POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Osimova bajka

 

Kada bi se danas političari iz regiona ugledali na fudbalske radnike koji težak hleb od devet kora zarađuju u pečalbi, sigurno je da bi nam svima bilo bolje. Svakodnevno se sa RTS-a ili HRT-a čuje kako su među bivšim republikama trenutno gori odnosi nego ikada i da politička elita koči napredak, brani lične interese koji verovatno ni istim tim „vođama“ nisu jasni i sl.

S druge strane, u udarnim terminima Lige šampiona ili u samim utakmicama reprezentacije Srbije, Hrvatske ili Bosne i Hercegovine vidimo igrače iz tih zemalja koji nadigravaju pola Evrope i na neki čudan način postajemo ponosni na njih, iako se ne prezivaju na ić, ski ili ov. Tog trenutka svi su oni naši „jugovići“.

 

Jedan od očeva takve škole, legendarni i veliki Ivica Osim, ovih dana uzburkao je javnost u regionu zanimljivim izjavama o zajedničkoj ligi, ali i fudbalskom stilu, šmeku i načinu savladavanja protivnika. Baš taj Osim je pre dve decenije i ustoličio takve karakteristike i usadio ih u buduće generacije. Nenametljiv i nepretenciozan, Švaba je na Svetskom prvenstvu 1990. u Italiji pokazao kako se igra protiv najjačih. Postoji i poznati mit koji govori o tome da se velika SFRJ i ne bi (tako brzo) raspala da su Hadžibegić i Brnović pogodili penale protiv Argentine i da su Osimova „deca“ prošla „gaučose“ u četvrtfinalu Mondijala u Italiji. Usledile su ratne godine koje su dovele do razdvajanja na skoro svakom polju, ali su fudbaleri opet bili ispred vremena. Prijateljstvo Mijatovića i Šukera, Savićevića i Bobana ili Srne i Duljaja, sve je nadjačalo i pokazalo kojim putem treba ići.

U trenutku kada se regionalni lideri prepucavaju kako bi neznatno povećali broj simpatizera, „fudbalski šmekeri“ poput pomenutog Osima konstantno pozivaju na jedinstvo, žaleći za vremenima kada nije bilo važno ko je Srbin, Hrvat ili Bosanac, već ko je kakav čovek. Možda je krajnje vreme da se svi više ugledamo na Švabu, Ćiru, Antaru nego na one koji „brane naše interese“.

 

Danas

 

Beogradski azil otpisanih zagrebačkih glumaca

 

Akademiju umetnosti svake godine upiše deset Hrvata, a predaju im Mirjana Karanović i režiser Titova sprovoda

Na njoj glumu predaje glumačka diva ovih prostora Mirjana Karanović i slavni Predrag Peca Ejdus. Televizijsku režiju drži Moma Martinović, veteran koji je režirao Titov sprovod, sarajevske Zimske olimpijske igre i zagrebačku Univerzijadu. Filmsku režiju vodio je Sava Mrmak, vizionar koji je s Antonom Martijem godinama režirao popularnu Kviskoteku, i Slobodan Šijan, autor besmrtnih komedija “Ko to tamo peva” i “Maratonci trče počasni krug”.

 

Privatna Akademija umetnosti (koju cijeli svijet još uvijek zove Akademija Braće Karić jer je donedavno bila registrirana pri istoimenom “univerzitetu” medijskih mogula Karić) okupila je imena kojima se dive svi koji su rasli uz ex-jugoslavensku kinematografiju. Ne čudi, stoga, što se na spomenutu adresu svake godine upute deseci studenata iz Hrvatske; neki jer su impresionirani referencama, drugi jer nisu “upali” na domaćem terenu.

- Ma kakva braća Karić, ja sam direktor i vlasnik, Dušan Đoković - iz mobitela se začuo hrapavi glas, sličan zagrebačkom “ministru kulture” Ljuštini, pa na trenutak pomislih da sam zabunom birala krivog Duška.

- Kada sam je pokretao prije 15 godina, morao sam je registrirati na privatnom univerzitetu. Imali su ga Karići, jedini u zemlji Srbiji. U ime nekog nepisanog društvenog oportuniteta prvotnom imenu dodao sam ‘Braća Karić’. Svi je prozvaše Be-Ka akademija. I danas je tako zovu iako BK univerzitet više ni ne postoji. Kud sam išao ime mijenjati, tako mi i treba - raspričao se vlasnik Đoković koji, u maniri iskusnog biznismena, voli ugostiti novinare. Prvi kapital, kaže, stekao je prodajom obiteljskog nasljedstva i uz poslovne kredite. Sve ostalo raslo je kako je rastao posao uz studentske školarine.

Dušan Đoković, sin ravnatelja srpskih kazališnih kuća pri privatnom univerzitetu ‘Braća Karić’, osnovao je istoimenu Akademiju. Univerzitet se ugasio, a Akademija živi već 15 godina i jedini je umjetnički fakultet u Srbiji s bolonjskom akreditacijom

 

Zlato kralja Aleksandra

U sivo jutro kvasi nas dosadna, kontinentalna kiša dok tražimo velebnu zgradu u Nemanjinoj ulici u središtu grada koju je, kako će nam kasnije “istumačiti” Đoković, kralj Aleksandar I. Karađorđević dao sagraditi 1933. godine kao poklon beogradskim radnicima za kulturne potrebe. Nakon Drugoga svjetskog rata u nju useliše sindikati i kulturnoumjetnička društva, a danas se ondje raskomodila prva privatna umjetnička akademija. Šetajući starinskim hodnicima zanimljivih boja, prisjetismo se 300-tinjak kilograma zlata i silnih milijuna koje je kralj Aleksandar pohranio u nekom švicarskom sefu kojem navodno nitko ni dan danas ne zna šifru.

- Da nije štogod i ovdje sakrio - lupkamo po zidovima zgrade.

- Nije, nije - smije se Đoković - već bi ja to našao. ‘Ko se takvom ‘mirazu’ ne bi veselio.

Škola nikla iz inflacije

U njegovu kabinetu iznad masivnoga radnog stola visi portret Dušanova pokojnog oca Milana Đokovića, dramskog pisca, romansijera i ravnatelja beogradskih kazališnih kuća. Pored nje je ulje na platnu Narodnog pozorišta; “tu sam odrastao”, pucne Đoković prstima o pozlaćeni okvir. Ovu elitnu školu, kaže, otvorio je u najgorem ekonomskom trenutku 1995. godine kada je u Srbiji divljala inflacija. Te je godine, kaže, otvoreno 128 televizijskih i 360 radiostanica. Pojavila se potreba za glumcima, režiserima, dramaturzima...

 

Studijska godina košta četiri tisuće eura, što je, kaže, skupo prosječnom građaninu Srbije čija je plaća oko 380 eura. Jedna studijska godina dođe mu skoro kao godišnji prihod.

- Ipak, naši studenti nisu djeca tajkuna. Prije su dolazili ljudi s ušteđevinom, danas dižu kredite. Većina studenata dolazi izvan Beograda, iz zemalja u okruženju, dijaspora iz Švedske, Amerike... Đoković kaže da se na njegovu privatnu akademiju svake godine upiše stotinjak studenata na deset katedri: glumu, dramaturgiju, dizajn, filmsku i TV režiju, kameru, produkciju, montažu, fotografiju i industriju zabave. Od 50-ak prijavljenih kandidata, na glumu ih “upadne” 15.

- Svašta se priča. Da primamo sve kandidate zato što se fakultet plaća, da im podilazimo... ma nemojte. E, ne može upasti svatko. Tu se radi svaki dan od devet ujutro do osam navečer. Tko nije siguran da je to ono što želi, bolje mu je da se ne muči i ne troši starcima pare - poručuje Đoković.

 

Iako su njegovom Akademijom također prošla djeca poznatih glumaca i redatelja - Iva Štrljić, kći intendanta splitskog HNK Milana Štrljića diplomirala glumu, Čarna Manojlović, kći legendarnog Mikija Manojlovića režiju, Iskra Brajović, kći poznatog glumca Voje Brajovića, na četvrtoj je godini glume, a Dunja Kusturica, kći kontroverznog, svjetski poznatog redatelja na trećoj je godini dramaturgije - nepotizmu se, tvrdi Đoković, odupiru.

- Na državnom fakultetu glume u Beogradu upisaše sinove glumca Branka Plešea i legendarnog Čkalje i učiniše od njih invalide jer su ljudi potpuno netalentirani - energičan je Đoković.

 

‘Merilstripovska’ dekanica

 

Čekajući dekanicu Mirjanu Karanović čitamo zanimljivu anegdotu koju je stavila na internetsku stranicu Akademije:

“Prije par godina na prijemni ispit došla je djevojka pomalo specifičnog izgleda. Neki će reći da, prema nekakvim kriterijima fizičke ljepote, ona nije lijepa. Višak kilograma, primjetna anomalija lica. U životopisu je navela da je 11 puta bezuspješno pokušavala upisati glumu na raznim akademijama. Njezin me monolog na prijemnom oduševio. Nosila je neku strast. Kada je završila, pitala sam je zna li zašto je nitko do tada nije primio ni u jednu školu glume. Zbog izgleda, odgovorila je. Bila je u pravu. Pitala sam je li spremna boriti se s predrasudama koje će je zasigurno pratiti kao glumicu. Kimnula je. Primila sam je. Ona je bila jedan od mojih najboljih studenata. Vrijedna, maštovita, energična, ubrzo je postala pokretač cijele klase”.

Bilo je zadovoljstvo upoznati Karanovićku, glumačku divu koja rastura “merilstripovske” uloge. Kroz vrata zbornice ušla je energična žena, u crnim uskim hlačama, visokim čizmama i s kapom na glavi. Netko je napisao da Mirjana Karanović, uz talent i zdrav način života do kojeg drži, u posao unosi vojničku disciplinu. U posao je spadao i ovaj razgovor o Akademiji tako da nekakvom ćaskanju radi ćaskanja nije bilo mjesta.

- Na našoj Akademiji profesor mora biti aktivan i na filmu i u teatru, po tome se razlikujemo od mnogih. Suha prisutnost na nastavi nije dovoljna, kako to inače rade u arogantnim državnim institucijama u kojima se događa da režiju predaje profesor koji nije režirao ni jedan film - tumači Karanović koja je dosad s Akademije ispratila četiri generacije.

- Ne znam kako se radi na zagrebačkoj Akademiji. No općenito kada je o glumi riječ, način rada u Hrvatskoj i Srbiji se razlikuje. U glumi u Srbiji vlada veća sloboda, kreativnost i improvizacija. U Hrvatskoj se više poštuju autoriteti, redatelj, pisac... Glumac kao da je nivo ispod. Glumci iz Hrvatske žale mi se da su im kolege autistični na sceni, igraju samo za sebe. Rekla bih da vladaju pomalo zastarjela, kruta, ‘špreherska’ njemačka pravila. A pravi talent opire se svakom okviru, ja to ponavljam svojim studentima - tumači glumica koja je, kaže, prijemni ispit položila tek iz trećeg puta.

 

Niš i Novi Sad bez kina

 

Iz torbice je izvadila malo ogledalo i, ležerno popravljajući kapu i ruž za usne, primijetila da je “Hrvatska zrela za jednu privatnu glumačku akademiju”. Unatoč brojnim obvezama koje ima po čitavoj regiji, nije, kaže, angažirala agenta.

- Ne bi se taj puno omrsio mojim honorarima - balkanska Meryl Streep nasmijala se na odlasku.

Đokovićeva Akademija smještena je na tri lokacije u gradu, prostor ukupno broji dvije i pol tisuće kvadrata. Za sada je jedini umjetnički fakultet u Srbiji koji je dobio bolonjsku akreditaciju.

- Državni Fakultet dramskih umetnosti ili FDU, kako ga zovemo, dobio je akreditaciju za samo tri od deset katedri koje imaju. Mrze me zbog toga - priča Đoković.

Akademijina “kuća filma” u kojoj se predaju televizijska i filmska režija, montaža i obrada tona na drugoj je lokaciji. Dok milimo u gradskoj gužvi, Đoković tumači da se teatar u Srbiji solidno drži, ali kino publika, kaže, više ne postoji.

- U ovom trenutku kod nas imate gradova koji nemaju ni kino, evo Niš i Novi Sad, dva najveća grada nakon Beograda. Televizija je potpuno zasitila tržište.

U rustikalnoj kući u kojoj su nekad bili socijalistički magazini i štale za konje prve ruske ambasade danas se nalaze televizijski studiji Akademije s poprilično skupim igračkama: reflektori od tri tisuće eura, kamere od oko pet tisuća eura, reportažna kola od sto tisuća eura... Studentima smo upali na sat.

- Upoznajte televizijskog režisera Momu Martinovića - kaže Đoković, pokazujući prema postarijem gospodinu koji je sjedio za katedrom.

- Čovjek je režirao Titov sprovod. Godinama je radio na ondašnjoj TV Beograd, kod nas predaje ‘Program uživo’. Momo, koliko si godina bio na televiziji - okrene se prema profesoru.

 

122 dana čekali da Tito umre

- Ne znam. Što sve nisam režirao, silne olimpijade, Univerzijadu u Zagrebu s pokojnim kolegom Borisom Mutićem. Najteže mi je bilo Tita da sahranim, au, sto dana sam ga sahranjivo. Radio sam sa 44 kamere, deset reportažnih kola... Bio je to najveći projekt nekadašnjeg JRT-a, 1836 ljudi trebalo je iskordinirati, nije bilo mobitela... 42 zemlje kupile su direktan prijenos. 122 dana čekali smo da Tito umre, spavali nismo, ni jedan event na ovim prostorima tehnički nije bio zahtjevniji. U jednom sam trenutku htio odustati - zagledao se profesor Martinović u prozorsko staklo po kojem su lupkale kišne kapi.

 

U sobi za filmsku režiju zatekli smo osebujnog režisera Milutina Petrovića koji je s Čarnom Manojlović držao sat studentima prve godine.

- ...Izreka da nitko nije prorok u svom selu krije i značenje da će dotično mjesto ostati selendra dokle god svoje sugrađane smatraš nesposobnima da budu proroci. Vanzemaljci tako uvijek slijeću u Ameriku, a domaćica iz Kumodraža nema nikakvu šansu da je odvedu u leteći tanjur. Sve kulture koje to nisu shvatile ostale su seljačke - iznio je Petrović i s rukama u zraku dodao da se “ograđuje od toga što je njegova kći otišla na Severinin koncert; uz njega je, naime, odrastala na Ramonesima”.

Otišli smo na sat Predraga Ejdusa. Na njegovu stolu ispijena šalica kave, polupuna pepeljara, cigarete Kent, meko pakovanje, i kopirana knjiga “Stilske vježbe” Raymonda Queneaua.

 

- Dušo, ti si u frizerskom salonu, sanjaš o sebi... Lascivna si, imaš malo veće dijelove tijela kao na primjer nos - pojašnjava slavni Peca Ejdus burlesku koja desetljećima oduševljava publiku.

- Glumčina - šapnula nam je 27-godišnja Zagrepčanka Irma Milović koja je tri puta pokušavala upisati zagrebačku Akademiju. Radila je lutkarske predstave s Mariom Kovačem, pohađala glumu u Studiju Kubus koji vodi genijalna Simona Dimitrov Palatinuš i na koncu bila prva na prijemnom na ovoj Akademiji.

- I padovi u Zagrebu su veliko iskustvo. Sretna sam što sam ovdje, super je na BK akademiji - zaključuje Irma.

 

Autor: Sandra Bolanča

 

Jutarnji list

 

Zajednička kandidatura stećaka za svjetsku baštinu

 

SARAJEVO - Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora zajednički će nominirati stećke iz sve četiri države za UNESCO-ovu listu svjetskog nasljeđa.

Ministri četiri zemlje jučer su se potpisivanjem pisma namjere u Sarajevu obavezali da će uraditi zajednički nominacijski dokument i plan za kandidaturu stećaka.

Ovih srednjovijekovnih nadgrobnih spomenika najviše je registrirano u BiH, njih 66.000, oko 4.000 na području Hrvatske, više od 2.000 u Srbiji, te blizu 3.000 u Crnoj Gori.

"Radili smo godinu dana da bi došli do čina potpisivanja pisma namjere i zahvaljujući razumijevanju i interesovanju svih ministara kulture u regiji danas smo potvrdili našu spremnost da uspostavimo međuregionalnu saradnju na ovome važnom projektu", rekao je Sredoje Nović, ministar civilnih poslova BiH i predsjedavajući Komisije za suradnju sa UNESCO-om u BiH.

Osim, njega pismo namjere su potpisali ministri kulture Srbije Nebojša Bradić, Hrvatske Božo Biškupić i Crne Gore Branislav Mićunović.

Države su se, kako je istakao Nović, obavezale da u najkraćem mogućem roku oforme ekspertne timove koji će raditi na nominacijskom dokumentu.

"Ove četiri države s prostora bivše Jugoslavije prvi put samoincijativno sarađuju na jednom važnom projektu. Nominacija stećaka na UNESCO-ovu listu svjetskog kulturnog nasljeđa sigurno jeste najveća kulturna saradnja. Ovu saradnju UNESCO pozdravlja i sigurno će pružiti maksimalnu podršku u konačnoj realizaciji ovog projekta", rekao je Nović.

Srbijanski ministar kulture ocijenio je da je ovo važan regionalni projekat i da se na tom prostoru prepliću brojne kulture i civilizacije.

"To je ono što nas sve zajedno ohrabruje, jer mislim da će ovo biti jedan od zajedničkih projekata, te da će uslediti novi", rekao je Bradić.

Prema njegovim riječima, ova saradnja može biti podstrek i za brojne druge institucije i pojedince da čvršće sarađuju.

"Uveren sam da ćemo svi zajedno imati razloga da se radujemo da spomenici srednjovekovne kulture budu upisani u UNESCO-ovu listu kulturne baštine, tako da svaka od zemalja može da doda svojoj listi spomenika još jedan spomenik. Srbiji će ovo biti sedmi", rekao je Bradić.

Božo Biškupić naglasio je da je kultura stećaka prešla sve političke granice i da je na taj način kultura stećaka postala sastavnim dijelom nacionalnih kultura, i Hrvatske, i Srbije, i BiH, i Crne Gore.

"Zbog toga je zajednički upis na listu UNESCO-a u stvari i paradigma onoga što UNESCO propagira, a to je da se ovi međudržavni fenomeni, koji su zajednički, zajedno upisuju na listu", rekao je Biškupić i napomenuo da Hrvatska ima sedam lokaliteta upisanih na listu UNESCO-a.

"Kada je riječ o kulturnoj baštini, mi nju nismo naslijedili, mi smo nju posudili od budućih generacija", rekao je Biškupić.

 

Crnogorski ministar kulture kazao je da je potpisivanje pisma namjere doživio kao početak nove ere u saradnji četiri zemlje.

"Ovo je prvi dokumenat koji zajednički poptisujemo i nadam se da ćemo ovo nastaviti. Učinićemo sve da budemo dobri partneri u ovome važnom poslu, jer time se predstavljamo svijetu i preko tog projekta naše zemlje upoznat će svi", rekao je Mićunović.

Autor: Mirsada Lingo

 

Nezavisne novine

 

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška