Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Po čemu je neobična Osnovna škola "Jovan Mikić" u Subotici

Mesto koje rode vole

Subotica - Dece je svake godine sve manje, u školske klupe seda sve manje prvačića, žale se prosvetni radnici mnogih škola. Subotička Osnovna škola "Jovan Mikić", očigledno, nema ovaj problem. U narednu školsku godinu u ovu školu upisana su 102 mališana, tridesetak više nego što je sa završetkom osmog razreda napustilo školu, a znatno više od nekih drugih okolnih škola. Rode, međutim, ne sleću na krovove obližnjih kuća više nego na druge, već, kako kaže direktorica Etuška Juhas, jednostavno, mnogi roditelji žele da im deca upravo u ovoj školi započnu svoj put ka zrelosti.

Nisam sigurna zašto je to tako, ali verujem da je naša otvorenost jedan od razloga takvih odluka. Jedna od važnih stvari koje ovde negujemo upravo je ta otvorena i nesmetana komunikacija kako sa decom, tako i sa njihovim roditeljima. To nam je izuzetno važno, i vidimo da to daje rezultate. U našoj školi roditelji u svakom momentu imaju uvid u uspeh svoje dece, a kod učenika smo na taj način, kroz otvorenu i nesmetanu komunikaciju, izgradili poverenje - kaže direktorica.
Koliko je takav stav povezan sa motivacijom može se videti i iz uspeha koji postižu učenici "Jovana Mikića". Gotovo iz svih predmeta škola ima po jednog "delegata" na takmičenjima, od lokalnog do republičkog nivoa. Nisu retki ni oni koji donose nagrade i medalje, počev od maternjih jezika, mađarskog i srpskog, likovnog, pa sve do hemije, fizike ili matematike. Učešće na međunarodnim takmičenjima takođe je uobičajena pojava u ovoj subotičkoj školi, a učestvuje se na njima širom ovog balkansko-evropskog prostora - od Makedonije i Bugarske do Mađarske.
Najvećim uspehom ovde, ipak, smatraju činjenicu da škola ne samo da izvodi nastavu na dva jezika, već ona dvojezično funkcioniše u svakom smislu. Nakon ukidanja obaveznog jezika društvene sredine, koji je u nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji "mučio" decu domicilnog jezika učenjem mađarskog, slovačkog, rumunskog, ili nekog drugog komšijskog govora, mnoge škole su taj predmet izbacile iz rasporeda časova. U Osnovnoj školi "Jovan Mikić", međutim, predmet je ostao, i mnogo učenika, po preporuci i savetu svojih roditelja, pohađa časove mađarskog jezika. Roditelji neretko to čine sledeći sopstveno iskustvo - ako ja nisam naučio mađarskil, neka ga bar moje dete zna. Oni, pak, čiji je maternji jezik mađarski već po difoltu imaju i časove srpskog, te je u tom jezičkom pogledu postignuta neka simetrija. Većina đaka koji po slobodnom izboru uči i mađarski jezik dolazi iz mešovitih brakova, ali nije zanemarljiv ni broj onih koji su u Suboticu došli proteklih godina iz nekih drugih sredina, a koji žele da nauče jezik drugova sa kojima se u školi igraju.
- Odlučili smo da tu nastavu negujemo jer ona daje višestruke rezultate - deca koja steknu osnove mađarskog jezika ne samo da mogu u običnom, svakodnevnom kontaktu razumeti o čemu se radi, već, čak i ako jezik ne nauče dovoljno, počnu da ga prepoznaju kao deo svog sveta, pa ga i ne doživljavaju kao nešto strano čega se treba kloniti - kaže Etuška Juhas.
I čitava škola praktično diše dvojezično - svaka školska priredba, proslava, manifestacija ili bilo koji zajednički događaj realizuju se na srpskom i mađarskom jeziku. Možda ponekad izgleda komplikovano, ali deca koja žive sa tim tokom svog školovanja prihvataju kao sastavni deo svog života i taj drugi, "strani" jezik, tako da se međunacionalna distanca nastala u proteklih desetak godina među mladima može na ovaj način najbolje ublažiti.
Pred početak školske godine u školi je bilo radno i bučno - ubrzano se privodilo kraju renoviranje učionica i kabineta, što će stvoriti bez sumnje bolje i modernije uslove za nastavu. U školi, međutim, nisu sasvim zadovoljni njenom tehničkom, pre svega informatičkom opremljenošću - jedan od glavnih planova je stvaranje tzv. multimedijalnog kabineta, u kojem bi učenicima bili dostupni modreni računari, TV i video uređaji, kamere, projektori..., što bi bio najbolji način da savladaju neophodna znanja za tehnološku eru u kojoj će im to znanje biti uslov opstanka. - Novac za to pokušavamo naći kod nekih fondacija, preko konkursa, i verujemo da će se taj naš san jednog dana i ostvariti - kaže direktorica Etuška Juhas.

Danas

Povratnicima poklonili sušaru

BANJALUKA - Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica RS poklonilo je u okviru projekta "Za održivi opstanak" članovima Udruženja građana povratnika u Banjaluku solarnu sušaru za voće, povrće i ljekovito bilje.

Instaliranju ovog aparata juče u prostorijama Udruženja u Novoseliji prisustvovao je i Omer Branković, ministar za izbjeglice i raseljena lica RS, koji je izrazio nadu da će se uz pomoć aparata i ličnog rada i truda mnogi povratnici moći prehranjivati i izdržavati.

"Sušara je planirana za dobrobit, ne samo povratnika, već i svih građana na ovom području koji se bave voćarstvom i povrtlarstvom", smatra Branković.

"U Udruženju imamo još jednu sušaru, ona je većeg kapaciteta, ali radi samo u zatvorenim prostorijama. Prednost ove male je što se s njom može ići na teren gdje nema struje, jer je njen glavni izvor energije sunce, a što svakako i manje košta", kazao je Kemal Gurić, predsjednik Udruženja građana povratnika u Banjaluku.

Sušara je namijenjena za sušenje voća, povrća, šumskih plodova i ljekovitog bilja preko čitave godine...

"Mašina radi na bazi solarne energije, a alternativna energija je električna. Kapacitet sušare zavisi od proizvoda, pa tako u istom vremenu može da se suši oko 300 kg šljiva, ili 150 kg jabuka, 70 kg kamilice ili 120 kg krompira i luka", rekao je Vladimir Spasojević, direktor i suvlasnik preduzeća SMV, proizvođača mašine.

On je dodao da je vrijednost mašine oko 11.000 KM, te da je preduzeće SMV bilo zaduženo za transport i montažu, kao i za obuku lica za korištenje sušare.

Prva od 20 mašina

Mašina za sušenje voća, povrća i ljekovitog bilja koja je instalirana u Novoseliji, prva je od 20 koje će koristiti povratnici u RS.

Isporuka sušara biće izvršena u skladu sa Programom rješavanja problema raseljenih lica, povratnika i izbjeglica za 2008. godinu.

Željana Kerkez, Jasna Benić

Nezavisne novine 4.9.2008.

Vjera konobara Redže

Priča mi čovjek u lokalu na Utrinskoj tržnici, gdje svakoga jutra čitam novine: neki dan, malo prije nego što će izbiti ona zadnja velika oluja, sjedio je ispred susjedne pečenjarnice Šport. Kada je počela kiša, pobjegao je unutra s društvom, i dok se tako selio od stola za stol, iz džepa mu je ispala kuverta s novcima. Kasnije ju je doma tražio po kanti za smeće, misleći da ju je slučajno bacio, a onda se već i pomirio s gubitkom, kad je zazvonio telefon. Konobar koji je našao novce ispod stolice sjećao se tko je tu sjedio, raspitao se i saznao broj telefona. Kao u svakoj sličnoj priči, kakvu kao da smo čuli već tisuću puta, konobar nije želio primiti nagradu i bilo mu je neugodno zbog tuđe zahvalnosti. I sad me čovjek pita da li bih to mogao ispričati u novinama.

U kuverti na kojoj ništa nije pisalo bilo je šest tisuća kuna i tisuću eura. Da ju je zadržao, konobar bi i pred Bogom, i pred ljudima, i pred zakonom bio čist. Samo u jednoj maloj i posve neuglednoj sobici u kojoj stanuje čovjekova savjest bilo je upisano da je na toj i toj stolici sjedio taj i taj čovjek te da je novac vjerojatno njegov. Ali mogao se konobar toga i ne sjetiti, kao što se - što god sad svi govorili o tome - ne bi sjetila golema većina ljudi. No, postoje oni koji će pronaći vlasnika kuverte na kojoj ništa ne piše čak i ako ga se ne sjećaju. Tisuću je priča o ljudskome poštenju, toliko ih je da je svaka od njih već opće mjesto, nešto o čemu ne bismo trebali pisati u novinama. Ali tolike priče ne svjedoče da je među nama puno poštenih, nego se mi to pričama tješimo i lažemo kako bismo i sami učinili isto i vratili novce onome kome pripadaju.

Ne znam poznajem li konobara iz pečenjarnice Šport po imenu Redžo. S nekima od njih se pozdravljam, ali im ne znam imena. Možda je Redžo jedan od njih. Vrijedilo bi ga upitati zašto je vratio kuvertu na kojoj ništa nije pisalo, a u kojoj je bilo nekoliko njegovih mjesečnih plaća. Je li to učinio u strahu od Boga, zato što su ga roditelji tako odgojili, zato što vjeruje kako ima smisla pod svaku cijenu biti pošten? Zanimljivo bi bilo znati u što vjeruje konobar Redžo. Ozbiljno govoreći, to je za nas puno važnije pitanje od toga u što vjeruje otac nadbiskup, u što vjeruju svi oni koji su Hrvatsku učinili toliko drukčijom od Redže.

Miljenko Jergović

Jutarnji list

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba