Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Povratničke priče su svuda slične

Vojislav Pejanović je srčani bolesnik koji se 2002. godine, nakon 10 godina izbjeglištva, vratio u svoj stan u mostarskom naselju Zalik. Danas živi sa suprugom i kćerkom od minimalne penzije i kako kaže, jedina pomoć koju je kao povratnik dobio bila je ona u građevinskom materijalu kojom je uspio adaptirati stan:

“Ja sam dobio donaciju od 1.500 konvertibilnih maraka da adaptirm stan kako bi mogao useliti. Drugo ništa nisam dobio. Pred prošlogodišnji Božić svi koji smo se prijavili, bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost, dobili smo socijlno osiguranje."

Sa druge strane, Vojislavov mlađi brat Ratko cijeli je rat ostao u Mostaru. Inače, Ratko Pejanović je dugogodišnji predsjednik srpskog prosvjetnog KUD-a “Prosvjeta” iz Mostara, te potpredsjednik srpskog građanskog vijeća “Mostar”. Po njegovim riječima, povratak građana srpske nacionalnosti u Mostar ide jako sporo:

“Po popisu iz 1991. godine bilo je negdje oko 19 % građana srpske nacionalnosti, ili oko 23.000 stanovnika. U odnosu na današnje stanje to je trećina populacije. Ovo su podaci dobijeni na osnovu ličnih karata. Međutim, ti podaci ne mogu biti relevantni, jer imate veliki broj ljudi koji su se ovdje prijavili, na svoje staro mjesto boravka, međutim i dalje žive van Mostara.”

U službi za socijalne i stambene poslove, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Grada Mostara ističu kako se broj raseljenih na ovom području iz godine u godinu smanjuje. Po riječima Mustafe Delića, šefa ove službe, osnovni problem povratnika više nije popravka stambenih jedinica, kojih je po zvaničnim podacima u Mostaru nakon rata bilo 15.000, već problem zapošljavanja:

“Ja moram istaći jedan realan problem, koji nije samo problem povratnika već svih ljudi u Mostaru - problem teškoća u zapošljavanju. Kad se čovjek vrati i ukoliko nema zemlje, ili nekakvih prihoda sa zemlje, problem zaposlenja je sigurno najveći problem.”

Uprkos svim poteškoćama sa kojim se kao povratnik suočio, Vojislav Pejanović smatra kako svoju odluku da se vrati u rodni grad nijednog trenutka nije dovodio u pitanje:

“Čovjek se najkomotnije osjeća na svome. Ja sam svuda živio, ali ovdje je najljepše.”

Stan porodice Pejanović napuštamo u nadi da će njihov optimizam biti poticaj svima onima koji još uvijek razmišljaju o povratku u grad na Nertevi.

Autor: Elvedin Nezirović

Slobodna Evropa

Odlazimo i sa sobom nosimo dušu Sarajeva

SARAJEVO - Gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen i predsjedavajući Gradskog vijeća Grada Sarajeva Marin Ivanišević primili su jučer u oproštajni posjet dosadašnjeg provincijala Bosne Srebrene fra Miju Džolana i fra Zdravka Dadića ekonoma Bosne Srebrene, te fra Stipu Karajicu, koji je obavljao dužnost ravnatelja Franjevačkog međunarodnog studentskog centra na Grbavici. Nakon devet godina službe u Sarajevu, bivši provincijal Bosne Srebrene odlazi u novu službu u Split u Hrvatskoj, a kako je istaknuo prilikom ovog susreta sa sobom nosi i dušu Sarajeva.

Doprinos Sarajevu

Fra Dadić i Karajica odlaze u Zagreb, gdje će brinuti o bh. izbjeglicama. “Tijekom devet godina našeg boravka i djelovanja u Sarajevu nastojali smo pomoći ljudima u ozdravljenju od ratnih trauma i nadam se da smo dali doprinos da Sarajevo postane prestižan europski grad u kojem će se ljudi razumijevati, komunicirati i živjeti u slozi”, kazao je fra Mijo Džolan. Također je iskoristio ovu priliku i da se zahvali na dosadašnjoj suradnji i pomoći Grada Sarajeva iskazanu kroz obnovu i oživljavanje vjerskih i drugih objekata franjevaca Bosne Srebrene u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Napomenuo je da će se Sarajevu vrlo brzo vratiti jer mu je namjera da u Splitu stekne iskustvo, a u Bosni i Hercegovini otvori podružnicu Franjevačkog instituta za kulturu mira. “Opraštajući se s dragim prijateljima ne mogu a da ne napomenem da će oni uvijek biti dobrodošli i rado viđeni gosti, a poznajući ih znam da nas neće zaboraviti”, rekao je predsjedavajući Gradskog vijeća Grada Sarajeva Marin Ivanišević.

Promocija čovjekoljublja

Podsjećajući na značajnu ulogu bosanskih franjevaca koji su glavni čuvari povijesti, kulture i državnosti ne samo Sarajeva, nego cijele BiH gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen je prilikom ovog susreta istaknuo kako je Gradu Sarajevu bila čast i zadovoljstvo svih ovih godina biti partner u misiji kojom se promoviralo čovjekoljublje, solidarnost i međusobno razumijevanje. “Potvrda tome je financijska podrška Grada Sarajeva projektima bosanskih franjevaca, poput Franjevačkog međunarodnog studentskog centra na Grbavici, crkve Sv. Ante, Franjevačkog samostana u Fojnici, Kraljeve Sutjeske, pučke kuhinje Udruženja humanitarno-karitativne organizacije 'Kruh sv. Ante'”, kazao je gradonačelnik Sarajeva u razgovorima s bosanskim franjevcima.

Pomaganje mladim ljudima

Grad Sarajevo je i ove godine nastavio pomagati daljnju realizaciju obnove Franjevačkog međunarodnog studentskog centra na Grbavici uručivanjem donacije od 150 tisuća maraka.
“U ovom centru su udomljeni pripadnici svih etničkih skupina iz oba entiteta jer glavni cilj franjevaca uvijek je bilo pomaganje mladim ljudima da steknu obrazovanje i na taj način oplemene svoju državu, pomognu joj u budućnosti bez obzira na to tko su i odakle su, važno je samo da su dobrodušni”, kazao je fra Stipe Karajica, donedavni ravnatelj Franjevačkog međunarodnog studentskog centra na Grbavici.

Piše: L. Rizvanović

Dnevni list

Srbi, rado viđeni gosti u Hrvatskoj!?

Nakon što godinama nisu bili dobrodošli na hrvatskoj obali, turisti iz Srbije su ove godine, zbog krize i slabe turističke sezone, rado viđeni gosti.

Turisti iz Srbije su se ovog ljeta našli u zanimljivoj poziciji. Svi se bore za njihovu naklonost, i zbunjeni turista prosto ne može da povjeruje da od njega zavisi spas nečije turističke sezone. Nakon godina pronalaženja novih destinacija u Turskoj, Bugarskoj, Egiptu, ili u Tunisu, sada su ga se sjetili i u regionu. Slovenija ga podsjeća da i ona ima more, u goste ga pozivaju Hrvati, a i Crnogorci moraju malo više da se potrude kada se radi o turistima iz Srbije.

Borba za svaki dinar, pardon, euro

Rat nije baš najomiljenija riječ na ovim prostorima, ali upravo tako nekako izgleda borba za simpatije turista iz Srbije: Bilbordi, plakati, marketinške kampanje, čije more je bliže Evropi slovenačko ili hrvatsko, obilježja su ovog ljeta. Ne vrijede opravdanja da je i u Srbiji kriza, i da i ovdje nema para, svaki dinar je, pardon euro, dobrodošao za spas turističke sezone.

Odgovor na pitanje da li biste ljetovali u Hrvatskoj potražili smo na ulicama Beograda:

„Pa ja možda sada i ne bih. Ranijih godina da, ali to ne znači da neko drugi od mojih ukućana ne bi, kao recimo moja kćerka, ona je sada trenutno na hrvatskom primorju, i tamo ide unazad već tri četiri godine sigurno. Tako da što se tiče članova porodice oni idu, a ja možda ne toliko iz nekih drugih razloga, prosto iz ekonomskih razloga, to je jedini i najveći razlog“. Drugi prolaznik kaže:

„Bih vrlo rado. Radio sam to i ranije, odnosno kad god mi je to posao dozvoljavao, normalno kad god sam bio u mogućnosti da se organizujem, vrlo rado“. Još jedan od upitanih:

„Da, zato što smo godinama ljetovali, a i sada bi ljetovali, da. Mi smo čak i rođački vezani za Hrvatsku, imali smo dugo godina kuću tamo i naravno da bi ljetovali ponovo“.

Bezbjednost na prvom mjestu

Sigurnost, mržnja, visoke cene, batine, izbušene gume, automobil u moru, djelovi su ljetnjeg turističkog prtljaga. Bezbjednost turista je svakako na prvom mjestu opravdanja za izbjegavanje Hrvatske. O tome govore i visoki srpski političari. No, iz razgovora sa građanima Beograda teško je steći takav utisak:

„Putovao sam često, putujem zbog prirode posla vrlo često, nikada nisam imao problema te vrste, ni ranije a ni sada“, kaže jedan od njih. Drugi: „Pa dobro, to je realan strah, to nije ništa neuobičajeno, to će možda trajati sigurno još u neko dogledno vrijeme, i to je prosto prirodno. Ali, lična iskustva su u redu, što se tiče sigurnosti tu nema nekih problema“.

Cijene u Hrvatskoj previsoke

Potencijalni srpski turisti, koji su već pronašli neke jeftinije destinacije, nisu oduševljeni cijenama na hrvatskom primorju. Smatraju da je Hrvatska previše skupa u odnosu na neke slične turističke ponude:

„Previsoke su cijene u odnosu na druge ponude, i na neke druge destinacije“.

U beogradskim turističkim agencijama koje smo obišli još naravno nemaju konačne podatke, ali svi tvrde da je interesovanje za Hrvatsku slabo. Tačnije, ljudi se raspituju ali ne vade novac. Aranžmana je, kažu, nešto više nego prošle godine, ali se cifre sporo povećavaju.

Za Hrvatsku se više odlučuju žene

Zajednička tema onih koji su ljetovali u Hrvatskoj, kao i onih koji to nameravaju je ipak sigurnost. Svi oni prave neke svoje interne mape bezbjednih destinacija, razmjenjuju informacije gdje je najsigurnije, gdje možete očekivati neprijatnosti, i slično. Ono što svakako može biti zanimljivo marketinškim stručnjacima je to da se žene daleko lakše odlučuju za boravak u Hrvatskoj, tvrde turistički radnici, dok su muški članovi pororodica u tom smislu daleko oprezniji.

Autor: Ivica Petrović

Odg. urednik: Senad Tanović

Deutsche Welle

Noć sefardskih poslastica

Bila je to slatka noć, ili 'dulse' noć, koju su priredili sarajevski Sefardi, iz Jevrejske opštine, prije svih, njihove žene, okupljene u udruženju „Bohoreta“.

Već treću godinu zaredom, one u okviru festivala „Baščaršijske noći“, pripremaju jela njihove tradicionalne kuhinje, koja su zajedno s njima, prije 500 godina, stigla iz Španije i postala neodvojiv dio šarenog 'bosanskog lonca'. „Veoma je važno da vjerujemo u našu tradiciju i prenesemo je na nove generacije. U kući moje bake, kad sam bio mali, mogao sam da probam razna sefardska jela. To su ista ona jela koja je i ona probala kad je bila mala. To su ista ona jela koja su moja djeca mogla da probaju kad su bila mala“, kaže Eli Tauber, savjetnik za kulturu, tradiciju i religiju u Jevrejskoj opštini u Sarajevu.

„Koliko se tradicionalna jevrejska kuhinja u BiH uspjela sačuvati, trpeći neprestano na ovom tlu, orjentalne i srednjoevropske uticaje, za ovih 500 godina, koliko je baštine Sefardi?“ „Ako se posmatra u kontekstu 500 godina, može se reći da je kuhinja bosanskih Sefarda bila konzervirana, sve do unazad sto godina. Osjećao se blagi uticaj orjentalne i bosanske kuhinje, ali uticaje nekih drugih kuhinja tek počinje da prima sredinom 20. stoljeća. Najviše se to osjetilo kroz uvođenje nekih poslastica iz srednjoevropskih kuhinja, ali je jevrejska kuhinja u BiH i dalje ostajala karakteristična, jer se prenosila sa koljena na koljeno."

"Mi danas imamo žene koje znaju kuhati sefardska jela, a koje su rođene pred sami Drugi svjetski rat. One su tada bile djeca, ali su naučile i zapamtile tu kuhinju i one su te, koje nama danas to prenose. Zato smo mi započeli sa ovom manifestacijom noći sefardske kuhinje, koja će, nadamo se, postati tradicionalna, i tako želimo da sačuvamo od zaborava bar neka jela sefardske kuhinje, zapravo, način na koji se ona pripremaju u BiH“, kaže Tauber.

„Često u nekim sefardskim receptima stoje upute kao naprimjer: 'stavi putera veličine reala'. (Real je španski novac). Ili se jednostavno kaže 'napravi karamel', a da se uopšte ne objašnjava kako se taj karamel pravi.“ Zagonetan smiješak prelazi preko lica Elija Taubera, prije nego što odgovori: „Teško je biti kuhar u jevrejskoj kuhinji. Kada čitamo takve stvari u našim kuvarima, znamo da se radi o istoriji i nostalgiji koje nosimo u sebi.“

Slatkiši jevrejske kuhinje

Njegova supruga Mirjam Tauber, jedna od žena iz udruženja „Bohoreta“, kaže da su ove godine odlučili da predstave slatkiše sefardske kuhinje. „Šta je jevrejska kuhinja dala balkanskoj kuhinji, i obrnuto, šta je jevrejska kuhinja dobila kao uticaj sa Balkana, teško je reći. Možda bi samo jedno veliko istraživanje pokazalo ko je kome više dao ili uzeo u kulinarskom smislu, ali postoje stvari, slatke stvari u sefardskoj kuhinji, koje nisu sporne, a među njima je prije svega patišpanja.

Ta 'iskvarena' riječ pod kojom danas većina domaćica podrazumijeva tijesto za tortu, zapravo je 'Pan di Espagna' (španski hljeb), tradicionalni sefardski kolač“, kaže Mirjam i dodaje da je običaj u njihovim domovima, da se gosti, ali i ukućani, služe slatkim. „Sama španska (ladino) riječ 'dulse', koja se kod nas direktno prevodi kao slatko, ne postoji u mnogim drugim jezicima, jer ne postoji ni ono što ona označava.“ Najpoznatiji slatkiši sefardske kuhinje su: sutlijaš, pita od mlijeka, čaldikus, tišpišti, patišpanja, baklava, halva a la kučara, roskitas di alhašu i roskas.

Hanuka halva

Treba li reći da smo svi, uz pozivnicu za 'Noć sefardskih poslastica – Dulse', dobili i recepte dva njihova najpoznatija slatkiša. Riječ je o receptima Nade Papo iz Sarajeva, za Hanuka halvu ili halvu a la kučara i zaliveni kolač tišpišti, koje smo mogli da probamo, tu na licu mjesta. Halva di Hanuka, nije halva kakvu jedemo u Grčkoj ili Turskoj. Nema susama. Sefardi su većinom bili siromašni i taj kolač, ta halva, je bilo ono što su mogli sebi da priušte, jer se pravi samo od brašna, šećera i ulja. Kao stvorena za vrijeme u kojem mi sada živimo. Za Hanuka halvu, sigurno već imate sve u kući, a potrebno vam je:

četvrt litre ulja,

dvije i po šolje brašna,

100 gr. šećera i još 500 gr. šećera za špinovanje,

malo prepečenih oraha, lješnika ili badema

Na ulju se, stalno miješajući, brašno preprži do zlatno smeđe boje, kao zaprška od brašna i ulja. Pola kilograma šećera ukuha se sa tri četvrtine šolje vode, i u to umiješa preprženo brašno, te dobro izmiješa. Na dasku se naspe 100 grama šećera i na njemu razvalja smjesa. Oblici se vade kašikom i redaju na plitki tanjir. Može se dodati i malo prepečenih oraha, lješnika ili badema.

Kako napraviti tišpišti?

Pravili su Sefardi i nešto luksuznije slatkiše, kao što je kolač od badema – čaldikjas, ali samo za specijalne prilike i specijalne goste, jer je badem uvijek bio skup. Za Hanuku su se pravili i kolačići ruskitas, male kiflice sa filom od oraha. Ipak, tišpišti je slatkiš bez kojeg se ne može zamisliti slatko carstvo sefardske kuhinje, a spada u tzv. zalivene kolače, koje često nalazimo i u grčkoj i u turskoj kulinarskoj tradiciji. Evo šta kaže Nada Papo. „Potrebno je:

1,5 čaša ulja,

1 čaša vode

oko 3 čaše brašna

rendana kora jednog limuna

Sirup

300 gr. šećera

3 šoljice vode

sok od pola limuna

Ulje i vodu prokuvati. U to dodati brašno i miješati tako da se dobije tijesto, nikako da bude tvrdo. Kad se tijesto malo ohladi, izručiti ga u podesan pleh, kašikom izravnati tijesto po plehu, isjeći na kocke ili romboide i staviti da se peče. Pečeno je kad tijesto porumeni. Sirup ušpinovati tako da voda provri, staviti šećer, pustiti da još malo vri, ali ne previše, dodati sok od limuna i pustiti da sirup još jednom proključa, te tako vruć preliti preko tijesta.“

Znam da ćete mi vjerovati kad vam kažem, da su svi kolači koje su napravile 'Bohorete', prosto 'planuli' u pet minuta. Gozbu su u Jevrejskom muzeju u Sarajevu, pratile i prelijepe pjesme na ladino jeziku, koje su Sefardi takođe donijeli sa sobom iz Španije, kao i svoju kuhinju. Pjevali su ih Saša Kabiljo i Muški vokalni ansambl „Bassett“ iz Sarajeva. Jevrejska zajednica sa ovih prostora imala je izgleda, zanimljivu ulogu u očuvanju kulinarske tradicije i aškenaske i sefardske. A da misle ozbiljno, pokazuje njihova namjera da izdaju „Kuvar bosanskih Sefarda“. „On je već u pripremi“, kaže mi na rastanku Eli Tauber.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Deutsche Welle

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba