Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Zadruga za sve nacije

Blizu Zvornika, u selu Glumina, nalazi se Zemljoradnička Zadruga Voćar. Njeni članovi su nakon mukotrpnog početka, postali najveći proizvođači krastavca kornišona u regiji. Bošnjaci i Srbi zajedno ostvaruju zavidan obrt.

Povratak stanovništva u BiH nakon rata donio je i nove probleme. Jedan od najvećih i danas je egzistencijalni. Mnogi se pitaju od čega će živjeti u razrušenoj zemlji u kojoj su uništeni privredni kapaciteti. U Podrinju nije bilo dvojbe, plodna zemlja oduvijek je bila osnov privređivanja. Nekolicina agilnijih povratnika koji su se i prije rata bavili biznisom su na čelu sa Fahrijom Fahrom Delibajrićem krenula od nule:

„Mi smo sa nule krenuli ništa nismo imali. Onda smo došli na ideju počnemo koristiti ono što smo imali na raspolaganju, a to je sunce, zemlja i voda.“

Ulog u budućnost

Kantonalno ministrastvo Tuzlanskog kantona za povratak, obezbijedilo je sredstva za sjeme i aktivisti su krenuli od sela do sela, ubijeđujući ljude da počnu proizvodnju krastavca kornišona što u ovim krajevima dotad niko nije radio. Otkup je bio garantovan, a tadašnji vođa povratnika u ove krajeve Fadil Banjanović, govorio je:

„Ovdje se ne dijelimo na Srbe i Bošnjake. Ovdje se dijelimo na vrijedne, one koji hoće da rade i koji hoće da opstanu i one koji pametuju i zamišljaju da će im pasti sa neba. Nema tog pada.“

Uz posao od kojeg mogu prehraniti porodicu, nakon godina na humanitarnoj pomoći povratnicima se vraća i dostojanstvo. Tada bilježmo i ove riječi starca Šemse, povratnika u zvorničko selo Tršić:

„Čovjeku nije potrebna samo hrana koja ulazi na usta potrebna mu je i duševna hrana koju mo dobili povratkom na svoja imanja.“

Osnivanje zadruge

Prvi rezultati ohrabruju i kreće se u ozbiljan biznis. 2002.godine, pet Srba i pet Bošnjaka osnivaju Zemljoradničku Zadrugu Voćar, priča dalje Delibajrić:

„Neki su mislili da je to politika, pa mi zato to radimo, ja to nisam mislio.Ja sam mislio da će to biti nešto što će ovom kaju valjati. Pokazalo se to istinom."

Zadruga iste godine proizvodi 700 tona krastavaca i na velika vrata ulazi na tržište. Proizvodnja se širi, zadruga raste koristeći najsavremniju tehnologiju i iskustva drugih, kaže nam dalje Fahro Delibajrić i dodaje: „Danas mi okupljamo oko 1200 koperanata, imamo uključene i Srbe i Bošnjake, svi su dobrodošli“.

Jedan od prvih Srba što se uključio u rad Zadruge Rado Stević iz Malešića kaže da se sa komšijama Bošnjacima dobro slaže: „Ma dobri su odnosi, nema šta da se kaže, ako ovako nastavimo ubuduće, biće još i bolje, bolja saradnja, bolja kooperacija, jedni drugima da pomažemo u svakom slučaju.“

Rad, rad i samo rad...

Zemljoradnička Zadruga Voćar, direkcija i drugi objekti nalaze se na petom kilometru magistralnog puta idući od Zvornika ka Tuzli u mjestu Glumina. U prizemlju nove upravne zgrade prodavnica opreme i dijelova za poljoprivredne mašine i restoran sa kuhinjom za osoblje, na spratu klimatizovane kencelarije opremljene najsavreminijom opremom i namještajem. U krugu je još hangar sa poljopivrednim mašinama za prodaju, mehanizacija i vozni park za potrebe zaduge, savremena sušara i hladnjača velikih kapaciteta sa pet posebno hlađenih komora i što šta drugo.

„Zadruga stalno napreduje, uprkos tome što je pomoć države u njenom razvoju izostala i morali su koristiti skupe bankovnie kredite, danas je najveći proizvođač kornišona u regiji i ponosimo se činjenicom da dva procenta od ukupnog BH izvoza je je naš udio“ kaže, Fahro Delibajrić i za kraj poručuje: „Svako u svom poslu odgovorno raditi i maksimalno se založiti, samo tako ćemo proći. Sve što želimo u ovoj državi, u ovoj zemlji, može se napraviti samo treba malo više volje i malo više razumijevanja od strane naših političara.

Autor: Marinko Sekulić-Kokeza

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić

Deutsche Welle

Jugoton ponovo u Nušićevoj 27

Posle više od 15 godina, nekadašnja "Jugotonova" prodavnica ploča u Nušićevoj 27 u centru Beogradu ponovo je otvorena

Stari logitip "Jugotona" i detlić koji u naručju drži ploču, simboli nekada najvećeg diskografkog izdavača u bivšoj Jugoslaviji, vratili su se na mapu prepoznatljivih simbola u Beogradu.

Urednik nekada prve i najveće diskografske kuće na području bivše Jugoslavije Siniša Škarica kaže, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa da je prodavnica u Nušićevoj 27 za mnoge generacije bila kultni prostor:

"Ovaj ovde dućan je bio simbol i neka ključna tačka transmisije glazbenih ideja i strujanja sa zapada na istok i obrnuto, pa prema tome on predstavlja kultni prostor za diskofile ili ljubitelje pop-glazbe. Pošto je, dakle, taj dućan bio pojam "Jugotona", nama se danas činilo da je uputno bilo zadržati taj naziv, a ne naziv njegovog sledbenika Kroacije rekordsa."

"Kroacija rekords", koja je nekada poslovala pod etiketom "Jugoton", odlučila je da zadrži staro ime prodavnice u kojoj se od srede mogu kupiti diskovi Prljavog kazališta, kompletna diskografija Azre, Bjelog dugmeta, Crvene jabuke, Parnog valjka, a ljubitelji hrvatske pop muzike iz doba nekadašnje Jugoslavije naći će sva izdanja Olivera Dragojevića i Miša Kovača, kao i albume i kompilacije izvođača kao što su Kemal Monteno, Zrinko Tutić, Meri Cetinić, Jasna Zlokić, grupa Stijene ili Duško Lokin.

Muzički kritičar Peca Popović kaže za RSE da se otvaranje ove prodavnice može posmatrati na dva načina:

"Na jednom emotivnom planu i na racionalnom. Na emotivnom, to ime "Jugoton" je povratak u nešto što danas nikome od generacija koje bi kupovale ploče ništa ne znači. To kažem zato što ovi što danas kupuju muziku, ne kupuju je preko nosača koje zastupa "Kroacija Rekords" – CD, ploče i ostali formati. A na racionalnom planu, zato što je to potreba jedne ambiciozne privatizovane hrvatske diskografske kuće koja baštini fenomenalni fundus snimljene muzike iz druge Jugoslavije. Jer oni u Beogradu kao najvećem gradu u regionu, i u Srbiji kao tržištu koje je jako važno, vide mogućnost za proširenje svog posla. I ovaj napor "Kroacije rekordsa", da se vrati na mesto svojih najvećih uspeha, je mudar poslovan potez."

I upravo ta emotivna strana čini se daleko važnijom za zvaničnike "Kroacija rekordasa" nego finansijska.

Želimir Babogredac, direktor "Kroacija rekordsa", za RSE kaže da će "Jugoton" svoje radnje otvoriti u još nekoliko gradova u Srbiji u kojima je i pre dvadesetak godina poslovao:

"Nije to samo ekonomska strana jer ovo nisu neka vremena da bi diskografija pravila novce. Ovo je jedan povratak na tržište na kojem smo mi bili dominantni. Mi smo pre 20 i 30 godina imali sve najbolje izvođače bivše Jugoslavije, a sada ih imamo u kvalitetnim pakiranjima sa dobrim zvukom i hteli smo te naše proizvode doneti na ovo tržište. Tako da je naša tendencija, bez obzira na stanje diskografije, da se obraćamo tim našim kupcima koji jesu sada stariji od 30-35 godina, ali su pošteni i kvalitetni kupci."

Na otvaranju "Jugoton" radnje nije bilo puno poznatih imena iz sveta muzike, tek nekoliko prepoznatljivih lica i među njima Miki Jevremović. On za RSE govori o svojim utiscima i sećanjima na "Jugoton" u kojem je izdao svoju prvu ploču:

"Šteta što ova radnja nije radila oko 15 godina, mnogo je lepo što se ponovo otvorila. Tako da će pevači koji budu snimali imati načina da se na pravi način prezentuju, i ovo će sigurno imati velikog odjeka."

"Kroacija rekords" danas ima najveći muzički fundus druge Jugoslavije, posebno popularne muzike. Siniša Škarica kaže da je ta arhiva toliko velika da će trebati godine da se urade sva reizdanja koja se u tim arhivama nalaze:

"Nismo možda stigli ni na pola puta, tek smo zagrebali na površini. Mislim da nas čeka veliki posao, mi sada na tome radimo punom parom. Tako da će biti jako puno reizdanja svih velikih imena, ali i ne samo njih nego i onih koji su bili neka druga, treća liga, ako mogu upotrebiti taj sportski termin."

Ipak, nova "Jugotonova" radnja, smeštena u najužem centru Beograda, mogla bi pored pozitivnih izazvati i negativne reakcije, posebno u onom delu srbijanske javnosti za koju se ratovi iz 90-ih još uvek nisu završili. Želimir Babogredac kaže da se oni ne plaše huligana i toga da će im neko, kao što se to ranije dešavalo, polomiti velike staklene izloge:

"Ne plašimo se. Ako se desi idemo dalje. Mislim da je to nebitno."

Zelimir Bojković

Slobodna Evropa

Bosanci u Rijeci - pod „širokogrudim liburnijskim suncem“

Društveno-politički život oko 5 000 Bosanaca i Hercegovaca je, kažu, bogat i raznovrstan. Jedan od glavnih nosilaca tog života je Islamska zajednica - „evropskog karaktera“ i „jasnih vizija o identitetu i prosperitetu“.

Kasno je poslijepodne i u Rijeci, u stanu Husrefa Hadžialagića, počinje „redovni večernji program“. Najprije je to dnevnik BHT-a, nakon toga slijede OBN i Bijeljina. „Nema šta“, šali se Husref „elektronska veza sa domovinom funkcioniše besprijekorno.“ Malo drugačije je sa vezom „novinskog tipa“, bosanskohercegovačka štampa u Rijeci je naime sve rjeđa roba. Posebno teško je pronaći bosanskohercegovačke dnevne listove, objašnjava Husref, ali Bosanci ko Bosanci, uvijek se, kaže, nekako snađu.

„Ima jedan Željko iz Sarajeva, inače jako pametan čovjek, radio je kao knjižničar, koji je već poznat po tome da dočekuje autobuse iz Bosne ovdje na stanici u Rijeci i onda pokupi novine po sjedištima. A neki vrlo često i putuju u Bosnu i svaki put ponesu Avaz, Oslobođenje, Nazavisne Novine i onda te novine obično prođu kroz više ruku – to nam je duševna hrana“, priča Husref Hadžialagić.

Inteligencija okupljena u „kružocima“

Bosanskohercegovačka štampa koja se ovako nađe pod toplim primorskim suncem kruži tako „od ruke do ruke“, a razmjene se, priča penzionisani profesor istorije iz Bosanske Gradiške, koji je u Rijeku stigao ratne `93, dešavaju na riječkom korzu. Ima tu nekoliko „kružoka“ i svaki, priča Husref, ima „svoju kafanu“; bosanskohercegovačka inteligencija, koja je u rodnim krajevima od danas do sutra postala nepoželjna.

„Ima dosta profesora u srednjim školama, neki su u međuvremenu i penzionisani, dosta inteligencije je došlo, do unazad nekoliko godina jako aktivno je bilo udruženje Banjalučana, gdje se npr. isticao Živomir Ličanin, nekadašnji glumac banjalučkog pozorišta. Jako je puno inteligencije iz Banjaluke ovdje, samo ja znam pet do šest liječnika. U međuvremenu je formirana i Bošnjačka zajednica, a Islamska zajednica je tu već postojala i tamo je hiljade ljudi dobilo pomoć, ona je u ratu odigrala jako važnu ulogu da se pomogne izbjeglicama “, kaže istoričar Hadžialagić, autor više knjiga o povijesti Bosanske Gradiške, Kozarca, Prijedora i BiH uopšte.

Veliki kredibilitet Islamske zajednice

Bosanci i Hercegovci koji su za posljednjeg rata stigli u Rijeku uglavnom su sa područja Bosanske Krajine, razmjena stanova u tim „burnim ratnim vremenima“ obavljala se, sjeća se Hadžialagić „u jednom danu“; najčešće na relaciji Rijeka – Banjaluka. Danas u Rijeci živi nekih 5 000 Bosanaca i Hercegovaca, a oni, objašnjava profesor Hadžalagić, samo nastavljaju bosanskohercegovačku tradiciju u ovom „toplom multietničkom gradu“. Za vrijeme Otomanskog carstva i Austrougarske monarhije Bosanci su ovdje bili spona između Istoka i Zapada, nakon oslobođenja Rijeke u Drugom svjetskom ratu u gradu se nastanilo dosta „bosanskih partizana“, a riječka brodogradilišta još su od šezdesetih godina puna Bosanaca i Hercegovaca. Tih godina osnovana je i Islamska Zajednica u Rijeci, koja je opet 90-tih, za ovog „zadnjeg vala“, kaže jedan od njenih osnivača, Muahamed Tokalić, prognanicima iz Bosne bila jedino utočište.

„Islamska zajednica je dobila veliki kredibilitet kod ljudi, i oni koji nisu naginjali ka Islamskoj zajednici su se kasnije uključili u njen rad. Mi sa svima održavamo kontakte, ima ljudi koji nisu vjernici, ali nas podržavaju i samo pozitivno o nama pričaju. I ne zaboravite da Islamsku zajednicu svi uvažavaju. Zašto? Ona je poslije komunističkog vremena bila jedini nosilac da se nešto napravi. Drugih mi organizacija nismo imali. Sve je iz Islamske zajednice proisteklo kasnije. I Merhamet i Preporod i Bošnjačka nacionalna zajednica i političke stranke“, kaže Tokalić.

Džamija kao garant identiteta

Danas je, kažu i Tokalić i Hadžialagić, Islamska zajednica glavni nosilac i duhovnih i kulturnih dešavanja bosanske zajednice u ovom gradu. Tokaliću je, kaže, posebno drago što je cijene i intelektualci, svjesni njenog „evropskog karaktera“ i svega što je činila i čini za građane BiH. Kad smo već kod „Nacionalne zajednice“, kako se, pitam, u Rijeci komentarisala izjava Reisa Cerića o „Bošnjačkoj nacionalnoj državi“? Nisu li kritičari u Sarajevu u pravu kad kažu da se tako indirektno zagovara podijela BiH? Taj njegov govor je, kaže Tokalić, precijenjen, osim toga, dodaje, Reisu mnogi jednostavno zavide. Ako je tako loš, kaže Tokalić, zašto ga onda toliko cijene u Evropi? „Treba se boriti za identitet i prosperitet. To ja uvijek govorim. A većina Bošnjaka bi izgubili identitet bez džamije. Džamija će odigrati svoju ulogu da Bošnjaci ostanu Bošnjaci,“ tvrdi Muhamed Tokalić, jedan od osnivača Islamske zajednice u Rijeci.

Profesor Hadžialagić takođe se, kaže, želi staviti u odbranu Islamske Zajednice, ona je, objašnjava, u Republici Srpskoj npr., „gdje povratnici često moraju živjeti pored nekažnjenih zločinaca“, i danas „jedina institucija oko koje se mogu okupiti i u koju se mogu pouzdati“. A što se tiče političkog angažmana Reisa Cerića, za to nije kriv on, kaže, već „loši bošnjački političari“. Sve ovo, redovne su, razumije se, i teme sastanaka na riječkom korzu, priča Husref Hadžialagić.

„Dijaspori najviše smeta što se oni međusobno svađaju, ne mogu se dogovoriti. Što bi se reklo, ponašaju se kao rogovi u vreći. I ne mogu da zauzmu jedan stav. I smatramo da je i to jedan od razloga što je ovako loša situacija u Bosni. Da su oni jedinstveniji, lakše bi se suprotstavljali ovim secesionističkim pokušajima RS-a “, tvrdi Husref Hadžialagić.

Ogromna duša Riječana

Subhija Selesković – Merdanović, zvana Supka, rođena Tuzlanka, profesorica engleskog jezika i likovne umjetnosti, u Rijeci živi već više od 30 godina i priča kako joj se ovdje posebno sviđa „otvorenost toplog liburnijskog društva prema došljacima i svemu novome“. Pomoći drugome u nevolji, Riječani o tome ne razmišljaju, tvrdi Supka, oni jednostavno pomažu.

„Ja sam se gušila u suzama kad su dolazili brodovi i autobusi sa prognanim Bošnjacima i Hrvatima iz BiH i kad sam vidjela kako su Riječani sa puno duše i emocija primali te naše izbjeglice. To je, sjećam se, bio prvi tzv. Arkanov zbijeg, jer ih je Arkan držao u blokadi na sarajevskoj Ilidži nekoliko dana, a to su bili ljudi iz ovog novog dijela Sarajeva, Mojmilo, Dobrinja, Sokolović-kolonija, bosanske katolkinje sa Stupa, žene sa po petero male djece. Znam da su moji đaci od kuće donosili nove posteljine, novu odjeću, nove ručnike, nove dječje higijenske artikle. To su tako zdušno radili i ogromna duša Riječana je učinila da rane tih prvih zbjegova budu podnošljive“, sjeća se Supka.

Sevdalinka kao most

Odnos Riječana prema Bosancima i Hercegovcima do danas se, priča Supka, nije promijenio, a ona je u međuvremenu bošnjački predstavnik u „županijskom vijeću nacionalnih manjina“. Prefiksom „bošnjački“ kaže i nije baš toliko zadovoljna, no to što je takav naziv sada ušao u Ustav Republike Hrvatske, ne smeta joj, kaže Supka, da zastupa bosanske interese i u Rijeci njeguje bosansku kulturu. Npr. organizovanjem koncerta Ibrice Jusića, koji je programom „Amanet“, u Rijeci nedavno sevdalinku predstavio „baš onako gospodski“. „Znači mogu se stvarati asocijacije, klulturna društva, mogu se raditi projekti i svi imaju zaista obilatu potporu“, kaže Supka.

Sljedeći projekat koji je u razradi nosiće naziv „Sevdalinka kao most između Istoka i Zapada“, a zamišljeno je i klapsko izvođenje tradicionalne bosanske pjesme. A ovo će, sigurna je Supka, na pravi način demonstrirati koliko se Bosanci i Hercegovci i Riječani međusobno cijene i uvažavaju!

Autor: Emir Numanović

Odg. urednik: Zorica Ilić

Deutsche Welle

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba