POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Institucija komšiluka u BiH nije razorena

 

'Kad su komišije bili ljudi' - naslov je knjige Sarajlije Elia Taubera o spašavanju Židova u Drugom svjetskom ratu, o prijateljstvu i komšiluku, koja je u srijedu uveče promovirana u Zagrebu, u sklopu Festivala židovskog filma. U kraćem razgovoru za Radio Slobodna Europa Eli Tauber ističe da je, tradicionalno snažna 'institucija komšiluka' u Bosni i Hercegovini bila puno opasnije uzdrmana u nedavnom, nego u Drugom svjetskom ratu ali, ni u jednom trenutku nije do kraja razorena.

„Ima nešto u tom susjedskom odnosu, među komšijama u BiH što, možda, nigdje nema. Kad izađete, recimo, iz svoje zgrade i sretnete komšiju pa kažete 'dobar dan komšija, kako ste' onda to nije kao u Zagrebu npr. ili Izraelu, ili bilo gdje drugdje u svijetu, samo formalno pitanje, gdje vas i ne zanima 'kako je'. Međutim, u Bosni kad nekoga pitaš 'kako si, što ima' onda očekuješ - odgovor! Očekuješ da ti kaže 'ma, joj pa nešto me boli ovđje, imam problema, žena mi ide...sin mi sutra dolazi....' očekuješ pravi odgovor, tu se ljudi i dalje brinu jedni o drugima....znate.“

Eli Tauber, autor knjige 'Kad su komšije bili ljudi' opisuje još jedan važan 'detalj' u bosanskohercegovačkom komišiluku:

„Recimo, moja baka i jedna stara muslimanka koje su stanovale u Sarajevu, avlija do avlije, dvorište do dvorišta, dijelila ih je samo ograda, svako su jutro zajedno pile kavu. Svako jutro znalo se, to je normalno, kao najbolje prijateljice. I taj odnos te kave ili kahve, kako bi rekli u Bosni, je nešto posebno. Jer kod nas u Bosni se ne pita, kad ti netko dođe u kuću, 'hoćeš li kavu' nego se odmah pristavlja kafa i to je normalno, jer kažu 'samo se bolesnog pita da li hoće'."

Knjiga 'Kad su komšije bili ljudi' sadrži 25 potresnih priča o ljudima Bosne i Hercegovine, svih religija i nacionalnosti, koji su spašavali Židove u Drugom svjetskom ratu. Na žalost, nastavlja Tauber, u nedavnom su ratu komšije na ovim prostorima bili 'malo manje ljudi':

„Biti u ratu 'susjed' i 'komšija' to nije lako, to je vrlo opasno, jer to ima i svoje reperkusije. U Drugom je svjetskom ratu bilo još opasnije nego u nedavnom ratu. Ali, u posljednjem je ratu došlo do ideoloških sukoba i konflikata među narodima tako da su ljudi 'morali biti podijeljeni'. Jer,ako nisu pripadali svome narodu onda su sami imali problema, tako da mnogi ni danas, u nekim sredinama, ne smiju da kažu da su spašavali svog komšiju ili prijatelja koji je druge vjere ili, ako to kažu, neće da kažu u detalje, neće da kažu imena.“

Ljudi su natjerani da se dijele

Podsjeća na knjigu Svetlane Broz 'Dobri ljudi u vremenu zla ' koja upravo govori o nizu takvih slučajeva, ali knjiga koja je zaista vrijedna - nije vrijedna, jer u njoj nema konkretnih imena ni mjesta, ne zna se ko je koga spasio, jer, ističe Tauber, očito još nije došao momenat da se to prizna':

„Kad sam prošle godine u Doboju postavio izložbu s istim ovim naslovom 'Kad su komšije bili ljudi', došao je ministar kulture Republike Srpske koji je Hrvat i koji je i otvorio izložbu. U jednom je trenutku kazao 'ovo me je strašno potreslo, jer i ja sam u ovom ratu bio spašen....' Njega su, kao Hrvata, njegove komšije spasile. Bilo je toga, znam, recimo, za jedan slučaj na Baščaršiji gdje je stanovala neka gospođa, Crnogorka po nacionalnosti, i njoj su čitavo vrijeme iz muslimanske dobrotvorne organizacije dolazili i donosili joj hranu. Poslije rata isto tako, jer su smatrali 'to je stara žena i nema veze ko je ona'."

Za manje 'pravednika' u nedavnim ratovima na prostorima bivše Jugoslavije krivo je više stvari, ljudi su naprosto natjerani da se dijele, a ni vjerske zajednice, kaže Tauber, nisu nevine:

„U džamijama, u crkvama, to su bile političke pozornice u kojkma se objašnjavalo kako i što se treba raditi. Ako netko nije htio, dođe mu se u kuću i kaže 'neći ti krstit dijete, neću ti obrezat dijete itd' i stavi se čovjeka pod takav pritisak da ne zna što da radi.“

Tauber je rođeni Sarajlija, 1992. godine je i sam izbjegao u Izrael, ali nakon 12 godina ponovo se vratio u svoj grad i danas se bavi pisanjem, novinarstvom, urednik je Jevrejskog glasa, istražuje holokaust i povjest Židova u Bosni i Hercegovini, gdje ih je danas oko 700, a blizu 1000 ih je, 90-tih, iselilo.

Bile su to, kaže, godine kad je 'institucija komšiluka' bila opasno uzdrmana.

„Pa, ja mislim da je bila baš dobro uzdrmana, ali danas se ,ipak,nalazimo u nekoj boljoj fazi, mislim da su ljudi malo povukli 'ručnu kočnicu', da su počeli da razmišljajju bolje, staloženije.“

Na promociji Tauberove knjige u Zagrebu bilo je i dosta bivših Sarajlija, Zagrepčanka Gordana, sarajevska snaha, kako nam se predstavila, izbjegla je sa sinom iz okupiranog grada, ali i danas ga nosi u srcu i vjeruje da će budući mali Sarajlije opet u školi učiti što je i njezin sin učio:

„A prva rečenica što su moja djeca učila u školi u Sarajevu, makar je jedan rođen u Zagrebu, a drugi u Sarajevu, bila je - 'komšija je važniji od brata.“

Ankica Barbir-Mladinović

Slobodna Evropa

 

 

Sve žrtve treba poštovati

 

Banjaluka, 3. juna – Ako je čovek nečovek, onda ga zlo koje preživi učini još gorim. I obrnuto: ako je čovek čovek, a ja to jesam, nesreća koja ga zadesi učini ga boljim nego što bi, inače, bio, kaže u razgovoru za „Politiku” Mirsad Duratović, predsednik Udruženja logoraša „Prijedor '92” i poslanik Stranke za Bosnu i Hercegovinu u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Duratović je u ratu preživeo pravi pakao. „U julu 1992. godine, Vojska Republike Srpske ušla je u Bišćane, selo kod Prijedora u kojem sam živeo. Tog i narednih dana ostao sam bez oca, petnaestogodišnjeg brata i 39 bližih i daljih rođaka. Mene su, iako nisam imao 18 godina, stavili u 'živi štit' dok su harali selom”, seća se Duratović i dodaje da ga boli to što telo njegovog brata ni do danas nije nađeno.

Njega su, zajedno sa još nekim meštanima, odveli u logor u Omarsku. „Tu sam fizički i psihički zlostavljan, a svakodnevno sam gledao kako muče i ubijaju logoraše. Iz Omarske sam prebačen na Manjaču. Tu smo imali bolji tretman. Za to možemo da zahvalimo Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, koji nas je obišao i popisao sve zatočenike. To nam je garantovalo da nećemo biti pobijeni”, navodi Duratović.

Sa Manjače je vraćen u Prijedor, odakle se u novembru 1992. godine prebacio u Travnik. „Preko Hrvatske sam otišao u Nemačku, a iz nje sam se vratio u oktobru 1999. godine. Dve godine sam proveo u Sanskom Mostu, a onda sam se vratio u Bišćane. Obnovili smo kuću u kojoj sada živim sa suprugom, dvojicom sinova i majkom”, objašnjava naš sabesednik.

„Bez obzira na sve zlo koje se dogodilo meni i mojoj porodici, ja nikoga ne mrzim. Iskreno saosećam sa svim ljudima koji su doživeli sudbinu sličnu mojoj. Jedan od mojih najboljih prijatelja je sin Zorana Karlice, majora Vojske Republike Srpske koji je poginuo od bošnjačke ruke. I taj međusobni odnos mlađih ljudi različitih nacionalnosti uliva mi nadu u bolju budućnost. Uostalom, da sam mislio da za BiH nema nade i da su nemogući suživot, tolerancija i razumevanje među trima narodima, ostao bih u Nemačkoj”, jasan je Mirsad Duratović.

Za njega su, kaže, „sve žrtve jednake, bez obzira na nacionalnost i veroispovest”.

„Sve žrtve zaslužuju poštovanje, što kod nas, nažalost, nije slučaj. Jer, svaka strana – bošnjačka, srpska i hrvatska – najčešće neće da čuje za žrtve iz druga dva naroda. Moj stav je da je svaki zločinac – zločinac i da treba da odgovara za svoja nedela. Nevolja je, međutim, što svaka strana od svojih zločinaca pokušava da napravi heroje”, ističe Duratović i naglašava da je lično protiv toga da se bilo ko proglasi ratnim zločincem pre nego što pravosnažno bude osuđen.

„Na putu pomirenja i istinskog suživota najveća prepreka su nacionalne političke elite, koje zloupotrebljavaju nedavnu prošlost. Ipak, ja verujem da će se stvari promeniti nabolje. Optimizam zasnivam i na činjenici da u Udruženju logoraša 'Prijedor '92', čiji sam predsednik, osim Bošnjaka imamo i Hrvate, koji su bili u srpskim logorima, i Srbe, izbegle iz Hrvatske, koji su bili zatočeni u njenim logorima”, kazao je Duratović.

On je istakao da je položaj udruženja „Prijedor '92” nezavidan, jer ono ne spada u „onu kategoriju nevladinih organizacija koje su instruisane od političara”. „Mi ne služimo njihovim već interesima naših članova. Već smo podneli tužbe protiv Republike Srpske kojima tražimo obeštećenje za dane provedene u logorima. Podnećemo i tužbe protiv Federacije BiH i Hrvatske, jer sve ljude koji su, bez ikakvog osnova i odgovarajućih rešenja, proveli deo života u logorima i zatvorima treba obeštetiti za patnje koje su pretrpeli”, nema dileme Mirsad Duratović.

 

Boro Marić

 

Politika

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška