POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

S druge strane kosovskog ogledala

 

Troje običnih ljudi iz Srbije - novinarka, fotograf i glumac - nedavno su posetili Kosovo, jednom pre i jednom posle samoproglašenja nezavisnosti. Obišli su Severnu i Južnu Mitrovicu, Prištinu, Čaglavicu i Prizren, Dečane, Gračanicu, Gazimestan i još mnoga mesta, susretali se sa raznim ljudima, a od zabeleženog materijala reditelj Željko Mirković napravio je dokumentarni film koji je trenutno u montaži i čija se premijera očekuje sredinom juna (produkcija SEETV).

Po svemu sudeći, to neće biti još jedno propagandno ostvarenje koje se stavlja na jednu stranu, bez obzira na čiju, već dostojan pokušaj da se razumeju stvarni problemi ljudi koji žive na Kosovu.
„Ideja je bila da malo pogledamo s druge strane ogledala, iza onih vesti koje svakog dana slušamo, iza krupnih reči tipa ‘identitet’, ‘ognjište’ i slično. Da vidimo šta je danas Kosovo, kako ono zapravo izgleda, da pričamo s običnim ljudima... Konačno, možda i sebe da ispitamo“, kaže Tamara Skrozza, novinarka „Vremena“ i jedna od učesnica u ovom projektu.

Muškarci i žene odvojeni u crkvi
Sa ekipom filma Skrozza je proputovala gotovo celo Kosovo (neke delove uz pratnju kosovske policije, ali, kako kaže, većih problema nije bilo), sa zadatkom da izvesti o „kulturnom identitetu“ Srba i Albanaca. Imala je prilike da, između ostalih, razgovara sa predstavnicima najznačajnijih kosovskih medija (prištinskog tabloida „Ekspres“ i srpskog „KiM radija“ iz Čaglavice), sveštenicima sve tri vere, radnicima Prištinskog muzeja, pop zvezdom Ronom Nišliu...
„Kada smo bili prvi put, u novembru, najjači utisak je svakako bio taj zanos kod kosovskih Albanaca kakav je kod nas postojao u 19. veku“, priča Skrozza. „Kad dolaziš iz Srbije, naprosto te zapljusne ta njihova energija, s obzirom na depresiju koja se oseća ovde ili kod Srba na Kosovu.“ Kao osvedočenu feministkinju pogodilo ju je saznanje da se i katoličanstvo u ovim predelima primilo u nešto drugačijem vidu: „Posetili smo jedno selo iznad Prizrena, idilično lepo i čisto, ali onda vidimo da u katoličkoj crkvi, gde to inače nije slučaj, žene sede na jednoj strani, a muškarci na drugoj. Muškarci izlaze prvi, a žene čekaju, iako je u crkvi temperatura oko nule. Sveštenik kaže samo: Ostalo od Turaka“, komentariše Skrozza.
Glumac Aleksandar Gligorić kaže da je očekivao da će ih na Kosovu dočekati zaostalost, verski fanatizam i mržnja: „Mislio sam da će nas u korak pratiti do zuba naoružani vojnici, da će svuda oko nas iskakati nekakvi šiptarski banditi sa kamenicama u rukama i maskama na glavama. Naprotiv, Albanci su, opijeni svojom kvazipobedom, treperili od sreće što su imali priliku da ugoste filmsku ekipu, ni manje ni više nego baš iz Beograda. Iskreno su pokušavali da pokažu da su prijatelji, evropejci, savremen i kulturan svet“, priča Gligorić. Treći protagonista filma je fotograf Ivan Aleksić. Njegov motiv za ovo putovanje bio je da utiske iz prve ruke što vernije prenese ljudima u Srbiji (izložba će biti otvorena 16. maja u Nišu). „Između ostalog, sreo sam se sa srpskim fotografom u Kosovskoj Mitrovici, a kasnije i sa albanskim u Prištini. Od njih sam čuo razne i sasvim različite priče, ali kada sam malo bolje razmislio, to su, u stvari, bile identične priče o dobrim i lošim momcima, koji su menjali uloge u zavisnosti s kim sam pričao - kaže Aleksić.
Kako je temu Kosova nemoguće i otvoriti bez pitanja o mogućnostima za pomirenje i zajednički život, interesovali su nas utisci naših sagovornika.

Dve stvarnosti
Za reditelja Željka Mirkovića najintenzivniji doživljaj na Kosovu bio je fenomen koji on opisuje kao „prisustvo dve različite stvarnosti - srpske i albanske“. „Svaka od ovih ‘stvarnosti’ ima i svoju državu, Albanci - Kosovo, a Srbi - Srbiju, i te dve države žive jedna u drugoj“, ističe Mirković. Da bi prikazale više aspekata tog života, kamere su snimale i život u Gračanici, u kojoj posle deset nestaje i struje i vode, ali i supermarkete u okolini Prištine, u koje dolaze i Srbi i Albanci - Srbi, jer su u njihovim prodavnicama artikli i do 30 odsto skuplji. Aleksandar Gligorić zaključuje kako „film treba da pokaže i našim i njihovim jastrebovima da Albanci i Srbi imaju zajedničku sudbinu, a da ratnim huškačima i crtačima granica treba da dođe kraj“.
Tamara Skrozza misli da je još rano da se o tome govori. „Između ta dva naroda sada postoji zid“, kaže ona. „Mnogo je zle krvi. Jedni su ušančeni u svom nacionalromantizmu, drugi u apsolutnoj vezanosti za Srbiju. Uz to, veoma malo Srba govori albanski, a koliko sam videla, ne postoji ni želja. S druge strane, mlađi Albanci više ne govore srpski, a ima i onih koji znaju a ne žele da pričaju. Taj nedostatak komunikacije postoji i na mnogo očiglednijem nivou - na primer, naše mreže imaju domet samo u srpskim delovima, do te nevidljive granice, dalje od toga ne postoji ni roming. Kako onda da pričamo o pomirenju?“ ističe Skrozza.

Pozorište u kući
Aleksandar Gligorić kao zanimljivost ističe i albansku TV seriju „Familia moderna“, inspirisanu našim „Pozorištem u kući“, koja ima nameru da u priču ubaci i lik Srbina iz Beograda.

Tijana Spasić

Blic

 

Na Gubavici i Pijescima danas više djece nego prije rata

 

MOSTAR – Gubavica i Pijesci su jedina naselja u našoj državi u koja se vratilo 100 posto prijeratnih stanovnika. Čak 250 obitelji, koje su na Gubavici živjele prije rata, tu žive i danas, a najveći uspjeh ove sredine jest multietnička škola u kojoj zajedno rade i školuju se djeca svih nacionalnosti. “Sretni smo jer ovdje ponovno živi Bosna i Hercegovina, jer se na ovome području zajedno vesele Srbi, Hrvati i Bošnjaci”, kazao je predsjednik Udruženja povratnika MZ Gubavica-Pijesci Ibrahim Rahimić.

Mjesna škola ponos

Prije rasprave o temi “Gubavica i Pijesci, primjer uspješnog povratka - kako dalje”, koja je u školi i upriličena, djeca koja ne prežu od toga što zajedno uče zajedno su slavila dan kada su se njihovi roditelji vratili svojim domovima. Presudan potez za opstanak na tom području, prema riječima povratnika, bila je izgradnja Osnovne škole na Gubavici koju trenutno pohađa više učenika nego što ih je tu bilo 1991. “Djeca su mjerilo povratka, ne bake i djedovi. Multietničnost je jamstvo njihova odgoja, odgoja u duhu u kakvom su se odgajali njihovi očevi i djedovi”, kaže Rahimić dodajući da mjerodavnim institucijama treba uputiti pitanje zašto ovako nije ni u ostalim sredinama.

Jedno pričali, drugo radili

Zaključak okruglog stola, na kojem su bili nazočni predstavnici svih razina vlasti, jest da ova dva naselja trebaju biti model dobrog povratka. Rahimić naglašava da je povratak uspio isključivo radi toga što su ljudi na “čelu kolone” imali iskrenu želju da se vrate. “Imali smo obrnute stvari po pitanju grada i cijele države, gdje su mnoge političke stranke jedno govorile, a drugo radile. U vremenu širenja države u svim svojim porama iza leđa su se događale gadne stvari, čelnici su prodavali svoju imovinu, mijenjali stanove i dali doprinos etničkom čišćenju u miru. Žalosno je što to i danas rade”, kaže on. Ipak, Rahimić dodaje da je pomoći od službenih institucija bilo, ali da je ona bila posljedica pritiska međunarodne zajednice, a ne volje političara.

Piše: Vanja Bjelica

 

Dnevni list

 

Pomoć Vojvođana povratnicima

 

Delegacija Fonda za pružanje pomoći izbjeglim i raseljenim licima iz Vojvodine, ovih dana je boravila na području Bosanskog Petrovca, Drvara, Kupresa i Glamoča, o čemu informiše Željka Mihaljević: 

Riječ je o prvom službenom posjetu predstavika vlasti iz Vojvodine u Bosni i Hercegovini, a cilj je sagledati stanje na terenu radi pružanja pomoći u samoodrživom povratku osobama koje su izbjegličke dane provodile u toj pokrajini. Marijana Popović, povjerenica za izbjegle, raseljene i povratnike Vojvodine: „Prošle godine je dodeljena pomoć 17 zadruga iz Republike Hrvatske, dakle povratničkim zadrugama. Sada se taj program nastavlja i ovde. Običli smo sedam zadruga koje su do sada aplicirale. S ovim programom ćemo nastaviti do kraja godine.“ 

Posjet predstavnika vojvođanskog Fonda realiziran je u suradnji sa Izbjegličkim servisom za povratak iz Drvara. Direktor servisa Boris Delić drži da je riječ o značajnoj pomoći koja se pruža povratnicima: „Ona je dobro osmišljena i racionalno napravljena. Bolje je pružiti pomoć povratnicima da opstanu u mjestu povratka nego da se ponovo vraćaju u Vojvodinu.“ 

Marijana Popović, koja je i pomoćnica direktora vojvođanskog Fonda, ističe da pored ovog programa postoje i takozvani povratnički paketi: „Postoje tri tipa paketa. Prvi paket je bela tehnika, drugi paket je motokultivator sa prikolicom i treći paket je motorna testera, bušilica, brusilica, ubodna testera, krunjač za kukuruz i hidrofor.“ 

Pakete su osmislili sami povratnici i isporučuju se izravno na adresu korisnika. Vrijednost svakog od njih je po tisuću i po eura. U BiH do sada je podijeljeno 14 paketa.  

 

Slobodna Evropa

 

Vojvođani i Slavonci nakon tri stoljeća ponovno u Tuzli

 

TUZLA - Povodom 320. obljetnice odlaska katolika i franjevaca s područja Gradovrha, jučer je u Tuzlu došlo oko 2000 ljudi iz Vojvodine i Slavonije. Cijelom slavlju i fešti prethodila je sveta misa koju je predvodio fra Mijo Džolan, provincijal Bosne Srebrene, uz koncelebraciju svećenika Tuzlanskog dekanata. U svojoj propovijedi provincijal Džolan najviše se dotaknuo ljepote običaja i boja koje su prevladavale slavljem. Nikada se u Tuzli, kao jučer, nije okupio toliki broj ljudi, svih generacija, obučenih u pitoreskne nošnje, čulo se na skupu.

Provincijalova propovijed

"Nalazimo se u gradu soli, i to je simboličko mjesto koje nas podsjeća na to da Isus traži da upravo mi budemo sol svijeta. To znači da nas on ohrabruje da izađemo iz kompleksa manje vrijednosti jer je vrijednost čovjeka bitna pred Bogom. Ako čovjek svjedoči nebeske vrijednosti, on je blagoslov svome mjestu i svome narodu", rekao je u svom pozdravu fra Mijo Džolan. Stoga su svi tijekom jučerašnjeg slavlja radije prepustili povjesničarima da na pravi, znanstveno utemeljen način protumače događanja odlaska i da iz toga izvuku neke poruke. Vjernici su jučer radije prepoznali, zavoljeli i oživjeli onu snagu po kojoj su se preci Tuzlaka s Gradovrha odlučili ostati ovdje kao manjina, s nedaćama koje su iz toga proizašle. Radost koja je vladala među tisućama ljudi je ona radost što su nakon toliko godina ponovno zajedno kao jedna obitelj. "Zahvalan sam svima koji su se potrudili da se ovo dogodi", kazao je fra Mijo i dodao da je Tuzla mjesto koje afirmira dostojanstvo svakog čovjeka.

Okrugli stol "Migracije kroz stoljeća"

Okrugli stol o temi "Migracije kroz stoljeća" bio je dio programa obilježavanja ove godišnjice, na kojoj su promotori istaknuli da su Gradovrh i preci u srcima Tuzle i da se, iako je prošlo 320 godina, uvijek doprinosilo oživljavanju starih običaja. Povjesničar dr. fra Andrija Zirdum govorio je o životu katolika i franjevaca u 16. i 17. stoljeću te pokušao na vrlo jednostavan način predočiti kako je katolička vjera, i u ono vrijeme, bila veoma jaka. Ipak, najzanimljivije je bilo predavanje profesora povijesti Ivice Kovačevića koji se dotaknuo sadašnjosti i pogleda u budućnost. Zaključak je da u sadašnjosti djelujemo te da uz malo dobro volje ni u budućnosti neće manjkati slavlja ni pisanja povijesti o Gradovrhu. Na kraju misnog slavlja gvardijan tuzlanski fra Zdravko Anđić zahvalio se svima, ali napose svojim župljanima.

Piše: Maja Nikolić

 

Dnevni list

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook