POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

Argentinski tango

 

Imao je, vjerovatno, hiljadu i jedan razlog visoki predstavnik i specijalni predstavnik EU u BiH Valentin Inzko da pričom o efendiji Ramizu iz Fojnice započne svoje obraćanje studentima Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, ali je jasno da je najjači od svih njih bila ljubav.

Upoznao je Inzko tog efendiju još dok je bio ambasador u BiH.

“Kad god bih poslije dolazio u Bosnu, navraćao bih kod njega i žao mi je što više neću imati prilike da razgovaramo”, objasnio je. Efendija je umro 10. aprila, u 82. godini.

Njihovi susreti su počinjali Inzkovim “selam alejkum”, a a hadžihafiz ef. bi odgovorio: “Eselamu alajkum i Hvaljen Isus i Marija”!

“Pričao mi je o tome kako je htio podići džamiju u Fojnici i da bi došao do građevinskog materijala, morao je platiti neke specijalne poreze. Požalio se franjevcima i oni su, kao institucija, nabavili građevinski materijal bez poreza”, rekao je Inzko.

Kada je izbio rat neki su htjeli kidisati put Samostana, a efendija ih je zaustavio: Prvo mene strijeljajte, pa onda na njih”.

Inzko je istakao da mu je bila čast družiti se s tim čovjekom koji je Kur’an naučio napamet za 11 mjeseci, a onda je govorio i o svom familijarnom stablu: o šestero svećenika u porodici, o jednom od njih koji je bio u parlamentu u Beču, o jednom franjevcu, o roditeljima-pedagozima i o supruzi, rođenoj u Argentini, te su mu zato poznata pravila tamošnjeg najpopularnijeg plesa, tanga.

Ali za tango je potrebno dvoje, dodao je Inzko koji, naravno, dobro zna da za tango u BiH treba troje. Time je najavio kazivanje o skorašnjoj posjeti Foči, u skladu s njegovim naporima da se Bogoslovija vrati u Sarajevo.

“Ne borim se za zgradu, nego za znanje, kao što mi je to bio motiv kada sam službovao u Beogradu i tamo pomogao izgradnju pravoslavnog fakulteta. Jer, ne mislim da vjerske zajednice neke stvari, kao što je, etika, recimo, treba da prepuste političarima. Neko kaže da u BiH treba manje vjere, ali se ne može reći da treba manje ljubavi, a to je ono na čemu vjerske vođe treba najviše da rade”, kazao je visoki predstavnik, koji govori šest jezika, a koji je počeo izlaganje priznanjem da mu se tresu koljena pri pomisli da ga, pored  studenata, slušaju i uvaženi profesori.

Lekcija iz koje su svi sigurno nešto naučili.

Edina Kamenica

Oslobođenje

 

Baljvine - primjer suživota i tolerancije

 

Baljvine, bosanskohercegovačko selo u kojem, iako zvuči nevjerovatno, Bošnjaci i Srbi nisu nikada ratovali. Ni u posljednjem, ni u Drugom svjetskom ratu. Nikada se nisu sporili na sudu, niti je zabilježen bilo kakav incident među njima. Ovo malo mjesto nadomak Mrkonjić Grada može poslužiti kao primjer je suživota i tolerancije cijeloj Bosni i Hercegovini.   

Stanovnici Baljvina, malog bosanskog sela smještenog između dva istorijska bosanska grada Jajca i Mrkonjić Grada, znaju da je najveća vrijednost tolerancija i zajednički život. Njihov zajednički život opstao je uprkos ratovima i ratnoj propagandi. Šefko Čaušević, nezvanični je lider Bošnjaka pokušava da objasni kako je moguće das u on i njegove komšije, dok je svuda u Bosni bjesnio rat, uspjeli da sačuvaju jedni druge:

„Nećete nigdje u svijetu naći da jedan čovjek živi u jednoj državi, rodi se, živi, školuje se i dobiva pare, bogatstvo ima recimo - i radi protiv te države. Objeručke radi. Haj’te sad nađite su svijetu takvog čovjeka. Ja razumijem, može biti mržnje, možda, ali ako smo ljudi mi svi i idemo da nam je bolje, ali ići ugnjetaviti nekoga, to ne mogu razumjeti. I to svoj čovjek. Tako nisi musliman ako možeš zaspati a znaš da ti komšija nema šta jesti, nisi čovjek. Sa njim moraš podijeliti.“

Baljvine su podjeljene na dva djela: u Donjem selu žive Bošnjaci, u Gornjem Srbi. Negdje na sredini imanja su i jednih i drugih, a iako se graniče, nikada nije bilo sudskog spora oko zemlje. Mještani Baljvina time se ponose i koga god zaustavite o tome će sa ponosom pričati. Miroslav Tešanović živi u Gornjim Baljvinama. Slogu i suživot Baljvinaca objašnjava sa samo jednom rečenicom:

„Kad su ljudi pametni i misle dobro, onda nema prijekorke ili nešto da ti mene mrziš i ja tebe. Gdje mrze jedan drugoga, tu nema života. Mi smo za vrijeme onog rata, ja njega pamtim, ja sam imao 15 godina, sad mi je osamedest peta...“

RSE: Možete li vi kao primjer drugima poslužiti?

Tešanović: Mi trebamo u BiH da smo najprvi, do nebesa štono kažu. Jerbo to nema sad. Da ja tebe mrzim, a ti mene? Ušo đavo u narod!“ 

Odmah ispod njihove kuće je osnovna škola. U prva četiri razreda upisano je dvanaestoro bošnjačke i dvoje srpske djece. Zajednički završavaju školu, uče, igraju se i druže. Baljvinci ne kriju koliko se čude kada se pomene fenomen “dvije škole pod istim krovom” koji postoji u drugim djelovima Bosne i Hercegovine. Ostatak školovanja, ipak, djeca iz ovog sela moraju završavati u nekom od obližnjih gradova.

Dobrih i mudrih više nego loših

Tako se i Marko Vučinović, sa ženom i četvoro djece, odselio u Banju Luku. Vikendom je u Baljvinama. Zatekli smo ga kako sa najmlađim sinom Danijelom i ostalim mještanima igra fudbal u dvorištu seoske škole. Kao i ostali mještani, nerado se prisjeća rata, ali rado pominje to što komšije u njegovom selu nisu digle oružje jedni na druge:

„Sjećam se muke i patnje, to Šefko i ovi drugi, možda, znaju bolje pošto su oni bili u goroj situaciji od nas. Mi smo opet mogli se kretati, oni nisu mogli tako ni kretati, ali ja koliko sam mogao, ja sam pomogao svima. Tad sam držao trgovinu ovdje, bilo je isto i za Srbe i za muslimane. Vjerovatno oni to mogu bolje reći. Bio je rat, ali mi smo se mogli kretati, a oni nisu imali slobode kretanja - kad je svaka budala pušku nosala i ti ne znaš ko će potegnuti obarač, ko neće. Ovuda su se smjeli kretati, ali tamo gdje odeš, u Banju Luku, u Mrkonjić, ne znaš na koga ćeš naići. Mislim da ovdje postoji jedna tolerancija. Mislim da su ljudi razumni shvatili da rat nikome ne donosi ništa dobro, samo loše, i da uvijek neko nekoga treba pomoći i spasiti u tim kriznim momentima - jer sve to bude i prođe.“    

Ljudi u Baljvnama vole da kažu da ko je čovjek ostaje čovjek i u najtežim vremenima, te da je kod njih uvijek bilo više dobrih i mudrih ljudi nego onih loših. Marko Vučinović: 

“Ja mislim jedino selo i u Drugom svjetskom ratu i u ovom sada koje je sačuvano mozgom ovog naroda ovdje. Možda nemamo žive vode, pa smo malo drugačiji od ostalih, pa smo malo pametniji, da tako kažem, od drugih.“

Istina je da Baljvine nemaju vodu. Zbog toga je četvrtak ovdje oduvijek neradni dan. Praznuju ga oba naroda vjerujući da će selu obezbijediti pitku vodu koju nemaju. Od davnina postoji vjerovanje da ne valja raditi četvrtkom. Povezuje se to sa nevremenom koje bi moglo nekoga da ubije ili da uništi ljetinu. I putevi do sela su loši, oni do udaljenih kuća i zaseoka još gori, žale se na ovo i mještani. Nikoga kao da ne zanima da pomogne skoro pa jedinu bosansku oazu suživota. Šefko Čaušević:

„Nije nikome stalo da ovo promiviše. Nekome ne odgovara ovo. Neko gradi sreću na tuđoj nesreći. Recimo, nekome nije stalo da Srbin i musliman sarađuju. Jer neko kaže:’On je veliki Srbin, ako je u svađi sa muslimanom!’ Ili kontra. Neće on da izađe na televiziju i da kaže:’Ne, potreban nam je suživot, potreban je život da pomažemo jedan drugome.’ To nam je potrebno.“

 

Marija Arnautović

Slobodna Evropa

 

 

U Pravoslavnoj gimnaziji besplatne i knjige i izleti

 

Uskoro će još deset hrvatskih gimnazijalaca, nakon prvih deset prošle godine, iz škole izići sa svjedodžbom/svedočanstvom. Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu završava, naime, druga generacija maturanata, Tatjana, Milica, Dejan, Anja, Danijela... 

– Ma nije ova škola puno drukčija od drugih, osim što su razredi puno manji. Prednost je što se tako i među sobom i s profesorima više zbližimo, ali je mana što nas više ispituju – smije se Tatjana Dragičević, koja je na školovanje u Zagreb došla iz okolice Obrovca.

 

Bez uličnih oznaka 

Srpska pravoslavna gimnazija Kantakuzina Katarina Branković ipak se po mnogočemu razlikuje od drugih gimnazija glavnoga grada. Uobičajeni školski program proširen je sadržajima iz srpskog jezika, povijesti, likovne i glazbene umjetnosti, a za 61 učenika u četiri razreda sve je besplatno, od knjiga i pribora, prijevoza, ulaznica za predstave i muzeje, do ekskurzija i smještaja u đačke domove. 

– Mnogi od nas su iz obitelji kojima je to važno, a školovanjem u glavnom gradu otvara nam se i više mogućnosti – objašnjava svoje motive Dejan Gledić iz Gvozda. 

U pet godina postojanja Srpske pravoslavne gimnazije, smještene u strogom centru Zagreba, ali bez vidljivih oznaka s ulice, đaci nisu imali ozbiljnijih neugodnosti. Trenutačno ih je 10 u četvrtom razredu, 15 u trećem, te po 18 u prvom i drugom razredu. 

– Živimo u domu kao i svi ostali, družimo se, nema problema – kaže Milica Mijatović iz okolice Vukovara, a Tatjana ju dopunjuje: 

– Za razliku od malih sredina, u Zagrebu se može zaobići i primitivizam i nacionalizam. 

Ružne, uvredljive poruke na forumima, čuđenje znanaca nad profesorima Hrvatima koji su odlučili predavati u pravoslavnoj školi i slične reakcije iz vremena kad je škola počinjala raditi do danas su izblijedjele. 

– Trebalo je malo vremena, ali sada više nema sumnjičavosti prema našoj školi. Svi se učimo poštovati različitosti, a s mladima je to najlakše – kaže ravnatelj Srpske pravoslavne gimnazije Mihailo Majk Žikić, rođenjem Švicarac, podrijetlom Piroćanac, a Zagrepčanin posljednje tri godine. 

U njegovoj školi, inače, u klupama je ponajviše djevojaka, a mnogi su učenici rođeni u nacionalno mješovitim brakovima. 

– Nismo imali upita, ali naravno da bi se kod nas moglo upisati i dijete koje nije srpskih i pravoslavnih korijena. Imamo dosta prednosti. Nastava je individualizirana, radi se u malim grupama, đacima je dostupna biblioteka Zagrebačko-ljubljanske mitropolije, koja je bogata starim rukopisima i omogućuje znanstvenoistraživački rad, a s našom svjedodžbom konkurira se ravnopravno na hrvatske i srbijanske fakultete – reda prednosti ravnatelj Žikić. 

Cijela je lanjska generacija maturanata upisala fakultete (samo jedan teološki), a s istim su ambicijama i ovogodišnji maturanti.

 

Malo zagrebačke djece 

– Sad je već jasno da Srpska pravoslavna gimnazija nije bogoslovna škola, kako su neki u početku mislili – kaže Žikić. Zanimanje učenika sve je veće, a za dvije godine, kad se planira gimnaziju preseliti u novi prostor za 200 učenika, očekuje se i više zagrebačke djece.

 

Večernji list

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška