Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

I voda i doktor im rijetko dolaze

Bosanskom Grahovu su podareni lijepi krajolici i rijetki biseri prirode. Tokom boravka u ovom gradu, smještenom na jugozapadu BiH, upoznali smo sve njegove prirodne čari, ali i muke s kojima se bori stanovništvo.

Nekada je ovaj grad uvozio radnu snagu i o njemu se znalo kao o gradu divljih ljepota, ali poslije posljednjeg rata na sve strane možemo vidjeti pustoš.

Od mjesta koje leži podno planine Šator, koja na svome vrhu krije jezero Gorsko oko i jedinstveni cvijet runolist, danas je ostao tek trag stare sjajne slike. Poslije ratnih razaranja ostale su spaljene zgrade, razrušeni hoteli... Od prijeratnih 10.000 ljudi vratilo se jedva 2.700. Vratili su se i stari nazivi ulica, ali za razliku od prije rata glavnom ulicom Maršala Tita danas gotovo niko i ne prolazi.

"Evo vidite. Sada ima malo ljudi na ulici ali da se zadesite ovdje za tri sata biće pusta. Rasvjeta u gradu ne radi pa se tako s prvim sumrakom i ovo malo povratnika povuče u svoje kuće", kaže nam Dragoljub Đurić, poznat i pod nadimkom Zec, povratnik u Bosansko Grahovo. On je takođe jedan od 15 odbornika izabranih u lokalnu skupštinu.

Razrušene zgrade, hoteli, preduzeća...

Bosansko Grahovo danas je uglavnom usputna stanica za ljude i autobuse. I poslije 13 godina od Dejtonskog sporazuma grad zjapi prazan i čeka svoje stanovnike da se vrate domovima.

Na samom kraju najduže ulice u gradu stoji razrušen Dom kulture, koji je nekada važio za jedan od najsavremenijih domova. U sebi je čuvao biblioteku, galeriju i kino-dvoranu od 400 mjesta. Danas toga nema.

"Sjećam se kao dječak i momak kada su u ovaj dom dolazile i pjevale sve velike zvijezde iz bivše Jugoslavije. Bilo je uvijek živo u gradu jer ipak smo mi bili herojski grad, čiji je glas pronio naš sugrađanin Gavrilo Princip. Danas je priča sasvim drugačija", kaže Đurić.

Nedaleko od bivšeg Doma kulture stoji razrušena zgrada trgovačko-ugostiteljskog preduzeća "Grahovo". Nekada je tu bila i Osnovna škola "Gavrilo Princip", a sada je i ta zgrada u poluruševnom stanju.

"Kako se živjelo i radilo u ovom gradu pokazuje i primjer ove zgrade, koja je bila puna radnika. Danas to preduzeće i ne postoji", zamišljeno kaže Đurić.

Preko puta ovih zidina nekada je stajao hotel "Sarajevo", koji je u toku rata srušen i zapaljen. Nema više gostiju, a niti prolaznika koji su na putu ka primorju svraćali u Grahovo na odmor.

Vode ima svaki drugi dan

Kako se teško živi u Bosanskom Grahovu najbolji primjer je nedostatak pitke vide. U gradu ima vode ali svaki drugi dan. Najgore je to za đake, pa se nastavnici u Osnovnoj školi "Grahovo" plaše žutice ili drugih bolesti.

Krsto Štrbac (62) učitelj je već 35 godine, cijelo vrijeme je radio u Grahovu i prvi je povratnik u ovaj grad.

"Kada sam ušao u svoj grad bilo je strašno, rijetko sam mogao sresti prolaznika i čovjeka s osmijehom na licu. Svi su bili tužni jer su izgubili sve. U zadnjih nekoliko godina ovdje su se vratili pretežno stariji, koji nisu uspjeli da se snađu negdje drugo. Sada je dobro kako je bilo. Onda možete zamisliti. Prema procjenama, 97,5 odsto stambenog fonda bilo je uništeno u Grahovu", kaže Štrbac.

Dok razgovaramo prekidaju nas djeca: "Učitelju, Željko mi uzeo loptu! Učitelju, Marko je udario Maju, eno je plače..."

Prisjeća se učitelj kako je bilo prvih dana povratka, gdje se dijete nije moglo sresti nigdje. Sada je situacija malo bolja.

"Ali opet nisam zadovoljan. Od nekadašnjih 800 učenika, koliko je išlo samo u ovu školu, danas je ostalo jedva 80 s područja cijele opštine. Nekada je u školi radilo 70 radnika, danas ih radi samo 11. To je razočaravajuće. Ali nadamo se da će biti bolje. Voljeli bismo samo da imamo uslove za rad, nema vode, pa se plašimo da će djeca da dobiju žuticu", kaže Štrbac.

Ljekarsku pomoć pruža penzionisani doktor

U Bosanskom Grahovu zaposleno je jedva nekoliko desetina povratnika. Zahvaljujući uspješnoj privatizaciji rade Ciglana, Šumsko gazdinstvo i nekoliko pilana. Srba je najviše zaposleno u zgradi opštine i u policiji, a u ovim drugim preduzećima pretežno rade Hrvati.

Grad još nema stalnog doktora, jer sadašnji radi povremeno u dijelu Doma zdravlja koji je obnovljen.

"U gradu radi doktor koji je penzionisan. Radio je u Drvaru, a sada je dobrovoljno pristao da nam izađe u susret i da nam se kada treba nađe na usluzi. Većina ljudi u Grahovu je starija populacija kojoj je neophodan doktor. U narednom periodu nadamo se da će biti obnovljen cijeli Dom zdravlja i da će naš narod imati adekvatnu medicinsku zaštitu", kaže Đurić.

Tridesetšestogodišnja Ljilja Vještica u Bosansko Grahovo se vratila prije sedam godina. U izbjeglištvu je bila u Kikindi. Danas njena četvoročlana porodica preživljava od novca koji zaradi ona prodavajući na ulici voće i povrće. U martu je počela s radom, a već planira da zatvori radnju.

"Slabo se može živjeti od ovog, narod slabo kupuje. Planiram da zatvorim, a ne znam šta da radim i kako da prehranim porodicu. Muž je nezaposlen, a imamo dvoje djece. Kćerka će sljedeće godine u srednju školu u Drvar jer ovdje nema srednje škole", kaže ona.

Nada u bolje dane

Odmah iza njene radnje je razrušena zgrada SDK, a niz ulicu, na mjestu gdje je nekada bilo dječje obdanište, muk. Tišinu narušava priča manje grupe ljudi.

"Ovo je rijedak slučaj da se ovako okupimo. Nikome nije do priče. Samo da nam se ova vlast provrijedni i uloži nešto u ovaj grad. Bilo bi ovdje života", kaže nam jedan mladić.

Četrdesetdvogodišnjem Želimiru Damjanoviću, koji je prije dvije godine otvorio preduzeće za pogrebne usluge, najteže je kada ga pitaju kako mu ide posao, jer za razliku od većine sugrađana, njemu ide dobro.

"Ovo je trebalo narodu. Pošto je ovdje pretežno starija populacija nažalost dosta naroda umire. Takođe, kada ljudi iz izbjeglištva dolaze u Grahovo da obiđu grobove najmilijih mogu ovdje da kupe cvijeće i svijeće. Barem to ne moraju donositi kada se upute ovamo", kaže Damjanović.

Ostavili smo stanovnike Grahova u nadi da će im uskoro biti bolje jer to očekuju od nove vlasti. Možda se s proljećem u Bosanskom Grahovu počne buditi i život.

Željko Derajić

Nezavisne novine

Povratnici žive bez struje i vode

RAVNO - U selo Čavaš, na obodu Popovog polja, u opštini Ravno, stradalom u prošlom ratu u BiH, od nekadašnjih više od 20 domaćinstava, danas žive samo dvije srpske povratničke porodice.

U selo su se vratile porodice Maksima Miloševića i Velimira Mijatovića, koje žive u nekoliko kvadrata bez struje i vode, ali kažu važno je da su na svojim ognjištima.

Najveći je problem, ističe on, što u selu ni izbliza ne zaživljava povratak, jer i pored činjenice da su mnoge prijeratne porodice voljne da se vrate, nema donacija za obnovu njihovih kuća.

Maksim Milošević i njegova supruga Vinka su prvi povratnici u to selo, gdje su došli prošle godine, u januaru, kada su iz izbjeglištva u selo doveli dvije krave i donijeli nešto ovaca.

"Došao sam ovdje u omeđinu rođaka Milenka, jer se u mojoj kući nije moglo živjeti, pa sam očistio jednu nišu od osam kvadrata rođakove kuće i tu žena i ja živimo uz gasnu lampu, jer struje nema", kaže Maksim.

Pomalo čisti i svoju kuću, sadi lubenice i obrađuje zemlju, a uvećao je i svoje stado koje ljeti daje drugima da ga gone u planinu i tako organizuje svoj život.

Maksim je do prošlog rata u BiH bio prvi čavaški domaćin koji je ostao ovdje da živi i pored stradanja seljana u Drugom svjetskom ratu, kada je među 102 u ustaškim pohodima stradala mještanina sela Čavaš pobijeno i dosta članova njegove porodice.

U ratu u BiH je ostao bez kuće i kućišta, odnosno, zapaljena su mu dva kombajna, rakijski kazani, priključci za traktor, ali je, kaže, od prijatelja Hrvata saznao gdje mu je odvezen traktor i njega je uspio vratiti nazad.

Iako Maksim iz djetinjstva pamti život bez struje, tada je, tvrdi, bilo lakše jer su bile kuće u dobrom stanju, sa ostavama u zemlji u čijoj se hladovini mogla čuvati hrana, a danas, ističe, "nema ni hlada od drverta".

Iako još plaća kiriju za stan u Trebinju, ovdje mu je srce i ovdje je planirao provesti i ovu zimu.

Njegova supruga Vinka, iako kuva na drva i plin, slaže se sa Maksimom da je život u Čavašu težak, ali je "na svome i srce joj je tu najpunije".

Dolaze im ponekad komšije Hrvati koji su takođe ovdje živjeli, pa u ratu napustili selo, ali niko ne odlučuje da se vrati.

Donacija u materijalu bi možda i bilo, ali su mještani Čavaša stari da grade sami, a kako rekoše na kraju, novaca nemaju da bi platili majstore, pa ostaju živjeti u svojih nekoliko kvadrata.

Željko Duka

Nezavisne novine

Glasnogovornik vremena u kojem je šutnja bila zlato

U vrijeme kada se komentatori i novinari nisu usuđivali nabrusiti svoja pera onako kako su željeli, Voljevica je to mogao - i to je činio

Posljednjih su se dana na internetskim stranicama uz vijest o smrti jednoga od najvećih hrvatskih karikaturista Ismeta Ice Voljevice mogli pročitati brojni komentari ljudi koje je tijekom više od pola stoljeća zadužio svojim duhovitim karikaturama, britkim osvrtima na tekuća društvena i politička događanja.
»Grga je često rekao što smo svi mislili, ali se nismo usudili na glas reći!« ili »Počivaj u miru Ico, nasmijao si generacije! Nadam se da i tamo gore ima puno smijeha«, samo su neke od osobnijih poruka upućenih kao posljednji pozdrav, kako se često govori, ocu svima dobro znanoga Grge.
Bilo bi pogrešno reći da je Grga samo lik, debeljuškasti i proćelavi čovječuljak velikoga nosa, isto kao što bi bilo pogrešno kazati da je Voljevica bio samo karikaturist.
Grga je bio sve ono što je prigovaralo i kritiziralo, a nije moglo, odnosno smjelo biti izrečeno iz usta živoga čovjeka. Nezadovoljstvo sistemom u kojem smo živjeli desetljećima elegantno se ocrtavalo na stranicama dnevnih novina, tjednika i mjesečnika kojima je Grga uvijek iznova udarao svoj snažni pečat.
U vrijeme kada se komentatori i novinari nisu usuđivali nabrusiti svoja pera onako kako su željeli, Voljevica je to mogao - i to je činio. Nije to toliko neobično, jer Grga je bez obzira na to koliko bio stvaran, rječit i prodoran, bio jednako tako dovoljno simpatičan i »bezazlen« da ga se pusti na miru, za razliku od živih ljudi koji bi si nepoćudnim izjavama priskrbili višednevni ili višegodišnji boravak na nekom neugodnom mjestu. Grga je bio dopušteni ispušni ventil društva i ono ga je prigrlilo kao svojega glasnogovornika.
Bio je to Voljevićin alter ego. Neki su čitatelji bili toga svjesni, a neki i nisu. No, jedno im je zajedničko, Voljevica ih je razvedravao i humorom ulijevao nadu u situacijama koje mnogo puta nisu bile ni vedre ni vesele, a ponajmanje takve da bi pozivale ikoga da se slatko nasmije. Ipak, smijali smo se svi, uvijek nekako uz radostan usklik: »Baš ih je odrao!«. Političari i ondašnji funkcioneri koji su proždirali i gutali sve, od živaca i novaca do janjetine i odojaka, svi koji su se na krajnje sumnjiv način popeli stepenicu više od one na kojoj je stajao običan puk, bili su Voljevici zahvalan i neiscrpan materijal za kritiku i ismijavanje.
Grga je bio ono što je u srednjem vijeku, kako nam povijest prenosi, bila dvorska luda. Nema tu nikakve poruge, jer svatko tko može reći »Kralj je gol!«, zavrjeđuje mnogo više nego netko tko se samom sebi doima kao ozbiljan i ugledan član zajednice koji smatra da je šutnja zlato.
No, nije Voljevica bio samo hrabar nego je bio i majstor, ali ne od onih koji obećavaju mjesecima da će doći popraviti puknutu cijev, već od rijetkih koji dolazi kad obeća - točno na vrijeme - i u njega se moglo pouzdati. To je osobina karikaturista, onih koji ne promašuju i koji znaju nanjušiti dobru i goruću temu, a potom je brusiti i laštiti sve dok je ne sažmu u samo jedan ili u par kvadratića. Dodamo li tome da je duhovitost dar koji nije pretjerano rasprostranjen, osobito kada treba biti prenesen u neki medij, posebice u karikaturu, tada samo možemo biti zahvalni svima onima koji nam s lica uklanjaju sive dane i čine ih podnošljivijim za život.
Voljevica je bio jedan od takvih, jedan od rijetkih, i stoga će ostati upamćen i upisan na stranice povijesti hrvatske i svjetske karikature. A što će biti s Grgom? O tome ne treba brinuti. Grga je ionako oduvijek bio nahoče svjesno sebe i društva u kojem živi, svijeta u kojem se ljudi svakodnevno susreću s nedaćama, rješavaju svoje probleme i pokušavaju sačuvati svoje dostojanstvo, a to zaista uspijeva samo onima koji se mogu nasmijati i onda kada dođe vrijeme za suze.

Posljednji ispraćaj Ice Voljevice

Posljednji ispraćaj Ice Voljevice bit će u utorak, 4. studenoga u 15 sati na zagrebačkome groblju Mirogoju. Ismet Ico Voljevica rodio se 18. srpnja 1922. godine u Mostaru, gimnazijsko obrazovanje stekao je u Sarajevu, a potom je došao na studij arhitekture u Zagreb gdje je proveo svoj radni i životni vijek. Preminuo je u 87. godini, u četvrtak, 30. listopada nakon dulje bolesti.

Božidar Trkulja

Vjesnik

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba