Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Povratničke priče: Život s minama...

Nedavno je u BiH pokrenuta kampanja "Za siguran korak Bosnom i Hercegovinom", koja se bavi edukacijom o opasnosti od mina

Povratnik u dobojsko selo Makljenovac, Ivan Petrović i njegove komšije, već 12 godina žive okruženi minskim poljima. Za deminiranje svojih dvorišta sami su platili:

„Minska polja su sa obe strane kuće, sve do potoka. Obećavaju da će doći i sve razminirati, ali još niko ništa ne radi. Ja sam svoju parcelu, 10 duluma, sam razminirao i svojim sredstvima platio. Donatori koji su mi napravili kuću samo su 10 metara oko kuće razminirali.“

Ivanove komšije govore i da ih je neimaština prije nekoliko godina natjerela da uđu u minsko polje. Janja Petrović kaže:

„Ovdje je u šumi sve minirano. Muž i ja smo prošle godine morali da uđemo u šumu i da sečemo drva. Mogli smo i nastradti i nikom ništa. Niko ne čisti mine. Govore sve da će očistiti, ali ništa.“

Zaostala polja smrti sprečavaju i obnovu u ratu porušenih kuća, kao i obradu zemljišta. Stipo Grgić kaže da zbog postavljenih mina ne može obnoviti voćnjak veličine 12 duluma:

„Ja sam voćar i mislio sam da obnovim svoj voćnjak i zasadim nešto. Međutim, ja do voćnjaka ne mogu ni da odem od mina.“

Posla je puno, a para malo, ističe Slobodan Mićić iz dobojske Civilne zaštite:

„Ima problema oko obezbjeđenja donatorskih sredstava za deminiranje. Mi smo prošle godine u Makljenovcu uspjeli da završimo samo tri projekta i tosu radile Oružane snage Bosne i Hercegovine. U ovoj godini planirano je da se rade 22 projekta ukupne površine 700 duluma.“

Predstavnici Civilne zaštite očekuju da ovi projekti budu na ovogodišnjoj listi prioriteta BH MAC-a. U posljednjih 12 godina na području Opštine Doboj od zaostalih mina nastradalo je 37 osoba.

Slobodna Evropa

Martin Brod - mjesto na neobilježenoj granici

Tokom posjete Unsko - Sanskom kantonu, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Nikola Špirić je, između ostalog, posjetio Martin Brod gdje se razgovaralo o položaju povratnika.

Povratnici u mjesto Martin Brod u Opštini Bihać daleko su od svega: geografski daleko od Bihaća, a administrativno dalje od Drvara – općine kojoj su pripadali do Dejtonskog sporazuma. Između njih i njihovih imanja stoji rijeka Una i državna granica sa Republikom Hrvatskom. Na ovom području nema službenih graničnih prelaza tako da je ovu prepreku u ovom trenutku nemoguće preći. Upravo ova činjenica bila je jedna od glavnih tema razgovora između predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, Nikole Špirića i načelnika Opštine Bihać Hamdije Lipovače. S tim u vezi Nikola Špirić je najavio skoru posjetu šire delegacije državne vlade ovom području:

„Govorili smo o potrebi nove kategorizacije graničnih prelaza koju moramo raditi sa Republikom Hrvatskom. Vi znate da u Martin Brodu naši građani ne mogu da pređu na drugu stranu gdje imaju svoja imanja. Trebamo razgovarati sa Komisijama za granice i graničnih prelaza da se te stvari ispravljaju. BiH treba da se otvara prema susjedima. Obećao sam načelniku Bihaća Hamdiji Lipovači da ćemo ovdje doći sa resornim ministrima da vidimo šta Ministarstvo za izbjeglice BiH i entiteske vlade mogu zajedno da urade kako bi učinili život boljim građanima koji ovdje žive. Ja mislim da je pred nama jedno bolje vrijeme.“

Općinski načelnik Hamdija Lipovača uručio je povratnicima u Martin Brodu traktor sa prikolicom i svim priključnim strojevima vrijednosti oko 40.000 KM.

Pri rješavanju ovog problema opština čini ono što je u njenoj moći. Martin Brodu je doniran traktor sa priključcima, a ova mjesna zajednica će naći svoje mjesto najavljenim poticajem opštine ovdašnjoj poljoprivrednoj proizvodnji. Načelnik Opštine Bihać Hamdija Lipovača kaže:

„Napravićemo 50 plastenika, jer je to proizvodnja koja omogućuje brži rast. Takođe smo obezbijedili 5.000 koka nosilica i maksimalno ćemo 300 koka davati jednom domaćinstvu. Naravno, tu je i sjemenje, gnojivo i gorivo koje ćemo subvencionirati. Za ovu pomoć imamo milion i 40.000 konvertibilnih maraka.“

U proteklom periodu Opština Bihać je u Martin Brodu obnovila mjesnu ambulatnu, izgradila stan za stabilan boravak ljekara u selu, te osigurala terensko vozilo za lakši dolazak starijih i iznemoglih stanovnika koji žive u najudaljenijim zaseocima.

Slobodna Evropa

Bosna na krovu Evrope - trideset godina poslije

Šesti april je važan dan za Sarajevo. Na taj dan su Titove jedinice 1945. oslobodile grad. Na isti dan je 1992. počinjao još jedan rat. No, 6. aprila 1979. Sarajevo je s ponosom dočekalo i košarkaše Bosne, prvake Evrope.

Bosna je samo dan prije u francuskom zimskom sportskom centru Grenoblu osvojila titulu! Tadašnji protivnici Bosne, prekomorski susjedi Italijani, prije utakmice jedva da su znali gdje se nalazi Sarajevo. A kada je sirena označila kraj utakmice, na semafor-tabli Velodrom dvorane stajalo je Bosna/Sarajevo/ – Emerson/Varese/ 96:93! Italijanski šampion kapitulirao je u dramatičnom finalu.

Prvi put se jedan evropski tim bez američkih profesionalaca domogao titule prvaka starog kontinenta. Dino Menegin, Osola, Ruskoni i Amerikanci Mors i Jelwerton, dali su sve od sebe, ali to nije bilo dovoljno. Kinđe Delibašić i Žarko Varajić te su večeri "natrpali" 75 poena i to bez "trica"!

Varajinih 43 "komada"

Tada, naime, još nije bilo uvedeno pravilo da koš preko linije 6,25 metara vijedi tri, umjesto dva poena. Teško je povjerovati da će neki igrač, pa makar i sa "tricama", u finalnoj utakmici Lige evropskih šampiona ponoviti učinak Varaje u Grenoblu i ubaciti 43 poena! U autobusu, koji se vraćao u hotel, odmah je krenula "zeza". "E, da ne bi onih Varajinih 42, ništa od pehara" započe neko iz prednjeg dijela. A Varaja kao i svi Crnogorci "neda na se" i odmah skače sa sjedišta da popravi: "Bogomi nije 42, već 43"! Malo ko će tako maestralno proigravati suigrače i istovremeno pogađati kao elegantni Mirza Delibašić Kinđe.

Slavlje je u mondenskom Grenoblu, iznad kojeg se na vrhovima još bjelasao snijeg, trajalo do dugo u noć. Čini se da je pehar uoči finala bio namijenjen Italijanima, pa je Bosni uručen samo rezervni, da bi original stigao tek kasnije u Sarajevo!

Grad u transu

Sutradan, 6. aprila 1978. grad je još bio u transu. Na sarajevskom aerodromu bilo je na hiljade ljudi. Stradao je poneki krov automobila, pošto su navijači koristili četvorotočkaše kao osmatračnice. Do koje mjere se u gradu osjećala pozitivna energija ilustruje i činjenica da je Sarajevo-osiguranje svakome ko je prijavio štetu na krovu automobila nadoknađivalo štetu.

Naravno, na svečanoj sjednici prvim i tada jedinim Bosancima ovjenčanim evropskom titulom u košarci bila je uručena Šestoaprilska nagrada.

Od druge lige do šampionskog slavlja

A samo nepunu deceniju prije ovog lijepog dana Bosna je bila običan drugoligaš. Kako je glasila ta famozna pobjedonosna "evropska formula"?

Je li to bio fenomen zvani Kinđe, dopunjen snajperskom rukom Varaje, upornošću i organizacijom igre jednog Karija Pešića, u kombinaciji sa poletnošću dječaka Sabeta Hadžića? Je li to meteorski uzlet okretnog gorostasa Raše Radovanovića, koji je "pod svoje" stavio i tada nenadmašnog centra Dinu Menegina? Odakle gimnazijalcu Predragu Benačeku-Bengi toliko drske samouvjerenosti u duelima sa Amerom Bobom Mersom – baš onim Bobom koji je u prethodnoj utakmici lige šampiona u istoj sezoni, rasturio Bosnu u Vareseu – bilo je čak 27 razlike za Italijane? Kako to da je Anto Đogić skakao kao da je od gume? Da li tajna šampionske formule leži i u vizionarstvu sjedokosog maga Vuleta Vukalovića, čovjeka koji je vukao sve organizacijske konce u KK Bosna? Zašto i kako baš neka tamo Bosna?

Tanjevićev "presing" na treningu se isplatio

Formula se sastojala od svega toga pomalo. Ponajviše od rada. Mladi i ambiciozni Boša, Bogdan Tanjević, sa 24 godine došao je pomoći kao igrač, a potom je sjeo na trenersku klupu. Tjerao je igrače do iznemoglosti. Na treninzima se dva, pa i tri puta dnevno radilo uistinu pakleno. Trenerov poderani glas, uporediv sa glasom Džoa Kokera, imao je za sve ove momke posebnu boju. Nisu ni morali razumjeti riječi, a ta im je boja već govorila "možemo i hoćemo".

Bosnina djeca i danas su "na krovu Evrope"

Zlatna nit ove generacije traje danas širom Evrope. Boša je bio u Italiji, prvak Evrope i sa Benetonom! Tursku reprezentaciju uveo je među osam na svijetu! I, uvijek stigne do svog Sarajeva. Kao nedavno na memorijalni turnir Mirze Delibašića. Svetislav Pešić je 1992. sa reprezentacijom Njemačke bio prvak Evrope i u Minhenu, pa potom višestruki prvak sa berlinskom Albom, na kraju prvak Evrope sa Barcelonom. I, prvak svijeta sa Srbijom i Crnom Gorom u Indijanopolisu.

Pomoćni trener šampionske Bosne Draško Prodanović, osvajao je titule u Francuskoj, a u Njemačkoj čim je došao kao savjetnik treneru Saši Obradoviću, okitio se titulom prvaka u Kelnu! Mutapčić je također uspješan trener u Njemačkoj.

Rašo Radovanović je nedavno sa ekipom Železnika u Skenderiji osvojio Gudijer-Jadransku ligu. A, djeca iz ovog kluba gdje je Rašo šef, odlaze u vrhunske evropske ekipe, sve do profesionalne amerilčke NBA lige! Skenderija je skandirala "Rašo majstore", a on u svom Sarajevu nije mogao platiti ni kafu, niti taksi vožnju.

Formula za uspon na krov Evrope, sve do osniježenih vrhova francuskog mondenskog zimskog centra Grenobla, ostala je životna i sportska vodilja većine od ovih ljudi. Bude li prilike, vremena i para, otići ću jednom na skijanje u taj Grenobl, jer je ovaj grad pomalo naš, bosanski, šestoaprilski.

Autor: Zdravko Lipovac (Iz knjige "Teferič na ničijoj zemlji")

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić

Deutsche Welle

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba