Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Poslije koncerta na ćevape

Mladi, šarmanti muzički profesionalci iz cijele jugoistočne Evrope, skupljeni u jednom orkestru. Povodom dana Europe parlamentarnu salu u Sarajevu su pretvorili u muzički doživljaj posebne vrste.

Dugo dogovarana priča o Simfonijskom orkestru jugoistočne Evrope, zamalo je došla u pitanje. Mogla sam da čekam satima dok oni završe probu, ili da odem. Izabrala sam ovo prvo, jer ko zna kada bi stigla nova prilika. Naime, mladi muzičari žive u novonastalim državama u regiji, sviraju gdje god ih pozovu, a dva ili tri puta godišnje su u Sarajevu.

Simfonijski orkestar jugoistočne Evrope osnovan je u Sarajevu, 27. januara 2003. godine, gdje je i registrovan kao prvi regionalni ansambl na ovim prostorima. Ideja je potekla od, tada 26-godišnjeg, dirigenta Siniše Markovića. Ove godine orkestar je, kao i svake godine od osnivanja, svirao za Dan Evrope u zgradi Parlamenta u Sarajevu. Uz nekoliko donatora i sponzora, najznačajnija podrška dolazi im od Evropske Komisije. Tog dana, te večeri, s njima je dvije arije otpjevala Bernarda Fink, mezzo-sopran svjetske reputacije, građanka Sarajeva, poznata i po prezimenu koje, doduše rijetko koristi – Inzko.

Sedam godina entuzijazma

Proba u zgradi Parlamenta odvija se u opuštenoj atmosferi. Dirigent Siniša Marković, očito je, voli svoje muzičare. Ne pokazuje nervozu ako stvari od prve ne idu najbolje, strpljiv je, ali vrlo, vrlo zahtjevan. Evropska parlamentarka Doris Pack je svojevremeno rekla, da je sjajno vidjeti mlade iz cijele regije kako sviraju zajedno, jer to pokazuje da u samoj regiji postoji raspoloženje za zajedničkim životom. Ne znam da li je parlamentarka Pack bila u pravu, ali ovi mladi ljudi već sedam godina pokazuju kako se može svirati zajedno, potpuno usuglašeno, energično i sa mnogo entuzijazma.

Ima nas iz svih bivših republika

Sanela Blagojević živi u Beogradu, svira violinu i uvijek se raduje dolasku u Sarajevo. „Orkestar se na početku zvao Omladinski orkestar jugoistočne Evrope. Zaista smo bili mladi sa tek završenim muzičkim akademijama. Ja sam došla prije pet godina u orkestar. Ima nas iz svih bivših republika, od Slovenije do Makedonije. Prilično smo fleksibilni i volimo kada nam se kao gosti pridruže muzičari iz Evrope. Kada smo imali nastup u Beogradu, predsjednik Tadić je došao da nas upozna“, kaže Sanela i dodaje da sastav orkestra može da bude i kamerni sa 15 do 17 muzičara, kvintet, oktet, kvartet ili na koncu, simfonijski puni sastav sa 30 i više muzičara, ako sviraju simfoniju. „Jedva čekamo da dođemo u Sarajevo, zato što se tu jako lepo družimo i to je prilika da svi pobegnemo iz svojih sredina i donesemo ovde nešto od toga za razmenu iskustava.“

Sanela kaže da uz zadovoljstvo ide i napor, jer za tri dana koliko obično provedu u Sarajevu, radi se po 12 sati, vrijeme nekako brzo prođe, ali svi članovi orkestra odu sa lijepim utiscima.

Šta rade kada spakuju svoje instrumente u kutije? „Obavezno idemo u grad, jer to ne smije da se propusti. Obišli smo fantastične ćevabdžinice“, kaže Sanela. „Gdje stanete? Postoji li uopšte, dovoljno velika ćevabdžinica u Sarajevu, da stane cijeli simfonijski orkestar?“ „Stanemo, stanemo. Onda, idemo da jedemo pite“, kaže Sanela. Tu se obilazak sarajevskih „znamenitosti“ ne završava. „Prije nekoliko dana smo bili na muzičkoj Akademiji, vidjeli smo kako oni rade i to je za nas bilo dragocjeno. Od spomenika istorije i kulture posjetili smo Katedralu, Begovu džamiju i Staru crkvu. Moj utisak je da se Sarajevo baš lijepo izgrađuje. Ljudi su jako ljubazni i lijepo nam je“, kaže ova mlada violinistkinja koja u orkestru, osim kolega, ima i muža Aleksandra Blagojevića.

Po vizu u pet ujutro

Aleksandar na početku našeg razgovora kaže da je atmosfera u orkestru fenomenalna, zato što su uglavnom ljudi mladi, zato što dolaze sa prostora bivše Jugoslavije i zato što se svi dobro slažu.

„Pa, ako smijem da primijetim, nismo se baš slagali u bivšoj državi, jer da jesmo...

To se nisu slagali oni koji su imali neke druge interese. U vrijeme raspada zemlje mi smo bili tinejdžeri, tako da mi taj raspad nismo mogli da doživimo na ličnom planu. Mi, uglavnom, sada osjećamo posljedice, poput ovog problema sa vizama.“ „A bijela šengenska lista, o kojoj se toliko govori u regiji?“ kažem. „Mi to čekamo baš sa velikim nestrpljenjem. U Srbiji, i kao članovi orkestra, možemo da dobijemo vize, ali uz mnogo papirologije i mnogo čekanja“, kaže Aleksandar, a Sanela dodaje: „Ne znam kako je kod vas, ali kad u Beogradu tražite austrijsku vizu, morate da zauzmete mjesto u pet sati ujutru, svejedno što idete u kulturnu ili naučnu misiju.“

Aleksandar u Simfonijskom orkestru jugoistočne Evrope svira kontrabas i ima svoju klasu kojoj predaje ovaj instrument u Školi za muzičke talente u Ćupriji. Malo podsjeća na rokera. „Slušate li još nešto osim klasične muzike?“ pitam. „Svirao sam u nekim bendovima, onako, za svoju dušu, a volim 'Zabranjeno pušenje'„Istočnu verziju koju predvodi Nele Karajlić, ili zapadnu sa Sejom Sexonom?“ „Svejedno mi je, mislim da njeguju isti zvuk“, kaže Aleksandar.

Surađuju i s Romima

Neven Šverko je violončelista iz Zagreba. „Moja teta Radojka Šverko, poznata pjevačica i ja, jedine smo crne ovčice u obitelji. Apsolutno, totalno sam u glazbi, kompozitor sam, aranžer i šef u svom studiju u Zagrebu u kojem radim“, kaže Neven i dodaje da je atmosfera u orkestru fantastična. „Dolazim u Sarajevo već šest godina, a prijateljstva sam sklopio odmah, od prvog dana. I vrlo smo sretni kada dođe vrijeme da se okupimo. Siniša odabire repertoar, uvažavajući i naše mišljenje, nas nekoliko koji vodimo dionice. Orkestar je i edukativnog tipa, znači da i podučavamo mlađe, da se uče zanatu“, kaže ovaj mladi violončelista koji je sarađivao sa Matijom i Arsenom Dedićem i drugim poznatim muzičarima u Hrvatskoj. „Najviše je to grapelli stil, a radio sam nešto i sa Ciganima“, kaže Neven.

Orkestar kao model kako svirati zajedno

Konačno je i dirigent odložio dirigentsku palicu pa smo mogli popričati o njegovoj ideji koja, evo ovaploćena, živi već sedmu godinu. Ali, prvo će nam reći nešto o sebi.

„Kako sam ušao u svijet muzike? Kada u ranim godinama shvatite da je muzika taj put koji ćete slijediti, sve je mnogo lakše. Niko mi u familiji nije muzičar, to je bila mamina želja i na njen nagovor, završio sam prvo osnovnu, zatim srednju muzičku školu i na kraju akademiju, mada se za Ćupriju može reći da je u nivou konzervatorija“, kaže Siniša Marković i dodaje da je sada u Školi za mlade talente u Ćupriji, gdje predaje kao redovni profesor. Pitam ga kako savremene tehnologije utiču na razvoj i tendencije u regionalnim muzičkim kretanjima. „Studenti sve više na papiru uče muziku preko Googla i ostalih servera, a sve manje se 'čita' . Ima muzičara koji sviraju remek djela nekih kompozitora, a da uopšte ne znaju kako oni izgledaju. Jedna kompletna paleta koja ide uz muzičko obrazovanje je preskočena i zato često dobijamo neke male hibride, ali više zabrinjava tržište u našim tranzicijskim društvima, koje ne tretira muziku kao vrhunski, kreativni proizvod. A i riječ 'koncert' se malo ofucala u dodiru sa riječju 'projekat', gdje imate pitanja tipa, kojoj ciljnoj grupi je namijenjen određeni koncert“, kaže Siniša. Podsjeća da je Simfonijski orkestar jugoistočne Evrope osnovan prije sedam godina na Mozartov rođendan i da nije mogao biti izabran bolji datum.

„Mi smo krajnje ozbiljan i profesionalan orkestar mladih muzičara. Nažalost, naša finansijska konstrukcija nikada nije zatvorena tako da možemo bezbrižno da se posvetimo samo muzici. Ova umjetnost je uvijek opstajala zahvaljujući mecenama. Nažalost, naš posao sada već počinje da liči na Sizifov posao. Dobili smo simpatije, ali nismo ušli u budžet u BiH gdje smo i registrovani i pitamo se dokle ćemo moći, pod ovim uslovima, da opstanemo. Skupa su naša putovanja, skupi su instrumenti“, kaže rezignirano mladi dirigent. Simfonijski orkestar jugoistočne Evrope ima sve više poziva za gostovanje izvan regije. Nakon pisma koje su uputili na neke adrese u BiH nadaju se da će konačno dobiti materijalnu supstancu koja će im omogućiti da se okrenu samo onoj kreativnoj. Ako već nemaju sluha za posao kojim se bave, bh. političari bi mogli da pokažu malo sluha za umjetnost. Doris Pack imala je još jednu preporuku za njih: „Oni bi trebali zaista, uzeti ovaj orkestar kao model kako svirati zajedno!“

Autorica: Ljiljana Pirolić

Odgovorna urednica: Marina Martinović

Deutsche Welle

U Piranskom zaljevu za sada mirno more

Stanovnici Piranskog zaljeva za sebe kažu da su strpljivi i miroljubivi. Plaše se ipak da bi višemjesečna svađa oko granice na moru mogla probuditi i zle duhove prošlosti.

Zabrinutost hrvatskih ribara lako je objasniti, kaže Moreno Ošić, ribar iz Savurdije, prvog mjesta sa hrvatske strane granice u Piranskom zaljevu. Pogledajte samo onog rekreativca, kaže Moreno i pokazuje na ribara sa štapom u ruci, koji sjedeći na keju baca udicu u more u pravcu Slovenije. Ako bi se prihvatio slovenački prijedlog za podjelu Piranskog zaljeva, on bi sada sjedio u Hrvatskoj, a njegov mamac plutao bi, manje-više, u slovenačkom moru. I sad mi recite, ima li tu ikakve logike, pita se Moreno Ošić: „„Meni bi bilo logično pola-pola. Svi do sada su podijelili pola-pola, ne vidim razloga zašto bi bilo drugačije. A čujte, vidim razlog, da dobiju više mora, jedino to.“ Bildunterschrift:

Moreno Ošić treća je generacija ribara u svojoj porodici, i plaši se da bi sada, poput mornara u onoj popularnoj pjesmi, šali se, mogao imati „izuzetan peh“. Pomjeranje morske granice ka hrvatskoj obali za njega bi značilo da bi u hrvatski ribolovni pojas mogao isploviti tek znatno južnije, u Umagu, što bi, jasno je, značilo dodatne troškove.

„Pa umjesto da mrežu bacimo nakon pet minuta, morali bi voziti pola sata“, objašnjava Moreno, „pola sata tamo, pola sata ovamo i to je odmah trošak više. Benzin, vrijeme; u godinu dana to se odmah vidi. Osim toga, tu imate kvalitetniju ribu koje dole niže nema!“

Moreno Ošić na kraju ipak kaže kako bi ipak bilo najvažnije da spor završi što prije i bilo kako; ovo što se sada dešava, dodaje, stvara samo mržnju medju ljudima.

“Hrvatsko-slovenačka bračna zajednica”

Sličnog su mišljenja i Robert i Madalena de Andrea Ladišić. Odnosi u njihovoj hrvatsko-slovenačkoj bračnoj zajednici već su dugi niz godina primjer tolerancije i mirnog suživota, šale se, što se za odnose između lokalnog stanovništva sve do nedavno baš i nije moglo reći. Spor oko granice, plaše se Madalena i Robert, mogao bi probuditi zle duhove prošlosti.

„Prije je bilo tako da kad čuješ da je Slovenac, odmah to nije čovjek nego je Slovenac. Kao što je na žalost bilo i sa Srbima. Sad više nije tako, sad je to čovjek, pa nema veze što je Slovenac, prvo je čovjek, pa sve ostalo. Taj spor je samo jedan dio cijele te priče, to je samo „pika na i“. Glupo je, smiješno, to je očito stvar politike, jer mislim da mi koji ovdje živimo želimo mir.“

Rješenjem moraju biti zadovoljne obje strane

Prvi vinograd i prva barka sa slovenačke strane granice pripadaju Mirku Blažu. On kaže kako brige hrvatskih ribara zapravo ne razumije. „Ovdje ribe nema“, kaže Mirko „riba je dole u Dalmaciji ili na otvorenom moru. Ovdje do pet milja od obale ribe nema.“

Njegov komšija Marko Škrabec, poduzetnik koji uživa u nedeljnom suncu i koji u Hrvatskoj ima dosta „jako važnih poslovnih partnera“, smatra kako rješenjem moraju biti zadovoljene obje strane, a kako da bi zapravo bilo najvažnije da se spor riješi što prije.

„Slušajte, meni su najvažniji poslovni partneri Hrvati, ja i inače volim Hrvatsku, i svaki dan kad se čujem sa mojim partnerima moramo reći koju i o ovom sporu, vi Janzei ćete nama, mi ćemo vama, malo “morgen” i tako dalje. U redu, mi jesmo i ostajemo prijatelji, ali opet, mislim da to nije dobro i da što prije trebamo prevazići te političke igre“, kaže Marko Škrabec.

Nešto kasnije on će svratiti i do obliznjeg restorana „Ribič“, gdje se putnici-najmernici dočekuju sa čašom domaćeg vina i gdje obavezno moraju kušati paštu sa domaćim račićima. „Za Janeze pričaju da su škrti“, šali se konobar Ivan, „a recite mi, zar ovo nije doček kao da smo kod vas u Bosni“.

„A čujte, te probleme radi politika“, kaže Ivan, „oni moraju nešto raditi, moraju imati neki problem i neku kavgu inače nemaju šta raditi, inače ne mogu biti političari. I onda imate i određen broj ljudi koji idu za njima i koji se time kao hrabre, hvale, uzdižu i šta ti ja znam šta još sve ne. Za nas su takvi ljudi budale!“

Autor: Emir Numanović

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić

Deutssche Welle

Djaci u Velenju će ponovo učiti srpski jezik

VALJEVO - U Osnovnoj školi "Gustav Šilih" u slovenačkom gradu Velenju ponovo će se učiti srpski jezik, izjavila je danas u Valjevu pomoćnik direktora te škole Ljiljana Lihteneker.
Lihteneker je u Valjevu bila u opštinskoj delegaciji Velenja, koja se tokom dvodnevne posete dogovorila o saradnji dva grada u kluturi i sportu.
Ona je novinarima rekla da će biti uvedena fakultativna nastava srpskog jer je uočeno da "đaci sada slabije govore srpski nego ranije".
Osnovna škola "Gustav Šilih" iz Velenja i Osnovna škola "Sestre Ilić" iz Valjeva dogovorili su se o saradnji koja podrazumeva i razmenu učenika.
Slovenački đaci će biti gosti valjevskih 22. maja, kada OŠ "Sestre Ilić" obeležava 50 godina rada.
Načelnik Odeljenja za društvene delatnosti Opštine Velenje, Darko Lihtneker i direktori Sprotsko-rekreativnog zavoda, Muzeja, Galerije i Omladinskog centra rekli su danas novinarima da postoje uslovi za obostrano korisnu saradnju sa valjevskim institucijama.
Rekli su da su oduševljeni Sportsko rekreativnim centrom u Petnici gde se, na 13 hekara, nalazi nekoliko otvorenih bazena i durgih objekata, i ukazali da je turizam "neiskorišćena šansa Valjeva i Srbije".
Darko Lihteneker je Valjevu obećao i pomoć Velenja pri zajedničkom konkurisanju za sredstva pretpristupnih fondova EU za omladinu.

Beta

Filmski festival posvećen djeci u ratovima

U Zagrebu ovog vikenda počinje treći po redu Jewish Film festival. O programu festivala, koji je ove godine posvećen stradanju djece u ratovima, razgovarali smo sa predsjednikom festivala, dvostrukim oscarovcem i rođenim Osječaninom Brankom Lustigom.

Ovogodišnji zagrebački Jewish Film Festival posvećen je svoj djeci koja svugdje po svijetu stradavaju u ratovima, kaže za naš radio američko-hrvatski filmski producent i dvostruki oscarovac za filmsku produkciju - za „Schindlerovu listu“ i za „Gladijatora“ - Branko Lustig:

„I to ne mislim samo djeci holokausta koja su najviše stradala, bilo je ih oko milijun itri stotina, a ja sam bio jedan od njih, nego svoj djeci svijeta, djeci iz svih područja - od Vukovara, Srebrenice, Gaze, Ruande, Darfura, svagdje gdje djeca stradaju treba djeci posvetiti festival. I tako smo i napravili, tako da će ovaj festival imati filmove koji govore o djeci, većinom o njihovim stradanjima. Čak na otvorenju filmskog festivala otvorit će ga djeca čiji su roditelji ubijeni u Vukovaru 1991.“

...svoj djeci svijeta, djeci iz svih područja - od Vukovara, Srebrenice, Gaze, Ruande, Darfura, svagdje gdje djeca stradaju treba djeci posvetiti festival. I tako smo i napravili, tako da će ovaj festival imati filmove koji govore o djeci, većinom o njihovim stradanjima....

Festival otvara ovogodišnji dobitnik Oscara za kratki film:

„Imamo prekrasne filmove - i svi su uglavnom filmovi koji su istinite priče osim jednoga kojim otvaramo festival. To je mali film koji se zove ’Zemlja igračaka’ i koji dobio Oscara ove godine, a poslije toga je glavni film večeri ’Dječak u šarenoj pidžami’. To je jedan prekrasan film BBC-a i Miramax filma iz Amerike, koji je izmišljena priča, ali je prekrasna priča o dvoje djece, o jednom malom katoliku i jednom malom Židovu koji se nalaze i zajedno umiru u koncentracionom logoru u jednom krematoriju.“

Na festivalu će biti predstavljena i dva filma s tematikom stradanja djece u ratovima, sa dvojicom glumaca koji su stekli svjetsku slavu, a karijeru su započeli u Zagrebu, kaže naš sugovornik. Rade Šerbedžija dolazi u Zagreb sa filmom „Sjećanja jednog bjegunca“, a Goran Višnjić sa filmom „Hrabro srce Irene Sendler“:

„Film Rade Šerbedžije se zove ’Fugitive pieces’. On je produciran u Canadi. Jedan prekrasan film sa kojim je Rade odnio nagradu u Rimu, divan film o jednom Grku koji u Poljskoj uzima jedno dijete i vodi ga i odgaja ga poslije u Grčkoj i od njega napravi čovjeka. Drugi film je Goran Višnjić koji igra sa onom malom glumicom koja je dobila Oscara za film ’Piano’ kad sam ja dobio za ’Schindlerovu listu’ i oni spašavaju 2.500 djece iz Varšavskog geta. Jedna dirljiva priča. Ona je jedna socijalna radnica koja dolazi u Varšavski geto i malo pomalo izvodi djecu van, da bi je na kraju uhvatili itd.“

Na festivalu će biti prikazan i jedan film sa Jeffom Goldblumom, koji je upravo prikazan u Cannesu:

„Ima još jedan film, ja sam neobično ponosan što sam ga dobio. Igra u Cannesu, ne u konkurenciji jer je malo predepresivan. Taj film zove se ’Adam ponovo rođen’ i govori o jednom logorašu koga su pretvorili u psa u logoru i on poslije logora dolazi u jedan dom i u tom domu nalazi jednog malog dečka koji isto misli da je pas i pokušava ga privesti da bude čovjek. Prekrasna priča.“

Enis Zebić

Slobodna Evropa

Povratnička priča : Kostajnica (Konjic)

Petar Livaja jedan je od 25 povratnika u selo Kostajnica u Općini Konjic. O životu kaže:

„Što se vratilo, vratilo se. Nema posla nikakvog. Sve stari su ovdje. Omladine nema.“

Ivanka i Josip Andrić u svoju kuću vratili su se prije 3 godine.

Josip Andrić kaže:

„Nije bilo nikakvih provokacija. Fino živimo sa susjedima. Bili smo u Makarskoj u izbjeglištvu i malo smo zaradili na plaži.“

Ivanka Andrić:

„Sve je dobro, samo što su mi djeca daleko. Niko nas ne dira, a ni nama niko ne smijeta. Nemamo još penzije, ali se nadamo da ćemo je uskoro dobiti.“

Iako preživljava od danas do sutra, Josip kaže da je u svojoj kući mnogo ljepše nego u izbjeglištvu:

„Ovdje smo se rodili i ovdje je najljepše.“

Zajedničkog života u BiH ipak ima, kaže Josip Andrić:

„Naravno da ima, što ne bi bilo?! Rat nas je sve pomeo, ali ko je naučio da živi zajedno, taj nema problema.“

Povratničke priče: Velika Gostilja (Višegrad)

Oko jedinog obnovljenog vjerskog objekta u Velikoj Gostilji kod Višegrada mekteba, ponovo su se okupili izbjegli Gostiljani. Oni sada žive raseljeni po Sarajevu i centralnoj Bosni, ali sa velikom nostalgijom prema rodnom kraju došli su da pored svojih porušenih domova popiju kafu i druže se uz roštilj. Velika i mala Gostilja su sela smještena iza višegradske banje i brojala su oko 100 domaćinstava bošnjačkih kuća.

„Ne zove se ovo džaba Gostilja“, kaže Ziza Šabanović koja je sa suprugom Smajilom posijala i vrt na svome imanju:

„Velika Gostilja se zove zato što je ugošćavala narod. Tu su veliki gosti dolazili, a sada nema nikog. Da je put dobar više bi naroda došlo. Vidite ovu ljepotu! Gledaj kakva je trava! A šta misliš kakva je u julu? Šteta je da sve ovo propada ovako!“

Starica Zuhra Šućeska došla je tek četvrti put poslije rata da vidi rodnu Gostilju:

„Ovo je moje rodno mjesto. Ovdje sam i odrasla. Ovdje se fino osjećam,alise ovdje ne može niko vratiti. Nema puta, nema struje. Nigdje ništa. Ovdje nema života.“

U Gostilji srećemo i stihovima nadahnutu Rahimu Halimović, rođenu Šehić:

„Kad zatvorim oči uvijek mislim o rodnom kraju, kao i svako drugi. Imam potrebu da pričam i da pišem o rodnom kraju. Imam dvije objavljene zbirke pjesama o rodnom kraju: „Dušom sevdaha“ i „Žar ognjišta“.

Enes Šehić sa ponosom ističe da je Gostilja odnegovala mnog napredne i akademski obrazovane ljude koji su svoj hljeb pronašli u mnogim bosanskim i svjetskim gradovima. Međutim, u Gostilji je evidentan problem neriješene infrastrukture, pa će se za sanaciju puta pobrinuti sami Gostiljani. Opština Višegrad nije planirala sredstva za te namjene. Ovaj skup posjetio je i ministar za izbjegla i raseljena lica u Vladi Republike Srpske Omer Branković:

„Ja sam obećao da ćemo pomoći da se bar tri kuće naprave, a mještani su se dogovrili da će napraviti put.“

Slobodna Evropa

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba