POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Bajram je kao da se ponovo rodiš

 

U prepunoj Atik džamiji u Bijeljini efendijina hutba se slušala u tišini. Mnogi su došli i iz inostranstva samo da bi Kurban-bajram proslavili zajedno sa svojima u svom gradu i u svojoj domovini.

Njih dvojica nisu mogli da uđu u bijeljinsku Atik džamiju jer je bila prepuna. Edin Delić i Samir Karajčić stajali su ispred ulaza i na razglasu slušali bajramski namaz koji je klanjan u jedinoj gradskoj džamiji koja je u funkciji. Ostale četiri se renoviraju.

„Iz Bijeljine sam rodom, ali sam sad iz Njemačke došao. Znate kako se ja osjećam na bajramsko jutro? K'o da sam se ponovo rodio, eto tako“, kaže Edin i dodaje da ove godine njegovi roditelji nemaju svoj kurban. Dobiće kurbansko meso od rodbine, jer su oni svi dobili od njih, prošle godine. Samir se raduje bajramskom slavlju sa roditeljima i svojim društvom. „Slaviće se i po kafanama, ne samo po kućama.

Bijeljina je moj grad i ja se ovdje osjećam potpuno slobodno, kao u svojoj kući. Imam poruku, kako da ne. Imam poruku za sve ljude dobre volje u BiH, a to je da budemo složni, da se družimo, budemo prijatelji i da živimo svoj život. Da ne bude više rata i to je to“, kaže Samir Karajčić.

U tišini bajramske hutbe

Na Bajram namaz u Atik džamiju, u centru Bijeljine, mnogi su stigli na biciklima, a bilo je i skupih automobila sa stranim registracijama. Uglavnom, probiti se u unutrašnjost džamije, da se ta nesvakidašnja atmosfera zabilježi i fotografskim aparatom, bilo je skoro nemoguće. Na mjestu gdje se ostavlja obuća, stoje ljudi u tišini i slušaju na razglasu bajramsku hutbu.

Husref Osmanović doživljava Bajram kao svoj najveći praznik. „To je prije svega porodični praznik. Teško nam je što nas ovdje mnoge komšije porede sa onim ekstremnim pripadnicima naše islamske vjere. Ja znam da su Bošnjaci iz Bijeljine i Janje fini i mirni ljudi koji su oduvijek imali jedan skladan suživot sa Srbima i Hrvatima“, kaže Husref i dodaje da je to poremetio prokleti rat. „Međutim, nadamo se da će ta vremena proći i da ćemo opet imati relacije kao u ona stara vremena kada smo dočekivali i Božić i Uskrs i Bajram zajedno, komšije sa komšijama.“

Husref napominje da je bilo problema oko dobijanja dozvole da se Atik džamija digne iz pepela, ali ta vremena su prošla i on se nada da će se suživot, polako ali sigurno, vratiti na one predratne pozicije. „Ja sam se kao dijete radovao Uskrsima, i katoličkom i pravoslavnom, zbog šarenih jaja. Volio sam i druge kršćanske praznike. Vidim da se opet nešto dešava nabolje.“ „Hoće li vam komšije Srbi čestitati praznik?“ pitam. „Hoće, već mi je počeo da 'zvrči' telefon od ranog jutra. Ima kontakata među nacionalnim zajednicama. Učinjen je napredak, to svi mi vidimo i osjetimo.“

„Imamo li ikakav cilj?“

Nedžad Džafić svoje je mjesto u džamiji ustupio svojim sinovima. „Živimo sve brže i brže i ja volim Bajram zato što je to prilika da se svi okupimo zajedno oko nečega što je tako lijepo, tako plemenito... Kurbansko meso se dijeli onako kako je red i običaj: jedan dio komšijama, jedan dio familiji, a jedan dio ostaje u našoj kući“, kaže Nedžad i dodaje da ga zna obradovati i bajramska trpeza: „Jagnjeće meso, piletina, bamija, dolme, sve ono tradicionalno iz naše kuhinje.“ Bajram namaz se bliži kraju. Svi slušamo bajramsku poruku Mirsada ef. Okanovića: „Kada bi muslimani žrtvovali svoj egoizam, kao što žrtvuju životinje za Kurban Bajram, svaki dan bi im bio Bajram. Nažalost, Bajram nam dolazi samo dva puta u godini, ali ima i onih kojima je Bajram svaki dan. Osjećamo li da je došlo vrijeme za promjene? Jesmo li zadovoljni svojim životom? Imamo li ikakav viši cilj, ili se naš život odvija čisto nagonski, bez ikakva cilja i svrhe?“

Efendija Okanović postavlja teška pitanja i ne nudi odgovore. Traži da ih sami vjernici pronađu u tananim predjelima svojih duša ili duboko u svom srcu. On sam, zadovoljan je kako njegov ummet proslavlja svoj veliki praznik i naravno, ponosan je što je Atik džamija u Bijeljini bila puna. „Kao i svaki Bajram, i ovaj današnji, bio je ispunjen radošću, toplinom i ljubavlju. A kao što ste mogli vidjeti, naša džamija je bila premala da primi sve Bošnjake Bijeljine koji su željeli biti na Bajram namazu. Vidjeli ste da je čak i napolju bilo ljudi koji su obavljali molitvu“, kaže efendija.

 Prve čestitke stižu od pravoslavaca

 Okanović i dodaje da je primijetio mnogo onih koji su došli iz dijaspore, da baš ovdje u domovini proslave ovaj veliki muslimanski praznik. „Oni se odmah poslije Bajram namaza vraćaju tamo nazad u svoje privremene domovine.“ „Koliko sada ima Bošnjaka u Bijeljini i kako oni žive?“ pitam. „Ne znam sa sigurnošću koliko nas ima, ali prema nekim pokazateljima, taj broj se kreće negdje između deset i dvanaest hiljada. Sva imovina je vraćena, ali koliko se ljudi stvarno vratilo, ne mogu reći. Što se naših sloboda tiče, ne možemo se požaliti. Imamo samo riječi hvale, ali što se tiče zapošljavanja i te ekonomske strane, za nas Bošnjake to je jako neugodna situacija. Malo je Bošnjaka vraćeno na njihova predratna radna mjesta, sa kojih su nasilno otjerani. Žao mi je što to moram reći, ali to je tako. Naši ljudi su vrijedni i nekako se bore za svoju egzistenciju“, kaže efendija Okanović i naglašava: „Posljednjih nekoliko godina, prvu čestitku koju dobijem, dobijem od svojih prijatelja pravoslavaca, tako da i sada kada dođem kući očekujem SMS poruke, ali prvo od svog prijatelja Željka.“

 

Autorka: Ljiljana Pirolić

 

Odg. urednik:Svetozar Savić

 

Deutsche Welle

 

 

 

I Albanci dolaze u manastir Visoki Dečani

 

Malo se raseljenih Srba i Crnogoraca vraća na Kosovo. Glavni razlog je, kako kažu, loša bezbednosna situacija i nemogućnost zaposlenja. A kako žive, oni koji su se vratili i to u mestima nastanjenim isključivo Albancima?

U Dečane se vratili samo njih četvoro. Među njima je i Vesna Ilić-Spalević. Živi u svom stanu, u strogom centru, a radi u opštinskom uredu za zajednice. Zadovoljna je svojim položajem. Slobodno se kreće i kaže da je kolege Albanci poštuju.

“Imam puno prijatelja i kolega Albanaca jer sve vreme živim i radim u Dečanima. Imam odličnu saradnju i sa samim predsednikom Alijanse za budućnost Kosova (AAK) Ramušem Haradinajem, ali i sa kabinetom premijera Hašima Tačija. Svima je jako interesantno, šta ja ovde radim i prate moj rad: od EULEXA, ambasada, OEBS-a i smatraju da je ovo dobar korak za napredak i budućnost Kosova”, kaže Ilić-Spalević.

Susret sa Haradinajem

Kako je Ilić-Spalević došla do posla, budući da je malo povratnika koji uspevaju da reše pitanje zaposlenja. Vesna je ekonomista, a o tome kako je dobila posao, kaže:

“Preko britanske i ambasade SAD zatražila sam susret sa Ramušem Haradinajem. Rekla sam im da meni niko ne može garantovati bezbednost osim njega jer je njegova partija ovde na vlasti, a i sam je iz ovih krajeva. Nedelju dana kasnije imala sam posetu, došli su Ramuš Haradinaj i britanski ambasador. Odmah nakon toga, predsedniku opštine je rečeno - Vesna mora da dobije posao”.   

Vesnin otac je Beograđanin, majka Kragujevčanka, na Kosovo se vratila 20-tak dana uoči proglašenja nezavisnosti. Bitno je uticala na nivo svesti o pravoslavnoj tradiciji na Kosovu.

Albanci dolaze u manastir Visoki Dečani

“Znate li koliko sam kolega Albanaca dovela u manastir Visoki Dečani i kako sam počela da radim? Kažu mi – Vesna hoće li nas primiti - rekla sam im da krenu sa mnom i da neće biti problema. Tako smo načinili jedan pozitivni korak. Stvarno nije bilo nikakvih provokacija ili problema.“

Pa ipak postavlja se pitanje zašto nema većeg broja povratnika na Kosovu, pa samim i u Dečanima. Ilić-Spalević ima dva odgovora.

“Crnogorska vlast podržava sve ovo što se događa na Kosovu. Poznato je da je u Crnoj Gori usvojen zakon o azilu i cilj im je da ljude vrate na Kosovo. Sa druge strane, Srbija vodi visoku politiku i zvanično ne priznaje Kosovo, a indirektno to radi. Ako krenete od ulaska u EU gde će ulazak na Kosovu biti moguć samo sa pasošima, zakon o strancima… Šta je to nego lagano priznavanje Kosova samo zašto se to narodu ne saopštava, da štiti svoje interese, nego je u magli i ne zna šta se događa.“   

I mediji krivi

“Najviše mediji utiču na to da se ljudi ne vraćaju i ne dolaze na svoje. Ljudi, naime, nemaju prave informacije i ne znaju šta se zapravo dešava na Kosovu.“ 

U Dečanima je do juna 1999. živelo 645 Crnogoraca I blizu 190 Srba. Danas u Dečanima ima samo četvoro povratnika, ostali su raseljeni, a mnogi su i prodali svoja imanja u rodnom gradu.

 

autor: Refki Alija, Dečani

 

odg. urednik: N. Jakovljević

 

Deutsche Welle

 

Teška situacija povratnika

 

Na zapadnom dijelu Federacije BiH, tačnije u Livanjskom kantonu nalaze se dvije opštine, Bosansko Grahovo i Drvar, koje su u najvećem zaostatku što se tiče obnove i povratka prijeratnih stanovnika. Oni koji su se vratili prepušteni su sami sebi, pa se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom.

Na samoj tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, omeđeno planinskim masivima Dinare i Šatora, svega 50-tak kilometara udaljeno od mora nalazi se Bosansko Grahovo. Najbrojniji stanovnici ove opštine prije rata bili su Srbi, međutim, zbog ratnih dešavanja izbjegli su. U Bosansko Grahovo vratila se tek trećina prijeratnog stanovništva. Među njima prvi se u Bosansko Grahovo vratio Nikola Mičić:

„Kako se nećeš vratiti gdje si rođen, gdje si ostavio zdravlje, ostavio snagu, ostavio uspomene, ostavio tradiciju, ostavio grobove, ostavio sve? Kako se nećeš vratiti? Moraš se vratiti.“

Teško je bilo na početku, priča Nikola:

„Ja kad sam došao petero tački odavle sam ja izbacio, iz ov sobe – dvoje stakla, a troje onoga drugoga smrada. Prislonio nešto ljestvice na vrata da mi ne bi ništa ušlo, znaš zimsko doba i tako eto. Nedostajalo je to što mi je žena umrla, pa sam ja sam, pa sam ja morao i okolo da radim i kad dođem onda da nešto spremim djetetu. A da mi je ona bila, mnogo bih lakše bilo.“

Nikolin sin i snaha sa porodicom došli su u Bosansko Grahovo 2002. godine. Snaha Milena je 19 godina radila u računovodstvu, a danas joj je, kako kaže, uža specijalnost muženje krava:

„Ja živim isključivo od poljoprivrede, uža struka samo krave, stočarstvo. To je od čega mi živimo. I muž mi je invalid 80 posto, ima nekih 220, 230 maraka invalidnine - i to je to.“

SVE UGLAVNOM ODLAZI

Milena je zadovoljna životom u Bosanskom Grahovu. Kaže kako ima dvije neostvarene želje koje se ne mogu kupiti novcem:

„Da ja vidim pun grad. To mi nedostaje prvo, a to ne može ni čarobni štapić. Sad ovdje u nas ima sedam, osam momaka koji su prešli 20 godina, nedostaje mi da se oni požene i da imaju dječicu. Ni to ne može. Tek poslije svega toga dolazi ona materijalna strana.“

Najveći broj radnika bio je zaposlen u drvno-preradživačkom kombinatu i preduzeću za uzgoj i eksploataciju drveta. Međutim, danas ova fabrika ne radi. U Bosanskom Grahovu je tek nekoliko desetina ljudi zaposleno. Većina ih se bavi poljoprivredom i stočarstvom. Naš sagovorniik sa početka priče, Nikola Mičić, kaže da se solidno može živjeti od prodaje voće i povrća, te od uzgoja stoke:

„Ništa nije ostalo da se nije prodalo. Ja zamjerim tim ljudima što su se zbili u čaršiju, zamijenili noć i dan. Ja govorio idite tamo. Drži jednu kozu, nešto ćeš privrijediti, neku ćeš korist imati. A ja nisam taj. Stogao sam i lješnjike ubrati, i šipaka, i kruščica, i drenjina, i svega – parohija velika, nađeš nešto. Tako da se može ko hoće.“

U Bosanskom Grahovu su obnovljene mnoge kuće, ali dvije trećine stanovništva i dan-danas živi bez struje. Mladi ljudi se ne vraćaju. Dom kulture, srušen i nagrižen zubom vremena, stoji kao skelet u centru grada. Iako je završio stolarski zanat, za Nikolinog dvadesetogodišnjeg unuka, Dalibora posla nema:

„Posla slabo, nema. Ovdje se radi poljoprivreda, stočarstvo i gledam na to kao na prespektivu jer jedino se od toga u budućnosti ovdje može da živi.“

Dalibor kaže da u Bosanskom Grahovu danas nema života za mlade:

„Ovdje vam je teško živjeti, nema zabave, nema posla, nema izlazaka, moraš ići 30 km do prve diskoteke. Ljudi kad završe školu većinom idu u Beograd, Banja Luka. Sve uglavnom odlazi. Ovdje ostaje jedino ko ima nešto da se radi.“

KAD KUĆA NIJE MOJA...

Na krajnjem zapadnom dijelu Federacije BiH, nekoliko kilometara udaljena od Bosanskog Grahova, nalazi se opština Drvar. Povratak domicilnog srpskog stanovništva je započeo 1997. godine, i to pretežno u ruralna područja. Danas se u opštinu Drvar vratilo 8.000 prijaretnih stanovnika. Njih nešto više od hiljadu je zaposleno. Početkom 2000. godine u Drvar se sa porodicom vratio Đuro Bajić:

„Život kao život je potežak, ali se živi. Malo je posla. Za mlade takoreći nikakva perspektiva, ali životari se.“

Đuro kaže da se u Drvaru obnovilo dosta kuća i zgrada, ali da je većina ljudi nezaposlena i da, kao mlad čovjek, ne vidi perspektivu za bolju budućnost:

„Najpotrebiniji je, kao i svuda u svijetu, posao. I prava ljudska - ako si zaposlen da si prijavljen. Većina koji rade nisu prijavljeni, nisu osigurani.“

Još veliki broj izbjeglog stanovništva ima želju da se vrati u svoju bivšu opštinu, ali nemaju uslova prvenstveno iz ekonomskih razloga, nedostatka zaposlenja ili bavljenja drugim poslovima. Mile Marčeta, predsjednik Udruženja za povratak Drvačana, među prvima se vratio u Drvar:

„Šta ima svetije nego da se čovjek vrati svojoj kući, na svoje imanje i na svoju imovinu? Šta mi koristi tuđa kuća koja nije moja? Šta mi koristi tuđe imanje kad na njega nemam pravo?“

Mile je bio i prvi poslijeratni načelnik opštine Drvar. Njega je tadašnje hrvatsko stanovništvo fizički napalo i nanijelo mu niz ozljeda. Međutim, Mile kaže da je danas u Drvaru mnogo bolja sigurnosna situacija:

„Ali su povratnici u jednoj teškoj situaciji. Nisu učestvovali u privatizaciji, sve nam je oteto. Praktično imaju te gole kuće, zemlje i okućnica oko toga, a posla nema, tako da je život težak. Ako imate mlade ljude, ako imate porodice, ako imate ljudi koji su sopsobljeni, a nemaju nikakvih prinadležnosti, a sve je ugroženo. Znači, stočni fond, zanatstvo, sve ono što bi činilo radno mjesto to je ovdje više ugroženo nego u drugim mjestima. Možda je samo situacija u Bosanskom Grahovu u BiH teža nego što je u Drvaru.“

Ove dvije opštine su pripale Federaciji BiH. Nalaze se u Livanjskom kantonu, a Srbi čine većinsko stanovništvo. Prema državnoj strategiji planirano je okončanje povratka izbjeglih i raseljenih lica do 2014. godine.

Ove dvije opštine dobile su od državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice oko sedam miliona maraka za obnovu infrastrukture. To bi trebalo doprinijeti masovnijem povratku, te boljem načinu života za sve Grahovljane i Drvarčane.

 

Selma Boračić

 

Glas Amerike

 

 

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška