Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Ćiro Blažević - prvi Bosanac koji je pobijedio Slovence u skijanju!

Listajući nedavno dokumentaciju o prošlosti skijaškog kluba Romanija sa Pala, našao sam ovaj zanimljiv detalj. Prvi Bosanac koji je pobijedio Slovence u skijanju bio je niko drugi, nego Miroslav Ćiro Blažević!

Bilo je to na Palama 1952.godine. Ćiro je nastupajući za juniorsku selekciju Travnika, osvojio prvo mjesto u trci na 10 kilometara! Skije zvane "bureknjače" bile su dovoljno dobre da pobijedi do tada nepobjedive slovenačke skijaše - trkače.

Ćiro je ostavio skijanje i posvetio se fudbalu, te se kao dobro krilo uskoro obreo u ekipi prvoligaša Sarajeva. Ali, eto, ostao je jedan detalj za bosanskohercegovačku skijašku dokumentaciju. U trci seniora tada je, zanimljivo, treće mjesto osvojio Slovenac Peter Križaj, otac kasnije mnogo poznatijeg, skijaškog asa Bojana Križaja.

Ostavio skije, ali ne i pobjednički mentalitet

Ćirin pobjednički mentalitet „vuče“ korijene još iz vremena pod Vlašićem, kada je Travnik imao veoma dobre skijaše-trkače. Upoznao sam ga još 1979. godine kada sam kao reporter Radio Sarajeva prenosio utakmicu Rijeka-Željeznicar (Sjećam se, bilo je 2:2).

Bosanska veza “pali” i u Rijeci

To je bila godina kada je na trenersku klupi „Želje“ prvi put sjeo Ivica Osim-Švabo. Ćiro Blažević je došao iz Švicarske i upravo započeo trenersku karijeru. Prije puta na Rijeku, legendarni reporter Mirko Kamenjašević me očinski posavjetovao:“Sine, pozdravi mi Ćiru Blaževića i reci da te pripazi, kao svog Bosanca“. Tako je i bilo. “Dajte za ovog mog Bosanca sredite sve što treba. Nemojte da mu šta zafali, jer ćete sa mnom imati posla.“ rekao je sekretarici i klupskom osoblju u svom stilu Ćiro. Uvijek je umio sa novinarima - nema šta.

Polovinom osamdesetih bio sam u Parizu na utakmici Paris Sent Žermen-Nant, kao gost Safeta Sušića-Papeta. Trener Nanta bio je Ćiro Blažević, dok je PSG vodio Splićanin Tomislav Ivić. Nakon utakmice čekao sam „Papeta“ u VIP-salonu na Parku Prinčeva. Uzgred sam otišao pred svlačionicu gostiju, gdje je Ćiro razgovarao sa francuskim kolegama. Samo sam mu mahnuo, da mu stavim do znanja da sam tu i da ću sačekati u salonu. Ćiro ne bi bio to što jeste da nije reagovao u svom stilu. Izvinio se Francuzima što prekida razgovor i ljubazno me pozdravio, rekavši da ja imam prednost jer sam stigao iz Sarajeva. Bilo mi je, bezbeli, drago kad su se me francuske kolege pozdravile s uvažavanjem. A, onda je Ćiro uzeo dres sa brojem 10 kojeg je u Nantu nosio Argentinac Buručaga i poklonio mi uz komentar: “Tebi Ćiro nije zaboravio da si imao dobre komentare iz Tuzle. Ono kad sam se poslije titule zavadio sa upravom „Dinama“. Hvala ti sine, još jednom“!

Kućna "press služba"

Tada nisam znao da Ćiro ima svoju ličnu "pres službu". Njegova supruga bi kod kuće snimala sve radijske prenose utakmica, koje je onda Blažević kod kuće preslušavao. Inače, za vrijeme te utakmice protiv tuzlanske Slobode spomenuo sam spor Ćire i uprave "Dinama", te samo natuknuo kako je uprava, izgleda, brzo zaboravila titulu koju je godinu dana ranije Ćiro u Zagreb donio vodeći tadašnje zvijezde "modrih" Zajeca, Kranjčara, Mlinarića, Boru Cvetkovića, Hadžića i drugih. Bila je to prva titula "Dinama" nakon pauze od 30 godina!

Kad se u VIP-salonu pojavio „Pape“ Sušić i uz smiješak nam prilazio, Ćiro je prokomentarisao: “Vidi ga majku mu. K’o da nije iz Bosne. Hoda i drži se kao da je je rođen u Parizu. I Alen Delon se oko njega vrti, a on kao mali Bog. A kad krene s loptom i stane na nju - ne možeš mu ništa. K'o da je korijene u zemlju pustio“!

U Kelnu sam sreo simpatičnog momka Zlaju Arslanagića, sina Zijada Arslanagića nekadašnjeg golgetera Sarajeva, koji je igrao u generaciji sa Asimom Hasetom Ferhatovićem. Ispriča mi kako mu je Ćiro puno pomogao da stigne do Njemačke i preporučio mu svog jarana Antu Škaru, Zeničanina koji je, takođe pedesetih, kratko nosio dres prvoligaša sa Koševa, pa se šezdesetih otisnuo u njemački Bohum. Zlaja mi je ispričao kako je Ćiro mnogim Bosancima, tada u Zagrebu, pomagao ne pitajući za ime i prezime. Anto Škaro, Ćirin veliki jaran do današnjeg dana, ispričao mi je detalj o njegovoj naravi.

Samo prvi tim - nikako rezerva!

Igrali smo, veli Škaro, u Titogradu, današnjoj Podgorici protiv Budućnosti. Odem ja sa još jednim igračem prošetati, a kad sam se vratio u hotelsku sobu koju sam dijelio sa Ćirom, kad on skoči: „Gdje si ti? Znaš li ti da vas je trener Božovic tražio i svi su već otišli na stadion“! Škaro pogleda kroz prozor hotela što je gledao ka rijeci Zeti i stadionu, te vidi da je Ćiro malo “napuhao“ stvar. Onako u šali uzvrati: “Pa dobro Ćiro znam ja da je Božović strog, ali mogao je neko od vas rezervi upasti u tim i riješen problem“! Na te riječi skoči Ćiro k’o oparen: „Šta majku ti tvoju? Ja rezerva!“ Jedva sam nekako “izgladio“ stvar, priča i danas uz smiješak Zeničanin Škaro, koji je „fudbalsko i gastarbajtersko vrijeme“ zamijenio uživanjem u Opatiji. Tu se i danas sretne sa Ćirom, jer je Kraljevica gdje za toplijih dana „rezidira“ Blažević, na tridesetak kilometara daleko.

Ali, zapamtite - ako Ćiru vidite na uskim trkačkim skijama, negdje na Vlašicu, Igmanu ili Jahorini, nemojte ga potcijeniti kao skijaša. Moraćete mu gledati u leđa, baš kao i iznenađeni Slovenci.

Zdravko Lipovac

Deutsche Welle

Nedostaju mi baklave i bureci

Želja za angažmanom na društveno korisnim projektima 20-godišnju je Berlinčanku Antoniju Nooke prošlog ljeta odvela u BiH. Svoje dojmove o zemlji i ljudima je nakon nedavnog povratka u Njemačku ispričala našem dopisniku.

Običaj je da se mladi u Njemačkoj po završetku škole neko vrijeme – najčešće godinu dana – dobrovoljno posvete socijalnom radu: od ispomoći u domovima za stare i nemoćne do suradnje u sportskim i kulturnim organizacijama. Želja za angažmanom na društveno korisnim projektima Antoniju Nooke je lanjskog ljeta odvela u BiH, gdje je ova 20-godišnja Berlinčanka doprinijela osnutku i prvim aktivnostima "Omladinske novinske asocijacije".

Nije bilo bitno tko je Srbin ili Hrvat

"Očekivala sam da će biti mnogo očiglednije da se ondje vodio rat. Začudilo me što situacija na prvi pogled nije bila tako loša. Međutim, nakon nekog vremena sam primijetila koliko ratna prošlost još uvijek utječe na politiku, svakodnevni život i sve drugo", započinje svoju priču o doživljajima tijekom jednogodišnjeg boravka i rada u Bosni i Hercegovini Antonia Nooke.:

Kaže da kod vršnjaka nije opazila izraze nacionalne netrpeljivosti, ali joj međuetničke napetosti ipak nisu promakle: "Mladi su međusobno surađivali. Nije bilo bitno tko je Srbin ili Hrvat. Važan je bio zajednički cilj kojemu je sve bilo podređeno. No, bilo je i trenutaka u kojima sam primijetila da me gostioničar podozrivo gleda, jer sam rekla 'kava' umjesto 'kafa' ili obratno, i ne želi mi servirati napitak."

Ekološka svijest u povojima

Bilo Sarajevo, Mostar ili Banja Luka – mješavina kulturnih utjecaja i tradicija u bosanskohercegovačkim gradovima na buduću je antropologinju ostavila dubok dojam, pa čak i ondje gdje se to naoko ne bi moglo očekivati: "Tri tjedna sam živjela u Zenici, gradu za koji svi kažu da je ružan i užasan. No, meni se i on dopao. Cijela je BiH vrlo raznolika, premda je mala zemlja." Šteta je jedino što se zaštiti vrlo upečatljive prirode, osobito u rječnim krajevima, ne poklanja nužna pažnja, dodaje Antonia.

Utoliko se više brige posvećuju jelu. "Hrana je izvrsna, ali se čovjek ne smije svakog dana prepustiti njenim užicima. Zaljubila sam se u ćevape, burek, a pogotovo u baklave. Jela sam ih najmanje svakog drugog dana. Ili bosansku kafu s rahatlokumom... Ali se stvarno radi o teškoj hrani i zato valja pripaziti", kaže djevojka koja bi stasom mogla konkurirati vodećim svjetskim manekenkama.

Potraga za dobrom baklavom u Berlinu

Unatoč svoj raznolikosti gastronomske ponude u BiH Antonia ipak priznaje: "Tko dolazi iz Berlina, naviknut je na restorane s međunarodnom kuhinjom – od tajlandske, indijske i afričke do njemačke – na svakom uglu. Katkad mi je doista nedostajao kineski snack bar." Zanimljivo je, međutim, da po povratku kući nije poželjela pekinšku patku koliko bosanskohercegovačke specijalitete.

No, čini se da u Berlinu nije baš jednostavno doći do omiljenog deserta orijentalnog porijekla, barem ne dobrog – unatoč svim turskim trgovinama i zalogajnicama. Antonia svejedno ne odustaje: "Već sam se raspitala kod brojnih prijatelja. Nisam još bila ni u jednoj trgovini, ali sam čula za radnju u kojoj navodno prave odlične baklave pa ću se narednih dana dati u potragu."

Pustiti stvari da idu svojim tokom

Antonia Nooke je – daleko od užurbanosti njemačkoga glavnog grada – u godinu dana poprimila i ponešto od mentaliteta i načina života ljudi u BiH, svojstvo koje joj se itekako dopada: "Mislim da sam u Bosni naučila kako biti opušten, smiren, kako pustiti stvari da idu svojim tokom. To sam tamo upoznala i naučila cijeniti."

No, lakoća življenja nije joj uspjela pomutiti pogled na stvarnost i probleme u BiH: "Mislim da se mnogo toga mora promijeniti. Sadašnji kurs ne zadovoljava. Treba jako dobro razmisliti što i kako dalje. Sve strane moraju sjesti za zajednički stol s istinskom željom za promjenama." Antonia i nakon povratka u Njemačku ostaje privržena zemlji i ljudima u BiH. Iduće putovanje još nije planirala, ali da će do njega doći vrlo skoro, u to ova simpatična djevojka ne sumnja niti trenutka.

Goran Goić

Deutsche Welle

Prvo zavjetovanje u povijesti bihaćke župe

BIHAĆ - U crkvi sv. Ante Padovanskog u Bihaću, povodom blagdana zaštitnika ove župe, Svetog Ante, upriličena je sveta misa koju je predvodio fra Mijo Džolan, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Veliko priznanje za katoličke vjernike

Pred nekoliko stotina vjernika i fratara svoj vječiti zavjet dala su četiri mlada franjevca fra Josip Filipović i fra Josip Matijanić iz Viteza, fra Miroslav Bazina iz Prozor/Rame i fra Aleksandar Talovshovi s Kosova. Mlade franjevce koji su prisegnuli blagoslovio je provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan. Ovo je prvo zavjetovanje u povijesti bihaćke župe. To je veliko priznanje za ovdašnje katoličke vjernike, kojih na prostorima općine Bihać ima nekoliko tisuća a koji su u velikom broju pohodili crkvu i uveličali ceremoniju zavjetovanja fratara.

Održano zajedničko druženje fratara

Nakon zavjetovanje i svete mise održano je zajedničko druženje fratara. Druženje fratara održava se svake godine u različitim gradovima u našoj zemlji. Tijekom posjeta Bihaću, fratri su posjetili i toranj crkve sv. Ante Padovanskog, čiji bi plato u dogledno vrijeme trebao biti preuređen u knjižnicu. Okupljanje fratara i svečano zavjetovanje svojom nazočnošću uveličao je i fra Gabrijel Mioč, generalni vizitator.

Piše: Rusmir Karat

Dnevni list

Obitelj Kovač jedva preživljava od poljoprivrede

GAREVAC – Prije posljednjeg rata u Garevcu je živjelo oko 2.400 Hrvata koji su 1992. godine prognani, a od završetka rata do danas vratilo ih se oko 150 i to uglavnom starijih osoba. Šesteročlana obitelj Brune i Dijane Kovač jedna je od rijetkih obitelji koja se među prvima vratila i započela život u Garevcu, nadomak Modriče.

Žive još u tuđoj kući

“U Garevac smo se vratili 2001. godine i u tom razdoblju smo promijenili tri mjesta stanovanja. Kuća u kojoj smo stanovali prije rata je porušena do temelja i trenutačno stanujemo u tuđoj kući. Sredstva za obnovu kuće ne možemo dobiti od Vlade Hrvatske jer se nismo nalazili u izbjeglištvu u Hrvatskoj nego u Njemačkoj”, kažu Kovači. Prije povratka u Odžak Kovači su živjeli u Njemačkoj koja je dala novac za obnovu povratničkih domova, međutim ti su novci netragom nestali. Danas se obitelj Kovač bavi poljoprivredom od koje isključivo i žive. “Od poljoprivrede se ne može živjeti i školovati četvero djece. Kada smo se vratili na imanje dobili smo traktor za obradu zemlje, dok su izostali poticaji za poljoprivredu“, kaže Dijana dodajući kako je veliko umijeće preživjeti mjesec, pogotovo kada se školuje četvero djece.

Prvi prvašić povratnik nakon 17 godina

Prvi put nakon rata u prvi razred Osnovne škole u Garevcu krenuo je jedan učenik iz hrvatske povratničke obitelji, a radi se o Anti Kovaču jednom od četvero djece Dijane i Brune.
Dijana priča kako je najstariji sin završio osnovnu školu i želi nastaviti dalje školovanje. Za sve njih treba osigurati i novac za prijevoz do Modriče. “Svakog mjeseca moramo imati 66 maraka za autobusnu kartu do Modriče gdje kćerka pohađa osmi razred. Općina Modriča ne daje nikakvu pomoć za prijevoz, a do Modriče je devet kilometara. Knjige za osmi razred ove godine su nas koštale 140 maraka, dok je Antonio knjige dobio besplatno”, kaže Dijana dodajući kako je Bruno još nezaposlen i nalazi se na spisku nezaposlenih modričkog Zavoda za zapošljavanje od kako se vratio iz Njemačke.

Piše:Tihomir Bijelić

Dnevni list

Okrugli sto u Prijedoru

U Prijedoru je održan okrugli sto pod nazivom "Da li je Prijedor pozitivan primjer u Bosni i Hercegovini u izgradnji razumijevanja i povjerenja". Skup su organizovali Forum građana Tuzle i Udruženje građana Don iz Prijedora.

Predsjednik Foruma građana Tuzla, Vehid Šehić, ocijenio je da je Prijedor po najvećem broju povratka predratnog stanovništva, obnovi devastiranih stambenih i vjerskih objekata, specifičan grad. Dodao je da ta opština i dalje treba da ide svojim pozitivnim tokom, ali je naglasio da se ubuduće nosioci lokalne vlasti trebaju više baviti pojedincem, njegovom sigurnošću i perspektivom.

Učesnici okruglog stola istakli su da je visoka stopa nezaposlenosti jedan od najvećih problema sa kojim se prijedorska opština susreće. Naglasili su da se ubuduće treba znatno više i brže raditi na stvaranju povoljnog ekonomskog ambijenta, kojim će se privući domaći i inostrani investitori, bez kojih je nemoguće riješiti ovaj socijalni problem.

Predsjednica Udruženja Don, Murisa Marić, izjavila je da su dosadašnji slični skupovi dali značajne rezultate jer su doprinijeli uspostavljanju kontakata među građanima različite nacionalnosti, koji su u otvorenom razgovoru razmjenjivali mišljenja i iznosili probleme sa kojima se susreću, te nudili prijedloge za njihovo prevazilaženje.

Slobodna Evropa

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba