Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Srbija vratila blago alkarima

Sinj - Tijekom ovog tjedna završena je operacija duga skoro dva desetljeća - povratak alkarskog zlata i srebra iz Beograda. Skoro pola tone zlata i srebra nakon podužeg, ali kako tvrde alkari, korektnog pregovaranja, vratilo se u Sinj Viteškom alkarskom društvu.

Alkarsko zlato i srebro prošlog utorka stiglo je iz trezora Narodne banke Srbije u trezore sinjske ispostave Splitske banke. Skoro pola tone zlata i srebra bilo je dostavljeno Zavodu za izradu novčanica u Beogradu krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, a kasnije je prebačeno u Narodnu banku.

Predsjednik Viteškog alkarskog društva, doktor Stipe Jukić, nam kaže da je temeljom odluke tadašnje Savezne vlade odobreno kovanje prigodnog zlatnog i srebrnog novca povodom 270. obljetnice Sinjske alke po umjetničkim rješenjima kipara Stipe Sikirice:

"Cijeli taj posao je napravljen u Beogradu u kovaonici. Najveći dio tog zlatnog i srebrenog novca je vraćen Alkarskom društvu, ali je jedan dio ostao u Beogradu. Taj dio je trebao biti, nakon kovanja zlatnika i srebrnjaka dopremljen u Sinj 1991. godine, ali je zbog raznih zbivanja ostao u Beogradu."

Stipe Jukić je i sam sudjelovao u pregovorima oko povrata zlata i srebra:

"Zadnjih godina se u više neuspješnih pokušaja nastojalo stupiti u kontakt sa Narodnom bankom Srbije, ali u zadnju godinu dana su se pregovori intenzivirali. Zahvaljujući pojedincima iz uprave Viteškog alkarskog društva, kao i nekim predstavnicima Narodne banke Srbije, su ipak uspješno okončani ti pregovori i na svu sreću sve je to vraćeno u Sinj."

U pregovorima nije bilo puno spornih stvari:

"Za nas nije bilo sporno ništa jer je to zlato i srebro Viteško alkarsko društvo financiralo svojim sredstvima. Sporno je bilo stvaranja zlatnika i rondala, što smo mi kao društvo morali platiti i bili smo spremni na to plaćanje."

Stipe Jukić je zadovoljan kvalitetom razgovora s predstavnicima Narodne banke:

"Bili su korektni i pozicije su bile jasne. Svi smo bili svjesni da je to zlato i srebro naše. I jedna i druga strana je bila svjesna da mi trebamo platiti izradu zlatnika i rondala. Na osnovu toga su i ti pregovori išli samo u smjeru radova koji su izvršeni za naše društvo."

Vrijednost zlata i srebra iznosi oko 400.000 eura. No, njegova numizmatička vrijednost je mnogo veća. Do konca godine se očekuje početak prodaje zlatnika i srebrnjaka, a najveći dio novca koji će se pri tom zaraditi uložit će se u alkarske dvore koji se upravo uređuju.

Kako su sami Sinjani primili vijest o povratku zlata i srebra? Među njima je bilo i ideja da se dio zlata pokloni radnicama Tvornice konca Dalmatinke, koje su danas obustavile štrajk glađu radi neprimljenih plaća:

"Bili bi lijepo kada bi nama dali pomoć za novu Dalmatinku."

Predsjednica sindikata u Dalmatinki Iva Rudonja o zlatu kaže:

"Ma drago je nama što se to zlato i srebro vratilo u naš grad, ali nama trenutno nije ni do zlata, ni do srebra, ni do Alke, ni do alkara. Imamo mi sada naš 1001 problem."

Neki Sinjani su iznenađeni što se zlato vratilo, a neki pak ne:

"Za mene je to neočekivano, obzirom na ratnu situaciju."

"To je bilo normalno i trebalo se davno vratiti jer nama to i pripada. Nije iznenađenje što je to glatko prošlo jer mislim da je došlo vrijeme da se mnogo toga zaboravi."

Goran Vežić

Slobodna Evropa

Fahro među franjevcima

Tuzla - U BiH, zemlji punoj nepovjerenja među ljudima i zatvaranja u «samo svoje» nacionalne krugove, gotovo nevjerovatno zvuči priča o ljubavi Fahrudina Hidanovića iz Tuzle, koji slobodno vrijeme koristi da istražuje život bosanskih franjevaca i širi inicijativu o obnovi samostana Gradovrh, koji je uništen još u 17. vijeku.

Hidanović kaže da nije malo onih koji se pitaju otkud Fahrina zainteresovanost za život franjevaca, a posebno za obnovu samostana Gradovrh.

«Vrlo malo ih je znalo bilo što konkretnije reći izuzev da je postojao neki samostan, da je postojao neki grad. Onda me to zainteresovalo. Pri tome uopšte nisam vodio računa šta će ko reći što sam ja Fahro. Ja sam želio samo da ovaj moj grad ima taj spomenik kulture, mogu kazati civilizacijski spomenik, jedan od najjačih na ovim prostorima.»

Fahro je zaposlenik MUP-a Tuzlanskog kantona i radi jedan sasvim drugačiji posao. Nakon radnog vremena, zatvara se u svoj kutak i istražuje, a volio bi svoju ljubav prema Gradovrhu prenijeti na mlade generacije:

«Ja sam bio inicijator i poslao sam par dopisa u pojedine srednje škole da bi im jednim povijesnim časom približio Gradovrški samostan, da nikad niko ne bi na Gradovrški samostan gledao samo kao na samostan, samo kao sinonim kršćanstva. Samostan pripada svima nama. To je kulturni spomenik, povijesni spomenik našeg kraja.»

Ipak, nije mu bilo lako. Nailazio je na nerazumijevanje i na nepovjerenje građana:

«Ja u gradu imam par ljudi, vjerujte, nekad padnem u agoniju. Jednostavno vidim da ljudi na ovo gledaju skeptično: ma šta to, hajde, pusti to, imamo mi svi preča posla..»

Fahro je danas omiljen među franjevcima. Kaže da najbolje prijatelje ima upravo među fratrima i da se u njihovom društvu najbolje osjeća:

«Vrlo je teško bilo doći do tih ljudi i razgovarati s njima. Prvo se trebalo dugo predstavljati - ko ste, šta ste, otkud, zašto itd. Međutim, kad su ljudi shvatili, ipak su to ljudi koji imaju produbljenu duhovnost, da se nešto govori što njih zanima, shvatili su da ja to radim bez nekakve direktive, bez nekakvog opterećenja, s jednom ljubavlju i poštovanjem prema fratrima koji su na Gradovrhu bili.»

Malo je danas onih koji svoje slobodno vrijeme provode istražujući iz ljubavi, a ne iz neke materijalne koristi:

«To je moja velika ljubav i da bilo što drugo radim, ne bih htio to da ostavim. Nešto sam započeo i moram to privesti kraju. Međutim, nije to ni lako. Ali, pojave se ponekad neki ljudi koji su jako zainteresovani i koji znaju ovo cijeniti. Reći ću vam da zna nekad jedna knjiga ne da se proda nego sam čovjek kaže: ja ću se lično pobrinuti da nagradim jedan dio tvoga rada, koliko ja mogu. Ali je vrlo malo tih ljudi.»

Hidanovića kroz istraživanja uvijek prati zlatni medaljon koji je pronašao na lokalitetu Gradovrškog samostana. Smatra da je i to neki znak kako je upravo on pozvan oživjeti samostan Gradovrh.

Maja Nikolić

Slobodna Evropa

Dinamo bi svima punio stadione

Ivica Osim, jedan od najboljih evropskih trenera, svojedobno je igrajući sa austrijskim Šturmom, shvatio kome (ni) je mjesto u Ligi prvaka. Njegov je tim ostvario zapažene rezultate, ali sudijske greške, zaustavile su Šturma.

- Evropa će morati napraviti takmičenje za siromašne. Liga prvaka je samo za bogate, a mora se naći model i za sirotinju. Samo je desetak bogatih, a veći broj sa skromnijim budžetom. Nije slučajno da niti jedan kokuz ne može u grupno takmičenje, a o završnici mogu samo sanjati - priznao je gorku istinu Osim.

Dakle, ono što je popularni "Švabo" govorio prije šest sedam godina, tek sada tu priču otvara Mišel Platini. Platini je u intervju za njemački "Bild" izjavio:

- U bivšoj Jugoslaviji utakmice klubova "velike četvorke" pratilo je po četrdeset hiljada gledatelja. Neki klubovi sa tradicijom su preselili u niži rang, čak u treću ligu. Osnivanje Balkanske lige u velikoj će mjeri ovisiti od političara, s pravom je oprezan Platini.

Nema sumnje da je Balkanska liga spas za sve klubove sa područja bivše jugoslovenske države, ali i za one iz Rumunije, Bugarske, Mađarske... Doduše, neke naziv "Balkanska" asocira na svojevrsno udruživanje bivših "bratskih" naroda i nacija. Izvjesno je da se Slovenci protive "Balkanizaciji" nogometa, dok su Hrvati oprezni. U Srbiji su raspoloženi za novo takmičenje, kao i Makedonci i Crnogorci. U sjećanjima ljubitelja nogometa u spomenutim zemljama još uvijek su svježa sježe uspomene na nogomet iz sretnih vremena, kada su Zvezda, Partizan, Hajduk, Dinamo punili stadione diljem bivše države, kada su Željezničar, Sarajevo, Vardar, Velež. Rijeka, Radnički, Vojvodima, ugrožavali primat "četvorke", s vremena na vrijeme kvarili im računice, te osvajali titule, Kupove...

Hajrudin Šuman, ne vidi ništa loše u Balkanskoj ligi, ali ima originalniju ideju.

- Ja sam da se ta liga na zove Liga klubova Jugoistočne Evrope. Balkans asocira ne nešto ružno što je iza nas, na probleme koji su Evropi poznati. Da mene pitaju ja bih predložio Mediteransku ligu Evrope. To bi bila prava liga. Zamislite u toj ligi klubove iz Grčke, Turske, Hrvatske, Španije, Francuske... Meni je svaka liga prihvatljiva koja puni stadione, donosi svima profit - izjavio je za naš list Šuman.

Dinamo (ni) je za to

Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik Dinama juče nije previše komentirao Platinijevu ideju. Ipak, iznio je svoj stav, koji nije ni za ni protiv takve ideje.

Sigurno da Platini želi dobro nogometu. Ne priča napamet. Poznato mu je i šta sve sve ovdje dešavalo, ali i tradicija klubova sa naših prostora. Znam šta želi, ali to je samo ideja. Nemam ništa na stolu, nikakve materijala, pa nemogu reći niti da Dinamo prihvata, ni da nije za takvu ligu. Nemam kod sebe ništa konkretno. Naravno da Dinamu trebaju jake utakmice. Uvjeren sam da bi Dinamo punio stadione gdje god bi se pojavio, da bi i Maksimir bio pun, što danas nije slučaj kada nam dolazi Zadar, Šibenik, Cibalija... Znam kako je igrati na Grbavici, na Koševu, jer je Dinamo nedavno gostovao u Sarajevu i u Maksimiru dočekao Želju. Ako bude zadovoljen sigurnosti aspekt, ako će ta liga popraviti situaciju u klubovima, pa ako bi gradovima i države našle svoj interes, u Dinamu će o svemu dobro razmisliti i odlučiti - izjavio je za "San" Zdravko Mamić.

Mamić je više od Balkanske lige zanimao raspored završnice prvenstva BiH. On lično želi pogledati Harisa Handžića, ali i Senegalca iz Želje Dialibe Bubakara.

Šurjak: Ideja je dobra

Ivica Šurjak, nekadašni as Hajduka, sada sportski direktor "bilih" koji se proslavio igrajući na terenima bivše države, nema definiran stav.

- Znamo šta se sve dešavalo na ovim prostorima. Treba vidjeti ideju i kada se ona može realizirati. Jako je bitan finansijski aspekt, ali važnije od para je sigurnost navijača. Zbog njih se igra nogomet. Sigurno da bi takva liga bila spas za klubove koji mogu samo sanjati Ligu prvaka - rekao je Šurjak.

Od Kijeva do Olimpije

Nakon Platinijeve ideje počela su nagađanja koji bi sve klubovi igrati u jednoj takvoj ligi. Široka je lepeza potencijalnih sudionika Balkanske ili Lige Jugoistočne Evrope ili Mediteranske lige. Pojedini sagovornici su spominjali klubove "velike četvorke" Zvezdu, Dinamo, Hajduk, Partizan, zatim Želju, Sarajevu, potom Velež, Olimpiju, Vardar, Budućnost, Zetu, Rijeku, Široki, Borac... Od klubova izvan bive države poželjni sudionici su; Kijevski Dinamo, Steaua, Sparta, Levski, Ferencfaroš, AEK...

San

Što je nama Srbija danas

Hotel Majestic sagrađen je prije Drugog svjetskog rata na Obilićevom Vencu, tridesetak koraka od Knez Mihailove, glavne ulice beogradskoga društvenog života. Od vremena kada je projektirana, a bilo je to krajem šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća, tom je ulicom prošetalo i međusobno se pozdravljalo sve ono što je u Srbiji, i među Srbima općenito, bilo važno i poštovano, a da nije živjelo u Novom Sadu, Zagrebu, Beču ili Trstu, tim rubnim ili tuđim gradovima u kojima je također rastao i razvijao se srpski kulturni i politički identitet. Na Knez Mihailovu i njezin značaj u šetnji i sretanju važnih ljudi sigurno je mislio i arhitekt Milan Minić, kada je za svoj račun odlučio sagraditi Majestic baš na tom mjestu.

Tako je načinio hotel koji nikada nije bio među većima i luksuznijima, niti su u njemu noćivali predsjednici država, kraljevi i međunarodni probisvijeti od karijere. Majestic je od svih beogradskih hotela najbliže središtu i srcu grada, a ipak je u svim vremenima bio malo skrajnut. Taman toliko da do čovjeka, ako on to neće, ne stigne višak galame tog velikog balkanskog grada, koji je ovih dana jedan novinar sa Zapada u oduševljenju nazvao Low Budget New Yorkom.

Nedavno se Majestic renovirao, pa su u uskome hodniku koji od recepcije vodi prema liftu i sobama, načinjene osvijetljene niše u zidu, i u svaku je obješena po jedna fotografija iz povijesti hotela. Portret arhitekta i prvog vlasnika Minića, lijepog i starinski gospodstvenog čovjeka, a onda na drugoj slici on s obitelji. Zatim fotografija s nekakve interne proslave, na kojoj su, trideset i neke, bili konobari, sobarice, kuhari, recepcioneri. Portret mladog konobara iz istih godina, pa slika liftboja, malog crnčića. Bilo je takvo vrijeme, kada su crni liftboji bili u modi, pa je i Majestic imao svoga. A onda slika iz 1940, kada je osnovano hotelsko sportsko društvo…

Niže se tako jedanaest slika jednoga davno prošlog, mahnitanjem historije zbrisanog vremena, nižu se jedno za drugim lica i personae građanskoga Beograda, koji sliči građanskome Zagrebu kojega također odavno nema, a kao dvanaesta fotografija, u zasebnoj niši, visi slika čovjeka za kojega se ne kaže u kakvoj je funkciji i kakva je njegova uloga u povijesti Majestica. Tek piše: Miroslav Krleža (1893.-1981.)

Krleža u Majesticu
Oni koji bolje poznaju životopis velikoga hrvatskog i najvećega zagrebačkog pisca znaju da je Krleža uvijek odsjedao u Majesticu. Tu je održavao redakcijske sastanke, nalazio se s prijateljima i ogovarao Srbe ili Hrvate. Već one koji su mu se tog časa našli na zubu. U Majesticu je, tvrdi legenda, primio i izvještaj o sudbini svoga prijatelja Dragiše Vasića, pisca i intelektualca, koji je završio u štabu Draže Mihailovića. Nikada ga Krleža nije prežalio i nikada nije prestao o njemu govoriti.

Majestic je od svih beogradskih hotela najbliži središtu grada,a ipak je malo skrajnut

U Majesticu je Miroslav Krleža sigurno proveo i neke od najljepših dana svoga života, one u kojima se najviše osjećao Krležom, poštovanim i voljenim. Kroz njegove “Zastave”, na desetinama stranica jedne veličanstvene jugoslavenske epopeje i gorkoga razočaranja Jugoslavijom promiču riječi srpskoga jezika, ekavske i mehke, promiču beogradski teški i vreli turcizmi, puni mraka i derta, govori se raskošno kao kod Bore Stankovića, govori se u “Zastavama” i srpski, kao u malo kojega srpskog pisca, i posve je sigurno da je Hotel Majestic, iz Krležine perspektive, bio zavičajem i maternicom toga govora.

Ali sve to ovoga časa ne bi bilo važno, niti bi se u ovoj priči spominjalo, da se nakon svih krvavih srpsko-hrvatskih ratova i razlaza, te nakon mračnih i zaglupljujućih Miloševićevih godina, u kojima su se ljudi najprije učili mržnji, da bi ih potom progutao stupor ignorancije, da se nakon svega što je praznilo naše srpsko-hrvatske duše od svega što je susjedovo, nije našao netko tko je na ikonostasu Majestica kao dvanaestu, i posljednju sliku stavio portret Miroslava Krleže. Bilo je gostiju i mimo, i poslije njega, ali je netko odlučio da se baš na njemu zaustavi vrijeme i da baš na Krleži zastane jedna hotelska vječnost. Pa kada se danas, na marginama tamošnjih izbora, upitamo što je nama Hrvatima Srbija, odgovor je i taj kako nam je Srbija jedina zemlja na svijetu u kojoj može postojati hotel na čijem zidu visi slika velikoga hrvatskog pisca.

U obnovljenom su Majesticu u hodniku izložene fotografije iz povijesti hotela, a na kraju niza je - Miroslav Krleža

Ta činjenica neće prebrisati sve naše blajburge i jasenovce, učiniti manje važnim vukovare i tenkove koji su stizali preko Dunava i Drine, neće ta činjenica uskrsnuti mrtve, niti poništiti ono zbog čega se i dandanas u našim novinama mržnja prema Srbima smatra politički nekorektnom i možda nepristojnom, ali ne i atavizmom divljaštva, te duhovnim predvorjem Jasenovca, onim što nas doista čini krivim jer emocionalno prihvaćamo zločin koji se dogodio prije našeg rođenja. Međutim, činjenica da samo u beogradskome hotelu, i nijednom drugom na cijelome širokom svijetu, živi i mrtvi Krleža, simbolički potvrđuje koliko nam je i danas Srbija važna i koliko će nam sutra i zauvijek biti važna, koliko god duboka bila naša mržnja, koju sa Srbima uz škrgut dijelimo kao što braća dijele očevinu.

Matoš iznad Skadarlije

Srpski nacionalisti uvijek su tvrdili da je Krleža mrzio Srbe. I doista, toliko je pogrdnih riječi, pisanih i s gađenjem, i s visine, izrekao o Srbima. Činio je to manirom staroga ekspresionista, s puno boja, mirisa i nakaznih slika. Da je ikada bilo zbilja velikoga srpskog pisca koji bi o Hrvatima tako ružno pisao, ne da ne bi u Hrvatskoj visjele njegove slike i igrali se njegovi dramski komadi, nego bi iz svake knjige bilo izbrisano njegovo ime. Ali nitko gotovo istovremeno nije o Srbima pisao s takvim razumijevanjem i s takvom dubinskom identifikacijom, nitko pri dodiru sa srpskom kulturom i poviješću nije bivao takav Srbin a da ne prestane biti ono što jest, kao što je to činio Miroslav Krleža. Naravno, nacionalisti pred tom činjenicom zažmire, ali dok god ima onih koji vide što treba vidjeti, Srbija će kulturnim Hrvatima biti važna. Uostalom, i Matoš je lajao štošta na srpski račun, ali s istom emocijom kao i Krleža, tako da i danas lebdi njegov duh iznad Skadarlije. Stotinjak godina kasnije Srbija nam može biti samo još važnija, za stoljeće povijesti koju smo zajednički dijelili.

Sudbina svih predziđa
Bilo je šokantno, kao da smo ugledali krv u vlastitoj stolici, ovih dana po našim novinama čitati i po televizijskim ekranima gledati kako naizgled pristojni ljudi i kulturni Hrvati navijaju za pobjedu radikala na srbijanskim izborima. Odjednom nam se učinilo kao da su se naši hrvatski euroentuzijasti razočarali propašću predizbornih anketa u Srbiji više nego što ih je

još do jučer Srbija uopće i zanimala, pa sad navlače rezultat, kao nogometni sudac pred kraj utakmice, kad samo gleda kako bi dosudio penal. Kada Tomislav Nikolić već nije trijumfirao i kada radikalski fašizam nije stigao na istočne granice Hrvatske, naši urednici panično prekopavaju po arhivama i traže fotografije na kojima Boris Tadić ima tri uzdignuta prsta (zar ne vidite, isti su obojica!), a naše televizijske voditeljice pokušavaju od sugovornika u emisijama posvećenim Srbiji izvući priznanje kako je nama Hrvatima bolje da radikali formiraju vlast u Srbiji, jer da će nas tako Europa primiti u svoju asocijaciju.

Argument je to pred kojim bi hitna služba iz umobolnice u Vrapču trebala promptno djelovati i bez intervencije s državnoga vrha. Kakve li nacionalne i duhovne akromegalije, kakvog li pomračenja u glavi čovječuljaka koji sasvim ozbiljno pomišljaju da bi fašizam u Srbiji mogao Hrvatsku učiniti većom i važnijom. Toliko velikom da je Bruxelles učini svojim predziđem. A kad smo kod predziđa, čudno je kako naš svijet, pogotovu onaj koji se ovih dana radikalski zaošijao, ne pomišlja kakva je sudbina svih predziđa. Eto, recimo, što se događalo s predziđima srednjevjekovnih dvoraca i utvrda kada bi dvorjani praznili svoje noćne posude. Odakle ta želja da se još jednom nađemo junački polivenima?

Zazivanje radikala
Prizivanje da radikali sastave vladu u Srbiji ipak je malo drukčije motivirano. Ne trebaju se nadizati vrapčanski panduri, ipak mi nismo sišli s uma, nema tog geostratega u Hrvatskoj koji bi ozbiljno pomislio da bi nas pred strašnim Tomom Grobarem Europa uzela k sebi i utješila pozivnicom za Europsku Uniju. Zazivanje radikala drukčije je motivirano, i drugi razlozi iza njega stoje. Mi bismo, naime, htjeli, tojest naši bi urednici i voditeljice, a s njima i pokoji političar te dio građanstva, htjeli da nam Srbi i Srbija opet budu ono što su nam bili devedeset i neke. Naravno, nitko ne želi i ne zaziva rat, Bože sačuvaj, ali onaj osjećaj, onu savršenu jednostavnost misli i osjećaja, koju pruža i omogućava mržnja prema Srbima, e to bi mnogi od nas rado oživjeli. Oko mržnje se ne treba puno brinuti, jer ona raste sama. Oko mržnje ne treba razbijati glavu, niti misliti o razlozima za mržnju, jer se oni nadaju sami čim čovjek prestane da misli. Nekako smo odmorniji i imamo manje briga dok god možemo slobodno mrziti.

Naš problem je u tome što nismo načisto s razlozima koji su nas učinili takvima da je pristojan odnos prema Srbima i Srbiji postao stvar političke korektnosti. Na nešto nas je prisilio Haag, na nešto Vijeće Europe, OSCE, Unesco, Unicef, ili kako li se već zovu svi ti centralni komiteti, sve te udbe i ozne, a na nešto smo pristali sami, jer se odmicalo vrijeme rata i jer se trebalo nekako živjeti. Pritom, naučili smo živjeti u stanju savršene podvojenosti i licemjerja. Naša djeca i naši ratni heroji zabavljaju se uz turbo folk, a mi svako malo zavapimo kako bi to srpsko arlaukanje trebalo zabraniti. Pa da vuk bude sit, a ovce na broju, jer bi tada naša djeca i naši ratni heroji slušali zabranjeni turbo folk. Ili srpski nogometaši u našim ligama.

Opet smo istovremeno i protiv i za. Kao što ćemo se, kao pravi nacionalisti, hvaliti hrvatskom demokracijom i činjenicom da je Uzelac potpredsjednik Vlade, a da Pupovac govori što mu je volja, ali bismo i jednoga i drugog, uz stotinu domoljubnih obrazloženja, najradije zabranili. A ako to već ne, onda bismo ih pošteno izvrijeđali kao u pjesmi “Jasenovac i Gradiška Stara”. Srbiju bismo proglasili za najružniju riječ u hrvatskome jeziku, ali da nam i dalje mjera Hrvatske bude samo to da se uvijek i svugdje nađemo prije i iznad Srbije. Odakle ta potreba za neprestanim natjecanjem sa Srbijom ako nam je Srbija sve ono što ne želimo biti?

Zašto bismo željeli pobjedu radikala u Srbiji? Zahvaljujući ponajprije Ivi Sanaderu živimo u Hrvatskoj u kojoj naši radikali mogu još samo pljačkati pošte, ili uz pomoć Zorana Milanovića i SDP-a vladati Osijekom. U svemu drugom, i svugdje drugdje, hrvatski su radikali poraženi i marginalizirani. S obzirom na to što nije puno prošlo od rata, a još i manje od vremena profašističke Tuđmanove demokrature, kada je toliko toga u ovoj zemlji bilo radikalsko, nevjerojatno je kako se Hrvatska temeljito i široko oslobodila svojih toma nikolića. Toliko su se pripitomili da sada grade stambena naselja po zagrebačkim predgrađima.

Stotine razočaranja
Prizivati vladavinu radikala u Srbiji u političkome smislu znači samo jedno: prizivati povratak radikala u hrvatsku politiku. Da svaki grad, a ne samo Osijek, ima gradonačelnika koji će pozdravljati, ili barem opravdavati, organizirano premlaćivanje djece koja navijaju za pogrešne nogometne klubove. Naravno, tada bi nam sve opet bilo tako jednostavno, jasno i razumljivo. Bilo bi lakše uređivati novine, mogli bismo im vratiti zaglavlja u bojama maskirnih uniformi, a Ante bi Đapić mogao na zid iznad svoga radnog stola vratiti sliku poglavnika Ante Pavelića, i opet bi mogao pozdravljati kukuruze po Slavoniji, dok bi mu s druge strane Dunava, ili s druge strane pakla, odgovarao kolega Tomislav Nikolić. Jasno je zašto bi Đapić želio radikale na vlasti u Srbiji, što je skoro nedvosmisleno i rekao u emisiji “Otvoreno”. Želi ih jer se nada da bi mu se vratilo sve ono što je izgubio u posljednjih nekoliko godina, ali što smo to mi ostali najednom, osim pameti, izgubili, pa da po novinama i televiziji sastavljamo radikalsku Vladu u Srbiji?

Svi argumenti koje bi danas čovjek mogao imati protiv Srbije postojali su i prije stotinu godina. Kao što je i tada bilo razloga da neki Hrvati govore kako Srbija nama nije važna, i da nas - kao što to danas vole reći pojedini urednici i novinski autori - iz Srbije zanimaju samo loše vijesti.

Sve ono negativno što su o Srbima ili srpstvu imali za reći Antun Gustav Matoš i Miroslav Krleža, živo je u našoj stvarnosti, a katkad i u našim glavama i dušama. Ali i prije stotinu godina vodila se bitka između nekoga Tadića i Nikolića, samo što su svi naši matoši i svi krleže navijali za pobjedu boljega, jer su osjećali i znali kako Hrvatskoj nije ništa bliže od Srbije. A kada bi pobjeđivao Nikolić, oni su gorko i razočarano lajali na braću s druge strane Dunava.

Stotinu puta su se razočarali, ali je se nikada nisu odrekli. Nije im na um palo da bi Hrvatskoj moglo biti bolje ako Srbiji bude gore. Ta vrsta misaone operacije u ono je vrijeme među Hrvatima bila nepoznata. A pogotovu među najvećim hrvatskim piscima. Njima je Srbija trebala između ostaloga i zato što su ih u Srbiji razumjeli, što su ih čitali i što su im pružali dio njihovoga kulturnog i civilizacijskog konteksta. To je nešto što nema veze s državama, zajedničkim ili odvojenim, ni s ratovima koji se vode oko državnih granica. O puno je važnijoj stvari riječ. O onoj zbog koje na posvećenom zidu jednoga beogradskog hotela živi i danas Miroslav Krleža.

Miljenko Jergović

Jutarnji list

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook

Peticija podrške Zakonu o zabrani neofašističkih organizacija u BiH

Link

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba