POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Jugoslavenska repka bila bi favorit na SP 2010.

 

Capello i Rehhagel ponovno su oživjeli bivšu državu

Kada je u pitanju sport mnogi su jugonostalgičari jer teško je zanemariti ulogu koju je bivša država imala u to vrijeme, počevši od košarke, vaterpola, rukometa, ali i nogometa. Dovoljno je baciti pogled na igrače koji trenutno igraju u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori. Iz tog razloga je srbijanski Blic posegnuo za daškom sportske jugonostalgije.

Cijela ideja, odnosno spoznaja, o onome što Balkan u nogometnom svijetu nudi izrodila se nakon izjava izbornika nogometne reprezentacije Grčke Otte Rehhagela i izbornika Engleske Fabija Capella. Rehhagel je izrazio zabrinutost što se njegova Njemačka na Svjetskom prvenstvu našla u skupini sa Srbijom. Odmah je upozorio zemljake da ne podcjenjuju tu ekipu i prisjetio se detalja otprije 36 godina.

Jugoslavija je u Beogradu pobijedila Švedsku 3-0. Trener me tada pitao: „Da uzmemo nekog od ovih Jugoslovena, možda Dragana Džajića, igra sjajno?“. Odgovorio sam mu da bi trebao uzeti sve Jugoslavene od broja jedan do broja jedanaest, rekao je i zorno prikazao koliko štuje nogomet na ovim prostorima. Možda je upravo zato i doveo Grčku do nebeskih visina.

Ipak, teško je kazati da su Srbija i Slovenija spremne za najveće domete, ali neosporno je da u svojim momčadima imaju vrhunske nogometaše. Baš kao i ostale reprezentacije. Primjerice, Hrvatska je stvorila Modrića, Ćorluku, Srnu, Olića, Kranjčara, a pomogla je i Eduardu da se razvije do kraja. Srbija je pak stvorila Stankovića, Krasića, Vidića i Ivanovića, a 'hit momčad' pod kormilom Ćire Blaževića brojila je (i broji) zvijezde poput Misimovića, Pjanića, Ibiševića i najspominjanijeg Džeke. Slovenci nisu skup zvijezdi, ali Handanovič odskače. Crnogorci imaju Vučinića i Jovetića, Makedonija Pandeva...

Spomen svih tih igrača na jednom mjestu uvlačio bi strah u kosti mnogima, a svakako je da bi takva ekipa imala značajnu ulogu u europskim i svjetskim nogometnim okvirima. Kako ovo nisu puste priče pokazao je Capello, a njegove riječi prenio upravo Jutarnji list.

- Zamislite da je ostala bivša Jugoslavija, ona bi bila jedan od favorita prvenstva. Kakva bi to bila ekipa u kojoj bi igrali Džeko, Ibišević, Misimović, Modrić, Eduardo, Kranjčar, Olić, Vidić, Ivanović, Stanković, Krasić, Jovanović... Tko bi njima bio ravan?! Ovi igrači su odlični i u ligama Engleske, Španjolske, Njemačke, Italije i Francuske. Balkan je danas ono što je donedavno bila Južna Amerika - bile su njegove riječi.

Uistinu, slatke bi muke imao izbornik te imaginarne reprezentacije. Dok bi na golu bio Handanovič, a u obrani sasvim sigurno Vidić i Ivanović (uz prijetnju Lovrena?), na desnoj bi bili problemi. Postaviti Srnu kao defenzivca ili ga gurnuti u ofenzivu pa postaviti Ćorluku desno, a ne lijevo, gdje isto može vrhunski odigrati. U slučaju da bi se izbornik odlučio na takav potez i dalje bi mu ostali problemi u sredini. Modrić, Kranjčar, Stanković, Krasić, Misimović... Džeko bi sasvim sigurno bio u napadu, a konkurirali bi i Olić, Dudu, Ibišević, Vučinić, Pandev...

No, na jednak način moglo bi se raspravljati i o tome kako bi izgledala momčad obnovljene SSSR ili Čehoslovačke... Zasigurno bi bile jednako goropadne.

Vanja Deželić

Jutarnji list

 

 

Srbiji su trebali mrtvi heroji

 

Nakon što je posle 14 godina dočekao poništenje presude za izdaju, nekadašnji general JNA Vlado Trifunović u izjavi za RSE kaže da je tužan i razočaran što je Srbiji bilo potrebno toliko vremena da ga oslobodi krivice.

Trifunović je osuđen zato što je 1991. predao kasarnu u Varaždinu hrvatskim snagama, a 250 mladih vojnika poslao kući i tako im spasao živote. Teško bolestan, gotovo dve decenije, kao ’izdajnik’ živi u sobičku beogradskog hotela na železničkoj stanici.

Iz samačke hotelske sobe od svega devet kvadrata, Trifunović nerado govori o godinama koje provodi čekajući da mu vrate dostojanstvo i ugled koji su mu oduzeti samo zato što je poštovao najveću vrednost - ljudski život. Svoje vojnike je, posle oružanih sukoba sa hrvatskim snagama u Varaždinu, odlukom o povlačenju žive vratio kući, a tu su ga osudili za veleizdaju:

“Što sam toliko morao čekati. Zar u ovoj državi nije bilo pameti da shvate? Ono što su sada konstatovali, to se moglo konstatovati i pre deset godina. I drugo, zašto sam uopšte suđen? Zašto sam bio u zatvoru, zašto sam proganjan? Zbog toga sam tužan i razočaran.” 

Trifunović je više od godinu dana proveo u zatvoru, a ostatak vremena čekajući nove procese. Iako je sada nevin čovek, optužnica i dalje stoji. Vrhovni sud Srbije je odredio novo suđenje, kaže njegov advokat Vladimir Đerić:

„Naravno, potom bi trebalo pokušti da se generalu nadoknadi sva ta patnja kroz koju je prošao, koja podrazumeva ne samo pritvor, nego i jednu veliku duševnu bol koja mu je naneta kampanjom tadašnjih medija koji su ga proglašavali za izdajnika.“

OSTALA SAMO DECA SIROTINJE

Ostavljen na cedilu od strane Vrhovne vojne komande u okruženju višestruko brojnijih pripadnika Hrvatske vojske, što su svojevremeno potvrdili i čelni ljudi JNA, Trifunović se 91. u pregovorima sa hrvatskim oficirima dogovorio se da vojnici i oficiri sa lakim naoružanjem napuste Varaždin i da im do slobodne teritorije bude garantovana bezbednost.

U Beogradu su ga dočekale optužbe zašto jedinice nije povukao jugoistočno i severozapadno od Varaždina i tukao po gradu. Varaždin je trebalo pretvoriti u Vukovar, možda i s težim posledicama. Najviše mu se prigovarao što nije prihvatio dopunu jedinica paravojskom.

Ostaće upamćena rečenica načelnika Generalštaba, sada haškog optuženika Momčila Perišića, koji je na sastanku sa vojnim pravosuđem rekao „Nosim bombu da je bacim na Trifunovića“.

Uzalud je Trifunović tvrdio da je povlačenje iz Hrvatske bila jedino moguća odluka:

„Zašto nisam porušio Varaždin, zašto nisam srušio branu da potopim celi Varaždin. To znači moje vojnike bih kao miševe podavio, a onda i građane Varaždina. A ja nisam škole završio i nisam se rodio da pravim zločine i uništavam ljude. Ali, Srbiji tada nisu trebali živi ljudi, nego mrtvi heroji da se njima ponosi i da pozlati istoriju. Treba i imati na umu da su kod mene ostala samo deca sirotinje. Sva druga deca, svi drugi vojnici koji su imali neku imovinu, nekoga svog na položaju ili neke veze su izvučeni ranije. Pobeglo, i nije došlo u vojsku u Varaždin.“

Neki od vojnika koje je spasao javljali su mu se, kaže, tokom ovih godina. Pojedini su, potvrđujući odluku generala Trifunovića, o događajima u Varaždinu svedočili i u dokumentarnom filmu „Predstava: izdajnik protiv zločinca“:



VRAĆANJE DOSTOJANSTVA

Bivši sudija Vojnog suda u Beogradu Đorđe Dozet, koji je Trifunovića i njegove saradnike na drugom, ponovljenom suđenju, oslobodio krivice, pišući istovremeno prijavu tužiocu protiv političkog i vojnog vrha SFRJ kaže za naš program da sada očekuje vraćanje dostojanstva ljudima koji su postupili na jedini ispravan način:

“Meni je drago što je do toga došlo zbog ljudi koji su tolike godine propatili iz hira jednog ili dvojice ljudi iz tadašnjeg vrha vlasti.”

Trifunović je jedini čovek koji je posle rata u bivšoj Jugoslaviji, kriv i u svojoj, ali i u zemljama sa kojima je Srbija bila u sukobu. U Hrvatskoj je optužen je za ratne zločine i osuđen na 15 godina zatvora, dok se u Sloveniji vodi istraga zbog nadležnosti koje je imao i na delu teritorije te zemlje.

Vera Marković iz nevladine organizacije Žene u crnom kaže da bi epilog procesa u Beogradu mogao biti samo početak postepenog stvaranja realne slike o ulozi JNA tokom ratova devedesetih:

„Da je zajedno sa tim išla i rehabilitacija to bi značilo da se Srbija bar malo odvojila od one politike devedesetih. Meni je žao što se to nije dogodilo na jedan drugačiji način da današnja omladina dobije primer jednog takvog generala koji je spasao njihove vršnjake znajući šta mu sleduje. I da se uprkos tome moralno uzvisio i uradio jedino moguće – spasao svoje vojnike.“

Vlado Trifunović, bez stana i imovine, vraćanje oduzetog dostojanstva nastavlja da čeka u sobičku hotela na zelezničkoj stanici.

Boris Tadić je, u svojstvu ministra vojnog, na pitanje o rešavanju stambenog pitanja generala koji ima 40 godina radnog staža, rekao da „mnogi ljudi nemaju stan“.

 

Iva Martinović

 

Slobodna Evropa

 

Mostar i srpska kultura

 

Činjenica je da povratak mostarskih Srba teče sporo, ali oni koji su se vratili ovom gradu na Neretvi ponovno žele vratiti kulturni sjaj. Stoga se već prije pravoslavnog Božića zapjevalo, zaguslalo, …

Pod okriljem kluba Aleksa i World Music Centra (WMC) Mostar u gradu na Neretvi povodom pravoslavnog Božića organizovan je kulturno umjetnički program u kojem je nastupila etno grupa „Sveti Dimitrije" te pjevačka, folklorna i dječja sekcija Srpskog prosvjetnog kulturno-umjetničkog društva (SPKUD) „Gusle" Mostar. Takođe, promovisan je godišnji kalendar SKD „Prosvjeta" za 2010. godinu i časopis za kulturu „Nova Zora".

 

Naša različitost nas čini bogatim ljudima

Aleksandra Savić, direktorica mostarskog WMC-a je bila domaćin kulturno umjetničkog programa organizovanog u klubu Aleksa.

 „Pretprazničko je raspoloženje i u gradu Mostaru. Inspiracija i pravilo za sve projekte na kojima radi  World Music Centar i klub Aleksa, koji je također projekat WMC-a, je upravo naša multikulturalnost, naša različitost koja nas povezuje i čini bogatim ljudima“, ističe Savić.

Sa povratkom Srba u Mostar i okolna mjesta i duh pravoslavlja se polako vraća u ove krajeve. Potvrđuje to i pravoslavni sveštenik u Mostaru, Radivoje Krulj. „Kada je čovjek zajedno u slavlju sa svojim susjedima i svojim komšijama, onda se ispunjava posebnom radošću. Jako je važno da zajedno jedni drugima čestitamo praznike. I ne samo da čestitamo, nego i da učestvujemo u toj radosti praznika. To je bogatstvo ovoga grada!“ – kaže Krulj.

 

Doprinos obnovi kulturnog i općeg suživota

Mostarski sveštenik Danilo Boro, koji je i predsjednik Srpskog pjevačkog i kulturnog društva „Gusle”, napominje da se uz povratak i obnovu duhovnog, obnavlja i kulturni život mostarskih Srba. „Prezadovoljni smo učešćem u različitim manifestacijama članova SPKUD Gusle. Prije svega, to se vidi na našem podmlatku, jer najveći broj članova Gusala su upravo djeca i omladina“.

Josip Muselimović, poznati mostarski odvjetnik, potvrđuje da se u dolini Neretve praznici slave u pravom smislu. „Iznimno važnim smatram ovakve događaje i okupljanja. Mišljenja sam da ovakve manifestacije uvelike doprinose obnovi, ne samo kulturnog, nego i općeg suživota u gradu Mostaru“, naglašava Muselimović.

I pored problema koje nosi život u sredini gdje su manjina, mostarski Srbi s radošću i pozitivnim porukama dočekuju veliki hrišćanski praznik Božić.

Autor: Sanel Kajan

Odg. urednica: Marina Martinović

Deutsche Welle

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška