Bošnjaci i Srbi zajedno u klupama

Nasuprot školama gdje su izražene podjele i segregacije učenika, stoji jedinstven primjer multietniček škole „Veselin Masleša na Popovom Mostu na Tjentištu. U nekadašnjoj školi koja je nosila ime narodnog heroja Save Kovačevića i brojala preko hiljadu đaka, danas nastavu pod jednim krovom, bez obzira na nacionalnu pripadnost, pohađa tek 30-ak učenika.

Tri učionice

I dok drugi razbijaju glavu podjelama, u školi na Popovom mostu đaci dijele klupe u svega 3 opremljene učionice, ali i teške uslove u kojima opstaje i radi ovaj mali kolektiv. Tješe se da je sve bilo mnogo gore, međutim, istina je da su uslovi u kojima djeca uče katastrofalni.

Naime, školska zgrada i danas izgleda sablasno. Sportski tereni su skromno uređeni, a nastavnici su tek nedavno dobili zbornicu. Hodnici su hladni i prljavi, prostorije zapuštene, na prozorima jedva da ima stakala, a jedino su učionice u nešto boljem stanju.

Mališani su navikli, nastavnici se nadaju boljem, a da u školu treba mnogo više uložiti, najbolje primjete oni koji su odnedavno ovdje, poput djevojčice Arnele Vilić. Odlična je učenica, bila je to i u školi u Sarajevu. ipak, vrativši se sa roditeljima kući na Tjentište, ova skromna djevojčica trudi se nastaviti odličan prosjek.

„Razlika je velika, ovdje nisu uslovi povoljni, nema čak ni WC-a. inače je lijepo družiti se, svi se družimo. Nema sekcija ni takmičenja kao u Sarajevu, ali dobri smo đaci“, kaže Arnela.

Faza obnove

Ona dnevno prepješači i po 14 kilometara kako bi iz svog sela Ćurovi stigla do škole. a kilometre pređu i druga djeca. Njegoševa kuća nalazi se na vrhu obližnjeg brda, a Milica, Alen i Senad također su đaci pješaci. S druge strane, pojmovi „dvije škole pod jednim krovom“ i segregacija ovdje su enpozanti.

„Nije bilo jednostavno raditi u školi u kojoj su kombinovana odjeljenja, koja još ne zadovoljavaju standarde kakve imaju škole u sarajevu ili Banjoj Luci. sam početak prije 8 godina je bio težak. Razlog je što na Popovoom Mostu, Tjentištu i okolnim mjestimažive uglavnom povratnici Bošnjaci i raseljeni Srbi, ljudi koji su preživjeli ratne traume i koji nisu vjerovali u mogućnost zajedničkog obrazovanja njihove djece“, saznajemo u školi.

Ali, nakon prvih mjesec dana zbližila su se djeca, počeli su sjediti zajedno u klupama. družiti se. U školi pohađaju i vjeronauku, a jedan od vjeroučitelja kojeg smo ovdje zatekli predaje i informatiku.

„Škola je trenutno u fazi obnove, u planu je otvaranje škole u prirodi, gdje bi djeca dolazila iz cijele BiH, ao ne i šire jer Tjentište raspolaže velikim prirodnim bogatstvima. Tu je nacionalni park, a problemi su uglavnom materijalne . Inače nema selekcije-red Bošnjaka, red Srba – ili tako nešto, djeca se druže, sjede zajedno, uče“, tvrdi Ranko Kovač, vjeroučitelj.

Od svega, više ga brine činjenica da cijela škola koristi tek jedan računar za časove informatike.

Jedinstven primjer

„Neka ova škola posluži kao primjer da ipak možemo živjeti svi zajedno, jer ovo je jedina multietnička škola gdje zajedno sjede i Srbi i Bošnjaci bez razlike“, navodi Kovač.

Škola na Popovom Mostu jedinstven je primjer u BiH, istina, još usamljen. Također, istina je i da djeca na Popovom Mostu svakako zaslužuju bolje školske uslove ne samo zbog činjenice što je u jednom malom mjestu, negdje u Istočnoj Bosni, gdje rijetki uopšte žele živjeti, nestalo podjela tamo gdje ih nikada nije trebalo biti. Oni bolje uslove iz prostog razloga što su djeca,a sva djeca u BiH bez razlike trebaju kvalitetno obrazovanje, ma gdje bili.

Za sve su krivi političari

„Djeca su budućnost, treba u njih ulagati i to me ponukalo da dođem i dam neki podstrek povratku. Ova škola je pozitivan primjer i stidio bih se kad bi radio u školi „za crnce i bijelce“, stidio bih se podjela djece jer to znači podjela u svemu. ovo je Bosna i mi se družimo i u prodavnici i u firmi i u ministarstvima. Ja bih i političare podijelio, stavio bih stakla između njih i napravio im pravu aparthejdsku podjelu kakvu oni prave između djece i u cijeloj ovoj nesretnoj zemlji“, mišljenja je Mehmed Bradarić, profesor historije koji već nekoliko mjeseci radi kao nastavnik u školi na Popovom Mostu. iako se prije nekoliko godina vratio u rodnu Foču, ovo mu je prvi posao.

Elvira Aganović

Oslobođenje 4.5.2008.

Na Sarajevskim danima poezije 55 stranih i domaćih pjesnika

Sarajevo - Na tradicionalnoj 47. Međunarodnoj književnoj manifestaciji "Sarajevski dani poezije" koja će biti održana od 7. do 14. svibnja, sudjelovat će 25 stranih i 30 domaćih pjesnika.
Organizator manifestacije je Društvo pisaca BiH.

Književni programi u šest gradova

Iako je sjedište manifestacije koja iz godine u godinu okuplja sve veći broj ljubitelja poezije u Sarajevu, dio programa bit će održan i u Mostaru, Banja Luci, Tuzli, Goraždu i od ove godine u Tešnju. Na "Sarajevskim danima poezije" bit će predstavljana danska nacionalna poezija, te djelo Dare Sekulić. Književnim skupovima obilježit će se i 110. godina od rođenja A. B. Šimića. Predviđeno je de se u okviru manifestacije otvori i izložba Boška Kućanskog. "U 'Društvu pisaca BiH' smo uložili dodatne napore da ovogodišnja produkcija pjesnika koji će doći iz cijelog svijeta potvrdi dosadašnju blistavu tradiciju ove manifestacije", kazao je predsjednik Društva pisaca BiH Gradimir Gojer.

Programi za mlade pjesnike

U svih šest gradova održat će se brojne poetske večeri i književna okupljanja. Od ove godine na manifestaciji će biti organizirane i prevoditeljske radionice na kojima će učestvovati domaći i strani pjesnici, te gosti prevodioci. Jedna književna večer će biti posvećena mladim pjesnicima koji još nemaju objavljenu knjigu poezije. Na kraju manifestacije bit će dodijeljena glavna nagrada manifestacije "Bosanski stećak" u iznosu od 5 tisuća maraka. Nagradu je i ove godine osiguralo Federalno ministarstvo kulture i sporta. Nagrada "Bosanski stećak" koja je ustanovljena 1999. tradicionalno se dodjeljuje istaknutom inozemnom ili domaćem pjesniku u čijem se djelu prepoznaje autorsko ustrajavanje na književno - estetskim i etičkim principima. Uz novčanu nagradu prvonagrađenom pjesniku bit će i dodijeljena i plaketa "Bosanski stećak" koju je ove godine u brončanom odljevu uradio Dario Kudra. Održavanje Sarajevskih dana poezije i ove godine su pomogli Grad Sarajevo, te Federalno i Kantonalno ministarstvo kulture i sporta.

D.Zahirović

Dnevni list

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba