POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

U Palmi nema priče o politici

Rat je Jusufa Redžića zadesio u Beogradu. Za vrijeme rata s porodicom je živio u Novom Pazaru. U rodni grad Zvornik vratio se 2004. godine i vlastitim sredstvima otvorio ugostiteljsku radnju Palma

Planovi

“Imao sam radnju i prije rata. To volim i to radim. Posao sam započeo svojim sredstvima i nisam imao nikakve podrške. Ljudima nudim gotova jela, burek i roštilj, a ovdje mogu popiti kahvu i čaj. Tu se uglavnom okupljaju povratnici i drugi Zvorničani, druže se, ispijaju kahvu, jedu....Razmijene se mišljenja. Ljudi se ovdje šale i to puno znači povratnicima”,  priča nam Jusuf i dodaje da ne dozvoljava da se u radnji priča o politici.

“Politika kao politika zna se gdje se vodi”, jasan je Jusuf.

Na istom mjestu i prije rata je imao ugostiteljsku radnju. Tada, u boljim vremenima, zapošljavao je desetak radnika, dok je danas tek troje zaposlenih.

“Za vrijeme rata ovdje je neki čovjek iz Tršića držao radnju i kad sam se vratio, morao sam sve to da renoviram. Ništa  nisam našao u lokalu. A tako mi je i sa stanom koji se nalazi iznad radnje. Otkako sam otvorio radnju, nisam imao nikakvih problema. komšije su me prihvatile i sve je uredu.

Ako dođe do sredstava, on će najvjerovatnije proširiti objekat. Kao povratniku niko mu ne pomaže, iako je nekoliko puta podnosio zahtjev za pomoć raznim ministarstvima.

Akcija pomoći

Jusufa Redžića mnogi Zvorničani prepoznaju kao humanog čovjeka, koji se rado odaziva na sve akcije pomoći ugroženim porodicama.

“Za bajrame podijelim pakete, a najviše volim obradovati djecu. Ako mi se neko požali da nema ja mu odnesem brašna, ulja i drugih namirnica”, priča nam Jusuf i za kraj otkriva svoj recept za uspješno poslovanje.

“Treba svako da osmisli ono što voli da radi, jer da bi to radio, mora da voli taj posao. Ja radim 16 sati dnevno”, poručio je Jusuf svim budućim poduzetnicima.

 

S. Karić

 

Oslobođenje

 

Dvije uspješne priče

Prva je iz okoline Srebrenice, gdje se vratio čovjek koji je godinama živio u Americi, a druga iz Olovskih Luka.  

«Ja sam Nezir Šabanović. 1999. godine otišao sam u Ameriku i tamo sam boravio šest godina. 2005. sam se vratio na svoje ognjište. Dok sam bio u Americi, radio sam i dan i noć da bi nešto stekao, da bih se mogao vratiti u Bosnu. Radio sam teške poslove, radio sam dnevno po 13-14 sati da bih se mogao nešto skučiti, da bih mogao živjeti. Taj rad u Americi mi je dosadio: samo posao, pidžama, krevet – da bih nešto uštedio. Povuklo me da se vratim u svoje rodno mjesto, u selo Trubari, tako da sam to i učinio. Kad sam došao, nije bilo puta, vode, struje, kuća porušena. Sve je bilo uništeno. Imao sam nekih sredstava, hvala Bogu, koje sam zaradio, i nisam čekao ni na Opštinu niti na neku donaciju. Odmah sam renovirao svoju kuću, uselio u nju. Struju nisam imao jedno šest – sedam mjeseci, tražio sam struju od Opštine, nisu ispoštovali. Dali su mi samo kablove za struju, a ja sam sam stubove samostalno kupio, sam kopao i radio. Na svome sam, u svome. Rahat se popije kafa. Čist je zrak, dobra voda. Kasnije sam odlučio da se može i nešto raditi. Uzeo sam stotinjak ovaca koje i danas imam. I UNDP je isto ispoštovao neke stvari koje je obećao. Sarađujemo s UNDP-em. Nigdje se čovjek ne osjeća kao tu. Nadam se da će biti povratka. Boljega."

Prijeratni električar Sreten, sa suprugom Milojkom, u  Olovske Luke kod Olova, vratio se 2002. godine. Ni on, ni supruga, prijeratni trgovac, nisu čekali posao u struci. Pronašli su ga sami, potpuno se posvetivši onome što im je prije rata bio hobi: pčelarstvu.

„Bavim se proizvodnjom, u prvom redu meda, matica, polena, propolisa, voska. Gotovo svaki korak rojeva gledam da unovčim da bih bio održiv. I ja i moje pčele.“

Nakon povratka, Pantići su, uz oko 150 pčelinjih društava počeli proizvoditi nadaleko poznati med, a znatno su proširili i paletu  proizvoda. Milojka kaže:

„Pravimo propolis kapi, pravim „eliksir života“ - med, polen i propolis pojačavaju imunitet, za bronhitis. To je sve iz košnice, sve je prirodno, nema ništa dodato. Ja bih svakog svog potrošača voljela dovesti da vidi gdje se naše pčele nalaze, u kom dijelu i kakvoj čistoj prirodi.“

A jedan od pčelinjaka, uvjerili smo se, nalazi se na 1.070 m nadmorske visine, u zaista čistoj i netaknutoj prirodi, što predstavlja idealne uslove za razvoj pčelarstva:

„Ovaj naš planinski med, miješan sa šumom, sa livadom, sa kupinom, malinom, borovnicom, proljetnim i jesenjim vrijeskom, normalno da daje najkvalitetnije vrste meda.“

Osim želje i upornosti, ključ uspjeha u ovom poslu leži prije svega u znanju. Pčelarstvo je decenijska tradicija porodice Pantić:

„Poznati smo kao pčelarska porodica. To smo naslijedili. Čak smo 1988. i 1989. godine oborili jugoslovenski rekord u proizvodnji meda.“

Priča o uspješnom povratku, kažu Pantići, ne bi bila kompletna bez dobrih komšija, a za komšije Bošnjake samo riječi hvale:

„Pravi ljudi, pametni ljudi. Uvijek su vodili računa o prijateljima, a pčelari su ljudi koji vole, koji imaju ljubavi.“
 

Slobodna Evropa

 

 

Da li je to moguće?

 

Bilo je to davne 1983. godine. Decembar mjesec. Zima. Kad su igrači oba tima istrčali na zagrijavanje, moj stari i komšija već su to bili uveliko odradili. Rumen na licu i glasan ton su to dokazivali. Poljudska ljepotica je bila puna, atmosfera kakva se samo poželjeti može i čekao se samo zvižduk sudije pa da rasturimo Bugare k’o njihovu skupštinu.

U sobi je bilo tol’ko duhanskog dima da je bilo teško razaznati koji su bili naši a koji ljuti Bugari. Gledao sam tapete na zidu i pitao se jel’ one i u originalu imaju žutu pozadinu. Dobre su bile te tapete. Kad su zgrade napravljene u svakom stanu su, zbog ravnopravnosti, bratstva i jedinstva i ostalih marifetluka, postavili identične, pa tako, kad gledaš nas krezubu djecu oko rođendanske torte (a pozadina je uvijek bila ista – te tapete), ne znaš ni čiji je rođendan slavljen ni u kojem stanu.

Svako malo je stara prolazila ispred televizora s namjerom da otvori malo prozor kako bi sav taj silni dim nekako isfukljao iz sobe. Svaki put bi je stari vraćao riječima:
- Bjež’ ženo, nije sad vrijeme…

I nije bilo. Da je stara otvorila prozor i da je sav taj dim krenuo odjedared iz sobe, neko od komšija bi sigurno zovn’o vatrogasce misleći da je u našem stanu upravo izbio požar. A najmanje što nam je trebalo tada su bili vatrogasci, pakleni toranj i Stiv Mekkvin povrh svega. U tom trenutku nama su samo trebali golovi u mreži gostiju.

Utakmica je počela vrlo loše po nas. Stari je stalno nadoljevao komšiji vina i nervozno palio novu cigaru, ne primjećujući da mu više od pola drine sarajevske još stoji u onom svom udubljenju na velikoj masivnoj kristalnoj pepeljari. Ta teška pepeljara se brže punila nego sto su “plavi” uspjevali da izmjenjuju duple pasove na malim ekranima tv prijemnika. Pritisak je učinio svoje, igrači su bili u grču… noge kao olovne… glave pune misli i brige, jer bili su svjesni koga predstavljaju i za koga se bore na zelenom tepihu. Trebala nam je ta pobjeda k'o kruva.

U jednom momentu, poslije jedne stopostotne šanse za Bugare, stari je uzvikn’o:
- U pičku matern’u… Sreća naša, pa ni oni ne znaju!
Bio sam zadivljen tom izjavom i mnogo sam razmišljao o njoj. Činila mi se tada veća od same utakmice koju smo pratili.
A onda je sudija svir’o kraj prvog poluvremena. Bilo je 1:1.
Komšija je, potegnuvši jedan povelik gutljaj “ždrepčeve krvi”, da ne ostane dužan na ovu malopređašnju izjavu, samo rekao:
- Ništa ne brini, naši kreću od 53. minute!
(Ova misao mi je bila još jača. Ni do danas je nisam dokučio.)

Gledao sam kako komšija spušta vinsku čašu na bijeli heklani stolnjak. I posmatrao sam crvene olimpijske krugove koji su se nazirali na njemu. Svaki put kad bi komš’o spustio čašu dodavao bi neprimjetno jedan vinski olimpijski krug na uštirkani milje. Mogao sam tačno zamisliti kako će stara vilenit’ sutradan.

Stari je rek’o mladjem bratu da ide “bacit’” pepeljaru u šolju, što je ovaj i učinio. Šolja je, nažalost, bila mnogo slabija od bugarske odbrane pa je popustila pod udarcem pepeljare. Svi smo došli na uviđaj i gledali u poveliku rupu.

Stari je prizn’o grešku poslije kraćeg razmišljanja I rek’o mlađem bratu da je treb’o istrest opuške u šolju. Ali greške se događaju svakodnevno a čika komšija je tješio nas ukućane riječima:

- Ajd bolan… znala se kroz istoriju i glava izgubit zbog pogrešno postavljenog ili izostavljenog zareza a kamoli rečenice. Jebeš šolju…zamjenićeš.

A onda je stvoren plan. Donesen je iz kuhinje bokal s kojim je bilo predviđeno da se nakon svake nužde s njim zaljeva. Stari je striktno naglasio da se više voda “ne povlači”. Nije prošlo ni pet minuta a on ju je sam “povukao” i napravio poplavu u ćenifi.

Počelo je drugo poluvrijeme.

Svi smo čekali da Safet opet zabije. Izgledalo je da je jedini on to mog’o tada. I zabio je… U 53. minuti. A ja sam gled’o u komšiju, mog novog Nostradumusa, i čudio se kako je on, izgleda, zaboravio svoje predskazanje… ili je to bilo ždrepčevo?
- Nema - vikao je komšija oduševljeno – zabiće Sufet Sašić jos dva-tri gola.

Izgleda da sam u sveopštem oduševljenju bio jedini koji je primjetio pozamašni “ lapsus lingve”.

Svi smo skakali. Zgrada se tresla k’o da je zemljotres. Moj mlađi brat se popeo na zamrzivač od 300 i kusur litara koji se nalazio u primaćoj sobi kao neki sastavni dio namještaja. I na zamrzivaču je bio brat blizanac onog heklanog stolnjaka sa stola. Sutra će sigurno promjeniti mjesta pa će onaj flekavi na škrinju, na skrovitije mjesto.

Nakon dosta guzeljanja, trke i svega što uz to ide, uspjeli smo ga na kraju utjerati. Slučaj je htio da, pogotkom Radanovića, pobjedimo i odemo dalje. Nije se drug Delić ni odjavio sa poljudske ljepotice, niti se stigao zahvaliti svim narodima i narodnostima na još jednoj veličanstvenoj pobjedi, a ispred zgrada iz ponosnih grla omladinaca i pokojeg pionira se već uveliko orilo: “Ju-go-sla-vi-ja! Ju-go-sla-vi-ja!"

Uz sve ovo opisano dozvolite da dodam još samo dve opaske. Prvi put čika Ibro se nije ljutio zbog galame u dvorištu, nego nam je davao znakove podrške sa balkona. U isto vrijeme, to je vjerovatno bio poslednji put da su naše zgrade zdušno i zajednički skandirale i navijale za isti tim i državu.

Zoran Teofilović

E-novine

 

Krško i Zagreb udružili svoje turističke snage

 

Darivanje licitarskog srca običaj je kojim se iskazuje privrženost i ljubav. Radi očuvanja kulturne baštine i povećanja turističke ponude na zajedničkom prekograničnom prostoru Hrvatske i Slovenije, jučer je u hotelu International predstavljen projekt pod nazivom ‘Put medičarstva i licitarstva između Krškog i Zagreba’, vrijedan više od 440 tisuća eura.

Seoska gospodarstva

Jednim ga dijelom iz svojih fondova financijski podupire Europska Unija. Započeo je lani u studenome, a predviđeno je da će trajati 30 mjeseci. Glavni partneri - Regionalna razvojna agencija Posavje i Općina Krško i Regionalna razvojna agencija Zagrebačke županije i Zagrebačka županija - žele promovirati vrijednosti seoskih gospodarstva u zajedničkoj turističkoj ponudi.

- Suradnja je izvrsna i otvara nam se veliki spektar mogućnosti. Ciljna skupina su postojeći i potencijalni majstori rukotvorina s područja Posavja i Zagrebačke županije - izjavila je predstavnica općine Krško Alenka Črnelič Krošelj, te istaknula kako u Sloveniji ima samo pedesetak registriranih medičara i licitara. Hrvatska se može pohvaliti s više takvih zanatlija.

Zanatske vještine

- Medičarstvo i licitarstvo u Hrvatskoj imaju nešto bolju tradiciju, pa bilježimo 150 registriranih zanatlija - kaže direktor Regionalne razvojne agencije Zagrebačke županije Zlatko Herček.

Radi zajedničke etnološko-turističke strategije 200 sudionika u 38 radionica usavršavat će svoje zanatske vještine

 

Sandra Golemac

 

Jutarnji list

 

Uradimo nešto za jednu malu bebu

 

Članice foruma Ringeraja.ba su organizirale akciju prikupljanja pomoći za dvoje djece iz Goražda koja su ostala bez mame. Dječaci, novorođenče i beba od 17 mjeseci su smješteni kod tetke koja ima također dvoje djece i ni ona ni njen suprug nisu zaposleni.Potrebno im je sve: od hrane, garderobe, higijenskih potrebština ...(pelene), a ko je u mogućnosti i novca. Bebu hrane nadomjestkom za majčino mlijeko-Humanom.

Svi koji žele i mogu da se ovoj akciji priključe, svoj doprinos mogu donijeti u prostorije udruženja DjeCa, na Dobrinji, u ulici Luja Pastera 2A, najkasnije do petka, 21.01.2010. godine.Ukoliko želite uplatiti novac, mozete to učiniti na žiro racun u Raiffeisen banci,i broj je:1610300000000093,partija 09300066774 Ime :Memsura Aganović,Goražde.

Nakon što sredstva budu prikupljena biće predata organizatorici akcije koja će stvari dostaviti. Informacije o akciji možete pronaći na linku:

http://www.ringeraja.ba/forum/m_493934/mpage_1/key_/tm.htm

Molimo Vas da nas prije dolaska kontaktirate na telefon 062 013 058 da bi neko od članova udruženja to preuzeo.

DJeCa.org

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška