Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Imaju više obnovljenih kuća nego stanovnika

U selo Jeleč pored Foče polako se vraća život nakon što je na početku rata bilo spaljeno do temelja. Bivši stanovnici sela raseljeni su širom svijeta. No, i broj povratnika se stalno povećava

Ćilimara, pa kafana

Dok sjedi na svom placu gdje je nekada bila velika kuća i u njoj kafana, Sejda Hadžimuratović sa svojim komšijama jede pastrmku sa roštilja i uživa u pogledu na brda oko Jeleča.

-Radila sam do 1962 . u čilimari u Jeleču. Divne smo ćilime pravile mi žene. Prodavali su se u cijeloj Jugoslaviji. Bili su vrlo traženi ti jelečki ćilimi. Kad je ćilimara zatvorena, muž i ja smo otvorili kafanu-priča ona polako, sa sjetom.

„Tu sam“, pokazuje Sejda na betonsku ploču koja je tek izlivena, „najela i napila hiljade ljudi“,

-A onda sam 1. maja pobjegla u Sarajevo. Sada samo dolazim u posjetu, vikendom, kaže.

Sejda obrađuje svoju baštu i nada se da će jednog dana, sa svoje sedmero djece, obnoviti kafanu i svoj život u Jeleču, a na pitanje kada će se i stvarno vratiti, šeretski reporteru RDW odgovara“vratiću se brzo, ja sam stara, meni je 70 godina“.

-Imamo gore groblje, vratiću se na leđima. Za života bih rado došla da živiim ovdje, ako budem mogla-kaže Hadžimuratovićeva.

Jeleč je udaljen oko 20 km od matične opštine Foča. Učitelj Vehbija Drinjaković, penzioner od prije 4 godine, 2000. godine napustio je izbjegličku adresu u Sarajevu i vratio se u svoju obnovljenu kuću u Jeleču. Mještani ga smatraju najvećim optimistom u selu.

Učitelj optimista

Uredno vodi evidenciju o Jelečanima koji su otišli i onima koji se vraćaju. kaže da je spaljeno početkom maja 1992. 400 kuća, a oko 1300 žitelja je rasuto po svijetu, od BiH pa sve do Novog Zelanda i SAD.

-Stvarnih povratnika, onih koji su se vratili da žive u Jeleču, ima 76, odnosno 36 domaćinstava. Taj broj se stalno povećava, ljudi dolaze, zemlja se obrađuje. Sve što je bilo zaraslo u korov, sada je kultivisano-kaže Drinajković.

U selu je danas oko 130 obnovljenih kuća, od toga je blizu 100 useljenih, ali Drinjaković kaže da mnoge nisu anseljene preko cijele godine.

-Ima kuća koje su pokrivene, ali još nisu završene. Posljednih godina imamo pravu ekspanziju nekadašnjih Jelečana koji sada prave vikendice. Vjerovatno, kad odu u penziju, doći će tu da žive-kaže Drinjaković.

Minka Tuzlak, opet, pokušava učitelja optimisz+tu spustiti an zemlju.

-Kad je rat završio, on se nadao da će doći u jeleć i anstaviti ondje gdje je stao 1992. Da će sa djecom raditi. međutim, kad je stigao, nije mogao četvoro djece da nađe,da radi. Šta to znači? Šta znaće ove kuće bez ljudi? One su popravljene, ali enma dovoljno ljudi. Ovdje su uglavnom stariji ljudi, neki ih, ali gdje su djeca? Bez njih Jeleč neće preživjeti.

Zaposlen samo efendija

U Jeleču nema posla za mlade ljude sa djecom. I djeca Vehbije Drinjakovića su u Sarajevu gdje ima više mogućnosti za zapošljavanje.

-Jedini zaposleni u Jeleču je efendija koji održava džamiju. Nema posla nigdje-priznaje i Drinjaković.

Put i prodavnica

Jedan od organizatora povratka u Jeleč, penzioner Salko Pervan koji danas uživa sa svojom ženom adilom u dvorištu obnovljene kuće prepunom cvijeća, kaže da je problem sada put. Za ta tri km očajnog puta od ceste Sarajevo-Foča do Jeleča, potrebno je oko 200.000 KM. Nešto su sami sakupili, opština Foča je dala 20.000, nedostaje im još polovina planirane sume. A, Adila Pervan uzdiše i za prodavnicom jer je u Jeleču nema, sada se u nabavke ide u Foču i Sarajevu,a hljeb prave sami.

San

Od poklopca peći napravio roštilj

Svoj atraktivni restoran i hotel Misirlija Abdulah Dulo Purković stekao je zahvaljujući dugogodišnjem kulinarskom iskustvu, ali i ljubavi prema tom poslu. Purković je i prije rata u BiH bio poznat kao vrhunski ugostitelj.

Još planova

Rat je proveo u Srebrenici, a padom enklave, zaštićene zone UN-a, preko šume se domogao Tuzle. Supruga Senija dobila je posao u tuzlanskoj školi, a on je birao gdje će da radi. Dobro su se snašli u Tuzli, ali ljubav za rodnom Srebrenicom učinila je svoje.

-Prije 7 godina vratio sam se u rodni grad. Djeca su bila protiv mojih planova. Supruga i ja u Tuzli smo imali dobre poslove i primanja. Povratkom u Srebrenicu, Senija je dobila posao u Srednjoškolskom centru,a ja sam se posvetio svom zanatu. sjeća se Dulo povratka u svoj grad.

U garaži svoje kuće otvara restoran, jer drugi posao nije mogao niti imao gdje da dobije. U komšiluku sakuplja najosnovniji inventar za restoran. Tako je od poklopca peći Kreka veso napravio roštilj. Dobio je i polovan šporet, koji je osoblje zvalo „pušo“, jer je mnogo dimio. od komšinice Zejnebe Ustić dobio je i polovan plinski šporet.

I dok je pomalo radio i skupljao inventar, sve više stranih i domaćih gostiju posjećivalo je njegov restoran s vrhunskim specijalitetima i uslugom.

-U drugij garaži otvaram veću salu, na spratu kuće opremio sam 3 sobe sa 9 ležaja. Međutim, ubrzo sam zaključio da je to malo i neuslovno. Gosti traže posebnu sobu sa kupatilom i toaletom. Porodici sam predložio da idem na proširenje kapaciteta, ali sam naišao na otpor. Čak su predlagali da sve to ostavim i vratim se u Tuzlu, jer su djeca tamo studirala. Nisam se pokolebao i odmah sam krenuo u nove investicije, dodaje Purković.

Kreditom i pozajmicom od sestre obezbijedio je proširenje kapaciteta. danas Purković ima 24 sobe sa 48 ležaja u jednokrevetnim, dvokrevetnim sobama i apartmanima. Domaći i strani gosti mu dolaze po preporuci onih koji su boravili u Misirliji.

Purković kaže da su kod njega boravili svi posljeratni ambasadori u BiH, visoki predstavnici i drugi međunarodni zvaničnici, kao i bh. lideri. Svi su oni, veli on, bili dragi gosti i dolazili su po nekoliko puta. Ali, Dulini najdraži gosti bili su predstavnici pravoslavne, katoloičke i muslimanske vjere iz Crne Gore koji su se ovdje družili.

Ipak, Purković ima još mnogo toga da uradi i da bi zaokružio svoje planove potrebno mu je još 50.000 KM.

-Kako da imam kvalitetan tv prijem u svakoj sobi kada opština ima samo jedan ili dva tv signala. I taj ću problem uskoro riješiti postavljanjem zajedničke antene. Potrebno je još ugraditi protivpožarni sistem, sobne telefone spojiti sa recepcijom i rekultivisati okoliš oko hotela.najavljuje ovaj ugledni srebrenički ugostitelj.

Svi se vratili

Inače, kompletna njegova porodica sada živi u Srebrenici. Kćerka Emina, kao diplomirani pravnik, obavlja pripravnički staž u Osnovnom sudu Srebrenica. Aida privodi kraju studije na Pravnom fakultetu u Tuzli, a sin Avdo je završio ekonomiju i menadžment. U Srebrenici ne može dobiti posao. Kad Dulo ode u penziju, nastaviće očevim stopama.

Sakib Smajlović

Oslobođenje

Pišem knjigu koje više nema...

Međusobno usvajanje određenih kulturnih razlika nikako ne znači iščezavanje specifičnosti, nego prije svega brisanje onih granica koje karakteriziraju strogo odijeljene nacionalne zajednice. U pjesmi »Adio Kerida« odjekuje utjecaj mediteranskog melosa, a u bosanskoj »Kad ja pođoh na Bentbašu« – sefardski napjev... Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je nužda i, rekao bih, prednost svih multikulturalnih zajednica

Kao dječak, krišom od roditelja, s djecom iz susjedstva penjao sam se po ruševinama Velikoga hrama u Sarajevu, tražeći po zgarištu sitna, zlatno obojena stakalca od kojih sam pokušavao napraviti mozaik. Sada radim to isto, samo umjesto stakalaca bilježim fragmente života jedne zajednice kako bih možda jednoga dana sklopio iščezlu knjigu – Pinhas, rekao je Predrag Finci razlažući temu o pet stotina godina sefardske kulture u Bosni, na »Bejahadu« u Opatiji.
    Vrlo slikovito Finci je predočio svoje teze o vremenu dolaska Židova u Bosnu, upravo zato što se danas ne može točno utvrditi godina njihova nastanjenja na našim prostorima. Pinhas – tabla, ploča za pisanje, zapisik, registar kongregacije, katkada matična knjiga rođenih, vjenčanih, umrlih – ta nevelika, tamnosmeđa knjiga pisana na judeo-španjolskom i hebrejskom, a iz koje se moglo doznati mnogo vrijednih podataka koji bi potkrijepili priče o izgonu iz Španjolske i godinama putovanja te vremenu dolaska Sefarda u Bosnu – nestala je čak dva puta.
    – Prvi je Pinhas, započet 1580. godine, odavno izgorio u nekom od sarajevskih požara, a onaj iz 1720. – najstariji dokument židovske zajednice Sarajeva – zaplijenio je i odnio njemački oficir za vrijeme okupacije tijekom Drugoga svjetskog rata.
    Poslije rata mnogi su pokušavali pronaći Pinhas. Govorkalo se da je zagubljen u nekoj austrijskoj biblioteci. Ili negdje u Njemačkoj. Neki su se dugo nadali da bi ipak, možda, jednom... objasnio je Finci svoj poriv za sakupljanjem priča i sjećanja sunarodnjaka, ne bi li tako rekonstruirao jednu izgubljenu kronologiju. Napisao, kako on kaže, tekst za knjigu koje više nema...
    – Skupljam ono što je sakupljao i moj otac, ono što je u posljednjem ratu u Bosni također izgubljeno. Znam da mi mašta ne može biti od naročite koristi, jer ne treba nadomještati ono što je jednom bilo stvarno, već pokušati reći kako jest bilo. Tako sam i sâm, poput drugih istraživača, postao prepisivač knjige koje nema, zapisničar izgubljenog, narator koji kazuje o otetom, kazivač priče koja još samo kao priča postoji... Svako pisanje o kulturi sarajevskih Sefarda ponovo je ispisivanje i dopunjavanje iščezlog Pinhasa...

sidžile

O dolasku Židova u Bosnu mnogo se pisalo. Iz Španjolske su prognani 1492., iz Portgala dvije godine kasnije, a u Bosni se prvi put u dokumentima spominju 1566. Što se događalo više od sedamdeset godina, cijeloj jednoj generaciji?
    – Izgon iz Španjolske ostao je ključni događaj za prognane Židove. Poslije uništenja multikulturalnog karaktera Španjolske, koja je uplovila izravno u inkviziciju, Židovi su se uputili u drugu multikulturalnu zemlju – Otomansko Carstvo. Od 160 tisuća Židova protjeranih iz Španjolske, njih 20-ak tisuća umrlo je na putu, a 90 tisuća nastanilo se u Otomanskom Carstvu.
    Bosna nije bila njihovo odredište. Jedva da su i znali za ovu malu provinciju kada su kretali put turske carevine. U mnogim kasnijim generacijama ponavljane su riječi sultana Sulejmana Veličanstvenog da su Židovi dobrodošli u njegovo carstvo. Ali za ovo nema potvrde u turskim izvorima i prije bih rekao da se radilo o želji Židova da negdje budu primljeni s ljubavlju i naklonošću. A u Turskoj, u novoj sredini, dobro su dočekani.
    Sefardi dolaze u Sarajevo kada je otomanska uprava već u potpunosti uspostavljena, a grad se počeo razvijati u trgovački centar.
    Najstariji zapisi o Židovima u Bosni potječu iz sidžila, zapisnika šerijatskoga suda u Sarajevu datiranih 1551. godinom. Iz tih je zapisnika očito da su se Židovi obraćali muslimanskom sudu, da su već tada bili etablirani trgovci, da su sami sebe zastupali pred sudom, što sve govori u prilog tezi da su se razumjeli u zakone i dobro poznavali jezik. A sve to ne uči se preko noći, kaže Predrag Finci, koji zaključuje da su Židovi stigli u Bosnu najmanje desetak, a vjerojatno i više desetaka godina prije nego se spominju u zapisnicima šerijatskoga suda.
    No manje važnim od godine dolaska danas smatramo duhovne tragove židovske kulture u Bosni.

hagada

– U Bosnu su Židovi donijeli nove jezike – predkastiljanski španjolski i njemački, odnosno »ladino« i »jidiš« – ali su vrlo brzo počeli usvajati jezik sredine, nisu željeli biti samo prolaznici, već pripadati zemlji u koju su došli. Tako su i u Bosni Židovi Bosne već davno postali bosanski Židovi. Nemali broj aktivno je sudjelovao u duhovnom životu sredine: slikari (Danijel Kabiljo-Danilus, Berta Baruh, James Haim Pinto, Josip Levi Monsino, Danijel Ozmo, Rikica Ovadija, Jaša Bararon, Marina Finci, Marina Tošić), pisci (Bohoreta, Isak Samokovlija, Erih Koš, Vladimir Albahari), muzičari (Oskar Danon, Flora Jagoda), arhitekti (Jahiel Finci, Vladimir Dobrović, Mirko Ovadija), teoretičari (Marcel Šnajder, Kalmi Baruh, Ivan Frocht). Među bosanskim je Židovima bilo filmskih i kazališnih radnika, novinara, gimnazijskih i univerzitetskih profesora, knjižara, izdavača... U Sarajevu je, između dva svjetska rata, djelovalo deset knjižara i četiri tiskare, sve židovskih vlasnika.
    Najvažnije građevine i spomenici su svakako Muzej Jevreja u Sarajevu, koji je nekada bio jedna od najljepših sinagoga na Balkanu, grob rabina Danona u Stocu (koji ima status svetoga mjesta, uz učestala hodočašća, što je blisko kršćanskoj, a ne židovskoj tradiciji), zatim staro židovsko groblje u Sarajevu, a svemu spomenutom treba pridodati i sarajevsku Hagadu, koja ima simboličku vrijednost i status izuzetnog djela jedne cjelokupne kulture i kao takva postala je – bosanski simbol!
    Maurske građevine, način gradnje stambenog prostora, poneka pjesma, riječ, običaji, kulinarski specijaliteti – sve to čini znak prisustva i često neprimjetni, ali nemjerljivi utjecaj manjine na društvenu zajednicu u cjelini. Sudjelovanje u jednoj kulturi pokazuje želju da se toj kulturi pridonese i u toj zemlji ukorijeni. Međusobno usvajanje određenih kulturnih razlika nikako nije značilo iščezavanje specifičnosti, nego prije svega brisanje onih granica koje karakteriziraju strogo odijeljene nacionalne zajednice. U pjesmi »Adio Kerida« odjekuje utjecaj mediteranskog melosa, a u bosanskoj »Kad ja pođoh na Bentbašu« – sefardski napjev... Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je nužda i, rekao bih, prednost svih multikulturalnih zajednica – zaključuje Predrag Finci, pisac, teoretičar filozofije i etike, profesor na sarajevskom i londonskom sveučilištu, danas u mirovini, nastanjen u Londonu.
    Ali Finci ne bi bio to što jest da je svoje predavnje zaključio teoretiziranjem o multikulturalnoj zajednici. U maniri pravog predavača on je završio onako kako je i počeo: slikom iz djetinjstva.
    – Kao dijete sam se znao ispeti na travničko groblje, poviše Bojna-mahale, na brdašce gdje je ležalo katoličko groblje na kojem su ljudi obilazili grob posvećenog Josipa, muslimansko kojim je vladao mir, jevrejsko koje je tonulo u zemlju i romsko, na kojem je pasao nečiji konj. Ova groblja bih osobno izabrao kao znak postojanja prirodnog zajedništva prije političkih deklaracija. Ali i kao moguć temelj za novu nadu. U Pinhasu se bilježe događaji kojima zapisničar svjedoči. A »Pinhas je otvoren i ruka piše« (Mišna, Ab. iii, 16). Piše, dopisuje, opisuje...

Svjetlana Hribar

Novi list

Spasimo i obnovimo Spomen park Vraca u Sarajevu

Spomen park Vraca, jedinstveni svjedok i simbol stradanja građana Sarajeva u II svjetskom ratu. napravljen je u staroj austrougarskoj tvrđavi izgrađenoj u 19 vijeku. na obroncima planine Trebević. U toku II svjetskog rata nacisti i njihove sluge su na Vracama napravili strašno stratište gdje su vršili masovna strijeljanja i vješanja nevinih građana Sarajeva.

Na zidovima tvrđave, u pokušaju da ih spase od zaborava, građani Sarajeva su 1981. godine upisali imena 9091 svojih sugrađana koji su stradali kao žrtve fašističkog terora na brojnim stratištima i koncentracionim logorima samo zbog svog porijekla odnosno vjerske ili nacionalne pripadnosti. Među imenima na tužnom spisku nalaze se i imena 1100 naših najmlađih sugrađana. Prema dostupnim podacima u Sarajevu je u toku II svjetskog rata poginulo oko 12.000 njegovih građana (svaki sedmi stanovnik, ili blizu 15 % ukupne populacije. S obzirom da se većini od njih nepoznato mjesto ukopa upravo su Vraca bila jedino mjesto gdje su im njihovi najmiliji i ostali građani mogli odati počast.

U spomen parku Vraca su upisana imena i 2000 naših sugrađana poginulih u borbi protiv fašizma, a na tom mjestu su sahranjeni i sarajevski borci antifašisti: Vladimir Perić Valter, Slaviša Vajner Čiča, Slobodan Princip Seljo, Bane Šurbat, Adem Buća, Mustafa Dovadžija, Radojka Lakić...

U toku posljednjeg rata Spomen park Vraca je pretrpio teška oštećenja, a poslije rata zbog nebrige vlasti koja nije učinila ništa na njegovoj sanaciji devastacija je nastavljena.

Spomen park je postao mjesto gdje se okupljaju narkomani i koje je zbog vlastite sigurnosti bolje zaobilaziti. Posebno poniženje za žrtve predstavlja svakodnevno skidanje slova njihovih imena sa zidova tvrđave od strane sadašnjih „turista“ koji posjećuju park.

U vremenu kada fašizam ponovo hara ovim prostorima građani Sarajeva bi trebali pokazati svoj antifašistički duh, dići svoj glas, zaustaviti devastaciju Spomen parka i zatražiti od nadležnih organa vlasti da izvrše njegovu temeljitu rekonstrukciju kako bi se ovom mjestu vratilo dostojanstvo koje zaslužuje, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je Komisija za Očuvanje Nacionalnih Spomenika proglasila 2005. godine Spomen park Vraca Nacionalnim spomenikom pod zaštitom države. Treba napomenuti da je Spomen park Vraca podijeljen međuentitetskom linijom pa je ovo idealna prilika da obnova Spomen parka bude zajednička akcija građana i vlasti sa obje strane međuentitetske linije...

Pozivamo sve građane Sarajeva, sve antifašiste sa ovih prostora, NVO, udruženja građana, političke stranke, medije, da se uključe u ovu humanu i ljudsku aktivnost, da bi Spomen park Vraca svjedočio i budućim pokoljenjima o strašnoj patnji i herojskom otporu građana Sarajeva u II svjetskom ratu...

Sarajevo 8.9.2008. godine

Fildžan viška- BiH Internet mreža za promociju prijateljstva i tolerancije

Facebook grupa - Spasimo i obnovimo Spomen park Vraca u Sarajevu

http://www.facebook.com/group.php?gid=29784970754

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba