Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Labud s Drine

Bivši rudar Sabahudin Gutić zvani Labud, rat je preživio u Srebrenici. Nakon godina provedenih u izbjeglištvu, Sabahudin se s porodicom vratio u rodno selo Zalužje i pokrenuo uspješan biznis – proizvodnju namještaja.

Na putu od Bratunca, ka Skelanima nakon pet-šest kilometara u selu Zalužje stoji tabla sa natpisom Labud. Skrećemo na makadam i nakon stotinjak metara uzbrdice pred nama je prilično velika kuća koju šuma skriva od radoznalih pogleda sa glavnog puta. Raspitujemo se za Labuda, a ljubazni domaćin sa osmjehom kaže da je to on i da mu je pravo ime Sabahudin Gutić. Poziva nas da sjednemo i uz tradicionalno bosansko gostoprimstvo, priča počinje.

„Nekada se dobro živjelo“

Sabahudin se rado sjeća svog prijeratnog, rudarskog zanimanja i sretnog života: „Ovdje imamo jedan rudnik u Sasama koji je radio prije rata izuzetno dobro. Tu je bilo možda 1.500 do 2.000 radnika tako da se živjelo dobro, dobre su plate bile, radilo se malo poljoprivrede, sadila se malina i duhan ali narod je uglavnom živio od rudnika. Radio sam prije rata u rudniku oko osam godina.“

O ratu Sabahudin nerado priča: „Malo mi je teško o tome da pričam ali kada sam iz Srebrenice prešao '95.godine preko šume, putovo sam preko 60 dana.Nakon šezdeset i nešto dana stigao sam na teritoriju Kladnja. Tamo sam našao porodicu i onda eto kao da te neko baci s neba, nemaš nigdje ništa“

Nakon godina potucanja u izbjeglištvu odlučio se vratiti : „Žena i šestoro djece su se vratili tu sa mnom i eto tako.“ Donacija mu je dala samo materijal priča dalje Sabahudin. On je sa sinom obnovio kuću kako bi se i ostatak porodice vratio: „Kada sam se vratio ovamo došao sam na ideju da počenem sa tim namještajem, pošto se narod ovamo vraća. Neko će nešto popraviti, neko će nešto kupiti iznova i tako. Kada je bio konkurs u Srebrenici u Centru za samozapošljavanje sam predao aplikaciju tako da su mi donirali tih 7.000 maraka.“

Popravke i prizvodnja namještaja

Tom donacijom Sabahudin je kupio mašinu i sagradio malu radionicu za proizvodnju namještaja. Zanat je naučio kako kaže kradom, radeći za druge u izbjeglištvu. Sin i ja smo tako sebi otvorili radno mjesto, sa osmijehom, priča Sabahudin: „I tako eto da sin i ja popravljamo i polovan namještaj ali većinom se baziramo na nov namještaj. Kada sam se vratio, prioritet mi je bila izrada novog namještaja. Međutim, šta ja znam, nekad malo posao zataji, nekada nema posla, neko hoće da popravi trosjed, neko kauč neko ovo, neko ono...“„ - Moglo bi se još puno bolje i više raditi kada bih imao sredstava da proširim radionicu i kupim još mašina kaže Sabahudin: „Da proširim radionicu i naj vjerovatnije da bih onda zaposlio još najmanje dva radnika. Da proširim teren tržišta, onda bih išao gore u Vlasenice, Miliće, Han Pijesk, Sokolac.“

Ostali članovi mnogobrojne porodice ne žele pred mikrofon, jedino Zulfa Sabahudinova supruga nam priča o teškoćama seoskog života: „ Ja znam kako mi je. Sad je dobro, malo je lakše djeca su veća. Dok su Bogami bila manja bilo je teže. Sijemo dole krompira, žita, graha i eto riješila sa curicama, imam još dvije curice veće da sijemo krastavce,“... Pomognu li djeca? „ Pa pomognu i u njivi da kopam , po kući rade, velike su sad ne idu u školu, završile su, svašta mi pomognu.“ Važno je da se radi, da ima posla za muža i sina i svima će biti dobro kaže nam Zulfa Gutić na rastanku: „Da njih dvojica rade i sve će biti onda, kad imaju oni posla imamo i mi.“

Autor: Marinko Sekulić-Kokeza

Odg.urednica: Belma Fazlagić-Šestić

Deutsche Welle

Multietnički gradovi stvaraju mostove

Dvodnevna skupština Asocijacije mulitetničkih gradova jugoistočne Evrope - Filija (Philia), posvećena međusobnoj saradnji, održava se u Sarajevu. Asocijacija 58 gradova i opština iz devet zemalja regije, utemeljena je prije četiri godine, između ostalog s ciljem razvoja međunacionalnih odnosa, zaštite ljudskih i manjinskih prava, te očuvanja multikulturalnog bogatstva u pojedinim sredinama.

Učesnicima Skupštine obratio se član Predsjedništva BiH Željko Komšić, kao i gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, kojemu je uručena nagrada za razvijanje tolerancije u građanskom društvu.

Asocijacija multietničkih gradova jugoistočne Evrope - Filija nastoji da gradi porušene mostove ali i stvara nove - ekonomske, turističke i kulturne, prije svega među gradovima bivše Jugoslavije. Multietnički gradovi su uzor i dokaz da je različitost prednost u odnosu na sredine koje ne poznaju drugog i drugačijeg. Filija je u četiri godine postojanja ispunila svoj osnovni cilj - normalizaciju odnosa i komunikacije među gradovima u kojima se nekada ratovalo. 58 gradova, organizovanih u takozvanim trouglovima, uspostavljaju zajedničku sardanju lokalnih uprava i nevladinog sektora.

Generalni sekretar Asocijacije Aleksandar Popov kaže da je logično da saradnja mora krenuti sa lokalnog nivoa:

„Države su tu tromije. One imaju ograničenja i kroz neke svoje politike, kroz koalicije koje su na vlasti, dok za razliku od njih gradovi to nemaju. Oni su bliži građanima i oni više osećaju potrebu da se ubrza taj proces, posebno prekogranični gradovi. Filija je krenula od prekogranične saradnje gradova u trouglovima. Tuzla - Osijek - Novi Sad je prvi takav trougao bio, imamo Dubrovnik - Trebinje - Herceg Novi itd. I kroz tu saradnju mi smo vodili tu diplomatiju gradova i doprinosili normalizaciji odnosa, ali smo imali i konkretne pomake da se uspostavlja saradnja konkretnih gradskih uprava na konkretnim projektima.“

A konkretni projekti Evropske unije upravo su namijenjeni prekograničnoj saradnji. Gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen:

„Jer EU je praktično integracija regija i gradova. Dakle, moramo iskoristi i na taj način pokazati da smo za te procese jer ćemo imati i koristi od tih procesa. To je poprilično materijalizirana saradnja. Bili su Dani Sarajeva u Beogradu nedavno. Mi ćemo najesen imati dane Sarajeva u Podgorici. To je opet izgradnja duhovnih mostova. Dakle, mi moramo paralelno raditi i na duhovnim mostovima, a, bogami, moramo se okoristiti o ovo što nam EU u pretpristupnim i pristupnim fondovima pruža.“

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić navodi da su ratovi, između ostalog, pokazali da multietnička društva nije moguće uništiti:

„ Po meni je to razlog da mi vjerujemo da će sve te stvari biti daleko bolje. Ja vjerujem da hoće. Koliko će vremena trebati, to će ovisti i o nama samima kao ljudima koji tu živimo, ali i o sistemima administrativnim, ustavnim koji će to ili poticati ili negirati. Ali nema sumnje nikakve da će život i u ovom slučaju nadvladati, odnosno da će dobro, ma koliko bilo i kako izgledalo slabo, u određenom trenutku pobijediti zlo na kraju.“

Informisanje i razmjena iskustava među ovim gradovima doprinijeli su mnogo na normalizaciji odnosa, kaže Zoran Raičević, savjetnik gradonačelnika Podgorice:

„Uticali smo jedni na druge da se ta multietničnost na neki način unaprijedi i spusti na nivoe da svaki građanin se osjeti u svome gradu kao ravnopravan, da predstavnike drugih etničkih zajednica doživljava kao svoje sugrađane u istoj ravni, ravnopravne u svakom pogledu.“

Saradnja uspostavljena među gradovima Asocijacije možda je bitnija od saradnje aktuelnih vlasti među državama, kaže Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzla, koji je i dopredsjedavajući Filije:

„Činjenica da ova saradnja proizilazi odozdo, gdje mi živimo život, gdje mi osjećamo da li nam se krše ljudska i građanska prava, daleko od očiju onih koji trenutno vladaju nekim našim interesima, daje za pravo svim onima da upravo ovakvu saradnju treba pospješiti iz jednog prostog razloga jer i Evropa svoju budućnost vidi u Evropi regija, a ne u Evropi država, a određene regije upravo čine ti gradovi.“

Jedan od najkonkretnijih primjera saradnje među gradovima regije napravili su Istra i Vojvodina. Predstavnik NVO Homo iz Pule Igor Galo objašnjava o kakvoj je vezi među ove dvije regije riječ:

„U doba dok je Nenad Čanak bio predsjednik Skupštine Vojvodine, a naš Jakovčić župan Istre, iako su odnosi Srbije i Hrvatske bili jako komplicirani, njih su dvojica uspjeli uz nas da se spoje u Novom Sadu, pa su onda uzvratili posjete - i sad je to jedna čvrsta veza koja prerasta već i u ekonomsku povezanost, da ne kažem da i turistički sad potpuno funkcionira, a vraća se na pozicije koje su ranije bile - da je Vojvodina hranila na neki način turizam, i onda se počinju te relacije otvarati.“

Potpredsjednik Skupštine grada Subotica Slavko Parać:

„Mi, pre svega, moramo ne uvek da podilazimo građanima nego da utičemo na promenu javnog mnjenja i promenu onih posledica koje su bivši ratovi ostavili na građane i ovo je svakako jedna od jako dobrih inicijativa koja ima puno opravdanje u tom pravcu.“

Predsjednik Helsinškog komiteta BiH Srđan Dizdarević:

„I ove mreže među gradovima i među NVO opstaju i postoje jer su se one zadržale i očuvale odnose među ljudima unatoč vrlo teškim historijskim prilikama, unatoč ratovima i unatoč odnosima među državnicima i političarima. I zato je to dragocjeno i zato je ovo pitanje održavanja multietničnosti i kontakata među gradovima nešto što je zalog za evropskiju regiju jugoistočne Evrope.“

Predstavnici gradova i opština iz osam zemalja regije prije četiri godine napravili su Asocijaciju multietničkih gradova jugoistočne Evrope - Filija. Projekat je nastao kao dio iskustva stečenog u okviru regionalnog nevladinog pokreta Igmanska inicijativa, koji je stimulisao saradnju između gradova.

Marija Arnautović

Slobodna Evropa

Čaj i Tito na sjeveru Mitrovice

Zapevši u političkoj slijepoj ulici, stanovnici četvrti s miješanim stanovništvom nastoje spasiti ono što je u prošlosti bilo dobro.

Nazivaju je "Bosanska mahala". Dom je mnogim Bosancima sjeverne Mitrovice, no posjećuju je i Albanci i Srbi, što ju čini mjestom preplitanja naroda.

Život se na prvi pogled čini mirnim. U dućanima možete kupiti čokoladu, ali i tradicionalne specijalitete poput ajvara i lutenice. POdignute su nove zgrade, koje je financirala srpska vlada. Poznate lokacije uključuju podružnicu Jugobanke i, prije svega, poznati lokalni Shera's Café.

Djevojčica od oko 5 ili 6 godina stoji pred malim dućanom koji drži njena majka Arbnora, kosovska Albanka. "Prijavila sam je za školu", kaže pokazujući na kćer. "Ići će u školu na jugu; ovdje nema škole za nju."

Bučni kamioni dovoze povrće, voće i robu na "multietničku tržnicu", kako nazivaju područje van dućana. Parkirani automobil i dalje nosi oznaku SCG, oznaku sada nepostojeće države Srbije i Crne Gore.

Shera se polako spušta iz stana iznad svojeg kafića, u kojem živi s obitelji, te pripremačaj. Adem Mripa, 62-godišnji profesor i bivši politički zatvorenik, za danas je gotov s nastavom. Sjeda kako bi popričao.

"Sa Srbima pričamo o dobrim danima iz prošlosti, prije rata, o zajedničkoj aveniji usred grada", kaže on. "Pitaju nas o ljudima koje su nekoć znali … pitaju jesu li ti ljudi još živi, postoji li još neka ulica ili što se promijenilo."

On zatim pokazuje na sasvim nove zgrade, neposredno ispre kafića. "Pridošlice, srpske pridošlice koje su došle iz drugih mjesta, predstavljaju problem, ne samo za nas, već i za lokalne Srbe."

Njegov je dom nekoliko puta vandaliziran - razbijeni prozori, metci u zioima, ali srećom bez žrtava. "Htjeli su mi zapaliti kuću, ali nisu mogli", kaže on.

Nedaleko je dvorište trokatnice u kojem nekoliko srpskih obitelji sjedi i zajedno pije kavu. Uz skeptične nam poglede otkrivaju kako su u prošlosti imali loših iskustava s novinarima. "Mi kažemo jedno, a oni napišu nešto sasvim drugo."

Ne iznenađuje ih što ih pitamo o koegzistenciji. "Albanci su ljudi kao i mi ... Netko će ti pomoći, a netko drugi će ti zabiti nož u leđa", kaže Miloš Stošić (21).

"Nismo toliko različiti. Ovdje ćete naći i dobrih i loših", kaže on. "Evo, uzmite mene za primjer: vremena su teška, kriza je i nema posla. Kad sam bez novca, odem mojem prijatelju Albancu koji ima dućan u blizini. Uvijek me ljubazno dočeka i kad nemam novca, daje mi na kredit ono što trebam."

Međutim, nastavlja, nije sve savršeno. Ima provokacija i dobacivanja, no obično dolaze od klinaca.

"Nikad ne znate kada će i koja strana će nešto započeti", kaže dugogodišnji stanovnik Mitrovice Pavle Nedeljković (57)."Nije rijetkost da se pojave 'junaci' … koji žive u sigurnim stanovima u centru, a ovdje uzrokuju nevolje. Govorim o obje strane. Međutim, oni koji trpe smo mi, ljudi koji ovdje žive i izravno su ugroženi. Ti 'junaci' se vrate u svoje stanove i kuće, a mi ovdje ostajemo u strahu za svoju djecu."

Vraćamo se u kafić, gdje Mripi zvoni telefon. Počinje razgovarati koristeći mješavinu albanskog i srpskog, ponavljajući mnogo puta ime Drago. To je njegov prijatelj Dragoslav Marković, automehaničar koji je nekoć živio u južnoj Mitrovici i radio s njegovim ocem. "Želi se vratiti na jug", objašnjava profesor. "Zamolio me da mu pomognem."

Drago vrlo dobro govori albanski. Kako ga je naučio? "Ovdje smo već 300 godina", odgovara nam kroz smijeh.

Kaže nam kako sa svojim prijateljima Albancima najčešće govori o običnim stvarima. "Pitaju nas kakvo je stanje ovdje gore, mi pitamo njih kako je tamo, nudimo si uzajamnu pomoć oko sređivanja isprava i dokumenata, raspitujemo se ima li igdje posla, pričamo o novcu."

"Većinu ljudi ne zanima politika, zanima ih svakodnevni život. Mnogo je Srba koji bi se htjeli vratiti", kaže nam Drago.

Dragana Živić (37) je izbjeglica iz Obilića. Ima stan u bošnjačkoj četvrti, gdje živi s dvoje od svoje četvero djece. Drugo dvoje djece su u Srbiji.

"Uzajamno se pozdravljamo, pozdravljam moju albansku susjedu i ona mi kaže 'dobar dan', ali ne posjećujemo se. Živimo u stalnom strahu. Ne usuđujem se pustiti kćer van bez da ju otpratim i kasnije dočekam", kaže ona.

Pokušavajući se izboriti s budućnošću, ovdašnji ljudi utjehu nalaze u idealiziranoj prošlosti. Drago se nada kako će godine koje predstoje biti više nalik onima iz vremena Tita. "Bilo je bolje, svakako je bilo bolje u Titovo vrijeme", kaže on. "Bilo je posla, novca, prijateljstva, nikog nije bilo briga tko ste i što ste, [mogli ste se] slobodno kretati posvuda."

Mripa se slaže. "Da, bilo je bolje u Titovo vrijeme."U kafiću je dojmljiv portret pokojnog jugoslavenskog diktatora, kao i poster Kemala Ataturka i zastave iz cijelog svijeta.

"Kada netko po prvi puta dođe u Bosansku četvrt, pomislio bi kako sve funkcionira normalno", kaže Nedeljković. "Tu žive Srbi i Albanci, dućani su otvoreni, kupujemo i trgujemo. Ipak, čovjek nikad ne može biti spokojan. Ovdje sve eksplodira u trenutku."

"Sve u svemu, nije to život kakav bih bilo kome poželio", zaključuje on.

Besa Beqiri i Ilija Djordjević

Ovaj tekst poručio je SETimes.com

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba