Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Slovenci – a u srcu Bosanci

Slovenci su, poput Italijana i Čeha, u današnje idustrijske gradove u BiH došli prije otprilike 130 godina. Bili uglavnom rudarske struke i ostavili su duboke tragove u razvoju rudarstva u BiH. Danas ih je sve manje.

Pokretanje i razvoj rudnika uglja „Kreka“ u Tuzli velikim dijelom je obilježen i ulogom slovenačkih stručnjaka. Branimir Souček, sekretar Udruženja građana slovenačkog porijekla u Tuzli, podsjeća kako je tokom štrajka rudara „Kreke“ 1919. godine, tadašnja uprava Rudnika pokušala slomiti štrajk dovođenjem 200 rudara iz Slovenije. Međutim, slovenački rudari su se uskoro pridružili svojim komoratima iz Tuzle u štrajku i tako je započelo jedno prijateljstvo koje traje do današnjih dana.

Uvredljiva odrednica „ostali“

Slovenci su svoje udruženje formirali u avgustu 1993. i ono je jedno od najaktivnih udruženja nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini. Razlog ovoga Souček vidi u naglašenom interesovanju Republike Slovenije za svoje građane izvan Slovenije. „U Sloveniji postoji direktno u Vladi jedan Ured za Slovence - direktno pod predsjednikom koji brine o Slovencima u svijetu,“ kaže Souček. „Čujte, Slovenaca ima oko dva miliona, a računa se da je oko 500.000 Slovenaca van Slovenije i činjenica je to, sad kad je Slovenija ušla u Evropsku uniju, da su ti slovenci dosta uticali i pomogli da Slovenija tako brzo uđe u EU,“ pojašnjava Souček.

Souček smatra da je odrednica „ostali“ uvredljiva i da bi u Ustavu Bosne i Hercegovine trebalo pobrojati svih 17 nacionalnih manjina. Slovenaca je u Bosni i Hercegovini, prema posljednjem popisu stanovništva, bilo oko 9.000, od toga samo u Tuzli blizu 1500. Njihov broj je međutim iz godine u godinu sve manji.

Mladi idu studirati u Sloveniju pa tamo i ostanu

Renata Kondić iz Tuzle kaže da usprkos iskušenjima u zadnjih petnaestak godina nikada nije bila ni blizu odluke da preseli u Sloveniju: „Ja sam ovdje odrasla u Bosni, živim sa ovim ljudima, osjećam se u srcu k'o Bosanka, ali moji korijeni vuku u Sloveniji. E sad, ja mislim da je neko bogatstvo imati dva državljanstva.“

Udruženje građana slovenačkog porijekla u Tuzli već godinama organizuje školu slovenačkog jezika. Mladi, međutim, vide šansu da ovo iskoriste i pronađu bolje mjesto za život, priznaje sekretar Udruženja.

„I ta djeca, koja završe tu školu slovenačkog jezika, većinom dobiju stipendiju Vlade Slovenije, gore studiraju, završe fakultete i mogu reći da se skoro niko nije ni vratio nego su dobili odmah gore pos'o, zasnovali porodice itd.,“ govori Souček.

U Udruženju Slovenaca u Tuzli kažu kako su prvih poslijeratnih godina lokalne vlasti bile spremnije da iskoriste svoje građane slovenačkog porijekla kao most za kulturnu i ekonomsku saradnju sa Republikom Slovenijom. Posljednjih godina, međutim, taj interes je sve manji, tako da udruženje radi i ima kontakte skoro isključivo sa institucijama u Sloveniji.

Autor: Samir Kahrović

Odg. urednica: Marina Martinović

Deutsche Welle

Iz pepela izranja u ratu srušena crkva

Zidovi još nedovršene crkve Blažene Djevice Marije u Nevesinju kao raširene ruke pozivaju svoje vjernike da se ponovo skupe u njezinu okrilju, tu na mjestu koje simbolizira stradanja i patnju Hrvata, katolika nevesinjskog kraja. U ratu je crkva do temelja srušena,a umjesto nje, u središtu Nevesinja neparavljeno je parkiralište. Danas ponovo ustaje iz pepela, prije svega zahvaljujući Crkvi i donacijama mnogih ljudi.

Pomaže i Bandić

Jedan od onih koji pomažu ponovnu izgradnju crkve je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. na blagdan Velike Gospe, kada se kod crkve okupe raseljeni Hrvgati nevesinjskog kraja, zagrebački gradonačelnik poslao je izaslanika Matu Brzicu, inače ministra u Zapadno-hercegovačkoj županiji.

Crkva identična srušenoj

Crkva će biti ponovo izgrađena na istome mjestu gdje je i bila, i to u istom obliku. – Ovdje bila prije rata i ponovno treba ovdje biti, kazao je don Luka Pavlović, generalni vikar biskupije, govoreći o razlozima ponovne gradnje crkve u gradu u kojem gotovo da i nema vjernika katolika. rat je učinio svoje i Hrvati se više ne vraćaju u Nevesinje, iako su se prilike u posljednjih nekoliko godina znatno izmjenile i više ne prijeti opasnost od napada i sukoba. Crkva je svakako simbol mogućeg povratka i budućeg suživota. odnosi s Pravoslavnom crkvom sasvim su korektni i svake godine na Veliku Gospu nekoliko pravoslavnih svećenika dolazi na to misno slavlje. prošle godine crkvi u Nevesinju vraćeno je, za rata, ukradeno zvono. No, za potpuni dovršetak trebat će još sredstava

Tomislav Kvesić

Večernji list

Povratnici u Šamac

Ukupno 25 porodica u Šamcu će mirnije provesti narednu zimu. Dobili su donacije za obnovu kuća.

Zahvaljujući sredstvima državnog Fonda za obnovu, do početka zime na području općine Šamac 25 povratnika dobiće krov nad glavom.

Povratnica u općinu Šamac, Gabrijela Božić, već godinama čeka na donaciju koju je napokon i dobila:

„Po povratku iz prognanstva, vratila sam se kući. Do današnjeg dana nisam dobila nikakve donacije. Sada sam presretna što sam dobila, jer mi kuća prokišnjava već godinama. Sretna sam da sam to dobila, da realizujem popravak i da konačno mirno spavam kad kiša pada.“

Općinski načelnik Savo Minić ističe da se nova lokalna vlast aktivno uključila u ovu problematiku posljednjih osam mjeseci:

„Meni je drago da smo došli do realizacije, odnosno potpisivanja ovih ugovora. Kao što sam već rekao korisnicima, na terenu su počeli neki predgrađevinski radovi – dovoženje šljunka, pijeska i ostalih materijala neophodnih za rekonstrukciju i izgradnju ovih stambenih jedinica. Iskreno se nadam da će biti ispoštovani rokovi iz ugovora i da ćemo, na radost svih nas, već moći najesen da konstatujemo da je to urađeno i da pripremamo nove projekte za realizaciju ostalih stambenih jedinica i svega onog što nam koristi u ovom momentu.“

U općini Šamac u proteklom ratu dosta obiteljskih kuća je porušeno. Lokalna šamačka vlast u posljednje vrijeme aktivnije je uključena u povratničku problematiku. Stoga općinski načelnik Savo Minić poručuje da, bez obzira na financijsku krizu, briga za egzistenciju povratnika neće izostati ni u narednom periodu, posebice na projektima održivog povratka.

Autor: Zoran Matkić

Slobodna Evropa

Nezira uskoro, u novoj kući

Nezira Sulejmanović iz sela Đogazi kod Srebrenice konačno će dobiti krov nad glavom. Predstavnici organizacije CRS posjetili su Neziru i uvjerili se u uslove u kojim živi te su je odmah uvrstili u prioritet za obnovu porodične kuće. Sve je krenulo u pozitivnom smjeru od dana kada je TV Liberty – magazin radija Slobodna Evropa, objavio priču o Nezirinoj sudbini.

Da podsjetimo, Nezira se u svoje selo vratila prije tri godine i sve vrijeme je živjela pod pločom devastirane kuće. Još nema ni struju ni vodu, ali je bila uporna u borbi da dobije novi krov nad glavom. Za nekoliko dana potpisat će ugovor o donaciji, a odmah potom počet će i obnova njenog doma uz pomoć sredstava UNHCR-a.

Nezira je sada presretna i uzbuđena, zahvalna je Radiju Slobodna Evropa, ali se prisjeća i teških trenutaka:

„Tri godine bez struje, sa svijećama, bez kupatila, bez vode. Bez ičega. I bez hrane nekad. Znala sam biti bez hrane. Međutim, ovi kad su došli iz TV Libertija, mene su drugi dan pozvali u opštinu da me stave na listu UNHCR-a, da se potpišem za donaciju. 15. augusta, ako Bog da, ponovo se rađam, ponovo se podmlađujem. 56 mi je godina, '54. sam godište, ali ja se osjećam kao da mi je 25. Na krilima sam, mogu utakmice, mogu trčati, mogu sportista biti, što god hoćete! Tako su me vratili u život! Drago mi je. Još kad bude sljeme, ne znam kako ću se osjećati. Mada sam sve pogubila što sam imala u životu, ostalo mi je malo duše moje. Ništa drugo nemam nego dušu. Imam dobru dušu. Nisam naoči lijepa, ali imam dušu. To je najvažnije. Nije bitno – čovjek po boji, po naciji. Važno je čovjek biti i imati dušu spram svakoga. Ne diraj nikoga, niko te darnuti neće. I uvijek uzdignute glave i ponosna idem. Volim šalu, volim sve, ali volim rad. Najviše rad.“

Polovinom augusta Nezira će potpisati ugovor o obnovi kuće, a četrvrtu zimu po povratku, dočekaće u svom obnovljenom domu:

„Ako Bog da, nadam se. I pozivam sve moje koji su mi pomogli, koji su mi došli, ne znam imena, zaboravila sam, ali molila bih da mi dođu. Bujrum, dobrodošli kad bude sljeme, da se izgrlimo i da, ako ne mogu drugačije, makar da se izgrlimo i da im kažem „hvala“. Ako mogu nešto im učiniti, ja bih rado, ali mogu se makar zahvaljivati gdje me god čuje ko i dokle god idem. Bila u ovom ili drugom gradu, sve ću pričati mome narodu: to je nezaboravno. Nikad neću zaboraviti. A ne mogu zaboraviti ko me je izvrijeđao, ko me maltretirao. I to ne mogu zaboraviti, jer dobro se pamti, a zlo se pamti još duže. Tako, svima bih se zahvalila, ali ovi zadnji što su mi došli... Ne znam ja od koga je krenulo... Sve je to božja sudbina. Odmah su me sutradan pozvali, papire sam predala, potpisala, i rahat radim. Ustanem u četiri, legnem u 12, u jedan, ustanem u četiri, radim, radim, i volja mi je i želja da mi djeca imaju gdje doći, unukice moje. Hvala im svima! Ko me čuje, hvala mu, i ko me ne čuje, srešćemo se nekad pa ćemo reći „hvala“.“

Nezirina kuća je tik pored seoskog puta. I sada rado primi svakog gosta, a kad joj se obnovi dom, s još više radosti će ugostiti svakog prolaznika jer će ga imati gdje primiti.

Slobodna Evropa

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba