POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

 

Nakon 30 godina u Beogradu

 

Albanski teatar iz Skoplja izveo predstavu Dine Mustafića

 

U petak nevečer je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta predstava "General mrtve vojske" Albanskog teatra iz Skoplja u režiji Dine Mustafića doživjela svoju beogradsku premijeru.

"Posebno me raduje što je teatar uspio povezati ovaj balkanski prostor, još jednom skrećući paznju na besmisao rata. Također, ono što daje nadu i vjeru da su pozitivne promjene u svijesti ljudi moguće jeste upravo odličan prijem mlade publike iz cijelog regiona. Kao reditelj koji je radio sa ovim ansamblom u Skoplju, posebno sam zadovoljan što je večeras srušena još jedna barijera među ljudima i umjetnicima Balkana", izjavio je Mustafić nakon sinoćnje predstave.

Imajući u vidu činjenicu da je ovo bilo prvo gostovanje Albanskog teatra u Beogradu nakon 1979., te da se predstava bavi tematikom koja je na izvjestan način uvijek aktuelna na Balkanu, sinoćnja izvedba imala je poseban značaj za glavnog glumca Bajrusha Mjakua koji je tumačio lik generala. "Iako sam lično igrao proteklih godina u Beogradu, večerašnja izvedba za naš teatar ima posebnu važnost. Prezadovoljan sam prijemom mlade publike i nadam se da ćemo češće igrati kako u Beogradu, tako i cijelom regionu." rekao je Mjaku.

Predstava zasnovana na romanu albanskog književnika Ismaila Kadareea premijerno je postavljena na sceni Albanskog teatra u Skoplju u septembru 2009. Ovo gostovanje dio je posebnog programa Beogradskog samita mladih u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda koji se od 4. do 6. decembra održava u Beogradu.

 

(Sarajevo-x.com)

 

Tjednik na ćirilici

 

SLUŽBENA BELEŠKA

 

U petak su se u Hrvatskoj na kioscima pojavile „Novosti“. Ne „Večernje“, nego „Samostalni srpski tjednik“ koji izdaje Srpsko narodno vijeće. Bio je to mali korak (iskorak, rekao bih) za hrvatski medijski prostor, ali veliki za ono malo Srba u Hrvatskoj (4,5 posto: taman za jednu kockicu u hrvatskom grbu, kako su „Novosti“ to prikazale). Da bi se značaj ovog ulaska u javnost i izlaska na kioske razumeo u potpunosti, treba reći da je prvi broj u opštoj prodaji broj 520.

Prethodnih 519 sedmica „Novosti“ su se dostavljale poštom pretplatnicima, a u jednom trenutku pojavile su se i na netu (www.novossti.com; sa dva „s“!). Osim što sebe određuju kao samostalni srpski tjednik, „Novosti“ imaju i nekoliko strana na ćirilici. Te tri okolnosti - da Srbeki izdaju tjednik; da su ga pustili na kioske u čak osam hiljada primeraka; i da je deo na ćirilici - senzacija su same po sebi. Korak je to i za hrvatsko društvo: pre samo nekoliko godina javna prodaja srpskih novina (u kojima čak ima i ćirilice!) bila bi opasna avantura. Do ovoga trenutka, međutim, desilo se samo da na ponekom kiosku (u Kninu, na primer), „Novosti“ ne budu izložene; na ogromnoj većini prodajnih mesta imaju ravnopravan tretman. Mainstream javnost dočekala je ovaj događaj blagonaklono: čak je i strašna Hloverka Novak Srzić sa HTV pozvala izdavača Mišu Pupovca i glavnog urednika Radeta Dragojevića u svoje „Otvoreno“; da nije obložena teflonom bila bi se pokajala, jer ju je britko pametni i pakosni Dragojević dostojanstveno ponizio tom prilikom.

Neizbežni i sve nepodnošljiviji Ivan Zvonimir Čičak zamerio je u svojoj kolumni u „Jutarnjem listu“ što se te novine na kiosku prodaju, umesto da se dele besplatno, jer da ih finansira hrvatska vlada iz budžeta. Pri tom nema istu primedbu na onu bedu od državnog „Vjesnika“ koji bi uginuo prirodnom smrću da ga ne plaća vlada; o ostalim budžetskim stavkama i da ne govorimo. Tu sad dolazimo na „sredstva i metode“, što bi rekli udbaši, manjinske politike u hrvatskoj državi. Miloradu su Pupovcu mnogi zamerili konstruktivnu saradnju sa vlašću: ono jedva čujno „da“ kada je Tuđman parlament nazvao ustaškim imenom „Hrvatski državni sabor“ (priznajem: i ja sam mu to tada javno zamerio); kada je dao parlamentarnu podršku Sanaderovoj i sada Kosoričinoj vladi; itd. Dan-danas protiv njega rovari i deluje agentura Koštuničinih i radikalskih poverljivih lica među Srbima u Hrvatskoj, onih koji i dalje misle da je ona blesava avantura Mile Martića bila ispravna i koji misle da je Kosovo u Srbiji. Pupovac je, međutim, strpljivo podnosio praćke i strele obesnog nacionalističkog Beograda kome nikada nije dosta srpske krvi i patnje. To je dovelo do konkretnih, životnih i svakodnevnih koristi za Srbe u Hrvatskoj: po podacima UNHCR koje prenose „Novosti“, u 2009. imamo 132 000 povratnika (od čega 66 000 trajnih), 19 000 vraćenih kuća i stanova, 13 000 zahteva povratnika za stambeno zbrinjavanje itd. Izvesni ustupci i jaka volja za učešće Srba u političkom životu Hrvatske, dakle, doneli su opipljive rezultate. Jedan od tih rezultata su i „Novosti“ na kiosku.

Ima tu i više od toga i to je ono što - uveren sam - ozbiljno nervira Ivana Zvonimira Čička. Uređivački tim „Novosti“, Rade Dragojević i Andrea Radak pre svih, uspeli su da u taj nedeljnik privuku neka od najjačih imena hrvatskog novinarstva. Tu je jak deo pokojnog „Ferala“: Viktor Ivančić, Igor Lasić, Marinko Čulić, Boris Rašeta, Srećko Pulig; tu je jaka ekipa iz samog lista; tu iz Beograda pišu Vladimir Arsenijević, Tanja Tagirov, Drago Kovačević (ponekad i „moja malenkost“, što bi rekao moj naredni junak Igor Mandić), a očekuje se da i Boris Buden, filozof i sjajan novinski pisac, počne da sarađuje. Tako se „Novosti“ polako profilišu u relevantan list na hrvatskom tržištu ljudi i ideja, ako mogu tako da se izrazim, ne baš zamena za „Feral“ (to je nemoguće), ali jedno od retkih mesta gde se mogu izraziti liberalno-demokratska, hrabra i prema tome slobodna mišljenja.

Dakle, najbolja vest je da je Igor Mandić prošlog petka krenuo sa svojom kolumnom u malim srpskim novinicama. Kolumna se zove „Zauzeto, Hrvat!“; ko se motao po ratištima devedesetih, posebno posle „Oluje“, zna šta to znači. Naslov prvog teksta je „Izlazak na ustaško ćoše“: Igor misli na Trg Republike Bana Jelačića gde su se nekada prodavale neoustaške štampane stvari, a sada evo i srpskih novinica.

Pa kaže Igor Mandić (ne mogu da odolim):

„No, gdje postoji opasnost, raste i ono spasonosno (kako je otprilike rekao netko od mene mnogo pametniji), pa sada, kada se sa svojim ćiriličnim tjednikom srpska manjina drsko pojavljuje na novinskim kioscima u Hrvatskoj (kao da izlazi iz ormara ili, još gore, iz samice), moja će malenkost pokušati izboriti priliku da se pribroji njenom ‘raskomadanome tijelu’. Tako će se napokon, normalno i hrvatsko ćirilično pismo moći vidjeti istaknuto na pultovima, a ne više, kao do sada, da ga od prodavača tražim tihim zavjereničkim glasom...“.

Rade Dragojević obećava da će objaviti plakat u boji sa uporednom azbukom i abecedom, da odrasli ljudi počnu da se podsećaju, a deca da uče. Nepoznavanje ćirilice i gađenje nad njom bili su statusni simboli u Hrvata neko vreme, znak „nacionalne odgovornosti“, što bi rekao onaj naš nesrećnik. Uzaman su pametni ljudi u Hrvatskoj govorili da Jugosloveni imaju retku civilizacijsku privilegiju i prednost time što se istovremeno služe sa dva pisma; ne: ćirilica je bila prokazana i prokleta kao „srpska“ (sasvim dovoljno); stradale su i ruske knjige pri tom. Ali, to je - nadamo se! - prošlo.

A onda je u petak uveče u kultnom „BP Clubu“ (kod džeziste Boška Petrovića) bila intimna žurka povod prvog broja na kioscima. Beogradski pisci Tomislav Marković i Dragan Kovač („Jarboli“) malo su pričali, ali su više pevali uz gitaru i daire. Bio sam potresen sličnošću tog provoda sa večerima protestne muzike šezdesetih, kad sam bio mlad.

 

Autor: Miloš Vasić

 

Danas

 

Nakon 140 godina nekad najveća trapistička opatija u blizini Banja Luke počinje iznova

 

RADE I MOLE Trapisti opet kolutaju sir

 

Što će nam redovnici koji šute – uručen je komentar uz odbijenicu Hrvatskog sabora ožujka 1869. razočaranom pateru Franzu Pfanneru, koji je predlagao otvaranje samostana trapista negdje kod Karlovca. A koliko su se Hrvati prevarili postalo je uskoro jasno. Pfanner je na prepuruku oraškog župnika milost zatražio u turskoj Bosni, i prošao: kupio je komadić zemlje na Delibašinu polju kod Banje Luke i prva šestorica braće nastanila su se na groblju, u drvenoj kolibici. Tada je počeo pothvat još nezabilježen u bosanskoj povijesti: redovnici koji obdržavaju jednostvano pravilo svetog Benedikta ‘Ora et labora’ (Moli i radi) u sljedećih su sedamdesetak godina podigli Mariju Zvijezdu, najbrojniju trapističku opatiju na svijetu s 256 redovnika.

Godinu za godinom u siromašnoj regiji osnivali su pogone poljoprivredno-zanatsko-industrijskog kombinata: ciglanu, kovačnicu s radionicom za plugove, žitnicu, kamenolom, mlin, siranu, pilanu, sušaru za voće, pivovaru, tvornicu cigle i crijepa, klaonicu, tvornicu platna, tiskaru s kartonažom i knjigovežnicom, te bačvarsku, stolarsku i kolarsku radionicu. Na poljima su radile stotine stanovnika ovog kraja, a u samostanu je bilo redovnika iz čak 16 nacija. I to nije sve! Izgradili su bolnicu, obiteljske kuće za svoje radnike, novu crkvu, đački dom, sirotište... Pokrenuli novine ‘Putokaz’. Na koncu su izgradili i hidroelektranu na Vrbasu, prvu na Balkanu i dobili struju deset godina prije Zagreba, koji je mogao samo - zašutjeti!

Marija Zvijezda sjala je nadaleko, sve njihove ustanove bile su besplatne, a redovnicima je ostalo osnovno za preživljavanje. Gotovo nestvarna komuna koja je podigla na noge čitav banjolučki kraj.

Stvarnost ih je sustigla 1945. godine; komunistička vlast uzima im sve osim crkve, i preostali redovnici koji uzalud mole da im se ostavi barem najnužnije za održanje zajednice polako se osipaju. Neki su završavali u zatvorima, većina ih je odselila u europske opatije. Ne samo da im je sve oduzeto nego se jedno od tri njihova groblja poravnava i na njemu gradi tvornica boca. Skoro ništa od nabrojenih pogona do danas nije opstalo; loši gospodari imovine siromašnih monaha nisu se usrećili otetim. Poslije potresa 1969. godine zajednica se dijeli, a 1983. godine grade maleno krilo samostana kojim se i sada koriste. Njih dvojica!

Rođena braća Topić, o. Zvonko (54) i o. Tomislav (48), podijelili su službe i u bijelim habitima s crnim škapularem jedina su oznaka mirakula koji su se događali ovdje. Da nije bilo pomoći banjolučkog biskupa Franje Komarice, kažu, samostan ne bi opstao, premalo ih je da bi činili trapističku zajednicu.

- Trapisti se nazivaju ocima, a vi ste prava braća. Kako se onda zovete, oče ili brate?

- Kako nam dođe, po imenu najčešće, to je najmanji problem. Brinemo se i za župu, što trapisti rade samo u rijetkim i iznimnim situacijama, ali nemamo izbora, inače ne bismo opstali – kaže o. Zvonko Topić, upravitelj samostana, koji da bi bio sasvim regularni redovnički dom, mora imati barem šest zavjetovanih redovnika. Ni raspored dvojca u Mariji Zvijezdi nije uobičajen: nešto je drugačiji nego kod ostalih trapista koji ustaju na prvu molitvu u 2.30 (blagdanima sat ranije!), u 4.15 je doručak i poriprema za rad, onda slijede molitve u 6, 9, 11.45, 14, 18 i 19.15 sati.

 

S molitvom se izmjenjuje rad i nešto malo slobodnog vremena, tako da žive idealan dan raspoređen po osam sati, na rad, molitvu i odmor, kako bi poštovali pravilo svetog Benedikta ‘Ora et labora’ – Moli i radi.- Kad se uđe u taj raspored, nema umora, jer se ne pretjeruje ni u čemu. Zato često naši redovnici dožive duboku starost, a kao starci još fizički rade, i to kako – kazuje o. Zvonko, dodajući kako se nekad veliki samostanski kompleks ni crkva nisu grijali. I sad je studeno u zidinama, preko Banje Luke prosula se južina, vani je dvadeset stupnjeva, nevjerojatnih dvadeset stupnjeva za početak prosinca.

- Otvorite, pater, prozore i vrata da se malo stoplimo...

Iz sirane stiže o. Tomislav, on je kao tehnolog zadužen za lani obnovljenu proizvodnju čuvenog polutvrdog punomasnog sira trapist, u Caritasovoj mljekari na nekadašnjem trapističkom imanju Aleksandrovac. Redovnički rečeno, o. Tomislav čuva “tajnu sira”.

- Nema je na papiru?

- Nema. Samo u glavi.

- Kako onda ostali radnici znaju?

- Zato sam stalno dolje, samo sam došao na ručak u samostan.

- Tko vam ju je otkrio?

- Tajnu sira zna jedan ili dva brata u velikim samostanima, receptura se prenosi usmeno, zavjetovanom redovniku. Samo naš trapist je originalni trapist! Isto je i s pivom.

- A čije je mlijeko?

- Imamo 270 grla, od toga 110 krava. Naravno da mlijeko mora biti kvalitetno. Dnevno proizvodimo 60 kolutova od 900 litara mlijeka. Vidite koliko.

Čim je otišao, stiže po sir švedski ambasador u Sarajevu Bosse Hedberg i s njim Mario Vignjević, predsjednik Švedske razvojne agencije.

- Probali smo njihov čarobni sir i kad smo prvom prilikom prolazili kroz Banju Luku, svratili smo po par komada. Uuu, dobar je, sjajan! – kažu i odjure, a o. Zvonka okruži pseća družina velikih očiju i jedna mršava mačka.

- Ljudi ih bacaju, napuštaju, nama bude žao pa ih primimo. Pružimo im priliku da prežive – objašnjava.

 

Otac Tomislav završio je filozofiju u Sarajevu, a kao i o. Zvonko, isusovačku Teologiju u Zagrebu, pa su redovnički zanat učili u trapističkim opatijama u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i SAD-u. U povijesti Marije Zvijezde jedini su trapisti rođeni u BiH.

Da bi postao trapistom, kandidat treba proći dugu formaciju, upoznati red i red njega, proći novicijat, i ne mora nužno studirati teologiju, biti zaređen za svećenika. Otac Zvonko je trapistima došao 1971. godine, a tek je 1987. zaređen za svećenika.

- Nisam odabrao, mene je odabralo – odgovara na pitanje zbog čega se pridružio trapistima kad bi puno brže postao svećenik da je odabrao franjevce ili dominikance...

Objašnjavaju nam kako mnogi trapistički redovnici ne žele postati svećenicima, nego ostaju s nazivom časnog brata, ali jedno pravilo reda vrijedi za sve. Polažu pet zavjeta, kao i ostali redovnici; siromaštvo, čistoću i poslušnost, i još “stabilitas loci” – stalnost mjesta, što znači da u samostanu za koji se odluče ostaju do kraja života, te “conversio morum” – stalnu težnju savršenstvu.

Premda kao red imaju veliku imovinu, ona služi svima, jer trapisti žive u krajnjem siromaštvu i jedan su od najstrožih katoličkih monaških redova.

- Naše bolnice, sirotišta, škole financiraju se od našeg rada. A trapisti imaju samo najnužnije, nikad ne jedu meso, nemaju grijanje, posvećeni su kontemplaciji, televiziju i novine gotovo nikad ne prate. Novinare rijetko primaju. Cijeli život rade, a ništa nemaju. Šutnja je gotovo stalna.

- Kako se dogovarate o poslovima?

- Imamo znakove, ali nije to samo ona “obična šutnja”...

- Nego?

- Naša je šutnja dio kontemplacije, to je više slušanje Boga nego potpuna tišina. Svi bi samo govorili Bogu, nitko ga ne bi slušao. A čovjeku je potrebno dio dana provesti “u pustinji” da nađe unutrašnji mir.

Kazuje nam kako mu je zanimljivo bilo među trapistima u SAD-u, gdje ovaj red raste. Kako trapisti nove habite prave od materijala koji je uobičajen za taj kraj, tako američki imaju odjeću od jeansa!

- Svi znamo kakva je predodžba Amerike kad se govori o duhovnosti, a kamoli o strogom redovništvu. A tamošnji trapisti imaju nevjerojatan broj kandidata. Od tisuću prijavljenih oni odaberu samo jednog ili dva! I mladi su njihovi samostani po prosjeku godina, dok su europski sve stariji i stariji...

Vodi nas kroz ostatke velikog kompleksa: sakristija je jedna od prostorija u kojoj bliješti nekadašnji sjaj Marije Zvijezde. Od poda do plafona redovničke ruke su joj navukle orahovinu, savršeno glatku, impregniranu, nikad lakiranu. Nigdje ni traga crvu.

- Ovo je tajna, u ove tri rupice u svakoj ladici – pokazuje o. Zvonko – otkrivajući kako su na dnu velikih ormara i spremnika naslagani ružmarin, lavanda, listovi duhana...

Golema crkva s plavim svodom prekrivenim zvijezdama također je djelo trapističkih majstora, nekoć nije bilo klupa za vjernika nego su se po čitavoj dužini protezala redovnička korska sjedala, brižno ukrašena ornamentima u drvu. Otac Zvonko lista goleme psaltire iz kojih su redovnici predvođeni opatom nekoć molili:

- Kad gledam ovaj sjaj, čini mi se da je Marija Zvijezda sada na kraju jednog dugog ciklusa. Od one male kolibice u koju se jedva stislo nekoliko redovnika narasla je do najveće trapističke opatije na svijetu. I tijekom pedesetak godina došla na dva redovnika. Sada bi se trebali početi dizati, imamo tri prijavljena kandidata. Moja je životna želja da Marija Zvijezda opet bljesne!

 

Damir Šarac

Slobodna Dalmacija

 

 

 

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška