Fildžan viška - BiH Internet mreža za promociju tolerancije i prijateljstva

Studenti sa Balkana žele pomirenje i ulazak u EU

Rezultati ankete koja je provedena među studentima iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Makedonije pokazala je da ovi mladi ljudi vjeruju u bolju budućnost svojih zemalja.

Kako navodi Examiner, oni su kao nikada do sada pokazali veliki optimizam za izgradnju mira između različitih etničkih grupa na Balkanu te su izrazili želju da njihove zemlje napokon postanu dio Evropske unije.

Na Balkanu postoji izreka da uvijek poslije kiše dolazi sunce, a sunce u ovom slučaju su studenti sa tih prostora. Oni vjeruju da je mračni period neslaganja među balkanskim zemljama napokon iz njih te tvrde da će budućnost donijeti mir i prosperitet. Evo šta pokazuju statistike.

U Srbiji oko 90 posto studenta je izjavilo da 'rat sa susjednim zemljama više nikada neće biti izbor njegih građana'. Čak 95 posto mladih iz te zemlje podržava ulazak Srbije u Evropsku uniju i čvrsto vjeruju da bi ulaskom u EU svi balkanski etnički problemi nestali. Oni također vjeruju u procvat ekonomije na Balkanu.

U Albaniji 97 posto studenata podržava mirno rješavanje problema sa Kosovom, Crnom Gorom i Makedonijom. Podrška pridruživanju porodici zemlja Evropske unije je stopostotna.

U Bosni i Hercegovini 85 posto studenta je za mirno rješavanje svih sporova koje ova država ima sa Srbijom, a 93 posto ispitanih podržava članstvo BiH u Evropskoj uniji.

Na Kosovu 85 posto njih protivi se ratu sa Srbijom, a njihov izbor je mirno rješavanje konflikata. 93 posto njih se zalaže za ulazak Kosova u Evropsku uniju, a 100 posto za nezavisnost Kosova.

U Makedoniji su rezultati ankete pokazali da je postoji stopostotna podrška miru između različitih etničkih grupa, kao i podrška ulasku u EU.

Izgleda da nova generacija očekuje neke bolje dane za cijeli region. Njihove najveće želje su mir, napredak ekonomije i stvaranje novih prilike, kao i da jednog dana cijeli Balkan se pridruži EU.

U istraživanju koje je provedeno tokom septembra učestvovalo je oko 1.000 studenta.

(Sarajevo-x.com)

Za mjesec počinje obnova hrama u Mostaru

MOSTAR - Za desetak dana trebalo bi da počne obnova u ratu porušene saborne crkve Svete trojice u mjestu Bjelave, kod Mostara.

Ovo je istaknuto jučer tokom potpisivanja ugovora o izgradnji saborne crkve između Srpske pravoslavne crkve i izvođača radova, konzorcija G3.

U ime Srpske pravoslavne crkve ugovor je potpisao mostarski paroh Radivoje Krulj s direktorom tvrtke "Gemax" d.o.o. Beograd Đorđom Anteljom, direktorom tvrtke "Građenje" a.d. Sarajevo Zoranom Popićem i direktorom tvrtke "Porobić" Božom Porobićem.

Vrijednost ugovora iznosi 8.017.182,55 KM, a rok izvođenja radova je tri godine. Vladika Grigorije, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, kazao je kako pravoslavci u Mostaru imaju kulturno, historijsko i religijsko mjesto te da žele živjeti zajedno s Bošnjacima i Hrvatima.

''Nadam se kako će, prema predviđenom roku, za tri godine biti završena izgradnja crkve. Ako bude potrebno mi ćemo prodavati kuće u eparhiji kako bismo napravili crkvu'', rekao je vladika Grigorije govoreći o zatvaranju financijske konstrukcije za obnovu hrama.

Mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić je izrazio nadu da će saborna crkva ponovo krasiti grad kao što ga je prije krasila.

''Iznimno sam sretan što će se početi s obnovom ovog hrama, koji je bio jedan od najljepših na Balkanu'', rekao je Bešlić.

Inače, prva faza podrazumijeva građevinski dio obnove samog hrama, druga faza interijer hrama dok treća podrazumijeva izgradnju kompleksa oko hrama s prilazima i velikom kamenom kapijom.

Relativno dug period za obnovu je potreban jer će crkva biti obnavljana istim građevinskim metodama kao i kad je građena sredinom 19. stoljeća.

Podsjećamo, saborna crkva u Mostaru srušena je tijekom rata 1992. godine, a građena je u razdoblju od 1863. do 1873. godine.

Autor: J. Gudelj

Nezavisne novine

Katoličkoj crkvi vraćena župna kuća

DOBOJ - Simboličnom predajom ključeva monsinjoru Peri Sudaru, pomoćnom biskupu Vrhbosanske nadbiskupije, opština Doboj vratila je u posjed župnu kuću rimokatoličkoj župi Presvetog srca Isusova u Doboju.

Župna kuća, koja je do 1946. godine bila vlasništvo Katoličke crkve, donedavno je služila za potrebe bivšeg Ministarstva odbrane, a odlukom Vlade RS ustupljena je opštini Doboj na korištenje.

"Mislim da je ovaj čin ispravak jednog dijela povijesne nepravde koja je nanesena Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu u Doboju. Ovo je znak nekih drugačijih, novih i boljih vremena i uvjeta za sve nas u ovome gradu", kazao je Josip Senjak, dobojski župnik.

Obren Petrović, načelnik Doboja, kazao je da je njegova želja da se tu napravi hrvatski kulturni centar.

"Srećan sam što svojim primjerom pokazujemo da hrvatska zajednica ima svoje mjesto u ovom gradu", rekao je Petrović.

Prema riječima župnika Senjaka, planirano je da u objekat koji se nalazi u neposrednoj blizini crkve presvetog srca Isusova u strogom centru grada budu smještene katoličke i hrvatske institucije.

"Mi imamo u župi nekoliko zborova, Hrvatsko kulturno društvo 'Napredak' također djeluje u Doboju, planiramo i čitaonicu, to će biti ne samo za Hrvate katolike, nego na korist i za druge", naveo je Senjak.

Povodom izlaska knjige "110 godina župe Doboj" i povratka časnih sestara u Doboj od 26. septembra do 4. oktobra održava se manifestacija "Dani sjećanja, molitve i radosti".

Promocija knjige koju je priredio župnik Senjak održana je u subotu veče, a prema riječima monsinjora Sudara, koji je recenzent, ovo djelo nadilazi područje Doboja i svojim refleksijama obuhvata cijelu BiH.

"Meni se čini da bi se nakon čitanja ova knjiga dala sažeti u konstataciju da ovdje nije moguć život i preživljavanje, niti bolja vremena bez istine, da istina kakva god bila ubija ako ne izazove osjećaj za oproštenje, a oproštenje bez istine se može pretvoriti u isto nešto opasno", kaže Sudar.

U župi Doboj, koja osim grada i nekoliko prigradskih naselja obuhvata Gračanicu, Makljenovac i Prisade, u FBiH trenutno živi oko 700 vjernika od oko 4.000 koliko ih je živjelo do 1992. godine.

Od 1. oktobra o starim i nemoćnim župljanima brinuće se tri časne sestre koje se vraćaju u Doboj.

"Naše sestre su došle 1942. godine prvi put u Doboj, u studenom, a 1949. godine su bile prognane sa ovog područja. Ponovno su se vratile 1975. godine, nažalost i po drugi put su morale napustiti ovu kuću. Nakon dugog vremena uspjele smo našu kuću popraviti i sestre se konačno vraćaju", izjavila je sestra Marina Piljić, provincijalna glavarica sestara služavki maloga Isusa sarajevske provincije.

Autor: Sanja Čakarević

Nezavisne novine

Mrkonjić Grad primjer suživota

Selo Baljvine na području opštine Mrkonjić Grad primjer je suživota i dobrih komšijskih odnosa Bošnjaka i Srba.

Na entitetskoj granici BiH nalazi se selo Baljvine, vjerovatno jedino mjesto u kojem komšije nije posvađao niti jedan od nebrojenih ratova, pa tako ni ovaj posljednji. Kažu da danas, kao i stotinama godina unazad, u Baljvinama složno žive Bošnjaci i Srbi.

Na entitetskoj granici BiH nalazi se selo Baljvine, vjerovatno jedino mjesto u kojem komšije nije posvađao niti jedan od nebrojenih ratova.

A sve je jednostavno jer su Baljvanci i u najgorim vremenima samo bili ono što su trebali biti: ljudi – posvjedočio nam je u svojoj priči Mešić Sabit iz Baljvina. Prema njegovim riječima, u selu ima oko 180 povratnika Bošnjaka:

„Uglavnom se bavimo poljoprivredom pošto smo na birou. Ja sam lično, uz pomoć načelnika opštine, pokrenuo mljekaru gore. Narod se bori. Mlijeko ide redovno, a pomoći bi, normalno, trebalo. U kravama, u mašinama. Povratnicima je to jedini izvor prihoda. Ima ih i sa troje i četvero djece. Voda je najveći problem u selu. I školski prevoz. Nafta poskupljuje, a mi smo odvojeni. Djeca idu do petog razreda u Baljvine, a poslije petog idu u Bjelajce. Prvih četvero je prošle godine krenulo u srednju školu. Pojedini idu u Banjaluku, Bugojno. Da imamo redovni prevoz vjerovatno bi sva naša djeca, nas koji tu živimo, išla u Mrkonjić Grad u srednju školu. Da, voda i taj dječji prevoz su najveći problemi. Vidjećemo. Tražićemo. Dogovaraćemo se. Uglavnom se slažemo sa komšijama.“

RSE: Kažu da je posebna priča ovo u Baljvinama što se tiče međunacionalnih odnosa.

Sabit: «Više se slažu Srbi i Muslimani međusobno nego rođaci iste nacionalnosti. Niko nikome ružnu riječ neće reći. Djeca igraju svaki dan nogomet kod škole - asfaltiran je stadion uz pomoć opštine. Idu zajedno u školu, zajedno sjede. Odlazimo jedni drugima, po kućama».

Autor: Slavica Pijetlović

Slobodna Evropa

Poljaci u BiH - Čuvari vlastitog identiteta

Poljaci u BiH nisu mnogobrojni ali su organizovani u četiri udruženja u svim krajevima BiH (Sarajevo, Banjaluka, Mostar i Zenica). Procjenjuje se da u BiH ima oko 1.000 Poljaka.

Poljaci su zajedno sa većinom ostalih pripadnika nacionalnih manjina naselili pusta područija na prostoru šire banjalučke regije prije više od stotinu godina. Austrougarske vlasti dovele su u tom periodu veliki broj Poljaka iako tačan broj niko ne zna.

Djed i baka Ivanke Ćelavić iz Banjaluke došli su tada iz Poljske zajedno sa većinom doseljenika krajem 19. vjeka: „ Tu se rodila moja mama, moji ujaci i tetke i nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine oni su otišli nazad. Mama, dva ujaka i dvije tetke su ostali.“

Slabe veze sa maticom

Ivanka je matičnu zemlju upoznala tek prije nekoliko godina. Priznaje da nije vješta u pripremi nacionalne kuhinje ali isto tako otkriva da je njena majka u tome bila i više nego vješta: „ Moja majka je znala pripremati neka tradicionalna jela. Međutim, udajom za mog tatu, Bosanca, to se nije više spremalo. Ali kažu svi, koji su je poznavali, da je bila izvrsna kuharica. Donijela je mnogo štošta u tatinu porodicu.“

U BiH je, prema nepotpunim podacima, nešto više od hiljadu Poljaka. Organizovani su u četiri udruženja u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci i Zenici, mada između njih nema zavidne saradnje. Udruženje Poljaka u Banjaluci broji 118 članova a svakog prvog utorka u mjesecu članovu udruženja druže se u okviru Kluba nacionalnih manjina. Jedan od njih je i Darko Kovč čiji je otac porijeklom Poljak. Iako planira da otputuje na studij u Poljsku, kaže da su rodbinske veze odavno prekinute: „ Saznao sam da sam Poljak prije pet godina. Ne znaš šta si i na kraju saznaš šta si. Eto super... Tata nije ostao u vezi sa rodbinom...oni su se vratili u Poljsku.“

Veze se obnavljaju

Ipak tokom posjete Poljskoj sa Kulturno umjetničkim društvom „Pelagićevo“ iz Banjaluke, Darko je slučajno upoznao rođake sa kojima je i danas u kontaktu: „ Ja sam svoju rodbinu upoznao sasvim slučajno. Čujemo se preko interneta. Sklop slučajnosti je doveo do toga da smo se upoznali, da je jedna poljakinja znala moju familiju i onda smo mi to razglasili i upoznao sam svoje bližnje rođake...“

Iako nijedan Poljak nije ušao u gradsku vlast Banjaluke, niti je prema saznanjima članova udruženja ikada bio na nekoj višoj funkciji u BiH, ima i onih čije je ime ostalo zapamćeno. Jedan od njih je Artur Burda, osnivač i prvi predsjednik Rotary kluba. 1936. godine proglašen je počasnim konzulom Poljske u Kraljevini Jugoslaviji. Banjalučko udruženje trenutno radi na animiranju novih članova, pripadnika Poljaka, njihovih potomaka ali i drugih pripadnika naroda koji žive u BiH u cilju njegovanja i čuvanja porijekla nacionalog identiteta.

Autor: Dragan Maksimović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Deutsche Welle

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba