POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled èlanaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoæ bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Genij o kojem ne smijemo ništa znati

 

Koliko god bili jadni i bijesni, i umorni od gadova koji ravnaju našom svakodnevicom, pa nam se èini da nas ne puštaju da budemo barem malo bolji ljudi, koliko god veæ bili tupi od osjeæaja da više ništa ne možemo promijeniti i popraviti, svejedno je svakoga tko je tog trenutka gledao televiziju ili slušao radio bar malo dirnula vijest o spuštanju èovjekove sonde na Mars. Još da smo znali da je u toj sondi i djeliæ našeg srca i pameti, sigurno bi nam bilo drago, pa bismo polagali neko svoje pravo na Mars i marsijanstvo. Ali nismo znali, jer nam nitko nije rekao, pošto je iz nekih žalosnih razloga zazorno da se kaže. Ti nas žalosni razlozi i èine tako jadnim i bijesnim.

ƒJedan me èitatelj prije dva-tri tjedna uputio da bih mogao napisati nešto o Milutinu Milankoviæu, tom našem èovjeku za kojeg nam nisu rekli. Milankoviæ je, naime, još davnih dana, prije svemirskih letova i precizne elektronike, izraèunao prosjeènu godišnju temperaturu na Marsu. Roðen je 1879. u Dalju, gimnaziju je, kao uèenik generacije, završio u Osijeku, a potom je studirao graðevinu u Beèu. Jedno vrijeme bavio se izgradnjom mostova, vijadukta i akvadukta, i bio u tome vrlo uspješan, ali mu nije bilo dovoljno jer je želio znati više o fundamentalnim èinjenicama, o onome od èega je sve ovo poèelo. Tako je otišao u astronomiju, pa u klimatologiju, bavio se multidisciplinarnim radom na naèin kakvoga renesansnog genija ili dobroga austrougarskoga hauzmajstora.

Postavio je teoriju ledenih doba, koja æe, do u pojedinosti, biti dokazana nakon njegove smrti. Kada se danas ozbiljno govori o globalnom zatopljenju, nakon pete æe se reèenice spomenuti ime Milutina Milankoviæa. Ali i bez toga jedan je od najcitiranijih nauènika ovog vremena. Milankoviæ je bio veliki profesor na beogradskome univerzitetu, ali kada su 1941. došli Nijemci i kada su kvislinške vlasti sastavile “Apel srpskome narodu”, koji je potpisala sramotna veæina srbijanskih intelektualaca, pretpostavivši èist obraz živoj glavi, Milutin Milankoviæ odbio je staviti svoje ime na taj papir.

A kada su komunisti 1950. sastavljali karakteristike za poštene i one druge intelektualce, njega su proglasili nepopravljivim neprijateljem i pripadnikom “matematièke klike”. U tome gotovo da ima neèega pjesnièkog: Milankoviæeva visoka i nepokolebljiva moralna naèela proizlazila su iz èvrstine i sigurnosti matematike.

Ako vam se ime Milutina Milankoviæa ipak èini poznatim, u pravu ste. Ono se našlo u središtu meðunacionalnoga skandala koji se prije koji mjesec dogodio u Dalju. Naime, pripadnici srpske manjine, koji tradicionalno èine veæinu u tom lijepom hrvatskom gradiæu, poželjeli su ulicu u kojoj se nalazi Milankoviæeva rodna kuæa nazvati njegovim imenom. Naravno, pobijedili su pripadnici hrvatske veæine, koji u Dalju ne žele biti manjina, jer kad bi ulica ponijela ime “tog Srbina”, ostala bi za koju stotinu metara kraæa ulica hrvatskoga branitelja kojega su Srbi masakrirali poèetkom rata.

U duhu svoga nadaleko poznatog ekumenizma i razumijevanja meðu narodima, urednici HTV-a su nam prikazali što, izmeðu ostalih, o Ulici Milutina Milankoviæa misli kæi ubijenoga branitelja. Nakon što su vidjeli i èuli nesretnu djevojku jadni i bijesni gledatelji imali su dobar  razlog barem da odu pred prvu pravoslavnu crkvu i nekoj bakici i proti ispsuju mater èetnièku.

Prilog o jednoj daljskoj ulici više je puta emitiran, pa je nakon par dana snimljen i novi. Zapamtili smo ime branitelja po kojem se ulica zove, ali svi ti domagoji buriæi i sve te tonèice èeljuske nekako nisu našli za shodno da nam kažu tko je bio taj Milutin Milankoviæ, èijim su imenom daljski Srbi provocirali svoje susjede Hrvate. Ostavljeno nam je da ga zamišljamo kao tko zna kakvoga strašnog èetnika, ili tehnièki vrlo precizno, kao Srbina èije ime nema što da traži u Hrvatskoj. Istina Hrvarske televizije je Vanja Sutliæ, koji pritom i nije onaj pravi Vanja Sutliæ, nego je nekakva komitetska krivotvorina, ribizl koji je prvo bio crven kao Kardelj a zatim postao crn kao Bandiæ.

Zbog tih i takvih istina ne smijemo znati tko je Milutin Milankoviæ.Bilo bi lijepo doživjeti svojim roðenim nekoga tko je prije sedamdeset godina predvidio kakvo æe danas biti vrijeme na Marsu. Neki tu bliskost mogu osjetiti, a neki ne. Ostaje nam matematièki neprovjerljiva nada kako su ovi drugi ipak malo nesretniji. Svake veèeri kad pale svjetlo pomisle da je Srbin izmislio struju, a nigdje Poglavnika da nam vrati mrak.

Miljenko Jergoviæ

Jutarnji list

 

 

 

Deset obitelji nakon punih šesnaest godina ponovno u svom domu

 

MOSTAR - Nakon punih 16 godina deset obitelji iz sela Žulje (Podveležje) juèer se vratilo u svoje domove. Kljuèeve obnovljenog doma prvi je primio povratnik Alija Mraviæ koji se tom prigodom zahvalio svim donatorima koji su mu omoguæili da se napokon vrati u svoj zavièaj.

Obuhvaæeno 47 kuæa

"Konaèno sam doèekao dan da uðem u svoju kuæu. Presretan sam jer je tužno biti na tuðem. Svoje je svoje, pa kakvo god ono bilo", kazao je Mraviæ ne skrivajuæi uzbuðenje i radost zbog povratka. Prema rijeèima ravnatelja Uprave za prognanike i izbjeglice HNŽ-a Kemala Isakoviæa, projektom je obuhvaæeno 47 kuæa na podruèju Mostara, dok cijeli projekt obuhvaæa 1100 kuæa na podruèju cijele zemlje. "Ljudi se nakon 16 godina vraæaju na svoja ognjišta. Vidjet æemo hoæe li se i život u ovom selu vratiti u punom opsegu, a nadamo se da hoæe", kazao je Isakoviæ dodavši kako je tijekom juèerašnje dodjele kljuèeva napravljen tehnièki prijam objekta prilikom kojeg je utvrðeno da nema pogrešaka u obnovi. "Domaæin je potpisao ugovor, preuzeo kljuèeve i od srca mu èestitamo", kazao je Isakoviæ. Dodaje kako je na svih deset objekata gotov graðevinski dio, dok æe prikljuèci vode, struje i kanalizacije biti uraðeni u predstojeæim danima. Deset obnovljenih objekata iz sela Žulje financirano je iz projekta rješavanja alternativnih kolektivnih smještaja CEB, a kljuèeve povratnicima uruèili su predstavnici županijske Uprave za raseljene osobe i prognanike.

Nazoèili brojni predstavnici

Osim povratnika, dodjeli kljuèeva su nazoèili predstavnici Gradske uprave Mostara, predstavnici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Fonda za povratak, Federalnog ministarstva za raseljene osobe i prognanike, županijske Uprave za raseljene osobe i prognanike te nadzornog tijela PZ Hercegovina - Mostar. Osim povratnika Mraviæa, kljuèeve obnovljenih kuæa dobili su i Salko Æatiæ, Ramo Mraviæ, Alija Husiæ, Ramo Husiæ, Huso Husiæ, Salko Husniæ, Salko Feriz, Mumin Jelovac i Osman Æoriæ.

Ivana Krišto

 

Dnevni list

 

 

Prvi povratak u Deèane

 

Milanka Popoviæ je do juna 1999. godine živela u Deèanu sa porodicom, kako sama kaže, skromnim ali ispunjenim životom. Posle skoro devet godina raseljenièkog života gospoða Popoviæ se 21. januara 2008. godine vratila u svoju varoš nadomak Visokih Deèana o kojima je kaže svih ovih godina sanjala. Pre konaène odluke o povratku u svoj stan dolazila je više puta kao èlan radne grupe za povratak. Milanka se vratila samoinicijativno i posle èetverogodišnje borbe za povratkom svog stana koji je bio uzrupiran od strane jedne albanske porodice. Išla je, kaže nam, regularnom procedurom preko ovlašæenih institucija i nakon tri godine službenici Kosovske agencije za imovinu su joj javili da može da se useli u svoj stan.

–Kada sam došla u stanu je i dalje bila albanska porodica koja se još uvijek nije bila iselila. Razgovarala sam sa njima i kazala im da imaju rok od 4 sata da se isele. Zakon je bio na mojoj strani, stan je moj i tu nije bilo nikakvog spora, kaže Milanka, dodajuæi da je do povratka u stan boravila u manastiru Visoki Deèani. Zadnjih godina Milanka je stanovala u Èaèku sa svojom porodicom i to je vreme kojeg æe se nerado seæati. Meseèna kirija je iznosila 110 Evra što je uz ostale troškove  finasijski bilo neizdrživo. Milanka ima 20 godina radnog staža, radila je u glavnoj pošti u Deèanu i dobila stan od 45 kvadrata. U proteklim godinama pravo na minimalac nije uspjela da ostvari tako da je bila bez ikakvih primanja.

-Bilo mi je zaista teško daleko od svoje kuæe i svog grada. Nije ni povratak sjajan i ovdašnji uslovi su više nego teški ali se ja lièno lagodnije oseæam jer znam da sam na mojoj zemlji i u svom rodnom mestu. Taj oseæaj se sa nièim ne meri, kaže gospoða Popoviæ. Svoj povratak je prijavila danskom savetu za izbeglice koji joj je pomogao oko obnove stana jer je bio ošteæen. Ni sama popravka nije po njenim reæima zadovoljavajuæa ali prihvatila je to trenutno stanje. Ista organizacija je stan opremila sa dva kauèa, stolom i stolicama, ormarom, sudoperom, mini šporetom i nešto posteljine. Dopremili su joj i prvu pomoæ u hrani. Milanka trenutno dane provodi sa još jednom komšinicom, Vesnom Iliæ Spaljeviæ, koja se takoðer vratila u Deèane. U kupovinu neophodnih namirnica odlaze do prodavnica u gradu i kažu da nisu do sada imale nikavih problema.

-Pripadnici KPS-a i KFOR-a nas redovno obilaze, èak nas je posetio i itlalijanski general kao i opštinski predstavnici iz Deèana. Svekomšije koje smo poznavali pre konflikta su se pozdravile sa nama i poželele su nam dobrodošlicu. Ima i onih koj su èak došli da nam èestitaju povratak, kažu povratnice.

-Posebnu zahvalnost, svakako dugujemo vladiki Teodosiju, igumanu manastira Deèani kao i samom bratstvu, nikada im se ne možemo odužiti za sve što su uèinili za nas kada smo se vratile. Milanka i Vesna su presreæne što su se vratile ali istièu da æe se sigurno oseæati onda kada se svi sugraðani vrate.

-Zadovoljna sam što sam se vratila i što sam vratila svoju imovinu, ali biæu još zadovoljnija kada se vrate i moje komšije. Oseæeæu se jako lagodnije kada znam da imam u blizini komšije Srbe, da imam gde da odem i da kod mene neko doðe. Što se mog plana za buduænost tièe on je usmeren na angažovanje da se vrati što više sugraðana u Deèane, da dobijem posao kako bi imala od èega da živim i da opstanem. Moj plan je i da vratim svoju porodicu, kaže Milanka. Podsetimo, u Deèanu je pre rata živelo oko 700 srpskih porodica i mnogi od njih nameravaju da krenu Milankinim stopama. Tome ide u prilog èinjenica da smo, prilikom posete kod nje zatekli i predstavnike drugih porodica koji èekaju na svoj povratak.

 

S.T.

 

Danas i sutra

 

Susret hrvatskih i slovenskih intelektualaca u Zagrebu

 

U vrijeme utakmice Hrvatska – Njemaèka iza sigurnih staklenih zidova Knjižnice Bogdana Ogrizoviæa u Zagrebu susreli su se hrvatski i slovenski intelektualci. “Koliko se poznajemo i što si dugujemo” bila je tema skupa koji je moderirao èelnik hrvatskog PEN-a Zvonko Makoviæ.

Slièan skup veæ je ugostila Ljubljana, a inicirali su ga Luko Paljetak i Boris A. Novak koji je u Zagrebu govorio o hrvatskim roðacima od kojih je jedan bio i alkarski vojvoda. Spomenuo je i 500 godina Trubara i Držiæa rekavši da je Trubar objavljivao knjige na hrvatskom zbog srodnosti dviju kultura.

– Nisam nostalgièar, ali u zajednièkoj smo državi jedni o drugima imali više informacija. U Zagrebu su se prodavale i slovenske knjige. Danas ih nitko ne drži jer bi zauzimale prostor bestselerima – rekao je Branko Èegec.

– Što si dugujemo? Ništa. Duguje Ljubljanska banka. Slovenci govore da je lijepo biti Slovenac, ali teško, a Hrvati da je teško biti Hrvat, ali lijepo – rekao je Miha Pintariè. Zakljuèak skupa na koji nisu došli Ciril Zlobec i Aleš Debeljak bio je da nesporazumi i ekscesi trebaju politici, ne i kulturi. Žarko Paiæ domentuo je da mlaðe generacije kontaktiraju samo internetom, i to na engleskom jeziku. (dde)

 

 

Veèernji list

 

Susret Rusina u Vrbasu

Vrbas - U organizaciji Društva za rusinki jezik, književnost i kulturu u Vrbasu su održani XIV susreti rusinskih škola. Domaæin je bila OŠ "Svetozar Miletiæ", a skupu su prisustvovali uèenici iz 20 osnovnih i srednjih škola u kojima se održava nastava na rusinskom jeziku ili se izuèava rusinski jezik sa elementima nacionalne kulture. Deca su stigla iz 15 mesta u Vojvodini i iz naselja Mikluševci i Petrovci u Republici Hrvatskoj.
Susrete su otvorili predsednica Skupštine Društva za rusinki jezik Irina Papuga i direktor OŠ "Svetozar Miletiæ" Stanko Zeèeviæ, a uèesnike susreta pozdravili su zamenik predsednika SO Vrbas Miroslav Aleksiæ i predsednik Nacionalnog saveta Rusina Slavko Oros.
Aleksiæ je istakao da je opština Vrbas jedan od najveæih centara rusinske nacionalne zajednice i da je održavanje ovih susreta od izuzetnog znaèaja za višenacionalnu sredinu i da predstavlja doprinos upoznavanju i negovanju istinske multietniènosti. Slavko Oros zahvalio se uèenicima što sa velikom ljubavlju izuèavaju i èuvaju svoj jezik, kao i prosvetnim radnicima i roditeljima koji znaju naèin da uvere decu koliko je važno znati i èuvati maternji jezuk.
Uèesnici susreta posetili su Muzejsku zbirku i gimnaziju "Žarko Zrenjanin", a u KPD "Karpati" za njih je izvedena pozorišna predstava.  

 

N. Bž.

 

Danas

 

Ljubav koja je nadjaèala rat

 

Medo i Dara, prosvjetni radnici, upoznali su se u višegradskom selu Prelevo. Bila je to ljubav na prvi pogled kojoj se, kažu, pokušali suprotstaviti jer ono što su osjeæali njihove porodice nisu mogle razumjeti.

„Radili smo zajedno. Onda sam ja otišla u Vlahoviæe da, eto, to izbjegnem, da zaboravim Meda. Meðutim, prvu veèe došao je Medo u Vlahoviæe, pregazio snijeg do pojasa - i više nije ni odlazio.“

„Poslije izvjesnog vremena, kad su uvidjeli da je brak u redu, onda je poèelo jedni drugima da dolazimo, odlazimo.“

U skladnom braku roðeno je èetvero djece, sa prelijepim djetinjstvom u Višegradu, gradu u kojem do devedestih ljude nisu dijelili na Bošnjake i Srbe:

„Eho rata dugo se nije osjeæao u Višegradu. Jeste, mi smo imali prilike da vidimo putem medija seobe iz Hrvatske stanovništva i ja sam nekad sam ovako mislio gdje oni ljudi sele, zašto sele, jer nije mi bilo jasno uopšte. Ali kaže - sve dok meèka ne zaigra pred njegovom kuæom, èovjek ne razumije.“

„Neopisiv. Naprimjer, ako naiðemo na srpske barikade, onda moramo da pokažemo dokumente. Pošto nam se kæerka zove Jadranka, jedan sin Jasmin, drugi Emil, treæi Alen, onda kažu: ’Darinka, Jadranka i Emile, ne znam koji si ti ðavo, hajde s njima, a vi ostali na drugu stranu.’ Onda mi udarimo u plaè, u vrisku, i tamo ’vamo, malo nas ispituju, maltretiraju i na kraju nekako proðemo. Tako da smo stalno bili dijeljeni.“

„Kad krv potekne, onda se to više ne može zaustaviti. Vrlo je teško. Da se uzme puška - na koga èovjek da digne tu pušku? Ja ako uzmem pušku, onda moram da bijem narod moje žene. A ja to neæu.“

U aprilu ’92. godine porodica napušta Višegrad. Samo pukim sluèajem Medo nije izveden iz autobusa:

„Kad su ušli da pretresaju autobus, a ja sam nareðala sve svoje papire prvo - od diploma, ðaèkih knjižica, priznanja nekih, svašta - i dolje je Medovo. I onda je taj što je ušao da kontroliše gledao, gledao, listao, listao, listao i taman da doðe do Meda, valjda mu dojadilo, kaže hajde, prolazi.“

Djeca su otišla ranije, a Dara i Medo preko Užica stigli do Beograda, a potom do Kosova. Tek 1995. godine, zahvaljujuæi meðunarodnim organizacijama koje su spajale porodice, Mediæi su se okupili u Sjedinjenim Amerièkim Državama. Meðutim, samo dvije godine kasnije odluèuju da se vrate. U Višegradu ni tada nije sigurno, pa devet i po godina rade kao uèitelji u seoskoj školi na Pešteru kod Sjenice. Od prije dvije godine ponovo su u rodnom gradu:
„Hvala Bogu, rat se završio. Sunce se rodilo i normalno je da smo se vratili pod naše nebo, u našu kuæu, na našu zemlju. Znate, to je osjeæaj koji se samo može objasniti onome koji je doživio ovako nešto slièno.“
 

Po ideji sina Jasmina u mjestu Dobrun Mediæi danas grade etnoselo. Na obali Rzava, u podnožju starog grada Dobruna rado doèekuju imama Careve džamije i monahe iz manastira Dobrun vjerujuæi da se ljudi ponovo trebaju poèeti dijeliti na dobre i loše, a nikako drugaèije:
 

„U svim tim poteškoæama je najbitnije ostati èovjek.“

“Bez ljubavi ne može da se živi. I ja bih poruèila svima da izbiju mržnju iz srca svojih, da stavimo taèku na ono šta je bilo i da krenemo dalje.“

 

Alen Bajramoviæ

 

Slobodna Evropa

 

U Jajcu otkrivena spomen ploèa "Momi i Uzeiru"

U okviru 27. Pozorišnih/kazališnih igara Bosne i Hercegovine veèeras je u Domu kulture u Jajcu otkrivena spomen ploèa dvojici glumaèkih legendi Reihanu Demirdžiæu i Rudiju Alvaðu, godinama poznatim kao Momo i Uzeir, a povodom 20 godina njihove smrti.

Direktor Doma kulture Jajce i ujedno direktor Pozorišnih/kazališnih igara BiH Mevzudin Duranoviæ ovom prigodom podsjetio je na zaèetak ideje o otkrivanju spomen ploèa. Naime, prije dvije godine, kada su Igre obilježavale 25. godišnjicu, graðanin Jajca Mustafa Hurem predložio je da se na neki naèin obilježe oni glumci i pozorišni radnici koji su uzeli uèešæe na Igrama u Jajcu. I da im se na taj naèin oda poèast.

Tako je prije dvije godine otkrivena spomen ploèa utemeljitelju Igara Radoslavu Zoranoviæu.

Danas su jednu ploèu sa dva imena, što je opravdano znajuæi da su za mnoge Reihan i Rudi ili Momo i Uzeir, bili jedno, uz sve njihove razlike, otkrili Safet Plakalo i Vojislav Vujanoviæ.

Oni su se biranim rijeèima i prisjetili glumaca koji su za života doživjeli da im njihova publika podigne grandiozan spomenik nazvavši dva nebodera u Sarajevu po likovima iz njihovih humoristièkih emisija.

Reihan Demirdžiæ roðen je u Sarajevu 1. januara 1922. Prvu ulogu ostvario je u sarajevskom Narodnom pozorištu, zatim nastupa u Narodnom pozorištu Šabac, pa prelazi u Narodno pozorište u Titovom Užicu, potom u Narodno pozorište u Nišu. Godine 1955., a u toj godini osnovano je i Malo pozorište (Kamerni teatar 55), Demirdžiæ se vraæa u Sarajevo i nastupa u ovoj teatarskoj kuæi.
Preminuo je 23. augusta 1988. godine.

Rudi Alvað roðen je 17. jula 1929. u Petrovcu na Mlavi. Igrao je u niz predstava prvo u narodnim pozorištima Pule i Varaždina, potom u Malom pozorištu (danas Kamerni teatar 55) u Sarajevu,a zatim u Narodnom pozorištu Sarajevo. Preminuo je 21.septembra 1988. godine.

 

FENA/Sarajevo-x

 

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook