Dijalog i druženje razbijaju nametnute predrasude

Grupa "Svi zajedno, mladi Međureligijskog vijeća BiH" u Sarajevu je organizovala međureligijske seminare za maturante sarajevskih Katoličkog školskog centra i Bošnjačke gimnazije, te Gimnazije u Lukavici.

Cilj ovih seminara, kako je za "San" objasnio Nemanja Močević, član "Svi zajedno", bilo je druženje mladih i razmjena iskustava o temi "trafiking u Evropi."

Otvaranje dijaloga

- Prije tri mjeseca, članovi grupe "Svi zajedno" su prošli edukaciju o antitrafikingu, odnosno seminar na temu trafiking u Evropi, koji je priređen preko Caritasa. Zato smo odlučili da prenesemo to naše znanje na mlade, odnosno učenike četvrtih razreda gimnazije putem ovih seminara.

S druge strane, htjeli smo da ovo bude i međureligijski dijalog. Mladi u BiH nekako nemaju dodira s drugim religijama, pa iz tog razloga smo htjeli da povežemo Katolički školski centar, Bošnjačku gimnaziju i Gimaziju Lukavica - kazao je Močević.

On je podvukao da su u okviru seminara u prostorijama sarajevske Jevrejske opštine, održana predavanja o perspektivama dijaloga iz islamskog i pravoslavnog aspekta, odnosno pravoslavnog i jevrejskog aspekta.

- Na ovaj način želimo da se mladi druže i da ih pomirimo na međureligijskom nivou. Ovo je prvi naš projekat ovog tipa i nadam se da će ih biti još - istakao je Močević.

Pozitivni utisci

Jedan od učesnika ovog seminara je bio i učenik Gimnazije iz Lukavice Đorđe Elez, kojem ovakav tip seminara, kako kaže, predstavlja sjajno iskustvo i priliku za upoznavanje nekih novih ljudi.

- Mislio sam da će kad se sretnemo s ostalim učenicima biti malo zategnuta situacija između nas, ali sve je super počelo i nadam se da će tako i da se završi. Ovo je dobro iskustvo za mene i želim da ga prenesem i svojim prijateljima. Sva netolerancija nastaje zato što nemamo nikakvo iskustvo i nikakav kontakt jedni s drugima. Mislim da su se neke predrasude ovom prilikom razbile i da će se stvari ubuduće promijeniti – optimista je Elez.

Sličnog mišljenja je i Amar Velić, maturant Bošnjačke gimnazije. On je priznao da su i učenici Bošnjačke gimnazije takođe očekivali malo napet susret, ali ...

- Situacija na terenu je potpuno drugačija. Nisam se pokajao što sam došao. Upoznao sam učenike ostalih škola i to je jedno dragocjeno iskustvo – rekao nam je on.

Dž. Busnov

Bogatstvo različitosti

"Svi zajedno" je grupa mladih ljudi, organiziranih kroz Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine, na poticaj British Councila u sklopu njihovog projekta "Leap of Faith Together". Članovi su studenti različitih fakulteta i pripadaju različitim vjerskim zajednicama. Cilj njihovog rada u Međureligijskome vijeću je pokazati i dokazati da mladi ljudi iz različitih zajednica mogu zajedno raditi, bez obzira na religiju i nacionalnost.

San

Regionalna liga punila bi stadione

U posljednje vrijeme mnogo se govori o formiranju regionalne lige u nogometu. Hajduk, Dinamo, Partizan, Crvena zvezda... sigurno bi napunili bh. stadione. Bilo bi mnogo veće zanimanje TV kuća, sponzora, marketinških agencija. Odgovor na pitanje koliko su klubovi iz BiH zanimaju za ovo takmičenje potražili smo kod vodećih ljudi Sarajeva, Željezničara i Širokog Brijega:

"Mislim da prvo treba mijenjati okolnosti. Prijedlog je da ekipe koje idu u goste ne mogu imati podršku navijača. To je kao i u košarkaškoj NLB ligi. Postavalja se pitanje - šta je onda svrha? Svi znamo da se nogomet i igra zbog navijača. Upravo zbog toga ne bi izazvala pozornost kao što mnogi misle. Podvukao bih da mi imamo izuzetno dobre odnose sa Hajdukom, Dinamom, Partizanom i Zvezdom. Siguran sam da će jednoga dana startati, ali u ovom trenutku je to teško očekivati. Možda kada sve zemlje iz regiona uđu u Evropsku uniju“, rekao je za Sarajevo-x.com Hajrudin Šuman, prvi čovjek tima sa Koševa.

Nekoliko trolejbuskih stanica dalje, na Grbavici, razmišljaju ovako:

"Ta priča traje deset godina. Možda bi za početak bilo dobro da se igra liga za mlade u dobi od 18 do 22 godine. U tom razdoblju igrači se često izgube. Pokretanje regionalne lige značio bi mnogo ne samo za Želju, nego i za ostale bh. klubove. Stadioni bi bili puni, bilo bi više sponzora, cirkulacija igrača bila bi znatno veća. Nedavno smo igrali prijateljsku utakmicu sa Hajdukom i bilo je evidentno da igrači daju 120% svojih mogućnosti, što pokazuje koliko ti timovi motivišu nogometaše. I kada bi krenulo ovo takmičenje, pitanje je koliko bi naša zemlja dobila mjesta. Po svim koeficijentima, mi ne bi trebali da brinemo“, kaže Nijaz Brković, potpredsjednik tima sa Grbavice.

Predsjednik Širokog Brijega Zlatan Mijo Jelić kaže: "Što se nas tiče, mi smo za. Potpuno podržavam incijativu da navijači ne prisustvuju na gostujućim utakmicama svoga kluba. To bi spriječilo nerede. Vjerujem da bi Široki Brijeg našao svoje mjesto u ovom natjecanju."

Niko nije rekao da ga regionalna liga ne zanima, ali svi strahuju od mogućih navijačkih nereda. Također, kako smo mogli uočiti, bila bi velika bitka za dva mjesta, koliko je predviđeno za bh. klubove. Sigurno da bi uz pomenute timove svoju šansu tražili Zrinjski,Velež, Borac, Čelik i Sloboda.

Piše: Edin Isanović

(Sarajevo-x.com)

Političari mogu da uče od sportista

Iako uznemireni zbog učestalih terorističkih provokacija, mladi Albanci, Srbi i Romi u Bujanovcu nizom akcija pokušavaju da svojim starijim sugrađanima pokažu kako da, umjesto jedni pored drugih, žive zajedno…

Poslije zajedničke glumačke predstave kojom su bujanovački tinejdžeri srpske, albanske i romske nacionalnosti širom Srbije oduševili vršnjake i kritičare, u toj multietničkoj opštini su i mladi košarkaši pokazali starijim sugrađanima da se na jugu Srbije može i drugačije živjeti.

Na inicijativu igrača potpisan je sporazum o zajedničkom nastupu i poslovanju dvaju timova – srpskog „Juniora“ i albanske „Elite“. Time su, kažu kapiteni timova Albion Seljimi i Dalibor Tasić, očitali lekciju svojim roditeljima.

„Mislim da će biti dobro za sve nas. Živimo zajedno i treba da idemo naprijed. Političari mogu da nauče od nas sportista, da krenu tim putem kako bi svima nama na ovom prostoru život bio bolji i ljepši.“

Dva tima će se i dalje međusobno takmičiti, ali za takmičenja na višem nivou udružiće snage. Biće to, kažu, prilika i za druženje, ali i za učenje jezika. Seljimi o tome kaže:

„Oni će učiti albanski, a mi srpski jezik.“

Donacija njemačke vlade „obukla“ košarkaše

Predsjednik kluba „Junior“ Milovan Ristić priča da je košarka u Bujanovcu bila pred nestajanjem, ali da je opstala zahvaljujući donaciji njemačke vlade, a potom se pridružilo i Koordinaciono tijelo za Preševo, Bujanovac i Medveđu, koje je i jedan od garanta tog sporazuma.

„Pomogli su donacijom kojom smo obukli četrdesetoro djece od patika do trenerki. To je bilo kao infuzija pred komu.“

Učestali bombaški napadi i provokacje u Preševu i u Bujanovcu ne mogu kao tema da se prećute, pričaju mladi košarkaši, ali, svi se slažu da se tome mora stati na put. Istog je mišljenja i predsjednik kluba „Elita“ Selami Selimi.

„Počinioci moraju da se pronađu, bez obzira ko je to učinio. Stariji ljudi imaju mogućnost da mladima prenesu shvatanje da treba raditi za Bujanovac, živjeti za Bujanovac, bez obzira da li su Srbi ili Albanci.“

Autorica: Milica Ivanović

Odg. urednik: S. Tanović

Deutsche Welle

Radost povratka u BiH

U jesen 2007. godine, u našu redakciju je stiglo pismo iz Bugojna koje su potpisale Fatima i njena kćerka Samira Ćulum, koje su se u ovom gradu nalazile u alternativnom smještaju. Inače, do 1995. godine živjele su u mjestu Lišnja, nedaleko od Prnjavora u RS, a svoj su dom morale napustiti zajedno sa ostalim stanovnicima Bošnjacima. Poslije dugog lutanja obrele su se u Bugojnu i tu je počeo njihov izbjeglički život i samo se produbila tuga za vlastitim domom.

Evo kako je prije dvije i po godine tekao razgovor s Fatimom i Samirom Ćulum.

Fatima: ""Ja sam iz Lišnje kod Prnjavora. Došlo je 12 autobusa 1995. godine - i ja, i moj brat i puno nas, krenuli smo u nepoznato. Evo, već 12 godina sam ovdje. Obolila sam i liječila se, jedva sam živa ostala. Uvijek tegobe. Imam alternativni smještaj u podrumu. Vlaga je velika. Nema ni kupatila, ni umivaonika, nikakvih uslova. Perem veš u banjici, snalazim se kao u stara doba. Kćerka je nezaposlena. Živimo od niskog primanja. Nekada smo dobijali paket, ali sada nema ni to. Plaćam 100 maraka za smještaj. Opština mi je plaćala smještaj godinu dana, pa je onda prestala. Išla sam u opštinu da zamolim da mi nastave plaćati. Dvije i pol godine sam plaćala za smještaj od malog primanja, od 120 maraka penzije. Onda je iz Sarajeva bila ovdje komisija i pozvali su nas na sjednicu. Ta komisija je odlučila da mi opet uvedu plaćanje i oko godinu dana ponovo plaćaju, ali će plaćati do 11. mjeseca. Ne znam više šta ću."

RSE: U kakvom vam je stanju kuća u Lišnji?

Fatima: "Kuća je razrušena do temelja. Neki su se počeli vraćati davno, čim su počele donacije i pare za popravku kuća. Dva puta sam bila na spisku. Kada smo otišli da vidimo kako to izgleda - nigdje kuće, sve devastirano. Do temelja su razrušene i moja i sestrina kuća. Ponovo sam se vratila u Bugojno.

Obasjalo nas je drago sunce. Pravo nas je obasjalo. Uselile smo se u junu mjesecu. Kuća je fina, dobar je osjećaj,...

Tamo nisam mogla naći stan. Ko je imao nekog svog, primio ga je. Ko je imao para, plaćao je, a ja nisam mogla bolesna tamo, nisam imala gdje. Od tada iz Bugojna ganjam za kuću. Imam toliko potvrda da mogu jednu veliku kesu punu napuniti. Na sve sam se javljala i ganjala, ali još nisam donacije dobila. Jedva je komisija izašla da vidi stanje. Opet čekam. I dan danas čekam. Davali su donacije kome su htjeli. Oni koji su otišli na Zapad su potplaćivali. Ja nisam mogla. Treba imati para. Ministar mi je dao potvrdu da idemo tamo i da mi se da donacija."

Fatimina kćerka Samira priča o odlascima u Prnjavor: "Odem tamo, hodamo po kancelarijama gdje bi nam mogli pomoći. ostanemo po dva-tri dana, plaćam prenoćište. Odem i samo se nasekiram. Vidim onu ruševinu. Kada upitam za donaciju, kažu mi: „Pošalji pismo u Sarajevo.“ Ja pošaljem pismo u Sarajevo, pa oni meni, pa ja njima. Šutaju nas ko loptu. Ko je bio na Zapadu i ko je potplatio, ko je imao čitavu kuću, dobio je donaciju. Dođu kao turisti, budu koliko hoće, šepure se i opet odu na Zapad. To nisu kuće, to su dvorovi. Iznerviram se, razbolim se, ništa drugo. Znam da će oni napustiti sve ovdje i vratiti se u razne zemlje gdje sada žive, radi penzije. Ali, živi se nekako. Borimo se. Ne može se glavom kroz zid. Mora se živjeti."

Ove zime, Fatimu i njenu kćerku Samiru, opet na osnovu pisma koje su nam uputile, pronašli smo na njihovoj matičnoj adresi - Lišnja kod Prnjavora, u obnovljenoj kući. Radost je tolika da i jedna i druga teško pronalaze riječi. Majka Fatima:

„Obasjalo nas je drago sunce. Pravo nas je obasjalo. Uselile smo se u junu mjesecu. Kuća je fina, dobar je osjećaj, kao da se čovjek ponovo rodi kad dođe na svoje. Ne može doći k sebi da je tu došao nakon toliko godina. Zatekli smo i starih komšija koji su se vratili prije pet-šest godina.“

Kćerka Samira o novoj kući i novom životu nam kaže:

„Kuća je fina. Dva mjeseca smo bile bez struje. Stvari sam dobila od rođaka, na poklon. Neki polovni namještaj, ali izgledaju kao nove stvari. Čim smo došle, posijale smo baštu. Ovdje je bilo sve zapušteno, zaraslo. Ja sam to očistila, muški, što kažu, sve sredila, pa smo posijale. Dok mama nije počela dobijati penziju, živjele smo od toga što smo sijale. Uglavnom, dobro je uspjelo. Stalno vas spominjem, i prijateljima koji rade u prnjavorskoj Opštini, Vašu redakciju jer ste nam pomogli. Što se tiče Opštine – fino nas je primila. Samo, a to sam rekla i u Opštini, ima puno ljudi koji nam zavide na uspjehu. To je žalosno, jer još smo bez vode, evo mučimo se, nosimo odozdo vodu. Ova vodu što su iskopali, još nije za piće, nije ispitana. Ima jedan izvor, ali je privatni i nema viška. Dođe komunalni policajac i naredi im da puštaju vodu da imamo šta piti, ali je rijetko puste.“

RSE: Kako je biti ponovo u svom domu?

Samira: "Nemam riječi da opišem , toliko je lijepo. Ali, i neobično. Ništa više nije kao što je bilo. Omladina se razišla, ostali većinom stari. Razišlo se sve po inostranstvu. U Švedsku, Ameriku. Teško se naviknuti. Nema prijatelja ovdje, navikla sam na one u Federaciji. Malo je rodbine ostalo, poneki rođak. Neobično je, ali, eto, navikavam se. Stekla sam neke nove prijatelje iz Prnjavora, pa dođu."

RSE: Kakav je bio rastanak s prijateljima u Bugojnu?

Samira: "Rekla sam da ću ići, a nekima nisam mogla, jer bih ih rastužila. Poslije sam im se javila. Ovdje sam se s mojim mukama zabavila, nisam gore išla, a trebala sam. Fino ljudski da se pozdravim. Mama je išla gore, u Opštinu, ali ja sam ovdje imala puno posla i obaveza kad sam došla, tako da sam se samo o sebi zabavila."

Fatima kaže da su konačno prestale muke putovanja od Bugojna do Lišnje i obratno, što su često radile dok se kuća obnavljala:

„Dođemo ovamo, nismo imale gdje prenoćiti, a autobusa nismo imale da se vratimo nazad. Par puta smo išle preko Zenice, pa ostanemo tamo do neka doba u noći, dok se ne prebacimo do Bugojna. Ovdje je bilo samo malterisano, pa smo morale dolaziti da se suši, da ne bi malter pootpadao. Bez struje smo bile, pri svijećama, sušile ovo. Čekamo vodu da se priključi. I zdravstveno moramo ovdje prebaciti. Obećali su da će nam uraditi vodu. U Lišnjoj su nam tražili dvije hiljade maraka za vodu. Ja nisam imala odakle platiti, ali su rekli da ću ja možda nešto malo platiti, možda ništa, da će Opština priključiti.“

RSE: Je li vam žao Bugojna?

Fatima: "Ma nije mi žao. Ja sam jedva čekala da dođem na svoje, nije to mala stvar. Tamo sam od stana do stana išla. Znaš kako je – nisam nigdje dospjela u izbjeglištvu, ni kad se plaća. A bile smo četrnaest godina tamo. Ja sam mislila odatle negdje krenuti, kao što su i ostali. Mislila kćerki u Hrvatskoj, ali oni su imali roditelje, imali goste, pa nas nisu htjeli primiti i tako smo ostali u Bugojnu i nikuda nismo izašli. Ovdje smo posijale malo bašte, može nam biti za prehranu. I da ne pričam više, samo želim ponoviti : sunce nas je ogrijalo."

Gordana Sandić Hadžihasanović

Slobodna Evropa

Pomozimo akciju: Izbor-moje pravo!

Trenutni trend porodiljstva u svijetu je okrenut prema prirodnom procesu rađanja, smanjenju carskih rezova, umanjenju porođajnih trauma, jer je dokazano, kroz razna istraživanja, da je to najbolje za majku i dijete.

Uspostavljanjem i očuvanjem dostojanstva žene i prihvaćanjem njene aktivne uloge u rađanju nas vodi u bolji i pozitivniji pravac pružanja skrbi trudnicama, ženama, porodiljama, majkama.

Prema smjernicama SZO zdravstvene zaštite, normalni porod je porod koji započne spontano i koji se definiše kao niskorizičan na početku porođajnog procesa i ostaje takav tokom čitavog porođajnog procesa. Novorođenče se spontano rađa iz stava glavom nakon perioda od punih 37-42 sedmice rudnoće. Svako nepotrebno i neopravdano uplitanje u taj proces izbjeći.

Svakoj ženi porođaj treba biti najbolje moguće iskustvo (Ina May Gaskin).

Udruženje DjeCa i Centar Fenix iz Sanskog Mosta pokrenuli su pilot projekat: Izbor-moje pravo! U saradnji sa Opcom Bolnicom prim. Abdulah Nakaš Sarajevo. Jedan od ciljeva je omogućavanje i drugih načina rađanja kroz kupovinu stolčića za rađanje. Uposleni u Općoj Bolnici Sarajevo , na čelu sa Prim. Gutić pokazali su spremnost da pruže i ovu mogućnost majkama u okviru svoje institucije.

Na žalost, za kupovinu stolčića neophodna su finansijska sredstva, koja naša udruženja nemaju. Potrebno je skupiti 2.000 KM za kupovinu stočića.

Ukoliko želite pomoći da se majkama u BiH omoguće njihova osnovna prava, da na lakši način donose na svijet budućnost naše zemlje, možete svoj doprinos dati donacijom na broj:

DjeCa-Dječije Carstvo-udruženje za zaštitu i sigurnost djece

Transakcioni račun (KM): 3060370000700340 kod Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar

Devizni račun: 7100-4201342160000 swift: HAABBA22 IBAN: BA39 3060 2037 8074 5874

Sa naznakom:Za projekat:Izbor-moje pravo.

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?f=35&t=72745

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Zahtjev za hitan završetak obnove porodilišta u Sarajevu

Mi dole potpisani građani, zbog očajnih uslova u kojima se trenutno rađaju najmlađi stanovnici Sarajeva, zahtjevamo od svih nivoa vlasti u Gradu i Kantonu Sarajevo hitan završetak obnove porodilišta Dr. Zehra Muidović Sarajevo i hitno preseljenje Ginekološko akušerske klinike KCUS u novoobnovljene prostorije.

http://www.petitiononline.com/GAK/petition.html

http://www.facebook.com/group.php?gid=186966849337

Zamolio bih sve koji mogu da link na peticiju i Facebook grupu postave na web stranice, forume i blogove, kao i da o akciji obavijeste svoje prijatelje.

Najnovije informacije o pripremama za kandidaturu starog dijela Sarajeva na listu UNESCO-a od sada možete pročitati i na sljedećem linku:
http://sarajevounesco.blogger.ba