Zajednički život je moguć

Izborna godina u BiH u pravilu je vrijeme kada većina političara ubjeđuje građane, pripadnike svog naroda, da ih ugrožavaju iz drugih etničkih skupina i da ne mogu živjeti zajedno. U Janji kod Bijeljine zabilježili smo sasvim drugačiju priču.

Dva susjeda, Željko i Mustafa iz Janje, gotovo svakodnevno se sretnu, popričaju i podijele zajedničke brige i probleme. Mustafa se s gorčinom sjeća ratne slike kada je morao napustiti Janju sa kesom u rukama, ali se sjeća i slike kada su se mještani počeli vraćati. Ako zatreba pomoć, tu je uvijek susjed Željko koji se nakon rata doselio u Janju iz Sarajeva. Mustafa Hadžić:

„Vrijeme je učinilo svoje. Shvatile su i jedna i druga strana da bez zajedničkog života nema života. Meni lično ne smeta niko, a ja ako nekome smetam, to me uopšte ne opterećuje.“

Mustafin susjed Željko Rašević:

„Problemi su nam slični, ustvari isti kao u cijeloj BiH gdje ekonomska situacija je veoma teška i ona nas na neki način i zbližava jer nikom ne cvjetaju ruže. Svjesno smo da nekakvim lošim odnosima smo dosta toga uradili, dosta tog lošeg uradili u našim životima i da je došlo vrijeme da se ipak pozabavimo nekim svojim boljim odnosima - i svojim životima u nekom dobrom svjetlu.“

Okosnica preživljavanja većine stanovnika Janje je poljoprivreda. Brojni mladi koji još uvijek nisu otišli iz Janje mogućnost za zaradu pronašli su u proizvodnji. Mustafa Numanović mladi je poljoprivrednik iz Janje. Iako se čini da u malim sredinama perspektive nema, on svjedoči suprotno:

„Ja sam se odlučio tu da ostanem. Ne vidim se da negdje idem nastranu. Tu kod svoje sam kuće - tu su mi i đed i prađed i otac. Uvijek postoji nada i nadam se boljem. Pa, valjda, bude nekad u budućnosti nešto bolje.“

Zbog njegovanja principa multietničnosti ovdašnjim stanovnicima se čak i prigovaralo. Kada su princip suživota sa ponosom isticali, iz određenih krugova im se sugeriralo da takvu priču ne trebaju isticati. Sumorna bh. politika pokušala se uvući među male ljude i napraviti drugačije. Huso Zečkanović, predsjednik Mjesne zajednice Janja:

„Nastojimo da se tenzije ne dižu iako može se reći da ne možemo ni mi biti imuni od ovih retorika koje dolaze nam odozgo i da nažalost ste tenzije se više žele podići na vrhu nego što je to stvarno među građanima.“

Poseban problem Janje je ogromna nezaposlenost. Mićo Mičić, načelnik Općine Bijeljine:

„Zasad nam nedostaje i međunarodne pomoći i pomoći od lokalnih, odnosno republičkih vlasti, da naši poljoprivredni proizvodi, koji imaju perspektivu, koji imaju tradiciju, budu konkurentni u tržištu u okolini i na tržištu u Evropi.“

Željko Rašević smatra da je za takvo stanje kriva aktualna politika koja ne pruža nikakve adekvatne nikakav programe:

„Ti se svi programi svode, nažalost, na zavađanje naroda - jer ja ću reći da sam ugrožen zbog nekakvog Bošnjaka, Bošnjak zbog Srbina i tako dalje. To su sve naše političke stranke - nijedna neće iznijeti neki konkrektan ekonomski program oživljavanja i zapošljavanja, pa bilo koja stranka, da li će to biti bošnjačka, srpska, bilo koja. Ne, nijedna.“

To je mišljenje i Mustafe Hadžića:

„Svi oni zajedno sjede, jedu i piju. A kad treba za javnost, onda kažu ’nismo našli zajednički rječnik zbog ovoga, ovaj zbog ovoga, mi Srbi ovo, mi Bošnjaci ovo, ugroženi Srbi, ugroženi Bošnjaci’. To nije tačno. Svima je lijepo.“

Maja Nikolić

Slobodna Evropa

Darinka

Bio jednom jedan car…

Ovo je priča o ljudskoj dobroti i samilosti. O ljubavi prema bližnjem. O suživotu i toleranciji koje nije propisao nekakav Dejtonski sporazum. O suživotu i toleranciji koji se ne uče na seminarima Međunarodne zajednice. Ovo je priča o tome kakvi smo bili. I moja čežnja da se oslobodim gorčine koja mi već godinama leži na duši.

Davno je bilo. Moj se djetinji svijet vrtio oka nane, oko njene nenametljive ljubavi i jednostavne dobrote kojih je bilo dovoljno za svakoga. I bilje je svojim sokovima tu ljubav osjećalo i uzvraćalo raskošnim cvjetanjem i mirisom, po čemu je naša avlija bila poznata. Čak je i Ivo, naš prijeki i grubi komšija, od čijeg su se pijanog bijesa ukućani sklanjali kod nas, zastajao i pozdravljao je smjerno, kao svetinju.

Ona i dido bi ustajali rano, prije svitanja, da klanjaju sabah. Rađanje novog dana i zlatan dukat – prvo jutarnje sunce dar je koji valja dočekati. Ostalo, šta dragi Bog odredi. Zatim bi otpočinjao ritual pijenja kafe. Iako je bilo rano, niko se od brojnih ukućana nije usuđivao da mene, razmaženu, jedva dočekanu, prvu unuku ne probudi na prvu jutarnju kafu. Bila sam mala, ni u školu nisam išla, ali sam radosno ustajala i pijuckala čarobni napitak iz moje, samo moje, malene krigle. Pričalo se malo i polako, sa stankama koje su imale svoj smisao, kao i riječi. Ja sam, u stvari, uživala u toj atmosferi. Umirujući, prigušeni zvuk naninih dimija dok posluje po verandi ulijevali su mi neki osjećaj sigurnosti; činilo mi se da svakim pokretom oko sebe posipa zlatnu svemirsku prašinu.

Jednog takvog jutra, ni razdanilo se nije, (bio je novembar ili februar, ne sjećam se više) ugledali smo nekog kako sa dva kofera u rukama prolazi gore-dolje blatnjavim sokakom. U to su vrijeme stizali neki ponoćni vozovi i nenajavljeni gosti koji su budili domaćine. Pa bi, obradovani susretom, sijelili i razgovarali sve do jutra. Mislili smo da je i ta žena neki zalutali putnik.

”Stara, da ja izađem i vidim da nije ko zabas’o?”, pitao je dido.

”Hajde, Bog ti dao. Studeno je. Kiša je”

On je izašao i pozvao ženu. Tek kad je prišla prepoznao je Darinku, drugu Miletovu ženu. Komšija Mile bio je građevinski radnik. Rad na terenu, duga izbivanja od kuće i ljubomora na lijepu ženu o kojoj se svašta pričalo, upropastili su mu brak. Nedavno je, prvoj ženi u inat, od nekud iz Srbije doveo Darinku. Samo što se zaposlila, ni komšiluk nije čestito upoznala, a već se iz kuće čula njegova galama i njen plač…

… Stajala je pred našim vratima kao krivac, loše prikrivajući stid i uznemirenost. Je li bila istjerana ili je otišla sama, suviše ponosna da i dalje podnosi žalopojke za prvom ženom i uvredljiva upoređivanja, nismo pitali. Čovjek je. U nevolji je. Treba pomoći.

Uveli smo je u kuću da se ogrije i popije fildžan kafe, uz koju sve nekako lakše biva.

”Pa šta ćeš sad, ženska glavo?”, pitala je nana rukom pokazujući njene kofere.

”Ne znam… Moram na posao. Da stvari ostavim kod vas, samo do popodne?”, pitala je snebivajući se.

Samilost prema nesretnoj ženi, strah od Božije kazne, želja da se učini dobro djelo, ili sve to zajedno, tek, nani nije bilo ni na kraj pameti da tuđe ojađeno dijete, žensko, pusti na milost i nemilost nepoznatog svijeta. Kad se vratila s posla, Darinka je stidljivo sjela za ponuđenu sofru, zamišljeno i bezvoljno jela, trudeći se da ne zaplače.

”Budi ti kod nas dva-tri dana. Doći će on, bona, po tebe”, blago je tješila nana.

Nije došao. Vratio je prvu ženu. A ona nije htjela da se vrati svojima. Bilo je stid. Prvih se dana raspitivala izdaje li neko stan. A onda je nana jednog dana, gledajući je kako prirodno i skromno sjeda s nama za ručak, i uviđajući sve više čestitost i dobrotu ove nesretne žene, jednostavno rekla:

”Ako tebi nije tijesno, Darinka, sine… nama ne smetaš.”

Da li se prethodno o ovome dogovorila sa didom ili je odlučila sama, je li o svemu dobro odmislila prevrćući se noću u postelji ili je odlučila tog trenutka, ne znam.

Nije se više pričalo o tome, nije bilo potrebe. Ostala je živjeti sa nama, uklopila se jednostavno i prirodno, a mi smo je zavoljeli i prihvatili kao člana porodice.

Ljeti bismo sjedili u avliji, pod bagremom. Tek saprana avlija i zalijeveno cvijeće odisali su svježinom. A mi razgovarali polagano i neobavezno, kao da je pred nama svo vrijeme svijeta.

Zimi se sijelilo na verandi. Vatra je pucketala, a mi, okupljeni oko popodnevne kafe, slušali radio. Darinka je pripovijedala o ljudima i običajima iz svog kraja. Mrak se uvlačio neprimjetno i svijetlila je samo zelena lampica na radiju. I žar didine cigare.

Uoči bajrama je s tetkama prala ponjave i pjevala. Sejdefu maaajka buuuuuđaše…

Učila ih nove mustre i vezove. Za božiće je išla svojima. Donosila nam slatko od mladih oraha, bijelih šljiva i jagoda. I kisele srbijanske paprike.

Sve je rjeđe plakala za Miletom, krijući lice iza raskošno procvjetale minđušice.

”Nemoj, Bog ti dao, sine. Nije vam bilo suđeno. Svak’ nešto devera.”, tješila je nana. I zakretala glavu da ne vidimo da i ona plače.

Darinkine su majka i sestra dolazile ljeti i ostajale po deset-petnaest dana. Ja sam tada mislila da su nam i one sigurno neki rod, samo što sam ja, zauzeta igrom, taj dio priče propustila. Jer uvijek je bilo tako, Dido me vodio sa sobom na pijacu, pa kod Vranješa na ćevape. Za stolom je otpočinjao neusiljeni razgovor, ne sjećam se ni kako, ni o čemu. I već kod desete rečenice dido bi otkrivao da je sa sagovornikom neki daleki rod, preko neke amidžine snahe, one sa biljegom iznad lijeve obrve, one čiji je najmlađi sin jesenas pao s voza i prebio tri lijeva rebra. I sve tako. Pokušavala sam shvatiti tu komplikovanu mrežu rodbinskih odnosa, uplitala se u nju kao riba i, suviše mala da sve ta povežem, mudro zaključivala da su svi ljudi, u stvari, neka familija.

Darinka je ostala kod nas nekoliko godina, sve dok od svog preduzeća nije dobila stan. Pa i tada je dolazila skoro svaki dan, iako nije stanovala blizu. Kasnije, kad joj se majka razboljela, vratila se svojima. U početku se javljala često, kasnije sve rjeđe. Udaljenost, obaveze i novi ljudi činili su svoje. Tako uvijek biva, tako i treba. Jer život ide svojim tokom. A mi smo je spominjali često i s ljubavlju. Sigurna sam i ona nas.

Jednog dana, nekoliko godina kasnije, u samo predvečerje, neko je tiho zakucao. Požurili smo otvoriti, pitajući se ko li bi mogao biti. Svi domaći ulazili su bez kucanja. Pred vratima je, nijema od radosti što nas ponovo vidi, stajala Darinka.

”Hajde, bujrum!”, tetka se izmakla s vrata da je propusti.

Ona se propinjala na prste i gledala preko naših ramena.

”A gde je teta?”, upitala je sa strepnjom.

Ćutali smo. Darinka se odjednom, naglo, smanjila, kao da joj je cijelo oblačno nebo poleglo po ramenima. Shvatila je. I zaplakala. Gorko. Bezglasno.

Dugo smo kasnije sjedili i pričali.

”Bila je moja druga majka”, šaputala je dok su joj vrele suze padale po prelijepom kašmiru što ga je donijela nani za dimije.

Otišla je nakon nekoliko dana, tužna i sjetna.

… Rijetko prođem tim krajem. U našoj staroj kući žive drugi ljudi. I uvijek zastanem, zbunjena i začuđena. Pa to je mala, sasvim mala kuća. Zar je moguće da smo svi tu živjeli? I da nam nije bilo tijesno? I da niko nikom nije smetao?

Niko od ljudi iz ove priče nije više među živima. Ponekad volim da ih zamišljam kako negdje gore, pod nekim nebeskim bagremom, sjede uz kafu. Vide li nas? Žale li nas? Ili, zapričani, u tromom proticanju onosvjetskog vremena, ni ne primjećuju da smo se mi pretvorili u kamenje.

Dok gledam oštre zelene vrhove zumbula kako se probijaju iz zemlje i slušam katarzični zvuk oživjelih proljećnih potoka, mislim o nevidljivim a moćnim silnicama Božije ljubavi koja je svemirsku gromadu pretvorila u naše stanište. I stvorila tolike ljepote za nas. Mislim tako dok slušam o strahotama koje ljudi čine jedni drugima. Zar smo to ugasili Božiju iskru u nama? Zapitam se ponekad je li se ikad pokajao što je stvorio čovjeka? I molim da mi oprosti moje grešne misli.

Marela Zdenac

Most

Sretni što pomažu

Za samo tri dana, prijatelji okupljeni na forumu sarajevo-x.com sakupili su 1.540 KM za liječenje jedanaestogodišnjeg Filipa Gluhovića sa Pala, oboljelog od cerebralne paralize.

Obezbijeđena operacija

Istovremeno, iz Centra za medicinsku rehabilitaciju u Fojnici reumal nam je saopćena odluka menadžmenta o besplatnom dvosedmičnom tretmanu dječaka u tamošnjoj banji. Dan kasnije, Oslobođenju se javio anonimni Bosanac (identitet poznat redakciji), obećavši finansiranje preostale sedmice Filipove rehabilitacije u banji, i dječak, s bakom Natlijom obrenović osmog maja odlazi u Fojnicu.

S obzirom da ZZO RS-a ne priznaje troškove liječenja u Federaciji, sredstva koja su prikupili članovi foruma sarajevo-x.com bit će utrošena za narednu Filipovu operaciju na sarajevskoj klinici za ortopediju.

„Mnogi naši forumovci i sami ne stoje finansijski sjajno, ali nikad se ne ogluše kad su ovakve akcije“, kazao nam je član redakcije ovog portala. Anonimni darovalac je objasnio: „Sretan sam što mogu nekome pomoći.“

Potez zaposlenih u Reumalu samo potvrđuje da nije slučajnost što su tamošnji kapaciteti uvijek popunjeni.

A ova priča je samo jedan od dokaza koliko je humanost u bh. čovjeku, ponekad i neiskorištena, pa i zbog onih koji je zloupotrebljavaju. No, ne zaboravimo ni da je puno onih Filipa koji, nažalos, nisu imali sreću da ih obasjaju medijska svjetla.

Za direktora ima para

Zato ima smisla nastaviti bitku za sistemska rješenja slučajeva poput ovog, koji je samo dio priče o botoksu, lijeku nepohodnom oboljelim od cerebralne paralize, ali i mnogima nedostupnom. Iz federalnog ZZO su nam, podsjećamo, rekli da se „zbog nedostatka sredstava botoks ne može staviti na listu lijekova na recept“, no samo koji dan kasnije su obznanjeni iznosi plate direktora za koju očigledno ne manjka sredstava. Zemlje u okruženju su oboljeloj djeci omogućile besplatno dolaženje do ovog lijeka.

Možda bi odgovor bio drugačiji da se botoks traži na referencijalnoj listi u slučajevima zatezanja lica.

E.K.

Oslobođenje 24.4.2010.

Pomozimo akciju: Izbor-moje pravo!

Trenutni trend porodiljstva u svijetu je okrenut prema prirodnom procesu rađanja, smanjenju carskih rezova, umanjenju porođajnih trauma, jer je dokazano, kroz razna istraživanja, da je to najbolje za majku i dijete.

Uspostavljanjem i očuvanjem dostojanstva žene i prihvaćanjem njene aktivne uloge u rađanju nas vodi u bolji i pozitivniji pravac pružanja skrbi trudnicama, ženama, porodiljama, majkama.

Prema smjernicama SZO zdravstvene zaštite, normalni porod je porod koji započne spontano i koji se definiše kao niskorizičan na početku porođajnog procesa i ostaje takav tokom čitavog porođajnog procesa. Novorođenče se spontano rađa iz stava glavom nakon perioda od punih 37-42 sedmice rudnoće. Svako nepotrebno i neopravdano uplitanje u taj proces izbjeći.

Svakoj ženi porođaj treba biti najbolje moguće iskustvo (Ina May Gaskin).

Udruženje DjeCa i Centar Fenix iz Sanskog Mosta pokrenuli su pilot projekat: Izbor-moje pravo! U saradnji sa Opcom Bolnicom prim. Abdulah Nakaš Sarajevo. Jedan od ciljeva je omogućavanje i drugih načina rađanja kroz kupovinu stolčića za rađanje. Uposleni u Općoj Bolnici Sarajevo , na čelu sa Prim. Gutić pokazali su spremnost da pruže i ovu mogućnost majkama u okviru svoje institucije.

Na žalost, za kupovinu stolčića neophodna su finansijska sredstva, koja naša udruženja nemaju. Potrebno je skupiti 2.000 KM za kupovinu stočića.

Ukoliko želite pomoći da se majkama u BiH omoguće njihova osnovna prava, da na lakši način donose na svijet budućnost naše zemlje, možete svoj doprinos dati donacijom na broj:

DjeCa-Dječije Carstvo-udruženje za zaštitu i sigurnost djece

Transakcioni račun (KM): 3060370000700340 kod Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar

Devizni račun: 7100-4201342160000 swift: HAABBA22 IBAN: BA39 3060 2037 8074 5874

Sa naznakom:Za projekat:Izbor-moje pravo.

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?f=35&t=72745

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška

Zahtjev za hitan završetak obnove porodilišta u Sarajevu

Mi dole potpisani građani, zbog očajnih uslova u kojima se trenutno rađaju najmlađi stanovnici Sarajeva, zahtjevamo od svih nivoa vlasti u Gradu i Kantonu Sarajevo hitan završetak obnove porodilišta Dr. Zehra Muidović Sarajevo i hitno preseljenje Ginekološko akušerske klinike KCUS u novoobnovljene prostorije.

http://www.petitiononline.com/GAK/petition.html

http://www.facebook.com/group.php?gid=186966849337

Zamolio bih sve koji mogu da link na peticiju i Facebook grupu postave na web stranice, forume i blogove, kao i da o akciji obavijeste svoje prijatelje.