POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Mladi Mostarci teže ka ujedinjenju

MOSTAR – Unatoč tome što je Mostar na glasu kao grad gdje se i toliko godina nakon strašnog rata još uvijek osjeti velika podijeljenost na nacionalnoj razini, danas su ipak prisutne neke nove generacije koje iz dana u dan, sve više razbijaju nevidljive zidove koji su godinama dijelili istočnu i zapadnu obalu ovog prelijepog grada.
Tako brojni mladi ljudi iz čitavog Mostara, koji ne vide apsolutno nikakvu razliku između dviju obala, te koji ne podliježu utjecajima predrasuda i diskriminacija, sve više se druže te svoje slobodno vrijeme provode na suprotnoj strani grada.

Mladi bez predrasuda

Da se mladi ljudi u gradu sve više ujedinjuju te da se ne dijele na temelju bilo kakvih nacionalnih i vjerskih razlika, niti političkih predrasuda, i sami smo se uvjerili tijekom našeg jučerašnjeg posjeta udarnim mostarskim lokacijama za izlaske. Prema riječima Majle Badžak, diplomirane pravnice koja živi na istočnom dijelu Mostara, ona već odavno izlazi na zapadni dio grada. “Inače jako rijetko izlazim, prije sam to činila češće, ali nemam nikakvih predrasuda što se tiče druženja i izlaska na suprotnu stranu”, kazala je Badžak. Dodaje kako najčešće izlazi u disko klub Oxygen, te smatra da je jako dobar znak što je sve više aktivno druženje između mladih ljudi s obje strane Mostara. Sličnog mišljenja je i Jasmin Husković, inače policajac, koga smo zatekli prilikom ulaska u poznati mostarski klub Kariola. Kaže kako ne bira mjesto izlaska, uglavnom su to lokali u Feićevoj ulici jer mu je dosta bliže, ali često posjećuje i mostarske klubove na desnoj obali. Za njega vjera i nacionalnost ne stvaraju nikakve predrasude, jer među prijateljima ima ljudi različitih vjera.

Plakati razlog

Šećući zapadnim djelom Mostara naišli smo sa studenticu Mirjanu Ivanković, koja nam je otkrila kako ne prakticira izlaziti na lijevu obalu grada iz razloga što ne zna kakva događanja pružaju lokali na spomenutoj obali.
“Jedino odem u klub Oxygen ukoliko nastupa netko zanimljiv. Kada bi bilo po gradu više plakata o tome što nude noćni klubovi sigurno bih s ekipom posjetila iste”, istaknula je Ivanković. Ona tvrdi kako još od djetinjstva ima dosta prijatelja drugih nacionalnosti, te da joj vjera nikada nije predstavljala problem. 

 

Piše: A. Bečić i M. Vučina 

Dnevni list 27.5.2009.

 

Veterani rata - aktivisti mira

 

Mnogi kažu da je rat u Bosni i Hercegovini završio neriješeno. Na pomirenju, nekada zaraćenih bosansko-hercegovačkih naroda, sve češće se angažiraju i ljudi koji su sudjelovali u borbama.

 

Spasoje Kulaga se suzdržano smješka, kosa je uredno počešljana u stranu. Stisak ruke prilikom pozdravljanja je snažan, on govori smireno i razborito. Na prvi pogled se ni ne primjećuje da ovaj rastom niži, ali snažni Srbin u sivom puloveru i trapericama šepa. Posljedica je to ranjavanja od nagazne mine. „Prihvaćajući neku logiku da je svaki prišao svome narodu, u tom momentu osjećao se najsigurnije u svojoj zajednici, ja sam se uključio u vojsku Republike Srpske.“

 

 Obnova crkava i džamija

 

 Kad je u Bosni i Hercegovini 1992. godine počeo rat, Spasoje Kulaga je živio u Derventi. Gradić je imao 20.000 stanovnika, trećina je bila Hrvata, trećina Srba, ostatak su bili muslimani i druge manjine.

 

Danas je Derventa na prvi pogled idiličan gradić. U pješačkoj zoni u središtu grada upravo se gradi jedna džamija, jedna katolička i jedna pravoslavna crkva. Novcem Evropske unije obnavlja se i sjedište gradske uprave. Vide se nove stambene zgrade, ima i nešto radnih mjesta u tekstilnoj industriji i tvornici cijevi, u kojoj je prije rata radio i Spasoje Kulaga.

 

Veterani dobro znaju što znači rat

 

 Ali, s obzirom da je ostao bez noge i da od koljena ima protezu, u srpskoj zajednici ugledni veteran Spasoje brine se u sklopu jednog udruženja o ratnim invalidima. Otac dviju kćeri želi da buduće generacije žive bez nasilja i rata: „Mi znamo kako je u ratu. Ljudi trebaju shvatiti da veliki potencijal leži u veteranima, ne da izmišljaju nekakve velike teorije, nego da samo ispričaju onu svoju priču, vrijeme i način, kako su proveli u ratu. Ja mislim da bi mnogima u društvu, mladima riječ nasilje i rat izgledali mnogo drugačije kad bi čuli samo poneku priču veterana s bilo koje strane koja je ratovala u Bosni i Hercegovini i u regiji.“

 

Veterani se upotrebljavaju u predizbornoj kampanji

 

Dvije njemačke humanitarne organizacije angažirale su prije dvije godine Spasoja Kulagu u Derventi. Pax Christi iz Aachena i Bonski forum  za civilni rad na miru u zajedničkom uredu na rubu Dervente razvijaju ideje, kako ratni veterani mogu pridonijeti pomirenju među bosansko-hercegovačkim narodima. Projekat koordinira Annett Werner: „U Bosni i Hercegovini se često može vrlo jasno vidjeti da se veterani politički angažiraju u predizbornim kampanjama, ali kad se radi o njihovim vlastitim situacijama, često ih se etiketira kao luđake, potencijalne nasilnike koji ne služe društvu, nego su samo potencijalni nasilnici. Mi želimo pokazati da je važno te relativno velike grupe u društvu priznati i u vrijeme mira, da oni imaju potencijal i za mir u društvu.“

 

Susret ljudi s prve crte bojišta

 

Dosad su mirovni aktivisti radili u Derventi i pet drugih gradova sjeverne Bosne. U međuvremenu organiziraju regionalne susrete veterana ne samo iz Bosne i Hercegovine. Adnan Hasanbegović je u svom rodnom gradu Sarajevu sudjelovao u organizaciji šest takvih susreta sa po više od 50 sudionika iz svih zemalja bivše Jugoslavije: „Često se desi da se susretnu ljudi koji su bili jedan preko puta drugoga na borbenim linijama. I onda oni pričaju, gdje je tko bio, na kojoj koti. To je nama interesantno i simbolički, da probamo govoriti, da li i poslije tako nekog žestokog iskustva nasilja, da li njih dvojica u ovom slučaju mogu zajedno govoriti protiv rata ili da nešto urade na miru. Oni često u tome prepoznaju, nađu motiv da mijenjaju nešto u svojim zajednicama.“

 

 Autor: Filip Slavković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Deutsche Welle

 

Bosanac dobio nagradu za mir

 

Zdravko Marjanović, porijeklom iz BiH i pozorište „Berliner Compagnie“ dobitnici su ovogodišnje nagrade za mir grada Ahena. Simbolična nagrada, dotirana sa po 1.000 eura će laueratima biti uručena 1. septembra 2009.

 

„Ovogodišnji dobitnici nagrade za mir grada Ahena su se na različite načine zalagali za savladavanje posljedica sukoba“ – saopštilo je jučer, (8.5.2009) u Ahenu, Udruženje koje dodjeljuje nagradu. Nagrada se po tradiciji uručuje 1. septembra, na Međunarodni dan „borbe“ protiv rata“, onima koji se u okviru civilnog društva zalažu za mir.

 

Protiv etničke mržnje

 

Zdravko Marjanović, rođen 1941. godine u Bosanskom Petrovcu, dobio je nagradu zbog angažovanja za mir i pomirenje na prostoru bivše Jugoslavije. U obrazloženju nagrade piše da se ovaj 68-godišnjak još prije početka posljednjih balkanskih ratova borio protiv mržnje među narodima. Marjanović je 1994. godine u Bačkoj Palanci osnovao „Društvo za toleranciju“ i list „Tolerancija“, a 1996. godine je organizovao prvi susret Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

 

Kasnije je Marjanović, čija je roditeljska kuća uništena u ratu, osnovao udruženje izbjeglica – „Društvo srpsko – hrvatskog prijateljstva“ i forum „ Most prijateljstva“. „To što on kao bosanski Srbin ukazuje na nepravdu koju su Srbi počinili i što se zalaže za izručenje ratnih zločinaca, dovelo je do stvaranja neprijateljstva prema njemu, ali ga nije obeshrabrilo“, izjavio je predsjedavajući udruženja „Nagrada za mir grada Ahena“ Otmar Štajnbiker.

 

Putujuće pozorište 

Alternativno putujuće pozorište „Berliner Compagnie“ ili berlinska kompanija, osnovano je 1981. godine i u svojim predstavama tematizuje između ostalog nuklearne probe, naoružanje u svemiru i bliskoistočni sukob. Predstava s kojom je trenutno na turneji nosi naslov „ Odbrana Njemačke na Hindukušu“. Do sada je ovo pozorište gostovalo 2.000 puta na scenama širom zemlje sa 23 pozorišna komada.

 

Nagrada za mir grada Ahena dodeljuje se od 1988. godine, a dobili su je 300 pojedinaca i preko 50 crkvenih, sindikalnih i društvenih grupa.

 

 

Autor: DPA / EPD / Dijana Roščić

 

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Deutsche Welle

 

Manastir Dečani mesto albansko-srpskog pomirenja?

 

Prošlo je nedelju dana od boravka američkog potpredsednika Bajdena u regionu, između ostalog i Kosovu, a da je jedna njegova stanica ostala samo usput zabeležena.

Reč je o poseti manastiru Visoki Dečani i sledećoj poruci u susretu sa Ocem Janjićem:

"Hvala za vašu humanost, vama i vašem bratstvu. Vi ste zajedno sa vladikom otvorili vrata za sve izbeglice. To je duh koji će, ja se nadam, u narednim godinama postati karakteristika celog ovog područja."

Nikoga nije ta poruka isprovocirala da podseti šta se to događalo u Dečanima '99. godine. Miđen Keljmendi novinar iz Prištine, Teofil Pančić novinar iz Beograda:

"Ne, nije bilo odjeka, ali ne verujem i da je ta poruka iz Dečana doprla do ljudi u Prištini ili bilo gde."
"Zaista nisam primetio da je ta izjava dobila bilo kakav publicitet. Ljudi, zapravo, nemaju pojma ni o onome što se desilo 1999. u manastiru Visoki Dečani, ni o tome šta je Bajden u vezi s tim sada rekao."

Ankete koje smo snimili u Prištini i Užicu odmah nakon Bajdenove posete, pokazale su da zaista niko pojma nema o čemu je govorio visoki američki gost:

"Ne znam, ali sam zainteresovan da saznam."
"Ne interesuju me te gluposti."
"Možda je osećao grižu savesti za sve ono što se dole izdešavalo."
"Nemam pojma."
"Ja verujem da je istina, nikada nisam čuo da su u manastiru Visoki Dečani sklanjani, i da su našli utočište i Albanci. To po prvi put čujem."
"Ja o tome nisam čuo."

 

Da podsetimo: devedeset devete godine Visoki Dečani su bili retko mesto gde se nesreća nije delila na "našu" i "njihovu". Momčilo Trajković, političar sa Kosova je tada bio sa Ocem Savom:

"Uplašeni Albanci iz Dečana, koji nisu imali kuda, koji su se brinuli za svoje živote, krenuli su put manastira, a Otac Sava zajedno sa bratstvom i zajedno sa igumanom Teodosijem je otvorio vrata manastira i prihvatili su te nesrećne ljude."

Miđen Keljmendi, novinar iz Prištine priseća se tog manastira iz vremena detinjstva:

"Ja pamtim da smo, dok sam bio veoma mali dečak, tamo išli iz Peći i provodili naše vikende, pili smo svetu vodu iz okoline Dečana. Taj manastir je bio deo mog detinjstva, govorim o šezdesetim godinama. Meni uopšte nije čudno, imajući u vidu sve to, da je i tokom rata, tokom tih veoma teških momenata i trenutaka zajedničkog življenja Srba i Albanaca na ovim prostorima, taj manastir otvorio vrata i za Albance."

Zašto se o dobrim ljudima u vremenu zla ćuti i na Kosovu i u Srbiji? Teofil Pančić, Momčilo Trajković i Miđen Keljmendi:

"Pa naravno, zato što tom stanovniku Prištine ili Beograda jednostavno nema ko to da kaže – bilo da su mediji u pitanju, bilo da su političke elite koje iz svojih razloga forsiraju isključivo negativnu sliku o onom drugom. Na primer kao da se radi o nekakvom monstrumu i nekome u koga naprosto, u startu, ne treba imati nikakvog poverenja."

"Pa ne iznenađuje me, uzimajući u obzir da su javno mnenje stvarali oni kojima nije stalo do mira, odnosno, išlo bi na štetu politike koja je vođena na ovim prostorima."

"Ono što stoji između Srba i Albanaca to su, u stvari, stereotipi, nešto što ne dozvoljava da se ova dva naroda pogledaju u oči i da upoznaju jedni druge."

Zašto Crkva ne baštini taj događaj, događaj sasvim u hrišćanskom duhu, pomozi bližnjemu svom? Teofil Pančić:

"Mislim da je tu problem u tome što u samoj crkvi ima, na žalost, jako mnogo ljudi na istaknutim pozicijama koji su zarobljenici najprimitivnije forme etno-nacionalizma i koji prosto ne vide dalje od te podele – mi i oni. I zato monah Sava nije unutar crkve."

Da li bi jednog dana manastir Dečani mogao biti mesto pomirenja Srba i Albanaca? Slušate mišljenja sva tri naša sagovornika: Momčila Trajkovića, Teofila Pančića i Miđena Keljmendija:

"Manastir Dečani, posle ove posete, treba da bude svetionik, pogotovo Albancima, pogotovo onima koji ne znaju šta znače dobri ljudi, šta znači manastir Dečani, šta znače ljudi poput oca Save, ljudi koji pružaju ruku mira."

"Ne možemo da proizvedemo nekog novog Boru i Ramiza, međutim, ima nešto drugo što možemo – i ne samo da možemo nego bi i trebalo da činimo svako na svoj način – a to je da ta vrsta primera, kao što je primer monaha Save i svega onoga što je radio 1999, da to bude javno prepoznatljivo. Da ne bude više toga da ljudi nemaju pojma da se to uopšte dogodilo."

"To bi bilo odlično ako bi to tako bilo."

Branka Mihajlović

 

Slobodna Evropa

 

 

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška