Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Ulica Srđana Aleksića u Sarajevu

Komisija za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti Kantona Sarajevo na svojoj sjednici održanoj u ponedjeljak podržala je inicijaitvu da sadašnja ulica Velikih drveta u Sarajevu dobije ime Ulica Srđana Aleksića, kao znak poštovanja građana Sarajeva prema Srđanovom ljudskom činu spašavanja svog prijatelja druge nacionalnosti 1993 godine u Trebinju, koji je, nažalost, platio najveći bogatstvom koje je imao - svojim životom. Postoji stara Hrvatska izreka: „Navik on živi, ko zgine pošteno“. Bilo bi lijepo da se zlo nikada nije ni desilo, da je Srđan živ, da ga sretnemo negdje na trebinjskim ulicama kako pije kafu sa svojim prijateljem Alenom Glavovićem. Nažalost, stvarnost je surova i tužna. Srđana više nema, ali je njegova herojska smrt za većinu građana BiH pobjeda dobra nad zlom, svjetlosti nad tamom, života nad smrću.

U izjavi za Oslobođenje Srđanov otac Rade Aleksić je rekao: „Stigla je ovakva vijest u Subotu i iz Novog Sada, ali ova me je posebno obradovala jer dolazi iz Sarajeva. Kao znak da ljudi u BiH osjećaju potrebu da prekorače zlo".

Fildžan viška 22.10.2008.

Heroji rata

Mevludin Kulić ili Srđan Aleksić su hrvatskoj javnosti dva skoro potpuno nepoznata imena. O Mevludinu sam sasvim slučajno jutros čitao na internetu, a o Srđanu sam čuo još prije desetak godina. Ta dvojica anonimnih mladića su mučki ubijeni samo zato jer su se tijekom rata u Hrvatskoj i BiH usprotivili ubijanju nedužnih civila.

Mevludin Kulić je 1991. godine služio JNA u Petrovcu na Mlavi (u kojem sam i ja nešto ranije služio), a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku. Zapovjednik kasarne je bio zloglasni pukovnik Boro Ivanović. Mevludin je za vrijeme službe u Osijeku bio svjedokom teških zločina prema civilima a svojim je tijelom u nekoliko navrata štitio pretrčavanje djece i civila prilikom njihovog bijega pred puščanim zrnima i granatama ispaljivanim iz kasarne. Na taj način je Mevludin riskirao da, primjete li četnici što radi, bude odmah ubijen. Boljela ga je činjenica da se nalazi u vojsci koja je bila sve samo ne Jugoslavenska Narodna, pa se često zbog toga žalio majci. U osječkoj je kasarni bio okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA. Pomogao je u bijegu jednom mladiću iz Busovače, međutim sebi nije mogao pomoći. Rekao je majci tijekom njenog posjeta kasarni da se zbog odbijanja pucanja po Hrvatima boji za svoj život, a njegova strahovanja su se obistinila samo dan poslije, 03. rujna 1991. godine. Toga dana je, zajedno sa još trojicom kolega, mučki ubijen na spavanju. Prema iskazu svjedoka ubio ga je pukovnik Ivanović samo zato što je Mevludin odbijao pucati po Hrvatima. Obitelji pokojnog Mevludina je rečeno da im je sina ubio hrvatski snajperist, no obdukcijski nalaz je potvrdio ono što je obitelj već znala, da je Mevludin ubijen revolverskim hicem u zatiljak iz neposredne blizine. Mevludin je sahranjen, a o njegovom hrabrom činu se gotovo nikako ne govori. Zaslužio je zahvalnost i priznanje Republike Hrvatske. Zalužio je posthumno odlikovanje jer je poginuo zbog toga što nije htio pucati po hrvatskim civilima.

Srđan Aleksić, mladić iz Trebinja, je ostao upamćen kao prvi i jedini vojnik vojske Republike Srpske, koji je otvoreno, ispred Općine, zgađen onim što se događalo na dubrovačkom ratištu, protestirao i bacio pušku. Zbog ovog čina Srđan je otpušten iz vojske RS da bi potom osnovao svoju postrojbu kojoj je jedina namjena bila vraćati oteto i pomagati sugrađanima druge nacionalnosti. I prije tragičnog dana, on je u nekoliko navrata branio svoje susjede drugih nacionalnosti od nasilnika i zlikovaca. Toga dana u siječnju 1993. godine skupina četnika je na trebinjskoj pijaci nasrnula na jednog mladića, Bošnjaka Alena Glavovića, Srđanovog prijatelja iz djetinjstva. Srđan je priskočio u pomoć svom prijatelju kojem su četnici već naslonili nož na grlo. Nije htio dozvoliti da ga ubiju samo zato jer je druge nacionalnosti. Nakon što je obranio prijatelja naišla su četvorica uniformiranih vojnika RS. Jedan od njih ga je s leđa oborio na zemlju, a ostali su tada sav svoj bijes usmjerili prema Srđanu. Pretukli su ga po glavi kundacima pušaka i vojničkim čizmama zbog čega je pao u komu, a sedam dana poslije je preminuo od posljedica premlaćivanja. Alen Glavović je zahvaljujući Srđanu i njegovoj hrabrosti preživio i danas se sa obitelji nalazi u Švedskoj. Svake godine dolazi na Srđanov grob da ga okiti cvijećem.

Ovaj post sam odlučio napisati jer se o takvim herojskim djelima danas gotovo nikako ne piše niti se ovi heroji spominju, te ga ujedno posvetiti uspomeni na sve one koji su u proteklom ratu prepoznali nepravdu i koji su u pokušaju da isprave tu nepravdu izgubili vlastite živote. Bilo ih je među svim zaraćenim stranama, a njihova imena i djela su najčešće zaboravljena i o njima se danas ne priča. Neka im je vječna slava i hvala.

vin.blogger.hr

In memoriam

Miodrag Petrović Čkalja 1.4.1924, Kruševac – 20.10.2003, Beograd

Pet godina od Čkaljinog odlaska

Jučer 20. oktobra navršilo se tačno pet godina od smrti Miodraga Petrovića Čkalje, legende srbijanskog i ex-jugoslovenskog glumišta i majstora komedije, koji je bio popularan i voljen širom nekadašnje Juogslavije.

Starije generacije pričaju da su ulice bile prazne kada bi se prikazivale serije u kojima igra Čkalja, naročito one koje su u prvim godinama Televizije Beograd radili Radivoje Lola Đukić i Novak Novak.

U bogatom umjetničkom opusu ostvario je oko 200 uloga u pozorištu,na radiju, televiziji i filmu. Ostao je upamčen prvenstveno po likovima iz humorističko satiričnih TV serija tandema Đukić-Novak. Prva je bila još 1959. godine”Servisna stanica”, u kojoj je igrao lik kuvara Jordana. Uslijedili su ”Muzej voštanih figura”, “Sačulatac”, “Ljudi i papagaji”.

Nezaboravne uloge ostvario je i u serijama drugih autora-“Ljubav na seoski način “, “Kamiondžije”, Vruć vetar”, “Bolji život”.

Bio je oličenje i pojam smijeha bez obzira na konkretnu rolu i dugo neprevaziđena vzijezda malih ekrana, bilježi Tanjug.

Oslobođenje 21.10.2008.

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba