Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Kad su komšije bili ljudi

Avlija do kraja svijeta

Postoje rastanci koji to nikada nisu ni bili. Postoje i susreti koji se nikada nisu ni dogodili, a morali su. Međutim, susret ljudi koji se nikada prije nisu upoznali, a koji može da se okarakteriše kao ponovni susret, događa se veoma rijetko, većini ljudi nikada. Nevjerovatno je da sretnete nekoga sa kojim imate toliko zajedničkih životnih, a da ih nikada zajedno niste proživjeli.

Da se meni lično, to nije dogodilo, ne bih ni vjerovao da je moguće. Bilo je to 1994. godine u Izraelu.

Istina, priča počinje mnogo ranije, u Sarajevu dvadesetih godina dvadeseog vijeka, u jednoj nevelikoj bosanskoj avliji, preko puta sefardskog “Il kal grande”, jedne od tri najveće sinagoge u Evropi i najveće na Balkanu.

U toj avliji, koja je bila omeđena bosanskim kućicama. živjele su muslimanske i jevrejske porodice Hardaga, Kabiljo, Tauber...Živjele su u izuzetnoj komšijskoj slozi i pazile kada je nekome Bajram, a nekome Pesah, kada je nekom radost, ali i žalost. Ujutro, kada su muževi otišli na posao, djeca u školu, a vrijedne domaćice pozavršavale kućne poslove, došao bi trenutak da zajedno iznesu u avliju kahvu, da otvore svoja srca i eglenišu. Tako se u toj maloj bosanskoj avliji rađalo jedno prijateljstvo, koje je igrom slučaja, kasnije, odredilo daljnje živote ovih porodica.

Nije to bilo ništa neobično i nepoznato Bosni. Komšija je bio uvijek bliži od brata i on se ljubomorno čuvao. Kada su ljudi u Bosni kupovali kuće, prvo su gledali kakav je komšiluk, pa tek onda dogovarali cijenu, jer dobar komšija vrijedniji je od zlata i bliži od brata.

Tragični dio ove priče počinje u ljeto 1941 godine, kada je ratom obuhvaćena Evropa grcala pod nacističkom čizmom. To je bilo vrijeme kada su u Sarajevu, jer priča se tamo događa, Jevreji morali nositi žutu traku sa slovom Ž (Židov). To je bilo vrijeme kada su nacisti Jevrejima prvo oduzeli fabrike, radnje, a potom i ostalu imovinu. Kada su Jevreje počinjali proganjati, a ustaške vlasti ih zatvarale i deportovale u logore smrti. Izet Hardaga nije se prepao ustaša, a ni Mustafa. Obojica su učinili ono što su smatralid a moraju – da spase porodicu Kabiljo. I uspjeli su u tome.

Zejneba, Izetova snaha i Mustafina supruga, anstavlja i dalje da pomaže Jevrejima, prvo porodici Danon, a poslije i mom dedi.

Moj deda Rudi bio je zatvoren u Belediji koja je služila kao sabirni logor za Jevreje prije njihovog odvođenja u Jasenovac. Poneki čuvar dozvoljavao je zatočenicima da izlaze, da odu kući, da nešto donesu. Neki su to radili iz milosrđa, a neki za sitne novce, pružajući tako zatvorenicima priliku da se ne vrate. Jednu takvu priliku iskoristio je i moj deda. Izašao je i došao u svoju avliju. kako dalje bez novaca? Zakucao je na uvijek otvorena Zejnebina vrata. Dočekala ga je prvo kahva,a potom mu je dala nešto da pojede. Sakupila po kući nešto sirotinjskih para i sve mu ih dala. Poželjela mu sreću koja ga je čakala u Mostaru...

Nastavak priče odvodi nas u 1945. godinu, kada se ponovo u Sarajevu pronalaze Zejneba i Bončika, grle i ljube ne vjerujući da su žive i da ponovo mogu da se druže.

Za spasavanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu Zejneba, Izet i Mustafa Hardaga (posmrtno) dobili su medalju pravednika od izraelskog muzeja Jad vašem.

Prošle su mnoge godine, ponekad sam se čuo sa Zejnebom, ali nismo se viđali. Moja baka umrla je 1987. godine u Zagrebu. Sahranjena je u Sarajevu. I tu, otprilike, prestaju neki odnosi naših porodica jer generacijska nit je bila prekinuta. raspitivao sam se povremeno o Zejnebinom zdravlju kod njenog nećaka, novinara Hajdara Arifagića, tako da sam, ipak, na neki način znao šta se sa njom dešava. Vjerovatno bi to i bio kraj priče o dragoj Zejnebi da 1992. godine nije došlo do krvavog rata u Bosni.

Napustio sam Sarajevo sa porodicom i pokušao da ponovo uspostavim život u Izraelu. Dvije godine kasnije saznao sam da je Zejneba uspjela sa jevrejskim konvojem izaći iz opkoljenog Sarajeva i da stiže u Izrael. Obezbijedio sam nekako dozvolu da uđem u zaštićenu zonu aerodroma Ben Gurion za prijem novih useljenika i da budem među onima koji su dočekali Jevreje izbjegle iz Sarajeva i među njima Zejnebu sa porodicom.

Kada me ugledala i prepoznala poslije toliko godina, uplakana Zejneba mi je pala u zagrljaj. Znala je da se ništa nije promijenilo. pred njom je bio Bončikin unuk, koji je prema njoj gajio ono isto poštovanje, prijateljstvo i ljubav kao i njena Bončika.

Aidu, njenu kćerku, do tada nisam poznavao. Tu smo se prvi put vidjeli i osjetili da imamo zajedničku priču i zajedničku porodičnu istoriju. ksnije, posjetio sam ih u njihovom novom domu u Mevaseret Cion, malom gradiću blizu Jerusalema. Još nekoliko puta smo se sreli prije i poslije Zejnebuine smrti i uvijek osjećali taj isti naboj prijeteljstva Zejnebe i Bončike. Za Aidu sam kasnije čuo da se zaposlila u Jad vašemu i da se dobro snašla.

Prošle su mnoge godine. Vratio sam se iz Izraela u svoju Bosnu, prvo nekim poslom,a kasnije sam odlučio da ostanem. Na Aidu sam, istina, malo zaboravio.Znao sam da je u Izraelu i da joj je dobro,da ima kćerku Stelu...

Jednoga dana, iznenada, pojavila se u Jevrejskoj opštini Sarajevo sa ekipom izraelske televizije. Snimaju dokumentarni film: kako je izašla iz opkoljenog Sarajeva, šta radi i kako živi...Nisam, do tada, bio dio te priče. Naravno da smo se izgrlili i izljubili. Ispričao joj tada priču koju nije znala, a koju je meni moja baka Bončika ispričala: kako je njena majka Zejneba spasila mog dedu. Sada je znala da je i to bio razlog velikog prijateljstva njene majke i moje bake.

Duh Zejnebin i Bončikin, njihova životna poruka, njihovo bosansko shvatanje komšiluka, tako, eto, imaju svoj anstavak.

Samo nekoliko dana pošto sam zabilježio ovu priču, rabin Eliezer Papo na jednom predavanju u Sarajevu ispričao je kako je na pitanje o njenoj požrtvovanosti u spašavanju Jevreja, Zejneba odgovorila: “ Ja nisam spašavala Jevreje, ja sam spašavala komšije!”

Eli Tauber

Oslobođenje 20.9.2008.

Ko je obnovio kuću taj se i vratio

Prača leži na istoimenoj rijeci i udaljena je od Goražda 40 , a od Sarajeva 35km. Jedna je od tri opštine Bosansko-podrinjskog kantona. Život se tamo počeo vraćati odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Jači zamah povratka osjetio se naročito nakon 2000.-te godine. Tada su počele da stižu donacije, reći će neki od Pračana. Nerado se sjećaju kako su samo u jednom danu ispraznili svoje kuće i svoje mjesto i u konvoju, autobusima otišli svi u Sarajevo.

„Ja sam lično pričao sa Biljanom Plavšić,“ kaže Azem Fazlić. “Nisam bio sam, bilo nas je nekoliko. Ona je ovdje došla na početku rata i rekla da nam niko, pa ni ona sama, ne može garantovati sigurnost. Kad smo vidjeli kako stvari stoje, dogovorili smo se da idemo svi i otišli smo u jednom danu. Nikome se ništa ružno nije desilo, a sada nam je, nećete možda vjerovati, odlično!“, govori Azem.

Azem kaže da je u Sarajevu bio do 2003. godine. Obnovio je kuću koliko je mogao i nakon što je otišao u penziju, zajedno sa suprugom, vratio se u Praču. „Za nas je život ovdje lijep. Vazduh i priroda - sve nam više odgovara nego veliki grad“, kaže on.

Mladi rasuti po svijetu

Prača sada ima oko 300 stanovnika, a prije rata je imala 1500. Ljudi iz Prače su bili okrenuti radnim kapacitetima sarajevske i paljanske privrede. Danas uglavnom žive od penzija.

„Prije rata je u Prači bilo oko 70 posto muslimana i 30 posto pravoslavaca. Između nas, u ovoj lokalnoj zajednici, nije bilo nikakvih sukoba. Sada je ovdje samo pet-šest pravoslavaca, ostali se nisu vratili. Međunacionalni odnosi su dobri, kao što su i prije rata bili“, kaže Azem Fazlić. On misli da se broj stanovnika Prače više neće povećavati. Ko je obnovio kuću, taj se i vratio. A mladi ionako rade u Sarajevu, ili su rasuti po svijetu. Ipak, ohrabrujuće zvuči podatak da Prača ima osmogodišnju školu koja radi.

Muslimanski sveti mjesec Ramazan, za Pračane je počeo u posebnom ozračju. U okviru programa zaštite kulturnog i graditeljskog naslijeđa, Vlada Federacije izdvojila je sredstva za obnovu džamije i turbeta Semiz Ali-paše. U ratu su ovi vjerski objekti potpuno stradali, samo je munara sačuvana

Dok naslonjen na novu ogradu oko džamije gleda u lijepo obučen narod, i krajičkom oka prati šta se na svečanoj tribini događa, Azem Fazlić kaže: „Snimate me pa ne mogu baš sve da vam kažem, ovo oko otvaranja džamije. Ali, ja ipak mislim da je to jedan objekat koji će okupljati ljude, gdje će se oni sastajati, ne samo u vrijeme mjeseca Ramazana, nego i inače.“

Može se samo pretpostaviti da je Azem htio reći koju riječ o izgradnji kakvog radnog pogona u Prači i otvaranju radnih mjesta za mlade ljude, ali izgleda, nije želio da kvari svečanost trenutka u kojem se našao.

Pomoću donacije i vlastitih ruku kuća za pola godine

I Mustafa Palo misli da je otvaranje obnovljene džamije velika stvar za Praču i njene stanovnike: „Nije to samo obnova objekta. To simbolizuje obnovu našeg života i naše duhovnosti“, kaže Palo. Vratio se na zgarište svoje kuće 2001. godine. Kad su se udružili donacija i njegove vrijedne ruke, nikla je kuća za pola godine. „Nije nešto, ali može se stanovati. Samo, ne daj Bože više izbjeglištva po tuđim kućama i stanovima,“ kaže ovaj vitalni penzioner

Na pitanje kako se živi u Prači, šeretski odgovara: „Pa, ko ima para, dobro živi!“ Palo kaže da najviše ima penzionera. Oni koji moraju da rade, ne mogu živjeti u Prači. „To su naša djeca, rade po Sarajevu i Njemačkoj i šalju pare. I od tih para se Prača gradi.“

Živković: „Svi dobili donaciju, samo mi nismo“

Nekoliko stotina metara dalje, porodicu Živković muče teške povratničke brige. Nakon Dejtona, vratili su se na svoju zemlju na kojoj više nije bilo ni stare ni nove kuće. Sve je spaljeno do temelja. Napravili su drvenu kućicu i čekali donaciju da naprave sebi kuću, bar približno uslovnu za život, kao što je bila ona nova predratna. Ali, donacije su došle i prošle, a njihova nije stigla do njih.

„Evo, pogledajte“, kaže Vitomir Živković, „U ovoj šupi živim sa dvoje djece i starim roditeljima Bosom i Mirkom. Razveden sam. Ko bi i živio u ovoj krovinjari? Svi su dobili donaciju, samo mi nismo. Ustvari, bila je planirana donacija za nas, ali nije došla do nas. Znamo kuda je otišla i kome, ali nemamo snage ni moći da to dokazujemo.“

Nada ipak ne umire

U drvenoj kući je gužva. Četiri kreveta poredana jedan uz drugi. Sto, jedna stolica i peć bubnjara - sve je što je tu od namještaja. Nema televizora ni radija. Nema kupatila ni WC-a. Stari Vitomirovi roditelji imaju penziju, a on ponekad zaradi dnevnicu kod privatnika. Ipak, strahuju od nadolazeće zime jer su prošlu jedva preživjeli.

„Zimi je hladno, ne može gore biti, a ljeti nam se zmije ispod praga izvlače, pa se djeca prepadaju“, kaže Bosa Živković. „Suština je u tome“, kaže njen sin, „da bismo mi sami napravili kuću samo da je do nas stigao taj materijal koji su nam dodijelili kao i svima drugima. Ali, mi se još uvijek nadamo.“

Ljiljana Pirolić

Deutsche Welle

Ansambl Ruho štiti narodno blago

Igrom i pjesmom uspjeli su nadmašiti političku i nacionalnu podijeljenost naroda u BiH. Želja za očuvanjem bosanskohercegovačke tradicije u folklornoj umjetnosti, te izvođenju umjetničkog repertoara narodnih igara, plesova i pjesama, ujedinila je mlade ljude iz svih krajeva BiH.

Dvadesettrogodišnji Banjalučanin Marinko Zorić već se 16 godina amaterski bavi folklorom:

„Pošto je državni ansambl, važno je da ima nas sa cijele teritorije BiH. Kako sam ja došao iz Banjaluke, tako da i drugi dođu. Ipak smo ansambl na nivou države.“

Kako država nije uradila ništa kako bi zaštitila bh. folklorno naslijeđe, troje mladih ljudi, zaljubljenih u folklornu umjetnost, odlučili su osnovati prvi državni folklorni ansambl pod imenom „Ruho“. Ambicije su velike, kaže članica upravnog odbora Amila Ibrahimagić:

„Apsolutno znamo šta nam je cilj, šta želimo postići i tako se i ponašamo. Imamo jednu ideju vodilju da napravimo najbolji mogući ansambl, prvi u BiH, jedini takav i ne može nas ništa omesti.“

Ansambl narodnih igara, plesova i pjesama BiH “Ruho” osnovan je prije dvije godine, sa ciljem formiranja državnog, reprezentativnog i nadasve profesionalnog ansambla. Svoje mjesto u ansamblu našli su najbolji, mladi ljudi koji dolaze iz svih krajeva BiH, različitih vjerskih i nacionalnih ubjeđenja. Želja svih nas je da sačuvamo od zaborava i svijetu pokažemo bogatstvo folklorno-umjetničkog stvaralaštva svih naroda koji žive na ovom području ističe osnivač, Jasmin Mešić:

„Mislim da smo mi prva organizacija koja je uspjela preći taj tzv. bh. rubikon koji je nastao prije, a i nastavlja se poslije rata. Mi smo jednostavno generirali članove iz cijele BiH, čak iz susjednih zemalja. Cijeli ansambl je multinacionalan, multietnički, takav će biti naš program, sve što mi radimo će biti zasnovano na tim principima, tako da nije bilo teško, vjerujte. Ne znamo odakle postoji takav problem. Svi ti ljudi su bili spremni doći u Sarajevo, živjeti i raditi na ovom velikom projektu i značajnom projektu, ne samo za državu BiH, već posebno za njen narod.“

Iako državni ansambl susjedne Hrvatske spada među deset najboljih na svijetu, Zagrepčanin Nikola Kramar, prošavši finalnu audiciju, našao je svoje mjesto u bh. timu:

„Svi smo mladi, svi imamo jednaku ljubav prema tom folkloru i radimo to s velikom ljubavlju, tako da ništa nije teško raditi.“

Riječ „ruho“, kako je naziv prvog državnog folklornog ansambla označava tradiciju koja se prenosi s koljena na koljeno, brižljivo čuvanu i njegovanu, kako bi se ostavila budućim generacijama. Zašto se ansambl baš tako zove pitali smo Nikolu Kramara:

„Ruho je najsvečanija narodna nošnja koja se oblačila u najsvečanijim prilikama. Simbolizira nas kao jedini državni ansambl koji ćemo biti najbolji, najsvečaniji i najljepši.“

Kenan Fočo je trenutno jedini Sarajlija u državnom ansamblu:

„Još kada sam igrao u amaterskom društvu, kada sam predstavljao svoju državu, to je bilo nešto veliko. Mislim da će ovo biti nešto veće i veće zadovoljstvo što predstavljamo svoju državu Bosnu i Hercegovinu.“

U sklopu Fondacije Ansambla narodnih igara, plesova i pjesama BiH „Ruho“ nalazi se i umjetnička radionica. Prema riječima Amile Ibrahimagić, radionica će zapošljavati žene koje će izrađivati narodne nošnje i ćilime:

„To podrazumijeva da će zajedno sa ansamblom postojati i ta umjetnička radionica koja će zapošljavati određeni broj ljudi, vidjećemo još kojih tačno, vjerovatno neke žene koje će se baviti izradom bosanskih ćilima, narodnih nošnji, vremenom i drugih predmeta koji su također simbol naše tradicije, a koji mogu biti interesantni ljudima, turistima pogotovo.“

Prvo svjetlo dana šezdesetak mladih ljudi iz cijele BiH, okupljenih u prvi i jedini državni folklorni ansambl, ugledaće početkom oktobra ove godine na javnoj promociji. Ovi mladi ljudi koji vole svoju zemlju i žele zaštiti njeno blago mogu biti primjer ostalima, pa i političarima. Nadmašili su svaku podijeljenost i ujedinili se prihvatajući drugačije.

Selma Boračić

Slobodna Evropa

Povratak po svaku cenu

ŽIVINJANE - Sedmoro Srba, četvoro Stojanovića, dvoje Petrovića i jedan Milenković, samoinicijatvino su se pre tri nedelje vratili u svoje razrušeno i spaljeno selo Živinjane kod Prizrena.
Smešteni su u jednu drvenu baraku, na brzinu sklepanu na ulasku u selo. Iako teče četvrta sedmica od povratka, obećana izgradnja njihovih kuća još nije počela.
U Živinjanima je pre rata bilo 27 velikih porodičnih, kamenih kuća. U jednoj su obično živele porodice četvoro-petoro braće, odnosno živelo se u svojevrsnim porodičnim zadrugama.
Srboljub Stojanović kaže da se njih sedmoro odlučilo na samoinicijativni povratak da bi ubrzali obnovu razrušenog sela. "Još od 2003. godine slušamo obećanja da će obnova sela početi. Pošto se to nije dogodilo mi smo odlučili da se vratimo kako bismo obnovu ubrzali".
Stojanović napominje da su ih, od kako su se vratili, mnogi obilazili, predstavnici Vlade Kosova, ministar za povratak Boban Stanković, predstavnici mnogih nevladinih organizacija, opštinskih vlasti iz Prizrena.....I od svega - ništa. Oni i dalje vreme provode u drvenoj baraci.
"Odmah po povratku pre tri nedelje bili su i neki Albanci da traže da kupe nekoliko ari zemlje. Rekli smo im jasno da su dobrodošli na kafu i razgovor, ali da u našem selu nema zemlje na prodaju", priča Petrović.
On kaže da im je ministar Stanković doneo jedan agregat za struju, mini šporet, nekoliko paketa hrane i sredstava za higijenu, ćebad i jastuke. Stankovićevo ministarstvo naložilo je da radnici počnu da uređuju jednu vikendicu u koju bi povratnici trebalo privremeno da se smeste.
Srboljub Stojanović navodi da su se njih sedmoro odlučili na samoinicijativni povratak i zato što više ne mogu da se potucaju i umiru po raznim državnim i privatnim šmestajima po centralnoj Srbiji.
Vekoslav Petrović sa tugom priča da su njegovi otac i majka umrli u kampu za izbeglice u Deliblatskoj Peščari. "Oboje sam sahranio na groblju u Smederevu jer to nisam mogao da uradim na porodičnom groblju ovde u našem razrušenom selu".
Još 14 izbeglih Srba nikada se neće vratiti u svoje kuće u selu Živinjane jer su u proteklih devet godina umrli po raznim kampovima.
Srboljub Stojanović naglašava da kod povratnika sada više nema straha i da postoji samo nepokolebljiva odlučnost da ponovo žive u svom selu. Straha je bilo od dolaska međunarodnih mirovnih snaga juna 1999. pa do decembra te godine kada su napustili Kosova.
"Tih meseci supruga i ja smo noćivali u šumama oko sela jer smo se plašili da ćemo u kući biti ubijeni kao deda Cvetko Simić (95) čije su vezano, bežzivotno telo pronašli vojnici Kfora septembra 1999. godine".
Petrović i Stojanović pričaju da njihovo selo datira još iz predturskog perioda. Živinjane je u vreme Nemanjića imalo između 500 i 700 kuća i 20 "nalbatica" u kojima su u donjim prostorijama potkivani i timareni konji, a u gornjim su u senu odmarali ljudi, namernici koji su pratili tovar, karavan.
Selo je potom zadesila bolest koju su zvali "ćuma", a od koje su pomrli svi u Živinjanu. Ova bolest je mimoišla samo dva brata koji su čuvali stada ovaca i goveda na Šarplanini. Oni su napravili novo selo.
Srbi u selu i oko njega, kažu povratnici, imaju danas u vlasništvu preko 500 hektara obradive zemlje, livada, šume i voćnjaka i ističu da će nastojati da sva ta zemlja već naredne godine donese berićet.
Ministar Stanković kaže za Betu da se prošlog petka sastao sa predstavnicima UNDP-a i da je insistirao da se povratnici u Živinjane svrstaju u pripritet. On očekuje da izgradnja kuća za povratnike koji su već u selu počne ove jeseni, a da drugi raseljeni Srbi iz tog sela koji žele da se vrate u Živinjane budu obuhvaćeni programom za povratak na proleće iduće godine.
Povratniuci su, međutim, sumnjičavi i kažu da bi najbolje bilo da radovi na obnovi celog sela počnu odmah jer do poroleća može da se promeni ministar a cela priča o povratku počne ispočetka.

Beta 16.9.2008.godine

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba