POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Učenici iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva o važnosti tolerancije

 

Učenici srednjih škola iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva organizirali su danas, uz podršku Misije OSCE-a u BiH, u Sarajevu svečanost povodom završetka realizacije projekta nazvanog "Živjeti zajedno“, te tako obilježili i 16. novembar, Međunarodni dan tolerancije.

"Živjeti zajedno“ je projekt što su ga od maja realizirali učenici srednjih škola Druga gimnazija, Treća gimnazija, Peta gimnazija, Gimnazija Obala i Srednjoškolski centar Sokolac.

Oni su kroz recital, kratki film i ples promovirali toleranciju i načine na koje se tolerancija može razvijati u školama.

Osnovni cilj Projekta je razvijanje kulture tolerancije i suradnje između učenika srednjih škola iz oba bh. entiteta.

Zamjenica direktora Odjela za obrazovanje OSCE-a u BiH Valery Perry izrazila je zadovoljstvo zbog realizacije spomenutog projekta i naglasila da je on pokazao da mladi u BiH imaju viziju o tome šta znači tolerancija.

Zadovoljstvo zbog sudjelovanja u Projektu izrazili su učenici koji su to vidjeli i kao priliku za upoznavanje i druženje s vršnjacima.

Profesori srednjih škola, sudionica Projekta smatraju da je tolerancija dar što ga posjeduju sva djeca te da ga mogu razvijati putem nauke, umjetnosti i šireći ljubav.

Riječ tolerancija vuče korijene iz grčke riječi tolerare što znači podnositi, trpjeti i uvažavati tuđe mišljenje i uvjerenje.

UNESCO je 1995. godine osvojio Deklaraciju o principima tolerancije i proglasio 16. novembar kao Međunarodni dan tolerancije.

 

(FENA)

 

 

Vanja Jovanović: Najbitnije je pronaći ono dobro u sebi

 

Ljudi obično imaju neki poseban psihološki stav kada su u pitanju uniformisane osobe. Drugačije ćete ljekara doživjeti sa bijelim mantilom i više ćete mu vjerovati. Ja po Sarajevu ne nosim mantiju. Tamo gdje je nosim, ostavlja ipak jedan utisak i ta uniforma kaže drugim ljudima "ovaj čovjek je opredijelio svoj život u tom pravcu", kaže nam na početku druženja naš domaćin Vanja Jovanović, paroh sarajevski.

 

Taj mladi čovjek mnogo voli svoj posao, kojeg, zapravo, ne smatra poslom, već načinom življenja.

 

Ovaj rođeni Banjalučanin kaže da se lijepo osjeća u Sarajevu, gdje živi više od decenije.

Ne stigne doručkovati: "Ustajem dosta rano. Supruga i ja imamo tri sinčića i najstariji već ide u školu, tako da je jedan od zadataka otpratiti ga u školu. Služba u crkvi počinje u osam sati, a kada je liturgija i mnogo ranije. Dosta radim i u Međureligijskom vijeću. Nekada kažem da bih volio biti samo sveštenik. Ima mnogo stvari koje idu uz život crkve, a koje zahtijevaju puno energije i dosta angažovanja", priča otac Jovanović.

Dodaje da uglavnom ne stigne doručkovati.

"Mada volim pojesti kiflu ujutro. Zapravo, volim doručkovati i uživam u tome, jer je to zdravo, ali uglavnom ne stižem. Dešava se da nekada preskačem i druge obroke. Na svom 'radnom' mjestu sam, u zavisnosti od posla, nekada do tri, četiri ili pet sati", kaže paroh Jovanović i dodaje:

"Ako je neki crkveni praznik, to podrazumijeva pripremu, praznovanje, čišćenje, sređivanje stare pravoslavne crkve u Sarajevu, a može biti i predstavljanje neke knjige u Muzeju", pojašnjava otac Jovanović. 

 

Kaže da je završio građansku osnovnu i srednju školu u Banjaluci, a potom u Beogradu Teološki fakultet.

"Ako me pitate zašto sam odabrao ovaj poziv, moram reći da je to nešto što je došlo iznutra. Nešto što vas privlači i vuče. Vjerovatno je to u domenu nekog senzibiliteta koji se ne može opipati i definisati. Jako volim svoj posao. Zapravo, ovo što ja radim nije posao. To je način življenja. Ja ću biti sveštenik i kada odem u penziju, i kada umrem i poslije svoje smrti", kaže otac Jovanović.

 

Prema njegovim riječima, postoje mnogi segmenti crkve i života koji su ispreplitani.

"Što se tiče pravoslavne zajednice u Sarajevu, nema nešto puno vjernika, međutim, crkva uvijek ide dalje, do kraja svijeta, i njena misija je takva kakva jeste. Pitanje je opšte: Ko će biti i živjeti na svim ovim prostorima za 150 ili 200 godina? Svi ti izvještaji o mortalitetu kažu da ćemo na ovim prostorima u naredna dva vijeka, bez obzira na vjeru i naciju, biti manjina. Koji će to narod nas prevladati, hoće li to biti Kinezi ili neko drugi, nebitno je", smatra paroh Jovanović.

 

Posebna svetinja: Dodaje da nikada ne znamo šta nam život nosi.

"Možemo svašta isplanirati, organizovati, ali definitivno i konačno božje je kako ćemo izgledati i šta ćemo biti", kaže otac Jovanović.

Prema njegovim riječima, stara pravoslavna crkva je specifična po pitanju vjernika.

"Dolazi puno ljudi na liturgije i to ne samo iz Sarajeva već i drugih gradova. Stara pravoslavna crkva se u narodu smatra posebnom svetinjom. Dolaze u obilazak i stranci koji ovdje rade, Amerikanci, Grci, Makedonci, Talijani", priča otac Jovanović.

 

Običaj Sarajlija svih vjera da u određenim danima najprije svrate do Sedam braće na Bistriku i ubace poneki novčić, pomole se i zatim odu do crkve svetog Ante, a potom krug završe u staroj pravoslavnoj crkvi, za njega je sujevjerje.

"To postoji, ljudi dolaze i mislim da nikada nije ni prestajalo. Tokom nedjelje dolazi i puno ljudi koji nisu pravoslavci. Nas godišnje obiđe oko 50.000 turista, pa im vodiči kažu za neke običaje, tako da oni praktikuju, pa se mole, provlače", kaže otac Jovanović i dodaje:

"Bila je jednom jedna grupa iz NATO. Sa njima su bile i neke Amerikanke, i dok sam ih vodio kroz crkvu ispričao sam im o mjestu u crkvi gdje se nalaze mošti mladenca (kosti bebe). Nepropadljivo tijelo bebe u malom drvenom kovčegu ispod kojeg se provlače žene koje ne mogu dobiti djecu ili se mole za ozdravljenje bolesne djece. Jedna od Amerikanki me pažljivo slušala. Dok smo mi otišli do drugog dijela crkve, ona je otišla do pomenutog mjesta pomolila se i provukla ispod", kaže otac Jovanović.

Dodaje da mu se nakon izvjesnog vremena ta žena javila.

"Nazvala me i rekla da je uspjelo. Nisam znao o čemu govori, ali ona mi je rekla da je uspjelo, da je dobila bebu. Ja duboko vjerujem da Bog pomaže svima onima koji se iskreno mole. Čovjek kao da navije srce i misli, u molitvi ka Bogu", smatra otac Jovanović.

 

Prebrz život: Upozorava da svi na ovim prostorima prebrzo žive.

"Iza nas je ratno vrijeme u kome je sve ono najgore izašlo. Došlo je ovo poratno vrijeme koje je jako dobro za loše ljude. Svi oni koji su dobri, kvalitetni, negdje su se sklonili. Sada je opet nekakvo vrijeme, idemo u Evropu, i naprosto bi bilo lijepo kada bismo svi imali mjesec dana odmora, kada bi nam bilo dosadno. I počinjemo živjeti na način na kojem nismo svjesni da živimo", priča paroh sarajevski i nastavlja:

"Bio sam na jednoj konferenciji u Švajcarskoj, gdje su mene i kolege smjestili u jednom starom zamku iznad Montrea, koji služi kao hotel. Stvari smo ostavili u sobama, ali nije bilo ključa da ih zaključamo. Sišao sam do recepcije i rekao da trebam ključ, a recepcioner me začuđeno upitao zbog čega mi treba ključ. Objasnio sam mu da mi je potreban kako bih zaključao sobu, a on me je opet upitao zašto je zaključavam. Objasnim mu da moram zaključati sobu radi stvari, a on mene upita: 'Šta će nekome vaše stvari?'".

Kaže da je strancima to nepojmljivo i da ne razumiju u kakvim mi uslovima živimo, u ambijentu gdje je nenormalan sistem vrijednosti.

 

Otac Jovanović ističe da se svugdje osjeća lijepo.

"A najljepše u prostorima gdje su kamen, čempresi i čist zrak. Sarajevo sam upoznao kroz crkvu, pravoslavnu tradiciju, upoznao sam ga i prije rata jer sam služio vojsku u tadašnjoj kasarni 'Maršal Tito', tamo gdje sada Amerikanci prave ambasadu. Lijepo se osjećam u Sarajevu. Ovdje živim, imam porodicu, moja djeca odrastaju u ovom gradu. Iskren da budem, ja sam genetski Banjalučanin i moje najljepše doba i mladost vezani su za Banjaluku. Odem u svoj rodni grad jer svi moji tamo žive, ali ne često. Međutim, ovaj rat je sve izmijenio. Napravio je pomjeranje svih ljudi sa svojih mjesta, sada je to druga sredina", kaže paroh Jovanović.

 

Slobodno vrijeme posvećuje djeci: Otkriva da voli putovati.

"Supruga i ja smo se vjenčali u Jerusalemu. Preporučio bih svima da posjete taj grad. Bio sam i u Kataru, Bejrutu, Kairu, Gracu, ali Bliski istok me nekako više privlači. Ima šarma, autentičnosti. Mnogi misle da je opasno otići u Jerusalem, ali nije to baš kao što mediji prenose. Pa i našu staru pravoslavnu crkvu godišnje posjeti 50.000 ljudi, a da su slušali medije ne bi nikada došli u našu zemlju. Prema nekim izvještajima, ispade da Bosanci i Hercegovci jedu ljude", priča otac Jovanović.

 

On i supruga svoje slobodno vrijeme posvećuju djeci.

"Pokušavamo da im organizujemo neke aktivnosti, da se sve ne svodi samo na plej stejšn. Zadnji park u Sarajevu su napravili Austrougari i ovaj grad nema zelenila. Roditelji nemaju gdje izvesti dijete. Zbog toga izađemo na Mrkoviće, gdje djeca u prirodi mogu istrošiti ogromnu energiju, koju imaju. To je dobro, ali im morate dati sadržaj da to troše", kaže otac Jovanović kroz smijeh.

 

Na kraju našeg druženja je uputio poruku svim ljudima: "Mislim da je najbitnije da pronađu ono dobro u sebi, da budu ono što jesu. Izgleda da je najteže čovjeku da bude ono što jeste, i ono što želi da bude. On ne umije i to traži na razne načine, imitira druge. Obično se saobražavamo sa nekim vrijednostima i sistemima koje nisu naše. A budući da je čovjeka stvorio Bog, on je u samoj suštini svojoj dobar. Sve ono zlo dalje koje nastaje je njegov pogrešan izbor u smislu korištenja slobodne volje".   

 

Lična karta 

 

Datum i godina rođenja: 4. avgusta 1971. u Banjaluci

Obrazovanje: Teološki fakultet

Bračno stanje: sretno oženjen, otac tri sina

Karijera: Ne smatram da sam uspješan, jer ne mogu sebe da razlučim od sredine u kojoj živim. Mislim da niko na ovim prostorima ne može sebe smatrati uspješnim. Mislim da je uspješnost onog trenutka kada svi budemo bolje i kvalitetnije živjeli.  

Odrastanje uz "Azru", "Bijelo dugme", "Queen" 

Otac Vanja Jovanović kaže da nema strogu podjelu muzike.

"Slušam sve što mi se sviđa, što čini određene etape moga života. Jako volim ambijentalnu muziku. Naravno, odrastao sam uz 'Azru', 'Queen', 'Bijelo dugme', 'Indekse'. Postanu dio vašeg sadržaja, Volim Eni Lenoks. To je nešto što me opušta, a 'Queen' mi je jedna posebna energija. Što se tiče klasike, to je Mocartov 'Rekvijem'". 

 

Voli mediteransku hranu 

 

Paroh Vanja Jovanović kaže da mu nije problem spremiti hranu, ali da to njegova supruga mnogo bolje radi.

"Ono što od jela napravim, smislim, pripremim, to moja supruga uradi desetak puta laganije i brže. Volim laganu hranu, mediteransku. U pravoslavlju, takođe, dugo ima post. Kada se saberu svi dani koji su posni, izađe faktički pola godine. U tim danima se jede sve što nije životinjskog porijekla, osim ribe. Mimo tih dana, kao klasično sam muško, volim meso. Volim prasetinu, ali je ne mogu puno jesti, jer mi teško pada. Ćuretinu u posljednje vrijeme dosta jedem. Od slatkog, volim čokoladu i kolače koji nisu sa agdom", kaže otac Jovanović. 

Autor: Elma Duvnjak

 

Nezavisne novine

 

 

Čarobnjak iz Batajnice

 

Kapiten mlade reprezentacije Srbije i trostruki strelac na meču kvalifikacija za Evropsko prvenstvo sa Norveškom, Miralem Sulejmani, sam je parirao odličnom timu „vikinga“ i na kraju izborio tri boda nade za četu Ratomira Dujkovića. U poslednje vreme, osporavani napadač amsterdamskog Ajaksa dokazao je da ima srce, a neosporni kvalitet pokazao je kad je bilo najpotrebnije.

Sulejmani je rođen u Batajnici 5. decembra 1988. godine, gde je i napravio prve fudbalske korake. Kao junior igrao je u BSK iz Batajnice, ali u tom prigradskom naselju ostaće upamćeno da je Miralem godinama igrao i mali fudbal za ekipu „iz kraja“, koja je harala na beogradskim turnirima. U Partizan prelazi 2005. godine, a razlog za to je i odlična fudbalska škola koju srpski šampion ima za mlađe uzraste. Ubrzo biva proglašen za jednog od najvećih talenata Evrope od strane UEFA, ali u trenutku kada je trebalo da potpiše prvi profesionalni ugovor, Sulejmani iznenada pakuje kofere i odlazi u Herenven. To je u crno-belom taboru okarakterisano kao nefer potez, ali mladi Batajničanin zatim postaje prva vedeta holandskog tima. Prošle godine je prešao u redove Ajaksa, ali nije naišao na blagonaklonost trenera Martina Jola. Novi strateg „vitezova“ isticao je da Sulejmani nije u formi, te da se boji da se neće dugo vratiti. Ipak, Miralem se nametnuo i Jolu, ali i Dujkoviću, pa je u oba tima nezamenljiv „šraf“ već mesecima.

Sulejmani je goranskog porekla, ali iako su ga mnogi albanski fudbalski sajtovi svrstavali u tim „crnih orlova“, nikada nije dovodio u pitanje igranje za Srbiju. Njegova porodica već 60 godina živi u Batajnici, a otac mu je bio fudbaler OFK Beograda i GSP Poleta. Igrački idoli su mu Tijeri Anri i Kristijano Ronaldo, a najbolji prijatelj mu je Danko Lazović. U Holandiji ga neprestano porede sa Brajanom Laudrupom, što mu veoma godi, dok su ga u Humskoj zvali „Novi Moca Vukotić“.

Postoji i jedna kontroverza oko datuma njegovog rođenja. Naime, na sajtovima se pominju tri datuma: 15. i 5. decembar, kao i 5. septembar 1988. godine. Da bi prekinuo nagađanja Miralem je svima objasnio da je svetlost dana ugledao 5. decembra u beogradskom porodilištu u Višegradskoj ulici.

 

Autor: Ivan Borišić

 

Danas

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška