Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Nemam ništa osim duše

U povratničko selo Kruševo, nekada poprište žestokih ratnih bitaka, mjesto gdje je sve bilo sravnjeno sa zemljom, vratio se život. U ovom selu udaljenom devet kilometara od Olova obnovljeno je svih 70 kuća, a povratak ostvaren u stopostotnom obimu.

Vrijedni, ponosni i nadasve gostoljubivi stanovnici ovog mjesta kazaše nam kako se nakon obnove domova radi na asfaltiranju puta. Izgrađena je škola, vjerski objekat, u toku izgradnja vodovoda. No, kazaše nam i kako je za priču o povratku u ovo pitomo mjesto uvijek i bez izuzetka zadužen prvi povratnik, šargijaš Fadil Bešlija.

Ljubomorno čuvajući tradiciju izvorne pjesme zvuci njegove šargije blažili su ratne, a onda i povratničke muke, a njegove pjesme ohrabrivale su povratak:

„... vratite se kao i ja, vi svako na svoje,

U životu to je tuđe, nikad nije tvoje...“

„Mi smo svi zadovoljni, garant ti kažem, što se tiče ovog povratka. E, imamo malo, kao što svako ima, vodovod nas muči, putevi... To će biti u redu, ako Bog da. Neko je dobio dosta, neko malo manje, glavno da su ljudi imali želju, to se vidi. Sa svojih sredstava sagradili su 70 posto. Za nas je život tu supermatik! Evo, još nam fali da dovršimo ovo ceste, ako Bog da, i ulična svjetla i vodovod, i mi smo prigradsko najbolje naselje u opštini! Sigurno ti kažem!“

Ni činjenica da se radilo o opasnom i miniranom području, nije spriječila Fadila Bešliju da se još prije dvanaest godina vrati na svoje imanje, čak pet godina prije nego su na ovo područje stigle deminerske ekipe:

„To mi je najradosniji dan bio mog života. Pokupili mine potezne ja i sin moj, u bluze zavezali, nosili, a nema na njima upaljača. I mi prema deminerima, kad su oni pobjegli za džipove! Pred'o sam jedno pedeset – šezdeset komada i punu gajbu granata.“

Želja za povratkom i fascinirajuća vedrina duha bila je jača od opasnosti. Mine su zašutjele da bi eksplodirao povratak. Radilo se i gradilo, opet uz šargiju i pjesmu povratničku:

„Instrumenat ovaj valj'o je svakome. I danas dan nam valja. Nismo tableta imali, to je nama raspoloženje bilo, za mene, za naše selo, za mnoga sela i narod koji se još nije vratio. Kad ih ćuje, valjda će reći: istina je ono, e 'nako što baja pjeva:

Evo mene dvan'est godine pored svoga praga

Svakome je u životu babovina draga, ejjj.....

"Nemam ništa u životu, imam dobru dušu. Dušu imam, dijelim svakome“

Sa ovakvom vedrinom duha i stvarni problemi u zapošljavanju i još nekim nedovršenim infrastrukturnim projektima, Fadilu i njegovim komšijama izgledaju lako rješivi jer ih nadvladavaju svojim optimizmom:

„Valjda će biti firmi, nekud ćemo imat' ovu djecu da zaposlimo. Evo imam ja ovdje dvoje deset godina na Birou. I komšije imaju. Ma sve u redu, život je prilično dobar. Nema ni govora. Biće i ove pomoći za ove puteve, ako Bog da. Donacije i nešto ovako. Ostalo je sve u redu. Hvala dragom Bogu, zadovoljan je narod.“

Sreća je, uči nas primjer Kruševa, očigledno stvar duše i ne treba je tražiti na pogrešnim mjestima - u čežnji za materijalnim ciljevima, slavom i lagodnim životom. Fadil Bešlija je bez sumnje pronašao vlastiti recept. Zadovoljan je onim što ima. Govori to i njegova pjesma za kraj:

„Meni pomoć nikad trebat' neće

Bolje živim od dva sina Heće

Dok je meni ovih mojih žica

Bolje živim i od Brankovića

Imo-nemo, isto mi se piše,

Danas bogat često kraće diše“

Kadir Plećan

Slobodna Evropa

Dokaz da je moguć suživot

BRATUNAC - Bošnjački povratnici u mjesnu zajednicu Suha u Bratuncu, zajedno sa komšijama Srbima, posljednjih mjeseci grade društveni dom, čime pokazuju da je moguć suživot u ovoj regiji.

Mještani su na zboru građana kao prioritet odredili izgradnju društvenog doma, te vlastitim sredstvima počeli izgradnju. Žele da što prije završe radove, kako bi u novoizgrađenoj mjesnoj zajednici mogli glasati na predstojećim opštinskim izborima.

Mirsad Karić, jedan od povratnika, kaže da su uključeni svi građani, bez obzira na nacionalnost.

"Mi smo povratnička i jedna od najmlađih mjesnih zajednica. Tokom rata smo bili raseljeni, većinom smo bili u tuzlanskoj regiji. Novac koji smo dobili na raspolaganje odlučili smo utrošiti na nešto što je najpotrebnije, što će biti od koristi svima. Došli smo na ideju da je mjesni ured nešto od čega treba krenuti, koji će nam u budućnosti puno značiti. Imat ćemo mjesto sastanka, mjesto dogovora, prvi put ćemo tu glasati nakon rata", govori Karić.

Ova mjesna zajednica broji ukupno 300 stanovnika, od čega je 160 povratnika. Karić objašnjava da u novoizgrađenom domu žele da otvore internet klub, a pored mjesnog doma mini-igralište za djecu.

"Kroz rad nas starijih, koji smo doživjeli omladinske akcije, hoćemo da pokažemo omladini da se to može opet napraviti. Jednostavno, hoćemo nešto da napravimo i da kažemo: 'Mi smo to stvorili i to ostaje iza nas'. Ovdje se radi, ovdje nema nacionalnosti, nema partije, samo građani", naglašava Karić.

Vrijednost radova je 35.000 KM, od čega je općina izdvojila 10.000 u građevinskom materijalu, Fondacija "Mozaik" 10.000, a preostali dio građani su obezbijedili u robi, novcu i uslugama. Građani su sami do sada skupili 9.500 KM, a povratnik Abdulaj Karić ustupio je svoju parcelu za gradnju objekta.

Članica Udruženja žena "Priroda" iz Bratunca Gorica Đukanović ističe da su svi radili volonterski, te da su se takođe svi odazvali akciji prikupljanja sredstava.

"Ovaj prostor im je zaista bio potreban, a tokom radova mještani su se zbližili i uspostavili dobre komšijske odnose", kazala je ona.

Podsticanje povratka

Gradnja doma u Bratuncu dio je projekta "Za aktivne zajednice", koji provodi Fondacija "Mozaik" i koji je razvijen s ciljem davanja podrške procesu pomirenja u BiH, kao i održivosti povratka. Projekat ima za cilj motivirati mještane multietničke, ruralne zajednice da kroz sopstveni rad i zalaganje rješavaju probleme i doprinesu razvoju sredina u kojima žive. Kroz organizaciju ovih radnih akcija poboljšavaju se i dobrosusjedski odnosi u etnički izmiješanim zajednicama.

Nermina Voloder

Nezavisne novine

Crkva svih Sarajlija

Crkva svetog Ante Padovanskog na Bistriku u Sarajevu, čiju su izgradnju inicirali i finansirali franjevci, a projektovao vrhunski arhitekta Josip Vancaš, predstavlja istinski biser arhitekture. Specifična je i po tome što se u njoj, pored katolika, na svoj način pomole i ostave nešto novca i muslimani i pravoslavci. Crkva je građena od 1912. do 1913. godine, a blagoslov novosagrađenog katoličkog molitvenog hrama je uslijedio 1914. godine. Pripreme za njenu gradnju su trajale godinama. Prije nje na istom mjestu je postojala skromna crkva od drveta.

"Na ovom mjestu gdje je sada crkva svetog Ante Padovanskog nalazila se skromna crkva, kako po arhitekturi, tako i po načinu gradnje. Ona je imala samo kamene temelje, na kojima je bila drvena konstrukcija. U sklopu konstrukcije crkva je bila urađena od čerpića (nepečene glina). Bila je duga 18 metara i devet metara široka, imala toranj, sakristiju, a nad glavnim ulaznim vratima mali drveni tornjić sa dva zvona", kazuje nam naš domaćin fra Marijan Karaula, gvardijan franjevačkog samostana svetog Ante, koji se nalazi odmah uz crkvu i sagrađen je 1894. godine.

Karaula nam objašnjava da je pomenuta mala crkva bila sagrađena 1881. godine.

"I u to vrijeme to je bila jedina katolička crkva u Sarajevu, kada se ponovo uspostavlja crkvena hijerarhija. U Sarajevo dolazi biskup Josip Stadler i upravo u toj crkvici, koju su sagradili franjevci, postavljen je za bosanskog nadbiskupa. Franjevci su mu ju spremno ustupili i povukli se iz crkve", priča nam gvardijan Karaula.

Kaže da je crkva trajala nekih tridesetak godina.

"Ta mala, neugledna, skromna crkva, koja je 'živjela' vrlo malo, nekih tridesetak godina, bila je na neki način prva katedrala u Bosni i Hercegovini. Nekoliko je puta bila zatvarana jer je prijetila opasnost da se sruši. Ali, istodobno dok je ta crkva funkcionirala, egzistirala, fratri su radili na tome da podignu novu crkvu. Činili su to tako što su se pripremali i postavili su odbor za gradnju koji je godinama djelovao", kazuje fra Marijan Karaula i dodaje:

"Ova crkva koju danas vidimo, u vanjskim gabaritima, koja je duga 31,20 i široka 18,50 metara, je bila izgrađena za svega četiri-pet mjeseci 1912. godine. Međutim, toranj, koji je blizu 50 metara visok, trebalo je posebno graditi i posebno učvrstiti. To je bilo osjetljivije i gradnja se razvukla do 1914. godine", govori Karaula.

Objašnjava da je još jedan detalj odgodio završetak radova.

"To je bila dogradnja trećeg kata na samostanu u kojem je bila smještena Franjevačka bogoslovija. Kako je rastao broj studenata nedostajalo je prostorija za njihov smještaj. Onda su fratri odlučili nadograditi treći kat i to 1913. godine. Ostavili su po strani dovršetak crkve jer je ovo bilo nužnije", priča nam fra Marijan Karaula.

Govoreći o crkvi pojašnjava da su u Odbor pobožnog društva za gradnju nove crkve svetog Ante, koji je osnovan 1903. godine, bili učlanjeni najpoznatiji ljudi u Sarajevu, koji su sve pripremali za gradnju i sakupljali novac.

"Kao što je poznato, crkvu je u neogotskom stilu projektirao arhitekta Josip Vancaš. Ako se govori o zanimljivostima, karakteristikama, značajnostima, mislim da je ovo jedina crkva u Sarajevu koja je čitav dan otvorena. Drugo, u nju svakodnevno netko dolazi. Nema svoje pripadajuće vjernike, dolaze članovi svih sarajevskih župa. Ali osim katolika dolaze i pravoslavci i muslimani", priča nam Karaula i dodaje:

"Dolaze na način kako su navikli. Ulaze i mole se kako je u njihovoj tradiciji. Imaju neko svoje iskustvo s pomoći svetog Ante. Štuju ga i vjeruju da im može pomoći. Jedina crkva svih Sarajlija. Crkva ima jedan zvonik i četiri zvona, od kojih je jedno teško preko četiri tone", ispričao nam je fra Marijan Karaula tokom našeg obilaska crkve svetog Ante Padovanskog na Bistriku u Sarajevu.

Crkva je sagrađena od kamena i izuzetno je krasi upravo toranj koji je visok preko 40 metara. Svojom bogatom dekorativnoplastičnom obradom naročito se ističe balkonska galerija zvonika s formama cvjetne gotike. Na ulazu u crkvu su dvokrilna hrastova vrata, dok je pod crkve od mermera.

Unutrašnjost crkve krasi mnoštvo umjetnina.

"Svakom ko prvi put zaviri, pogleda crkvu, primijetiće mnoštvo umjetnina, djela značajnijih, uglavnom hrvatskih autora. Svakako najvrednija djela su vitraji (oslikana stakla), koji se dijele u dvije cjeline. To su 'Povijest Kristova života' i 'Stvaranje'. Vitraji su djela jednog od značajnijih hrvatskih umjetnika, pokojnog Ive Dulčića iz Dubrovnika", priča nam Karaula i pokazuje upravo te vitraje, koji su, kaže, u određenoj mjeri stradali od gelera u prošlom ratu, ali su ih uspjeli sanirati.

"Autor mnoštva djela u crkvi je sarajevskih kipar, umjetnik koji je sedamdesetih godina vodio obnovu crkve, pokojni Zdenko Grgić. Vrijedno bi bilo istaknuti i sliku iza oltara, koja je djelo zagrebačkog umjetnika Đure Sedera, koja se razlikuje od uobičajenih slika 'Posljednje večere'. Dok smo na slikama s tom temom do sada navikli vidjeti Isusa sa 12 muškaraca, odraslih osoba, ovdje je puno više osoba. Tu vidimo i muške i ženske, odrasle i djecu. Poruka je da smo svi pozvani na tu večeru s Isusom", pojašnjava nam Karaula.

Kazuje nam da u ratu crkva nijednom nije bila direktno pogođena granatama.

"Istina, padale su vrlo blizu, gdje su geleri oštećivali zgradu, vanjsku fasadu i vitraje. Što se tiče samostana, on je barem 12 puta bio pogođen. Tragovi granata su još vidljivi. U svojoj povijesti zadnjih 40 godina crkva je tri-četiri puta bila obnavljana. Prije dvije godine, kada je okrečeno, promijenjene su elektroinstalacije", govori nam Karaula.

S ponosom na pokazuje na orgulje, koje su iz 1925. godine, ali i kasicu u kojoj hodočasnici ostavljaju novac.

"Vjernici dođu, kao što sam rekao raznih vjera, pomole se, ostave u kasicu nešto novca. Nije to puno, ali kada svakog 1. je otvorimo i mi nešto dodamo i novac podijelimo sedamdesetak obitelji. Ne gleda se ni ime ni prezime, već kome je najpotrebnije. Posnosni smo na to", kazao nam je na kraju naše posjete fra Marijan Karaula, gvardijan franjevačkog samostana svetog Ante u Sarajevu.

Elma Duvnjak

Nezavisne novine

Održivi povratak u naselju Stenjak

U teslićkom prigradskom naselju Stenjak živi oko 1.400 povratnika. Na koji način su se snašli nakon povratka?

Gotovo svi predratni stanovnici vratili su se u svoje domove. Povratnici su ulaganjem svojih sredstava i uz pomoć opštine Teslić sanirali lokalne puteve, obnovili Dom kulture i fudbalsko igralište, izgradili džamiju. U obnovu svoga kraja novac redovno ulažu stanovnici koji su tokom rata otišli u inostranstvo. Među njima je i Adem Buđak, koji živi u Holandiji:

"Moramo sada uređivati okolinu onako kako nama odgovara, našim mogućnostima, koliko možemo, mi toliko radimo. Nisam baš toliko upućen i nisam toliko angažovan u politiku, ali koliko sam primijetio, pomoć slabo ide sa društvene i sa političke strane. Ipak, mi idemo dalje."

Većina povratnika u Stenjaku bavi se poljoprivredom. Ibrahim Buđak prodaje mlijeko poznatom kupcu. Isplata je redovna, kaže Ibrahim, koji ističe da za njega nema posla u preduzeću Destilacija, gdje je prije rata radio 20 godina:

"Pitao sam ih da me vrate, ali nemam tu šta da tražim. Kod ovolike omladine da prime mene od 60 godina, ma ne dolazi u obzir. Imamo tri krave, bavimo se poljoprivredom, prodajemo mlijeko – baba, snaha, sin i ja. Koliko je, toliko je. Troje teladi dobijemo, pa prodamo, mlijeka ima i njega prodajemo. Mljekara na vrijeme isplaćuje. Još samo da je kakve tehnike – kosilicu, traktor, moto-kultivator, bilo šta od priključaka."

Najredovnija primanja u Stenjaku imaju penzioneri, kaže Duda Lugonjić:

"Privatne firme nešto ljudi zapošljavaju, ali sasvim slabo. Mi stari, koji imamo nešto penzije, nešto poljoprivrede, nekako preživljavamo. Nekako za nas budućnost ne vidim, možda nekada kasnije ali to je budućnost za omladinu."

Sekretar mjesne zajednice Stenjak, Enes Vukas:

"Trenutno je u mjesnoj zajednici Stenjak najveći problem zaposlenje. Tako da imamo problem migracije mladog stanovništva koji odlaze u susjedne zemlje, Hrvatsku i Sloveniju, za boljim ponudama za posao. Ovdje inače imamo problem radne snage i kada nešto trebamo da realizujemo. Bojimo se da nam jednoga dana ne ostanu samo starci u mjesnoj zajednici Stenjak."

U Stenjaku je potrebno obnoviti još tridesetak kuća, čiji vlasnici nisu u stanju da svojim novcem kupe građevinski materijal. Povratnici očekuju da će konačno biti obnovljena osnovna škola, bez centralnog grijanja, sa poljskim WC-om, dotrajalim krovom i klupama starim više od 50 godina.

Blic

Dr. Jasminka Mujkanović i hrabri ljudi iz RH i Slovenije, kojima su presađeni organi, spasili su učenika

Liječnica spasila dječaka iz ralja smrti u hladnom moru

Bilo je strašno. No, u tom trenutku uopće nismo razmišljali. Skočili smo u stjenovito i hladno more, u nepoznato, samo da bismo iz ralja smrti otrgnuli dječake prisjeća se dramatičnoga sumraka u Rovinju dr. Jasminka Mujkanović, predsjednica Donorske mreže BiH, kada je s pet hrabrih Slovenaca i Hrvata spasila od utapanja 17-godišnjeg srednjoškolca iz Kutine, kojemu se ekskurzija pretvorila u noćnu moru.

Čuli zapomaganje
Dogodilo se to na tek završenim 3. međunarodnim sportskim igrama transplantiranih u organizaciji Transplanta iz RH. I koje li ironije oni koji su do samo prije nekoga vremena vapili za životom, čekajući tako željno presađivanje organa, i sami su spasili nečiji život. Život dječaka koji je tek kročio u svijet.

Naš brod, na kojemu smo imali predavanja o važnosti darivanja organa, pristajao je, kada smo oko 18.10 sati začuli nerazgovjetne mlađe glasove kako zovu upomoć. Bez imalo oklijevanja svukli smo jakne i hlače, kako nam namočena odjeća ne bi otežavala plivanje. Jedan dječak pokušavao je zadržati drugoga iznad vode, ali više nije mogao, gubio je snagu. Njegovo, tada posve beživotno tijelo, puno vode uspjeli smo izvući na stijene.

- Počela sam oživljavanje i prava se drama odvijala od 18.15 do 19 sati. Dječak nije imao pulsa, srčanu akciju, već je bio poplavio... prisjeća se još svježeg događaja dr. Jasminka, koja je i sama zbog izlaganja hladnoj vodi zaradila prehladu i ogrebotine od stijena. No, već je sljedeći dan bila na dežurstvu u UKC-u u Tuzli.

Plava vrpca
- Bila sam najsretnija na svijetu, a i svi oko mene, nas 80-ak, što je dječak ponovno počeo davati znakove života. Došla je hitna pomoć i prevezen je u pulsku bolnicu. Oko 20.30 sati obaviješteni smo da mu se stanje stabiliziralo i da je izvan životne opasnosti. Posebno sam bila ganuta kad je cijela ekskurzija s razrednicom spašenoga dječaka došla i osobno mi zahvalila, a bio je i rovinjski gradonačelnik.

Nakon toga mogli smo svi u miru nastaviti s ceremonijom zatvaranja igara u Rovinju, sretni što su upravo ljudi kojima je netko spasio život i sami postali spasioci kaže dr. Jasminka.

Već su je i predložili za Plavu vrpcu Vjesnika u RH za spašavanje života na moru, a mnogi je predlažu i za pothvat godine.

Ivana Brkić Ćubela

Večernji list

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba