POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Alen Glavović, Trebinjac s dva rođendana

 

Znate li šta znači spasiti nečiji život?... E, Srđan je to uradio

 

Kako su samo bili beščasni ljudi, ako se ljudima mogu nazvati, oni što su šakama, nogama i kundacima ubili Srđana Aleksića, Trebinjca, koji je u ludilu rata, kao vojnik Republike Srpske, od smrti spasio sugrađanina i Bošnjaka Alena Glavovića. Alena je spasio, sebe nije. Glavović je danas u Švedskoj i s bolom se sjeća svakog trenutka i detalja tog kobnog 21. januara 1993. godine

 

Piše: Ekrem Tinjak

 

Alen Glavović je rođen u Trebinju, dva puta! Prvi put, biološki, 25. maja 1970. godine, a drugi put, 21. januara 1993. godine kada mu je glavu, od pijanih kabadahija, naoružanih i puškama i noževima, spasio, istinski planetarni heroj Srđan Aleksić!
Danas Glavović, ili Aci, kako su ga zvali u Trebinju, živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. Svaki dan pomisli kako ne bi bio živ da nije bilo Aleksića. I, u sebi, zbog svega, Srđanu duboko zahvaljuje i žali što tu zahvalnost ne može podijeliti s njim.
- I to će biti tako dok sam živ. Znate li šta znači spasiti nečiji život?... E, Srđan je to uradio – kaže Glavović.

 

Bilo je lijepo u Trebinju

 

Lako je prepričati šta se desilo tog 21.januara sada već daleke 1993.godine. Ali, nije se lako, napominje Glavović, braniti od slika toga dana. I on se od njih brani evo već 16 godina. Svakodnevno.
- Bilo je lijepo živjeti u Trebinju – započinje Alen uvertiru za zlo o kojem će pričati:
- Ali, kada je počeo rat od lijepog nije ostalo ništa. Baš ništa. Nad Trebinje, kao i nad cijelu BiH, nadvilo se crnilo.
Ipak, Alen ostaje u gradu u kojem je rođen, jer nije mogao izaći iz njega. Nisu mu dali, oni koji su određivali cijenu svega, pa i ljudskog života. 
- Srđana sam poznavao i od prija rata – veli Glavović.

Objašnjava kako su pred sami rat jedno vrijeme obojica bili spasioci na trebinjskom gradskom bazenu. Taj zajednički rad, dodatno, je učvrstio njihovo dotadašnje poznanstvo. Srđan je tada bio državni juniorski rekorder u plivanju i član plivačkog kluba Leotar.
- Bili smo gradska raja – konstantira Glavović.
Njemu, Alenu, život nije bio naklonjen. Pred sami rat zatekao se u uniformi JNA. Kao mladi nedozreli čovjek, pod presijom propagande, branio je svoje od svojih. Pod tim bremenom teško je ranjen na početku 1992.godine.

- Ranjen sam u nogu, u pluća, u lijevu ruku i nemam pola jednog prsta. Danas pokušavam da ostvarim pravo na penziju, invalidninu, bilo šta. Još nisam izašao pred tu vojnu komisiju. Čekam poziv. Rekli su da će me zvati. Ali mislim da neću ništa dobiti, jer me previše muštraju, mada imam papire i o ranjavanu i o ležanju u bolnici – priča Glavović.
Čini se kao da odgađa trenutak početka priče o svom najtežem, najsretnijem i najtužnijem danu. I počinje.
Tačno se sjeća da je, tog januara, bilo dva sata i trideset minuta poslije podne. Bio je u butiku u kojem je radio da bi preživio. Baš u to vrijeme stigla mu je iznenadna narudžba.
- Moj prijatelj Nenad Bokić, tada konobar u jednom kafiću, naručio je patike, čarape i Levis 501. S polica sam uzeo naručene stvari i krenuo ka kafiću s namjerom da mu ih prodam – sjeća se Glavović.

 

Gdje ti je Alija?

 

Alen je ušao u kafić. Sjeo je za šank. Za šankom su bila dvojica vojnih policajaca, već vidno pripiti. Glavović kaže da su se prezivali Supić i Milošević. Njihovih imena se ne sjeća.
Za šankom mu je zbog njih bilo neugodno, pa se prebacio do stola, gdje mu se pridružila konobarica, njegova prijateljica, Ana Kurtović. Ali,...
- Oni su prišli stolu i osorno mi se obratili uz riječi: Pokaži ličnu kartu! – kaže Glavović.

Alen se usprotivio toj drskosti i nije im je odmah dao. Nešto u njemu nije mu dalo da se odmah preda hirovima pijanih policajaca.
- Spucali su mi dvije šamarčine. Teške. I, morao sam dati ličnu kartu – govori Glavović.
Kada su vidjeli njegovo ime i prezime, onako pijani i zapjenjeni, glasno su počeli da provociraju upirući prstom u njega.
- Gdje ti je Alija Izetbegović, jebo te on?, pitali su me urlajući. Rekao sam da je on u Sarajevu, a ja sam u Trebinju i da nemam nikave veze s njim. A onda su  pitali, opet pokazujući prstom: Gdje si na ratištu, gdje si bio...? – prisjeća se Glavović mučne scene.

Kaže da im je mirno, koliko se moglo u tom trenutku, rekao kako je teško ranjen. To je bio znak Supiću da zagrne košulju i da kao u psihodeličnom filmu vrteći se u krug započne pokazivati svoje ožiljke urlajući: Ovo su rane, ovo su rane... Onda se, nenadano, smirio. Spustio je košulju. Laganim koracima prišao je stolu. Unio se Alenu u lice i hladnokrvno rekao: Ideš u Bileću u zatvor!
- Kažem, obojici: Ne bojim se ja zatvora. Radio sam u sudu kao kurir i znam šta je zatvor!I to je za ljude. To ih je izbilo iz cipela. Uperili su puške u mene i pred njihovim cijevima sam morao napustio kafanu – priča Glavović.

Pred kafanom, u bašči, sjedila je grupa vojnika. Među njima je bio i Srđan Aleksić.
- Kada me je vidio zaprepastio se. Pitao me je što me vode. Rekao sam: Ne znam. Ili zbog imena, ili zbog robe koju sam donio u kafić. On me je otrgnuo od njih i rekao mi: Aci, sjedi na moju stolicu – kaže Glavović.
Kako je to čuo, vojni policajac Supić je digao pušku prema Srđanu i zaprijetio mu da će ga ubiti k'o pseto. Glavović se prepao i za sebe i za druga, pa je ustao sa Srđanove stolice i krenuo prema stanici milicije u društvu Supića i Miloševića. Put do tamo je vodio preko gradske pijace. Tu su Glavoviću naredili da stane.

- Njih dvojica su krenula prema jednom rezervisti. Ime mu je bilo Dragan Kovač. Nešto su pričali, ja nisam čuo o čemu – sjeća se Glavović.
U jednom trenutku Kovač se obratio Glavoviću riječima: Momak, dođi 'vamo. Alen je prišao. Kovač ga je uhvatio za majicu.
- Ja sam od straha pao na zemlju. U tom trenutku, u blizini se parkirao žuti yugo. Iz njega su iskočila četvorica naoružanih rezervista, koje nisam poznavao. Trčeći su mi prišli s očitom namjerom da me tuku, da me ubiju... i počeli su, šakama, pa nogama...- tu Glavović malo zastaje.

 

Iščupao me je iz zvjerinjaka

 

Neki to zovu sudbinom, ali u trenutku kada su rezervisti tukli Glavovića, ponovo se pojavljuje Aleksić. Niko ne zna da li je pratio Glavovićeve tamničare ili je krenuo kući. Ali, nedvojbena činjenica je da se ponovo umiješao.

- Skočio je među njih. Hrabro, baš kakav je uvijek bio. Opet me iščupao iz tog zvjerinjaka. Ja sam počeo luđački da bježim. Od straha. Bez duše sam trčao prema starom gradu. Nisam se smio ni osvrnuti. Rezervisti su pobjesnili, pucali su za mnom i psovali. Srđan je ostao sam da se tuče i bori s njima – kaže Glavović.
Uplašen, izgubljen i zadihan Alen Glavović je banuo Srđanovom ocu Radetu na vrata i teško prozborio: Ubiše Srđana! Odmah su sjeli u Radetovo auto i došli na mjesto zločina.

- Srđan je ležao, već klinički mrtav i krvav. O, Bože. Prebacili smo ga u trebinjsku bolnicu – uzdiše Glavović.       
Srđan je bio jak i hrabar, i nema sumnje da bi u poštenoj i fer borbi svladao protivnike bez obzira što ih je bilo više. Ali, jedan od njih bio je karatista, koji ga je, kako to i priliči kukavicama, mučki, s leđa, pokosio teškim udarcem. Tako je oboren na pločnik, na kojem su ga bjesomučno tukli: nogama, šakama, kundacima,...sve dok nije klonuo. Pao je u komu i više se nikad nije probudio. Nakon šest dana (27.januara), prema propisima koji tako nalažu, ljekar Opšte bolnice u Trebinju doktor Stanko Buha morao je isključiti aparate na kojima je bio priključen Srđan Aleksić. Imao je tada 26.godina.

- Ja svake godine odem u Trebinje. Moja dužnost je posjetiti Srđanov grob. I svaki put odem do njegovog oca Radeta – kaže Glavović.
On se nikada neće zauvijek vratiti u Trebinje. Nema gdje, jer su mu oteli i stan. Četiri godine pokušava da ga vrati, ali mu lokalna administracija na razne načine to ne dozvoljava. Zato moli da to, kako kaže, stavimo u novine, neka bar svijet zna za nepravdu koja mu se, nakon svega, i dalje čini.  
Priznaje da je zadovoljan životom u Švdeskoj. Zaposlen je tako što pet sati dnevno, kako reče, čisti konturete, tako se kažu kancelarije na švedskom. 
- I nije mi ni teško. Zaradi se i može se živjeti. Ali teško je sjećanje. Na Srđana i na 21. januar 1993. godine – kaže Glavović.

 

Ubice i kazna

 

Krivci za smrt Srđana Aleksića dobili su mizerne kazne i danas slobodno šetaju Trebinjem. Jedan od četiri napadača poginuo je nekoliko mjeseci poslije ubistva Srđana Aleksića, na ratištu, a ostala trojica osuđena su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora.

Komentar advokata, kažu upućeni u sudski proces, koji je branio ubice Srđana Aleksića je bio: ko mu je kriv, kad je branio baliju. Dalibor Mergel, novinar srbijanskih Starčevačkih novina napisao je sljedeće u svom tesktu o Srđanu Aleksiću: Što više zaboravljamo Srđanovo junaštvo, sve se više pretvaramo u tog advokata. Pravi rodoljub je onaj čije srce je otvoreno za sve ljude. Pravi rodoljub bi uvek postupio kao Srđo, branio bi svog komšiju ne gledajući na to da li se on krsti ili se klanja...

 

Ulice Srđana Aleksića

 

Da se pita Alen Glavović, svaki grad na svijetu bi nosio ime Srđana Aleksića. Za sada ulice s njegovim imenom ima Sarajevo (nekadašnja ulica Velikih drveta u Općini Novi Grad) i jedan pasaž u Novom Sadu, iznad kojeg, na tabli, piše Prolaz Srđana Aleksića. Želju da ima ulicu s tim imenom izrazio je i grad Bihać, a u Trebinju je načelnik Dobroslav Ćuk obećao da će napraviti spomen- obilježje i fontanu u čast Srđana Aleksića. Do sada se to nije desilo. Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini.

 

Start

 

 

Ne mare za granicu

 

Stanovnici pograničnih gradova Brod i Slavonski Brod upućeni su jedni na druge i njihova svakodnevna saradnja za razliku od institucija je na zavidnom nivou, slažu se stanovnici ovih gradova.

Odnosi ova dva grada ili opštine našli su se u žiži javnosti poslije izjave koju je kasnije demantovao Mire Duspara, gradonačelnik Slavonskog Broda, a u kojoj je rekao da će tražiti izdvajanje Slavonskog Broda iz Hrvatske i njegovo pripajanje Brodu u RS.

Marinko Krpan iz Gradske uprave Slavonskog Broda kaže da je činjenica da su ljudi upućeni jedni na druge i da je komunikacija na takvoj razini svakodnevna, ali da je priča o izdvajanju iz Hrvatske neozbiljna.

"Institucionalna saradnja je nedavno pokrenuta, za razliku od međuljudske, koja je gotovo svakodnevna i prožima sve segmente života. Na institucionalnoj razini još ima prostora za saradnju i glavne aktivnosti se vode na ekološkoj problematici", kazao je Krpan.

Alen Kovač, policajac iz Slavonskog Broda, kaže da gotovo svakodnevno dolazi u Brod s druge strane rijeke Save i to pretežno u kupovinu, a nerijetko, kako kaže, i zbog druženja sa stanovnicima i prijateljima na drugoj obali.

"Dolazim u kupnju u RS jer je dosta jeftinije, a isplati se dolaziti svakodnevno. Većina stanovnika Slavonskog Broda odlazi preko granice zbog različitih potreba. Druženje među omladinom je intenzivno i vikendom tokom čitave noći granicu prelaze s obje strane", kazao je Kovač i dodao da je priča o ujedinjenju nerealna, ali da saradnju među institucijama svakako treba unapređivati.

Radnica hipermarketa koji se nalazi u RS kaže da za obične ljude granica ne postoji te da su kontakti među običnim ljudima, privrednicima i poljoprivrednicima svakodnevni.

"Granica za ljude ne postoji. Preko Save idemo najnormalnije, čak nam carinici koji su navikli na nas i ne traže dokumenta kada prelazimo granicu", kaže radnica Biljana.

Milovan Čerek, načelnik opštine Brod, kaže da su prijeratne navike stanovnika oba Broda, koji je silom prilika razdvojen, ostale, te da se dijalog svakim danom sve više poboljšava.

"Odavde ljudi odlaze na liječenje u Slavonski Brod jer imaju dosta bolju uslugu. Odande dolaze u kupovinu kod nas jer su cijene dosta niže. Privatno s obje strane rijeke Save ljudi se druže i sarađuju", kazao je Čerek i dodao da ljudi koji žive jedni pored drugih moraju da sarađuju u svim segmentima života.

On ističe da je saradnja između institucija dva Broda pokrenuta nedavno i to od strane ljudi koji rade pri Upravi grada Slavonski Brod vjerovatno zbog projekata prekogranične saradnje.

"Razni donatori insistiraju na prekograničnoj saradnji. Formirane su komisije koje rade na nekim manjim projektima, ali velikih projekata još nema. Iz Slavonskog Broda akcenat stavljaju na zagađenje iz Rafinerije nafte, ali to nije naš problem nego Rafinerije, tako da traba njima da se obrate", kazao je Čerek.

Čerek naglašava da su dosad realizovani manji projekti u vezi s lovom i ribolovom, te da prostora za unapređenje i te kako ima.

 

Autor: Uroš VUKIĆ

 

Nezavisne novine

 

 

 

'Ne daju nam mira jer u našem braku vide bratstvo i jedinstvo'

 

ZAGREB - Mostarski klub Abrašević izgleda kao bilo koje alternativno okupljalište mladih u Europi - opuštena atmosfera, cool glazba i jeftino pivo. A ipak, u Abrašević ulazite kao u obilježeni prostor, gotovo kao da idete na sastanak neke omražene sekte pa treba dobro promotriti je li vas tko vidio prije nego što šmugnete unutra.

Posjetitelj neupućen u mostarske prilike rekao bi vam da se klub nalazi u centru grada i da se tamo može naletjeti na dobar koncert te upoznati koga zanimljivoga, a domaći ljudi da je Abrašević na granici između muslimanskog i hrvatskog dijela grada, da tamo izlaze djeca iz mješovitih brakova i općenito sumnjivi tipovi koji žele oživjeti ''bratstvo i jedinstvo''.

"Jedino zajedničko Hrvatima i Muslimanima jest da mrze miješane brakove, jer ih i jedni i drugi smatraju izdajnicima. Nisu izabrali stranu, a sve i svi vas u ovom gradu tjeraju da se opredijelite'', kaže Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja.

Kada je 1992. počeo rat u Bosni i Hercegovini, Nino je imao osam godina, zanimale su ga Ninja kornjače i nije imao pojma tko je koje nacionalnosti. No, ubrzo ga je život naučio da je nacionalnost u Mostaru postala prva stvar na koju se gleda i da se ne treba miješati s drugom etničkom skupinom. Naročito ako se radi o Hrvatima i Bošnjacima.

Rat je multinacionalnu urbanu cjelinu Mostara podijelio na dva nacionalno gotovo isključiva grada - muslimanski istočni dio i zapadni hrvatski - omeđena jasnom iako nevidljivom granicom paralelnom s rijekom Neretvom.

"Mi koji živimo u mješovitim obiteljima možemo samo u sredinu, a u sredini je rijeka'', kaže Nino, gorko se smijući metafori koja bi značila da bi rijeka oprala grad od onih koji smetaju čistoj nacionalnoj podjeli između Bošnjaka i Hrvata.

Mostar je u Jugoslaviji bio poznat po velikom broju mješovitih brakova, jednako kao i Vukovar. Jugoslavenski melting pot koji se desetljećima gradio u Mostaru i Vukovaru brutalno je uništen ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Danas su ti gradovi bejruti Balkana.

 

Laž o stoljetnoj mržnji

 

''Ljudi koji danas sklapaju mješovite brakove u gradovima kao što su Vukovar i Mostar su heroji. To su ljudi koji su visoko samosvjesni, uspjeli su izgraditi jak osobni identitet unatoč pritisku kolektivnog identiteta i zaista umiju voljeti. Ali, takvih je jako malo'', kaže Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma, koja godinama radi na međuetničkom pomirenju u Vukovaru.

''Jedna od stvari koje čovjek shvati kada se nađe ovdje jesu strah i mržnja koje su puštene s uzice i u potpunosti zastrašujuće'', rekao je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u vrijeme dok je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini buktio prvi rat u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata.

Tezu o stoljetnoj etničkoj mržnji u Vukovaru i Mostaru demantiraju već i statistički podaci: sociološko istraživanje iz 1990. pokazuje da su Bosna i Hercegovina i potom Hrvatska bile jugoslavenske republike najtolerantnije prema različitim nacionalnostima. Na veću toleranciju znatno utječu mješoviti brakovi, društvena participacija i urbanost, zaključili su sociolozi. Sve su to bile karakteristike predratnih Vukovara i Mostara.

Brak je privatna stvar i politika nema veze s tim sklapaju li se brakovi između Bošnjaka i Hrvata ili ne. U Mostaru nitko ne prikuplja takve podatke, Ljubo Bešlić mostarski gradonačelnik

 

Porazna statistika

 

U Vukovaru su živjele 23 etničke skupine, bilo je 34 posto mješovitih brakova, 97 posto Srba imalo je bliske prijatelje među Hrvatima, a 84 posto Hrvata među Srbima. U Mostaru je živjelo dvadesetak različitih etničkih skupina, zajednički se slavio muslimanski Bajram, katolički Božić i pravoslavni Uskrs, a grad su predstavnici Roma proglasili najtolerantnijim u bivšoj Jugoslaviji.

"Etnička netrpeljivost nije prethodnica rata, već njegova posljedica'', kaže bez oklijevanja psihologinja Dinka Čorkalo Biruški sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja se godinama bavi istraživanjem procesa socijalne rekonstrukcije zajednica pogođenih ratom, posebno u Vukovaru. Profesionalno iskustvo pokazalo joj je da su međuetnička prijateljstva u Vukovaru bila veoma česta i intenzivna, da su se nastavljala generacijama i prerastala u rodbinske veze.

Što su ljudi više integrirani, više je nasilja potrebno za njihovo odvajanje, objašnjava američki antropolog Robert Hayden na predavanju ''War and Peace in Bosnia", održanom na Sveučilištu u Missouriju. Vukovar i Mostar tragično potvrđuju tu tezu: tisuće mrtvih, deseci tisuća raseljenih, stotine do danas nestalih.

Prema popisu stanovništva iz 1991., od ukupnog broja brakova u Mostaru mješovitih je bilo 10 posto. Godine 2000., pet godina nakon završetka rata između Hrvata i Bošnjaka, u Mostaru je ukupno sklopljeno 176 brakova. Među njima nema ni jednog jedinog bošnjačko-hrvatskog para. Radi se o gradu koji je te 2000. imao 104.764 stanovnika, 48 posto Hrvata, 47 posto Muslimana i 3 posto Srba, a takav je omjer zadržao do danas. Iako bi po omjeru stanovnika bile jednake šanse da vam bračni partner bude Bošnjak ili Hrvat, te se godine ''da, uzimam'' izgovaralo unutar iste etničke skupine. Samo su tri para bila druge nacionalnosti, ostala 173 su ili isključivo Bošnjaci ili isključivo Hrvati.

S godinama je ipak zabilježen skroman rast pa je tako 2004. godine sklopljeno 0,7 posto brakova između Bošnjaka i Hrvata, a 2008. godine 1,6 posto.

 

Svatovi u pratnji UN-a

 

Iako je politička, vjerska, administrativna i fizička podjela grada prouzročila brutalno kidanje društvenih veza, očito ima onih koji su i u takvoj situaciji odlučiti graditi najintimniju zajednicu dvoje ljudi ''s neprijateljem'' svoga naroda.

Među njima su Husein Oručević, Bošnjak, i Tanja Miletić Oručević, Hrvatica. Iako tvrde da znaju mnogo ljudi koji su u devedesetima drastično kažnjeni zato što su bili u mješovitom braku - ili smrću, ili zatvaranjem u logor ili barem gubitkom radnog mjesta - oni se nisu dali pokolebati.

Scenografija njihova vjenčanja bio je bombama razrušeni Mostar, a svatovi su iz zapadnog dijela grada na svadbu u istočni dio grada odlazili u pratnji UN-ovih mirovnjaka.

"Put koji smo odabrali nije bio jednostavan. Morali smo tražiti alternativna zaposlenja i stvarati alternativna mjesta na kojima ćemo se družiti", prisjeća se Husein Oručević, politolog i osnivač kluba Abrašević.

Njegova supruga, poznata kazališna redateljica Tanja Miletić Oručević, smatra da su miješani brakovi tema o kojoj se javno ne govori u Mostaru jer je takav brak destruktivan za politiku nacionalista koji su godinama na vlasti.

"Oni već gotovo dva desetljeća drže ljude u uvjerenju da je jedini način da prežive taj da se drže svog stada. Onaj tko uspijeva živjeti s nekim iz drugog stada, ruši njihov koncept'', objašnjava Tanja.

 

Ljudi s popisa

 

No u uredu gradonačelnika Mostara Ljube Bešlića smatraju da je brak privatna stvar i da politika nema veze s tim sklapaju li se brakovi između Bošnjaka i Hrvata ili ne. U Mostaru se samo nagađa koliko ima mješovitih brakova, jer nitko ne prikuplja takve podatke.

Alenka Ban, tridesetčetverogodišnja Bošnjakinja iz Mostara, ne smatra da je mješoviti brak u Mostaru privatna stvar dokle god je ona kao supruga Hrvata za Bošnjake izdajica, a za Hrvate simbol neprijatelja.

Kad je počeo hrvatsko-bošnjački rat, imala je 18 godina i s majkom i dvjema mlađim sestrama živjela je u zapadnom, pretežno hrvatskom dijelu grada. Tada ih je u svoj stan sklonio poznanik njezine mame, mostarski Hrvat i pripadnik hrvatske vojske.

"Čule smo da smo na nekakvom popisu, a ništa se dobro nije događalo ljudima s popisa: zatvarali su ih u logore, silovali i ubijali. Da nije bilo njega, normalnog čovjeka usred tog ludila, tko zna što bi bilo s nama", kaže.

Godinu dana kasnije su se vjenčali.

"Bezbroj puta sam zažalila zbog toga. Iako se dobro slažemo, mi nikamo ne pripadamo. Na zapadnoj strani ne vrijedim onoliko koliko vrijedi Hrvatica. Uzalud mi je i da se pokrstim i promijenim ime. A na istočnoj bi moj muž trpio'', ogorčena je.

Njihova kći, Ornela Ban, ima 14 godina i Hrvatica je. Pohađa hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se krsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ''i jedno i drugo'', na kraju sama kaže: ''Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.''

Ipak, u izvještaju što ga je u srpnju 2009. objavio International Crisis Group nazire se bar neka nada u normalizaciju odnosa.

 

Segregacija u školama

 

"Granicu između istočnog i zapadnog Mostara ovih je dana teže uočiti, no grad je i dalje posve podijeljen, doslovno dva grada žive jedan pored drugog. No, čak i to predstavlja napredak: stanovnici sada sigurno i lako prelaze s jedne strane na drugu", stoji u izvještaju.

Međutim, na podijeljenim stranama odrastaju djeca koja niti ne znaju kako izgleda cijeli grad u kojemu žive, a kamoli da bi se međusobno zabavljali. Oni idu u odvojene škole, na različita sveučilišta - bošnjačko ili hrvatsko - pa čak i u odvojene vrtiće. Mostarski vrtić otvoren za sve financira se inozemnim sredstvima i namijenjen je ponajprije djeci s posebnim potrebama, s kojima se integriraju i djeca iz mješovitih brakova.

"Najviše nas zabrinjava problem segregacije u školama", ocjenjuje i Caroline Revaud, specijalna predstavnica Vijeća Europe u Bosni.

Ključna stvar podjele među ljudima u Mostaru je strah, smatraju domaći i međunarodni stručnjaci: strah da izađu iz kolektivnog monoetničkog i monoreligijskog identiteta, strah da neće biti dobri muslimani ili katolici ako se miješaju jedni s drugima, da će izgubiti posao i socijalnu sigurnost.

''Kada se taj strah izgubi, onda će brak između Muslimana i Hrvata biti pitanje slobode izbora, a ne teret izbora. Tada će ljudi shvatiti da su mješoviti brakovi društvena kategorija koja svjedoči da se ovdje može normalno živjeti bez obzira na razlike'', kaže Marko Antonio Brkić, direktor Međureligijskog instituta u Sarajevu i predavač na (hrvatskom) Mostarskom sveučilištu.

"Uzmite jednog Hrvata i Srbina u predratnom Vukovaru i, ako nisu religiozni, vidjet ćete da između njih nema razlike u identitetu - imaju isti kulturološki mentalitet, istu tradiciju, govore istim jezikom, jedu istu hranu, istim vicevima se smiju, zanimaju ih iste stvari, dijele isti grad. Različitost je nametnuta, politički iskonstruirana'', kaže Srđan Šijaković, najmlađi hrvatski branitelj južnog ratišta, dok u pozadini trešti koncert lokalnog benda u baroknoj ruševini nekadašnjeg Radničkog doma u centru Vukovara. Zgradu su uništile neke od 7000 granata koliko ih je dnevno padalo na grad za vrijeme tromjesečne opsade srpske vojske 1991. Do danas nije obnovljena, kao što nije obnovljena ni međuetnička tolerancija Vukovaraca.

 

Hrabri ili ludi

 

Šijaković je Vukovarac i imao je 16 godina kada je 1991. umjesto u školu otišao u rat. Objašnjava isto ono što bi Mostarci mogli reći: početkom devedesetih našao se onaj mali postotak različitosti - nacionalnost - i onda se on potencirao kao najvažnija stvar koja je poništila svih 99 posto sličnosti.

''Ta se različitost napunila s pogrešnim značenjima, koja se mogu sažeti na to da nacionalni identitet znači da ako si Hrvat, onda mrziš Srbe, i obrnuto''. Unatoč iskustvu na ratištu koje mu je donijelo PTSP, Srđan nije usvojio lekciju mržnje. Oženio se Srpkinjom iz Vukovara i imaju malo dijete. Međusobno nemaju problema, ali drugi povremeno imaju s njima.

Hrvatsko-srpski brakovi poput njihova i dalje su rijetkost. Godine 1998. činili su 5 posto od ukupnog broja brakova u gradu, 2003. tek 1,5 posto, a 2008. ipak 8 posto.

"Ni danas ne znam jesmo li bili hrabri ili ludi", kaže Dijana Antunović Lazić za sebe i svoga muža Sinišu. Oboje su Vukovarci, ona je Hrvatica, on Srbin, i kada su za vrijeme rata u Vukovaru roditeljima rekli da namjeravaju živjeti zajedno, bio je to veliki šok.

''Zamjerali su nam što baš moramo biti s pripadnikom neprijateljskog naroda dok ljudi svakodnevno ginu. Mislim da ih je najviše opterećivalo što će drugi reći.''

Vjenčali su se 1994. "Bile su to teške godine, mnogi s nama nisu htjeli razgovarati, jer nisu razmišljali svojom glavom već onako kako kaže politika i crkva'', objašnjava.

 

Nacionalni dječji vrtići

 

Stvari se možda ipak mijenjaju u Vukovaru. Novi vukovarski gradonačelnik Željko Sabo prvi je poslijeratni gradonačelnik koji dolazi iz redova umjerene političke opcije.

Politika je u Vukovaru blagoslovila aparthejd među vukovarskom djecom, od vrtića pa do završetka srednje škole, kaže Sabo. ''Sasvim malom djetetu morate objašnjavati zašto ne ide u najbliži vrtić, nego u neki drugi. Tako s tri godine djeca nauče tko su Hrvati, a tko Srbi. Ako roditelj nema strpljenja odgovarati na sva dječja ''zašto'', onda skrati priču i kaže: ne možeš ići tamo jer su oni tvoje klali'', kaže Sabo.

Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma u Vukovaru tvrdi da takva segregacija, ako se na nju ne reagira, može imati ozbiljne dugoročne posljedice.

"Ne samo što segregacija u vukovarskim školama onemogućuje da se djeca upoznaju pa onda jednom možda i sklapaju međuetničke brakove, već može biti i uzrok nekog budućega sukoba", upozorava.

 

Mir u emigraciji

 

Što s djecom iz mješovitih brakova? ''Vjerojatno će biti emigranti, ako budu imali sreće'', cinično odgovara na svom američkom predavanju antropolog Robert Hayden.

Po tome su Anej, Lina Lena i Timon Likić imali sreće. Njihovi su roditelji Sanja Mihajlov i Hari Likić prije 17 godina emigrirali u mali nizozemski grad Helmond. Sanja je Srpkinja iz Beograda, a Hari Bošnjak iz Sarajeva. Sudbina ih je spojila uoči rata, u Šibeniku, gdje je Sanja ljetovala, a Hari radio u jugoslavenskoj mornarici. Kada je Hari, vidjevši što se sprema, otišao iz JRM-a, u Sarajevu nisu mogli živjeti jer su srpske snage sve čvršće opkoljavale grad, a u Beogradu su pokušali, ali su ubrzo odlučili odseliti dalje.

"Kad sam u Beogradu vidio susjeda alkoholičara da čisti pušku jer odlazi ratovati u Hrvatsku, postalo mi je jasno da moramo otići. Bilo je pitanje njegova raspoloženja hoće li tu pušku uperiti u mene'', prepričava Hari.

I tako su se s jednogodišnjim djetetom i drugim na putu uputili u nepoznato. Te se godine u Nizozemskoj rodila Lina Lena, koja danas kaže da se osjeća Nizozemkom. To što su joj roditelji različitih nacionalnosti, ne smatra ničim posebnim.

''Ovdje ima puno ljudi sa svih strana svijeta i nikome nije previše interesantno odakle su moji roditelji. Nije ni meni'', jednostavno kaže ta sedamnaestogodišnjakinja.

Na pitanje koje je nacionalnosti, njezin četrnaestogodišnji brat Timon ne zna odgovor. Nakon duljeg razmišljanja slegne ramenima i kaže: ''Nikad me to nitko nije pitao.''

Takvu privilegiju nije imao Nino Zelenika iz Mostara. Dijete mješovitog bošnjačko-hrvatskog para, imao je osam godina kada je buknuo rat i do svoje četrnaeste već je morao dobro promisliti o odgovoru na to pitanje. On zna da njegov identitet nije homogen. Osjeća se kao patchwork sazdan od niza identiteta, a nacionalno je samo mala pločica u tom mozaiku različitih identiteta. ''Zvuči mi kao potrošen život svesti se samo na nacionalnu pripadnost'', kaže, svjestan da mnogi u Mostaru upravo tako troše svoje živote.

Nino planira otići iz Mostara kada diplomira. ''Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.''

 

Autor: Barbara Matejčić

 

Jutarnji list

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška