Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Bajram na Palama

Na Palama je sasvim običan dan. Sve prodavnice i ustanove rade i ljudi nisu svečano odjeveni. Ne čuje se ni ezan, jer nema džamije. Ipak, povratnici slave, zajedno s komšijama Srbima.

Najbliža džamija je ona u Podvitezu, udaljena četiri kilometra od Pala, a na bajramsko jutro bila je pretijesna za sve one koji su došli da klanjaju bajram-namaz.

Safet Aganović nije otišao na bajram-namaz jer je, kako kaže, čekao našu ekipu. Ipak, čini se, kao da se Bajram, taj veliki muslimanski blagdan, na Palama slavi u nekoj vrsti ilegale.

Nije tako,“ kaže odrješito Safet. „Sutra će nam doći komšije Srbi. Prvi dan Bajrama je rezervisan za užu porodicu. Kćerka sa djecom je već stigla, a očekujem i sina koji živi s nama. On danas radi, zamislite! A inače, mi njima idemo na Božić, a oni nama dolaze na Bajram,“ kaže ovaj simpatični penzioner koji se sa svojom ženom i djecom 2001. godine vratio na svoje veliko imanje na Palama, i sada se uspješno bavi poljoprivredom. Imanje je ogromno, broji 130 dunuma, zemlja je dobra, ali kako kaže Safet, 'hoće da se oko nje radi.' Novi traktor je pred kućom, kupio ga je svojim novcem jer, nekako, nije imao sreće sa donacijama.

Nema ljepšeg Bajrama od onog u svojoj kući

„Iz Sarajeva sam kao izbjeglica naprosto istjeran, i onda sam rekao, 'dobro, ako je tako, hajde na svoje, pravi, obnavljaj' i tako je i bilo. Nema ljepšeg Bajrama od Bajrama u svojoj kući, na svojoj zemlji,“ kaže Safet Aganović i nimalo ne žali za Sarajevom.

"S komšijama živimo kao i prije"

„Lijepo nam je, ne može ljepše biti, niko nas ne dira. Komšiluk nam je stari, sa njima smo lijepo živjeli i prije. Mi radimo svoj posao, oni rade svoj, sastajemo se. I vareni i pečeni smo, što bi se reklo,“ dodaje njegova žena Fatima, dok na sto iznosi bajramske mezetluke. Smjenjuju su tanjiri prepuni bureka i pečenja, puši se pečena teletina i piletina, ali sve zasjeni bajramska baklava i kadaif. Malena unuka Suana ljulja u kolicima svog tromjesečnog brata Tarika. I Safet i Fatima smatraju kako je ovogodišnji Bajram još berićetniji, jer je u porodicu stigao muški potomak.

Pravih povratnika je ipak malo

„Bajram je veliki praznik za mene. Bajramovao sam uvijek, u džamiju išao, međutim, rat je svoje napravio. Gdje god sam išao bio sam stranac. Prije rata tražena je lokacija za džamiju na Palama, dobili smo odobrenje, ali rat je došao i to je propalo. Ja sam jedan od rijetkih koji je na Pale došao i ostao. I još dvije familije, a ostali su se vraćali, zgrabili kakvu donaciju, prodali kuće i otišli nizbrdo, u Sarajevo,“ kaže pomalo razočarano Safet i upućuje nas kod Reše koji sa svojom ženom Fatimom živi 200 metara dalje.

I oni su pravi povratnici, ali 'silom prilika' kako ćemo uskoro saznati. U situaciji kada je mladim ljudima sve teže doći do stana, oni su svoj stan u Sarajevu, velikodušno prepustili kćerci i došli u svoju kuću na Pale koja je prije rata služila isključivo kao vikendica.

„ Ja ovdje ovo volim. I ovdje mi je najdraže biti,“ kaže Rešad Letić, nekadašnji poznati sarajevski ugostitelj i dodaje:

„ I u Titino doba, kad se nije smjelo, bilo je muslimana, ali su se pretvarali da nisu vjernici. Gdje će on iz džamije na partijski sastanak? Jel' de da ne ide? Ali, ja sam ovo svoje bajramsko uvijek upražnjavao, primio sam to od svoje rahmetli majke i dan danas postim i slavim Bajram.“

Moraš biti pošten da bi slavio Bajram

Njegova supruga Fatima sjeća se Bajrama od prije rata, koje su slavili sa svojim komšijama upravo u ovoj vikendici.

„Komšija Petrović, ovaj do nas, imao je ključ od naše vikendice, naloži vatru i ugrije prije nego što stignemo iz Sarajeva. Mi donesemo mezu i baklavu, naravno, i onda se slavi zajedno,“ kaže Fatima Letić. Njen muž priča o jednoj tužnoj epizodi iz njihovog života sa sretnim krajem. Prošle su godine, naime, upali u finansijsku krizu i umjesto da traže zajam od prijatelja, obratili su se mikrokreditnoj organizaciji na Palama. Pozajmicu su dobili još istog dana.

„Ja bih Čvoro Dragišu metnula u novine,“ kaže Fatima. „Toliko nas je taj čovjek iznenadio načinom na koji nam je pomogao.“

Ispraćajući nas kroz aleju rascvjetalih jesenjih ruža, kao da utvrđuje gradivo, Rešad kaže:

„Nije ni Bajram za svakoga. Da bi Bajram dočekao treba da budeš pošten. Najgore je sebe lagati, ali onaj gore vidi sve. Evo, za Bajram mi nismo dobili penzije. Koga foliraju više ti naši političari? Neću izaći na izbore, nema šansi. Za koga da glasam kad nisu u stanju ljudima na vrijeme da isplate ni zarađeno. A penzije su zarađene.“

I uz praznik se razmišlja o izborima

I taman kad pomislite da su dvije Fatime za jednu priču sasvim dovoljne, pojavi se i treća. Fatima i Hasan Ćorić žive u svojoj kući na Palama od 2006. godine. Očekuju dvoje djece i dvoje unučadi koji žive u Sarajevu.

„Skromno ćemo slaviti, samo onako, malo bolji ručak. Biće pite i pečenja, baklave... svega što se baš ne sprema svaki dan. Da se i po tome vidi da je praznik.“

Hasan se sprema na izbore na Palama gdje se njegovo ime i nalazi na biračkom spisku, ali, kaže, još nije odlučio za koga će glasati. Fatima se još dvoumi, ali valjda, zbog porodične tradicije, možda se ipak, opredijeli za SDP.

„Znate, naši su roditelji, i Hasanovi i moji, bili komunisti, pa mi nemamo baš neku veliku tradiciju u slavljenju Bajrama. Nama je najvažnije poštenje, a i da je zdravlja. Kud ćeš više?“

Ljiljana Pirolić

Deutsche Welle

Ovdje volim živjeti...

Povratničke priče, nalik su jedna na drugu: bez struje, vode, osnovnih pretpostavki za život dostojan čovjeka, hiljade povratnika jedva preživljava. No, Jasmin Halimić iz sela Otricevo, kraj Rogatice, razlikuje se od drugih po snažnoj želji da, pored svih nedaća, ostane na svom ognjištu. Jedina želja mu je da ima plastenik, kako bi mogao prehraniti sebe i majku Šahu. Reporter je Marija Arnautović:

Jasmin Halimić i njegova majka Šaha, vratili su se u selo Otricevo, kraj Rogatice, odmah nakon završetka rata. Od porodične kuće i velikog imanja, zatekli su samo zgarište i ruševine. Skoro 10 godina im je trebalo da obnove imovinu i usele u kuću. Od 25 porodica, koje su prije rata živjele u Otricevu, vratilo se samo šest. Jasminova želja da se vrati i da nastavi život tamo gdje je rođen, bila je veća i od neimaštine, ali i od nerazumijevanja nadležnih da se povratnicima, kako bi nastavili život, mora pomoći:

„Donacija nije bila dovoljna. Mogao sam da sazidam samo jedan sprat. Ostalo sam dovlačio sam, iz starih zidina i ruševina. Nisam mogao oluke staviti. Ne radim nigdje, tako da nemam para da to uradim. Mogao bih držati stoku, da sam pokušam nešto raditi, ali nemam para da je kupim, nemam nikakve zarade. Živimo od majčine penzije. Ovdje je život vrlo težak.“

Prije rata, Otricevo je imalo struju. Danas Jasmin i Šaha žive uz svijeću i šporet na drva. To im je – kažu – i najveći problem:

„Ložim vatru da bih kuhala. Otkuhavam odjeću, perem… Vode ima. Ali da nam uvedu struju, to bi nam mnogo olakšalo život.“

Dok nisu napravili kuću, živjeli su u srušenoj zidini, u dvorištu, u koju su – kaže Jasmin – često noću znale ući i zmije:

„Kad smo se vratili, ovdje nije bilo ništa. Živjeli smo u srušenoj zidini šest-sedam godina. Sad imamo kuću i lijepo nam je. Ovdje volim živjeti, ovdje sam se rodio, otac mi je ovdje živio i živjet ću i ja.“

Iako se bave poljoprivredom i tako pokušavaju preživjeti, to nije dovoljno. Jasmin će reći da mu je jedina želja da napravi plastenik, kako bi sam mogao zaraditi koru hljeba. Obraćao se na nekoliko adresa, no niko nije imao razumijevanja za ovog mladog čovjeka, koji svoju budućnost i sreću jedino vidi u životu u svom rodnom Otricevu.

„Plastenik bi mi bio velika stvar. Uzgajao bih povrće i prodavao. Makar nešto bih uspio zaraditi. Nemam nikakva primanja.“

Ovdje ima života za svakog ko hoće da radi

Poljoprivreda, a prije svega voćarstvo, izbor je porodice Turajlić, nakon povratka u Opličiće, kod Čapljine. Tina Jelin:

Cijeli svoj život Halil Turajlić proveo je u Opličićima, selu desetak kilometara udaljenom od Čapljine. Iako je, kako kaže, mogao birati, gdje i kako da živi, odabrao je selo i sve probleme i radosti koje uz to idu. Za razliku od brata Hakije, koji se bavio politikom, Halil se odlučio baviti poljoprivredom, kojoj se vratio i nakon rata:

„Kad sam se vratio, zatekao sam potpuno spaljeno selo. Imanja, dugogodišnji nasadi, vinogradi i voćnjaci, sve je bilo spaljeno i pod korovom. Mislim da su najveće štete na ovom prostoru nanijete upravo tim dugogodišnjim nasadima. Jer, kuću je lako obnoviti, ukoliko se imaju sredstva, u relativno kratkom vremenskom roku. Međutim, nasadi se obnavljaju po pet-šest godina, i za to su potrebna pozamašna sredstva. Bilo je teško, ali je želja za povratkom u svoje selo i na svoje imanje bila jača. Postavili smo sebi cilj da obnovimo imanje i postignemo prijeratnu proizvodnju – preko 200 tona voća i povrća. Što nam je ove godine pošlo za rukom.“

Halil danas s ponosom govori o deset hektara zasađenog zemljišta, voćnjaka i vinograda. Zahvaljujući prije svega svom entuzijazmu i podršci porodice, na desetu godišnjicu povratka sa neskrivenim žarom podsjeća kako je 1986. godine bio proglašen najboljim poljoprivrednim proizvođačem u Bosni i Hercegovini. Ovogodišnja proizvodnja premašit će predratnu:

„Svojim prijateljima uvijek govorim da nema šanse obnoviti prijeratnu proizvodnju na ovom prostoru bez povoljnih kredita. Zahvaljujući federalnoj vladi i Investicionoj banci FBiH, dobili smo dosta povoljne kredite, sa minimalnim kamatama. Radilo se o namjenskim kreditima, za nabavku mehanizacije. Bez te mehanizacije, ne bi uspjeli obnoviti imanja. Imali smo sreću da smo naišli na firmu ,Voće-promet Šije‘, koja se bvi uvozom voća i povrća. Napravili smo ugovor o saradnji. Tako da je moja briga proizvodnja, a o plasmanu proizvoda se brine firma ,Voće-promet‘. Našli smo zajednički jezik i do sada uspijevamo.“

Dileme ni danas nema za ostale članove porodice Turajlić, koji sa Halilom obrađuju zemljište. Neki od njih, profesori biologije i hemije, kažu nam kako je to bio prirodan nastavak njihova života. Halil je, kažu, glava porodice:

„Nalazimo se na jednoj parceli, površine od jednog hektara, gdje su zasadi stolne sorte grožđa. Tu imamo negdje oko 4.000 loza i očekujemo prinos od negdje 20 tona. Danas treba da uberemo negdje oko pet tona i da to vozimo za Sarajevo.“

Nisu se svi vratili u selo Opličići. Komšija Srba ima najmanje. Njihova zemlja i dalje je neobrađena, dok se njeni vlasnici sve češće odlučuju na prodaju. To nije dobro, kaže nam Halil, dok podvlači – od poljoprivrede se može preživjeti, ali i dobro živjeti:

„Ja bih poručio mojim komšijama i prijateljima da se vrate. Ovdje ima života za svakog ko hoće da radi. Mislim da je poljoprivreda naša šansa u Bosni i Hercegovini. Mislim da Bosni i Hercegovini nedostaje hrane, da mi ne možemo proizvesti dovoljno za potrebe Bosne i Hercegovine. Treba povesti računa o tome da se mnogo ne uvozi u BiH dok naša proizvodnja traje. Treba uvoziti tek onda kad mi završimo s našom proizvodnjom.“

Naredne godine selo Opličići, zahvaljujući Halilu, dobiće novi sistem vodosnadbjevanja, što bi prinose moglo povećati za najmanje 50 posto.

U porodici Turajlić, već se razmišlja o novim projektima:

„Ima ko će nastaviti ovu tradiciju – moj sin i njegova porodica. Ja se nadam da će oni slijediti put njihovog oca.“

Ostavljamo kuću Halila Turajlića i selo Opličići, nadomak Čapljine, u nadi kako priča, poput Halilove, ima još u Bosni i Hercegovini, priča koje nisu zavisile od nadležnih ministarstva ili političara, nego su nastale zahvaljujući entuzijazmu jednog čovjeka i njegovoj želji da vrati život u svoj dom i učini ga dostojnim čovjeka.

Treba se vratiti, ali nitko se ne vraća

Bosanska Posavina je još uvijek pusta, a brojne kuće čekaju ruku neimara. To potvrđuju, tokom povremenih okupljanja, i stanovnici mjesta Kulina. Maja Nikolić:

Kada dođete u Bosansku Posavinu i zanimate se za povratak u ovom dijelu BiH, brzo shvatite da se o povratku govori baš isto kao i one 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Treba se vratiti, ali nitko se ne vraća.

Ivan Marinić, u svoju Kulinu kod Dervente dođe samo ponekad i s tugom se prisjeća nekadašnjeg života u ovom selu:

„Bilo je lijepo. I mladi su ostajali. Pravile su se kuće, sve je bilo lijepo. Sedam-osam godina uopšte nije bilo govora o povratku. Mladi su se u međuvremenu snašli i niko od njih se nije vratio. Obnovilo se dosta kuća, ali se malo ko vratio.“

Lijepo je navratiti u Kulinu, ali – samo navratiti:

„Svi vole svoju zemlju, Bosnu i Hercegovinu. Svi vole da navrate.“

Ivan Marinić ima u Kulini obnovljenu kuću, ali živi u Slavonskom Brodu, u domu za stare i nemoćne. Za sebe kaže da je zdrav i da se odlično osjeća, pa smo ga pitali hoće li se vratiti:

„Star sam, nemam penzije. Bio sam poljodjelac. Svatko voli svoje, ali takva je sudbina.“

Na jutarnjoj misi u Kulini, bilo je samo dvoje ljudi. Pitali smo ih kako se živi u Slavonskom Brodu, nekoliko kilometara dalje od Kuline:

„Živi se kao i svugdje – ako radiš, imaš nešto, ako ne radiš, nemaš ništa. Isto ti je, bio ti u Frankfurtu, Slavonskom Brodu ili u Kulini.“

„Tko će se vratiti? Stariji ne mogu, a mlađi neće.“

Pričaju o onome što ih boli. Surova politika ih je sve protjerala:

„U Bosni i Hercegovini su postojala tri naroda. Bog je stvorio čovjeka, a ne ovoga i onoga. Politika je napravila svoje. Prosijala je sva tri naroda kroz sito i rešeto. Dok god ne bude dječje pelene na štriku i školskih torbica na dječjim leđima, ovdje nema budućnosti.“

Iako je obnovljeno dosta kuća, u Kulinu se vratilo tek 13 ljudi. Priča Ivica Pavić:

„Mislim da se nitko više neće vratiti, jer nema uslova za život. Od čega će ljudi živjeti? Dolaze kad su neke svetkovine. Da nije toga, ne bi uopće dolazili. Obnovio sam kuću i dolazim tu vikendom. Škola je napravljena tek prije mjesec-dva dana. Nema ništa, nema nikakve pomoći. Tek sad je Hrvatska počela malo davati za obnovu. Prije je nešto malo dala Švedska, evo sada Hrvatska i to je sve.“

Povratak tako stagnira. Kažu da je lijepo to što su kuće obnovljene, ali su frižideri prazni. Posla nema i moraju ići. Tko zna, možda ponovo poljoprivreda zaživi, možda bude dječjih pelena na štriku i školskih torbi na leđima. Mnogi ovdje u Kulini o tome i sanjaju.

Slobodna Evropa

Osam stoljeća Franjevačkog pokreta

Obilježavanje osam stoljeća postojanja Franjevaca počelo je u mjestu u kojem su pripadnici ovog reda katoličke crkve imali svoje prve sjedište u BiH - u Srebrenici. Tokom boravka u ovom gradu oni su obišli i Potočare.

Sv. Franjo iz Asiza u Italiji osnovao je franjevački red 1209 godine. Osnovna načela našeg reda slijedimo već 800 godina kaže provincijal Bosne Srebrene Fra Mijo Džolan i nabraja: «Gladne nahrani, žedne napoji, gologa obuci, utamničenika pohodi i raskidaj sve okove koji ponižavaju čovjeka»

Povratak korijenima

Prvi Franjevci na tlu današnje BiH dolaze u Srebrenicu gdje podižu svoj samostan po kojem 1291. godine cijela provincija dobiva ime Bosne Srebrene koje i danas nosi, kaže dalje provincijal Fra Mijo Džolan: “Tada Srebrenica postaje jedan od ključnih, dakle temeljnih samostana i po tom samostanu ovdje, na čijim temeljima se mi nalazimo, naša današnja Provincija je dobila ime.”

Franjevci su ovdje boravili više od tristo godina kazao je u svom istorijskom podsjećanju na istoriju franjavaca i katoličkog puka u ovim krajevima Fra Marko Karamatić: “Zadnji udar dogodio se za bečkoga rata 1686. godine. Samostan je razoren, franjevci su definitivno otišli.”

Tek 1991. godine na temaljima starog samostana podignuta je spomen kapelica. Nakon rata u Srebrenici prvi katolički sveštenik bio je Fra Petar Anđelović koji kaže da je Srebrenica oduvijek bila zanimljivo mjesto iz kojeg se kretalo i u njega se vraćalo: “Ja bih volio da Srebrenica i ubuduće, u modernoj povijesti na neki način upravo bude ta neka memorija živa, ne u smislu nekakve žele, volje, nego u smislu opravdanja života.”

Franjevci obišli i Memorijalni centar Potočari

Franjevci su se danas u Srebrenici podsjetili na istoriju svoga reda, ali i na blisku istoriju Srebrenice posjetiviši Memorijalni centar u Potočarima, Fra Mijo Džolan: “Mi ćemo otići na danas možda najtragičnije mjesto Evrope, u Potočare da dopustimo da nas dodirne ljudska tragedija, jer kako mi shvaćamo život i kako shvaćamo čovjeka i njegov odnos prema Bogu, sve dotle dok čovjek ne dopusti da ga autoritet patnika ne dodirne, dotle on nije još razumio šta znači biti čovjek.”

Jubilarna osamstota godina od nastanka franjevačkog pokreta biće obilježena nizom različitih duhovnih i vjerskih sadržaja na ovim prostorima. Svečanosti počinju danas u Srebrenici, a biće okončane 7. oktobra naredne godine u Širokom Brijegu.

Marinko Sekulić

Deutsche Welle

Odbačena ideja o dvije glazbene škole pod jednim krovom

MOSTAR – Obnova zgrade Muzičke škole na Musali, u kojoj bi nakon njezine obnove bile smještene obje mostarske glazbene škole, bila je povod za razmišljanje hoće li u obnovljenoj zgradi biti smještene "dvije glazbene škole pod jednim krovom" ili jedinstvena škola. Međutim, uprave obiju škola, nastavno osoblje i učenici rekli su odlučno ne dvjema školama, što je ponovno pokazalo da je ljubav prema glazbi, koja je u Mostaru duboko ukorijenjena, nadjačala nepotrebne podjele u ovoj školi koja je iznjedrila generacije vrsnih glazbenika.

Samo jedinstvena škola

Podsjetimo da su učenici obiju škola nedavno održali i zajednički koncert "U susret novoj školi", dajući svima do znanja što misle o projektu "dvije škole pod jednim krovom", međutim, jedini problem koji trenutno muči sve jest (ne)početak već odavno obećane obnove zgrade. "Nažalost, još uvijek nema nikakvih novih saznanja o rekonstrukciji zgrade i sve je još u stanju mirovanja", istaknula je ravnateljica Muzičke škole prof. Meliha Kulukčija. Govoreći o suradnji dviju mostarskih škola, ravnateljica Kulukčija naglašava da je nit koja veže, ove danas dvije škole, puno jača od bilo kakve suradnje o kojoj političari vole govoriti.

Ponovno zajednički koncert

"Profesori iz jedne rade u drugoj školi, i obratno, a napomenut ću samo da dijelimo 25 profesora. Međutim, pored svega toga, otvaranjem nove zgrade očekujem da proradi ljubav među ljudima", naglašava ravnateljica iznoseći inicijativu prema kojoj bi obnovljena zgrada na Musali, koja svojom veličinom ne bi zadovoljila potrebe, bila srednja glazbena škola, a da područne škole ostanu djelovati kao osnovne, odnosno niže škole. "Tako bi djeca iz područnih škola, kao gljive koje rastu poslije kiše, dolazila u tu srednju školu na Musali", dodaje prof. Kulukčija. Govoreći o živoj vezi još uvijek dviju škola, podsjetila je javnost da će u četvrtak učenici Muzičke škole I. i II. stupnja i Glazbene škole Ivana pl. Zajca održati zajednički koncert.

Piše: Almedina Bečić

Dnevni list

Podrška verskom nasleđu u Prizrenu

Šef kancelarije za vezu EK, Renco Davidi,15. septembra je predao SPC ključeve dva srpska pravoslavna objekta u Prizrenu.

U sklopu celovite podrške obnovi verskog nasleđa na Kosovu, E.K. finansirala je obnovu i opremanje dva ključna srpska pravoslavna objektka u blizini Srpske pravoslavne crkve Sv. Đorđa u Prizren; Vladičanskog dvora i Srpske pravoslavne bogoslovije.Obe zgrade su bile teško oštećene u martu 2004. i bila je neophodna njihova sveobuhvatna rekonstrukcija.

Ovim projektom se pruža podrška SPC kao važnoj verskoj instituciji na Kosovu i za srpsku pravoslavno zajednicu na Kosovu i u Prizrenu. Suma od 1.5. miliona evra obezbeđena je za poravku i opremanje ove dve zgrade. Obnova objekata počela je u martu 2007. godine.

Na zvaničnoj svečanosti, prilikom predaje ključeva ovih zgrada Episkopu Hrizostomu Bihaćko-petrovačkom i ocu Milutinu Timotijeviću, rektoru Srpske pravoslavne bogoslovije, Renco davidi je naglasio da: „obnova objekata podvlači značaj koji EU pridaje verskoj i kulturnoj raznolikosti. Predajući danas ove ključeve, nadam se da ćemo doprineti budućem povratku u Prizren. Pokolenjima, Prizren je bio muktikulturan grad. Takođe želim da podvučem značaj ovog nasleđa za sve Prizrence, bez obzira na njihovu veru.

Danas i sutra

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba