POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Klub ujedinio mostarske književnike

 

Prigodnim književnim programom u četvrtak uveče je u Ćorovića kući u Mostaru upriličeno prvo službeno predstavljanje novoosnovanog Književnog kluba Mostar. Ovo udruženje će raditi i na uvezivanju mostarskih autora sa književnim organizacijama, časopisima, festivalima i drugim autorima u Bosni i Hercegovini, ali i inozemstvu.

Simbolično, u Spomen-kući najvećeg hercegovačakog pripovjedača Svetozara Ćorovića sinoć je predstavljen Književni klub Mostar, koji je prvi put nakon rata okupio književnike mlađe i starije generacije iz svih dijelova Mostara.

Šta je to Književni klub? Goran Karanović, incijator Kluba, za naš radio kaže:

„Skoro svi ljudi koji pišu u Mostaru skupljeni na jedno mjesto, u jedno udruženje kako bi se međusobno znali, pomagali i družili, i kako bi nastupali kao reprezentacija prema vani i na taj način pristupali kulturnim institucijama, književnim časopisima, književnim festivalima i zajednički doveli Mostar tamo gdje treba da bude - na prvo mjestu ili među prva mjesta književne scene regiona.“

U Mostaru, koji je u mnogim segmentima političkog, društvenog, ali i kulturnog života i dalje podijeljen grad, stvaranje Književnog kluba, potpomognuto vlastitom željom i potrebom, a ne kako to uobičajeno biva - naporima međunarodne zajednice, veliki je događaj za ovaj grad. Miljenko Buhać, mostarski pjesnik, dodaje:

„Ja na moju sreću poznajem samo jedan Mostar i ja takav Mostar pamtim. Ovaj sadašnji Mostar, sa nekakvim njegovim slabostima i jednom nagalavačkoj okrenutosti, nastojim skrivati iza te slike Mostara koju pamtim. Ja se u tom kontekstu i ponašam i osnivanje ovoga našega kluba također vidim u tome smislu.“

Klub okupio 'lijeve i desne'

Vjerovatno najnagrađivanji bh. autor mlađe generacije - Veslin Gatalo pomalo ironično dodaje de je Klub okupio i lijeve i desne, anatifašiste i one koji su još uvijek u zavadi sa komunuizom. Svi oni, podvlači, dijele jedno - ljubav prema pisanoj riječi i gradu Mostaru:

„Mislim da se radi o stvari važnoj za Mostar - isto koliko bi bilo važno da imamo kino. U gradu u kome nema kina, nema književnog kluba, Književni klub je napredak. Postoje sela u Srbiji i u Hrvatskoj koja imaju svoje čitateljske i književne klubove.“

RSE: Koliko je ovo neki odgovor, uslovno rečeno, umjetno stvaranim nacionalnim književnim torovima u Mostaru, koji i dan-danas postoje?

Gatalo: Nisu to nacionalni torovi. To su ideološki torovi, što je možda još gore. Jer nekad se nacionalni zovu ideološkim, ideološki nacionalnim - zapravo je sve to isto. Jer poslije, znate kako je, rata izvjesna materija ispliva. Dobri pisci su odjednom postali loši. Recimo, Nedžad Ibrišimović je postao, eto, loš pisac, Miljenko Jergović dobar. Takve stvari kojima u nemaju neki ljudi konkurencije su nas natjerale da napravimo neki krug u kojem će se moći profilirati ne samo drukčije nego i bolje.

Pored Karanovića, Buhača i Gatala, svoje stihove i djela čitalo je 30-ak autora, između ostalih i 28-godišnja Sanela Kuko, za koju kritičari ocejenjuju kasko njeno vrijeme tek dolazi. S ponosom kaže - u boljem društvu odavno nije bila, pravom mostarskom:

„Taj entuzijazam ovih mladih ljudi koji su se okupili sa tom idejom da naprave Književni klub Mostar i da povežu sve ljude od pera na nivou čitavog grada koji pišu poeziju i prozu je genijalna stvar. I samo to govori jako puno i o ljudima i o energiji koja je spremna da napravi pomak i da, zapravo, promijeni kulturnu scenu i u Mostaru, pa i u regiji.“

Bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, političko opredjeljenje svi su dobro došli u Književni klub Mostar koji će, sigurni su mostarski umjetnici, prerasti granice Mostara i dokazati da se normalan život i u ovom gradu dešava i nije slučajnost.

 

Tina Jelin

Slobodna Evropa

 

 

Dunav spaja Srbe i Hrvate

 

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o saradnji regija Srbije i Hrvatske. Sagovornici su bili Bojan Pajtić, predsednik vlade Vojvodine i, Božo Galić, vukovarsko-srijemski župan.

Bilo je reči o tome kako se prevazilaze traume koje je rat ostavio u odnosima Hrvata i Srba koji žive u Podunavlju, kakav je danas položaj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Vojvodini, kakve su šanse da se reši spor koji se tiče srpsko-hrvatske granice na Dunavu, zbog čega Srbi i Hrvati najčešće prelaze granicu, o mešovitim brakovima, o povraku izbeglih Srba i Hrvata, o tome koliko nerešeno pitanje povrata stanarskog prava Srbima izbeglim iz Hrvatske opterećuje međusobne odnose, kao i o zajedničkoj razvojnoj strategiji opština sa srpske i hrvatske strane Dunava.

Omer Karabeg: Šta je to što najviše povezuje ljude sa srpske i hrvatske strane Dunava?

Bojan Pajtić: Ima mnogo vezivnih faktora. Povezuju ih dugogodišnje prijateljske i mnogobrojne rodbinske veze. Povezuje ih, svakako, i potreba da zajednički konkurišu za fondove Evropske unije. Povezuje ih vrlo intenzivna trgovina. Ljudi često kupuju u susednoj državi zbog razlike u cenama. Primera radi, u Srbiji su jeftiniji prehrambeni proizvodi, a Hrvatskoj tehnička roba. Uostalom, povezuje ih i to što i sa jedne i sa druge strane Dunava žive dva srodna naroda, žive u velikom broju i živeli su vekovima.

Božo Galić: Pored prijateljskih, rodbinskih i gospodarstvenih veza, najviše ih povezuje potreba da granica

Vojvodina je jedina regija u Evropi sa šest službenih jezika i mi vrlo intenzivno negujemo multietničnost i multikulturalnost. To je ono što nas obogaćuje i što je prava suština Vojvodine

ne bude zid koji razdvaja nego da to bude otvorena granica. Rijeka Dunav bi nas trebala spajati, a ne razdvajati.

Omer Karabeg: Rat je ostavio duboke traume u odnosima Srba i Hrvata, posebno u nacionalno mešovitim područjima kakva su Vojvodina i Vukovarsko-srijemska regija. U kojoj meri su zaceljene rane rata?

Bojan Pajtić: Rat jeste ostavio duboke tragove u ljudima na prostoru bivše Jugoslavije. Vojvodina je, međutim, nešto drugačija od većine multietničkih delova bivše Jugoslavije. Ovde nije bilo oružanih međuetničkih sukoba. Vojvodina je jedina regija u Evropi sa šest službenih jezika i mi vrlo intenzivno negujemo multietničnost i multikulturalnost. To je ono što nas obogaćuje i što je prava suština Vojvodine.

 

Božo Galić: Za razliku od Vojvodine, na našem prostoru su se dogodili rat i agresija. Vukovarsko-srijemska županija je najviše stradala i po broju poginulih i nestalih i po broju raseljenih. Ogromna su bila razaranja i stambenih zgrada i ukupne infrastrukture. Veliki broj objekata je obnovljen jer je vlada Hrvatske za sanaciju ratnih šteta u našoj županiji uložila oko 4,5 miljarde eura, ali ljudski životi se ne mogu vratiti. Ono što ovdje ljude najviše boli je to što svi zločinci nisu izvedeni pred sud. Kada bi pravda bila efikasnija, kada bi bila utvrđena sudbina nestalih, kada bi se svi Vukovarci vratili svojim kućama, lakše bi išao proces ponovnog uspostavljanja suživota na ovom prostoru. Ali, s obzirom na ono što nam se ovdje događalo, možemo biti zadovoljni međunacionalnim odnosima koje imamo u našoj županiji.

Omer Karabeg: Gospodine Pajtiću, kakav je danas položaj Hrvata u Vojvodini? Da li su im obezbeđena sva prava koja po evropskim standardima pripadaju manjinama?

Bojan Pajtić: Multietnički karakter Vojvodine ne ogleda se samo kroz odnos hrvatskog i srpskog naroda. Vojvodina je regija

U pokrajinskoj administraciji od 18 članova čak dvoje su Hrvati, što je više od 10 posto. Dakle, Hrvati su procentualno mnogo više zastupljeni u pokrajinskoj administraciji nego u ukupnom stanovništvu.

u kojoj oko 35 posto stanovnika nisu pripadnici većinskog naroda. Hrvata ima 2.7 posto, znači, negde oko 55.000. Tu su i Mađari, Rumuni, Slovaci, Rusini, čiji su jezici, pored srpskog i hrvatskog, službeni na teritoriji Vojvodine. Sve nacionalne zajednice imaju mogućnost školovanja na maternjem jeziku u osnovnim i srednjima školama. Nacionalne manjine imaju na novosadskom univerzitetu katedre za svoj jezik i književnost, imaju i svoje programe na TV Vojvodine. Većina manjinskih zajednica, uključujući i hrvatsku, imaju i svoja pozorišta. U pokrajinskoj administraciji od 18 članova čak dvoje su Hrvati, što je više od 10 posto. Dakle, Hrvati su procentualno mnogo više zastupljeni u pokrajinskoj administraciji nego u ukupnom stanovništvu.

Problem granice

 

Omer Karabeg: Gospodine Galiću, u kojoj mjeri su predstavnici Srba zastupljeni u organima vlasti u vašoj županiji?

Božo Galić: Pripadnicima srpske zajednice garantirano je, pored prosvjetne i kulturne autonomije, i pravo da, bez obzira na izborni rezultat, imaju zamjenika župana u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji, kao i visoke pozicije u rangu državnih tajnika i pomoćnika ministara u vladi Hrvatske. U Vukovarsko-srijemskoj županiji Srbima je zagarantirano osnovno i srednje obrazovanje na vlastitom jeziku, imaju dvije radio stanice i izdaju svoje novine.

Omer Karabeg: Kakve su šanse da se reši spor koji se tiče srpsko-hrvatske granice na Dunavu?

Bojan Pajtić: Istini za volju, taj spor nije u nadležnosti regionalnih vlasti nego državnih, ali nama, koji živimo na ovom području, je u interesu da se sporazum o granici što pre podpiše. Zbog toga sam izuzetno zadovoljan što se krenulo u intenzivnije rešavanje ovog pitanja. Naše se pozicije razlikuju utoliko što se srpska strana zalaže da granica bude na sredini Dunava i poziva se na zakone koji su doneseni u bivšoj zajedničkoj državi, dok je Hrvatska za to da se poštuju granice katastarskih opština. Ali taj spor ne ometa saradnju između Srbije i Hrvatske koja je poslednjih meseci krenula uzlaznom linijom. Najvažnije je da se razgovara i da se pokuša naći rešenje koje će biti konzistentno i pravedno.

Mi koji živimo s jedne i s druge strane Dunava ne možemo samo da čekamo da se riješi granični spor. Mi smo već i bez sporazuma o granici uspjeli da se dogovorimo o korišcenju Vukovarske ade.

 

Omer Karabeg: Čini mi se da je glavnji predmet spora Šarengradska ada na Dunavu. Kakve su šanse da se tu nađe pravedno rešenje?

Božo Galić: Naravno da će međudržavne komisije riješiti problem granice, međutim, mi koji živimo s jedne i s druge strane Dunava ne možemo samo da čekamo kada će se to dogoditi. Mi smo već i bez sporazuma o granici uspjeli da se dogovorimo o korišćenju Vukovarske ade, ljudi i sa jedne i sa druge strane Dunava je koriste, odmaraju se, kupaju se. Očekujemo da će tako biti i sa Šarengradskom adom. Šteta je što je ona zapuštena, što se takva prirodna ljepota ne koristi. Ništa nas ne spriječava da se dogovorimo, da je uredimo i da zajednički gospodarimo tim prostorom. A, kada se definira granica, onda treba razgovarati o zajedničkim projektima, da Dunav doista bude rijeka koja spaja. Evropska unija bi iduće godina trebala donijeti Dunavsku strategiju i to je prilika da se i mi u nju uključimo zajedničkim projektima korišćenja Dunava i zajedničkom turističkom ponudom.

Omer Karabeg: Zbog čega Srbi i Hrvati najčešće prelaze granicu? Ima li slučajeva da ljudi žive u jednoj, a rade u drugoj državi?

Božo Galić: Ima i takvih slučajeva. Inače, granicu najviše prelaze oni koji imaju rodbinu na drugoj strani ili imovinu. Mnogi ulažu novac i razvijaju male biznise na drugoj strani.

Srbi odlaze u Hrvatsku da kupuju robu koja je tamo jeftinija, dok Hrvati sa vukovarskog područja dolaze ovde da kupe one proizvode koji su kod nas jeftiniji. Nisu retki slučajevi da autoprevoznici, taksisti, čak i neki prosvetni radnici rade na jednoj, a žive na drugoj strani granice.

Bojan Pajtić: Moje prve komšije su Srbi koji su 90-ih godina došli u Novi Sad sa područja Vukovara. Oni svakog vikenda odlaze tamo. Prekogranični promet je vrlo razvijen zato što hiljade ljudi, koji su rođeni na području Vukovarsko-srijemske županije, danas živi na teritoriji Vojvodine. Oni odlaze u Hrvatsku da kupuju robu koja je tamo jeftinija, dok Hrvati sa vukovarskog područja dolaze ovde da kupe one proizvode koji su kod nas jeftiniji. Nisu retki slučajevi da autoprevoznici, taksisti, čak i neki prosvetni radnici rade na jednoj, a žive na drugoj strani granice.

Omer Karabeg: A granica se prelazi samo sa ličnom kartom.

Bojan Pajtić: Tako je.

Proces povratka

 

Omer Karabeg: Gospodine Pajtiću, da li se vratila većina Hrvata koja je za vreme rata izbegla iz Vojvodine?

Bojan Pajtić: Iz Vojvodine je otišlo oko tridesetak hiljada Hrvata. Nije bilo većeg odliva hrvatskog stanovništva sa područja Podunavlja i severne Bačke, ali je izuzetno mnogo Hrvata otišlo iz Srema. Znamo šta se tamo dešavalo za vreme rata, kakvim su pritiscima bili izloženi, uostalom jedna od optužnica protiv Vojislava Šešelja u Haškom tribunalu odnosi se upravo na te događaje. Mi smo nastojali da stvorimo uslove da se ti ljudi vrate jer oni i svojim rođenjem i kulturološki pripadaju Vojvodini.

Omer Karabeg: U kojoj meri su se oni vratili?

Bojan Pajtić: Kao i kada je u pitanju povratak Srba, sve zavisi od toga kako se ko snašao u novom okruženju. I kao što se ogromna većina Srba, koji su izbegli u Srbiju, ne vraća u Hrvatsku, takav je slučaj i sa većinom Hrvata koji su otišli iz Vojvodine i koji su našli svoj dom na primorju, u Zagrebu ili na nekom drugom mestu. Veliki broj ljudi se snašao, našao nove domove, nova zaposlenja, nove porodice, nove prijatelje u nekom novom zavičaju. Rekao bih da su se svi oni, koji su nameravali da se vrate, uglavnom vratili. I po mojoj proceni mi smo, 15 godina nakon rata, vrlo blizu kraja procesa povratka i Srba u Hrvatsku i Hrvata u Srbiju.

Ja mislim da će u budućnosti. kada ojača saradnja između naše dvije države, ekonomija i potraga za radnim mjestima učiniti da dođe do češćih migracija sa jedne na drugu stranu. Neka nova mladost, neopterećena ratnim događanjima, tražiće šansu i na jednoj i na drugoj strani.

Božo Galić: Ja se slažem sa gospodinom Pajtićem da je vrijeme učinilo svoje. Djeca su odrasla, navikla se na nove sredine. Nije riječ samo o Hrvatima koji su izbjegli iz Srbije, dosta ljudi sa našeg područja je za vrijeme rata izbjeglo u Zagreb, Istru, u Dalmaciju, gdje su najprije bili privremeno smješteni, ali su se vremenom uklopili u nove sredine i ne vraćaju se. Naša županija je pred rat imala 230.000 stanovnika danas ih je 205.000, znači 25.000 manje, što poginulih, što nestalih, što raseljenih osoba. Ali ja mislim da će u budućnosti. kada ojača saradnja između naše dvije države, ekonomija i potraga za radnim mjestima učiniti da dođe do češćih migracija sa jedne na drugu stranu. Neka nova mladost, neopterećena ratnim događanjima, tražiće šansu i na jednoj i na drugoj strani.

Omer Karabeg: Gospodine Pajtiću, da li se u Vojvodini i danas sklapaju mešoviti brakovi ili to pripada prošlosti?

 

Bojan Pajtić: Niste odavno bili u Vojvodini, pa vas pozivam da dođete kod nas. U Vojvodini su mešoviti brakovi svakodnevica. Multietnički karakter Vojvodine se ogleda kroz odnose 26 različitih nacija, a odnos između Srba i Hrvata je samo jedan od mnogobrojnih segmenata te slike. Kod nas su mešoviti brakovi čak više pravilo nego izuzetak. Evo, u mojoj široj porodici su poslednjih godina sklopljena tri ili četiri braka - svi su u mešoviti. To je prosto nešto što je način života u Vojvodini, što je potpuno prirodno i uobičajeno. U nekim vojvođanskim opštinama i većim gradovima, kao što je Subotica, u nekim periodima bilo više mešovitih brakova nego brakova između pripadnika iste nacije.

U nekim vojvođanskim opštinama i većim gradovima, kao što je Subotica, u nekim periodima bilo više mešovitih brakova nego brakova između pripadnika iste nacije.

 

Omer Karabeg: Gospodine Galiću, ima li danas u vašoj županiji mešovitih brakova između Srba i Hrvata ili je rat učinio svoje?

Božo Galić: Činjenica je da je toga bilo manje u ratno vrijeme kada su odnosi bili zategnuti. Prije rata - toga je bilo puno. Međutim, kako se odnosi poboljšavaju, kako su kontakti između mladih sve češći, ljubav čini svoje. Tako da sada ima i mješovitih brakova, a sigurno je da će ih biti i više.

Omer Karabeg: Koliko nerešeno pitanje povrata stanarskog prava izbeglim Srbima iz Hrvatske opterećuje međusobne odnose?

Bojan Pajtić: To je sigurno jedno od pitanja na koje treba da se nađe što brži i što efikasniji odgovor. Nama se tim povodom svakodnevno obraća veliki broj Srba koji su izbegli iz Hrvatske, a njih najviše ovde živi. Od oko 400.000 Srba, koji su u različitim trenucima od 1990. godine naovamo dolazili u Srbiju, većina se naselila na teritoriji Vojvodine, što zbog geografske bliskosti, što zbog porodičnih veza sa stanovništvom koje je ovde bilo kolonizovano nakon Drugog svetskog rata. Oni od nas traže da posredujemo u rešavanju tog problema koji je za njih zaista egzistencijalni. Vratiti svoju imovinu je sigurno prioritet svakog onog ko je otišao sa područja na kome je živeo i ostao bez krova nad glavom.

Omer Karabeg: Gospodine Galiću, vlast u Hrvatskoj tvrdi da je to pitanje manje-više zatvoreno, ali ima li šanse da se, ipak, nešto u tom smislu uradi?

Božo Galić: Prema zakonskim rješenjima Hrvatska je to na neki način zatvorila, ali mislim da, ako su neke stvari urađene nekorektno, ako je nekome nanijeta nepravda zato što nisu poštovani zakonski propisi, onda te stvari treba ispraviti i donijeti drugačije odluke.

Nama je jedino važno da odnosi između naših država ne budu kočnica našoj suradnji, da ne moramo, kada su ti odnosi zategnuti, raditi, kako se to kaže, sa prigušivačem. A kada su odnosi dobri, kao što je to sada slučaj, onda se stvaraju uslovi za još bolju suradnju.

 

Omer Karabeg: Odnosi Hrvatske i Srbije su odnedavno krenuli uzlaznom linijom. Kako se to odražava na saradnju regija dveju država?

Bojan Pajtić: Već dve-tri godine imamo odličnu saradnju sa Vukovarsko-srijemskom županijom pre svega kroz projekte Evropske unije. Dalje, računamo na saradnju u izradi prostornog plana Pokrajine jer treba da zajednički sa susednim regijama osmišljavamo strategiju u privredi i turizmu. Planiramo također da se malogranični prelazi pretvore u granične. Dakle, imamo velike planove i programe. Uzgred budi rečeno, Vojvodina još od 2001. godine imala vrlo intenzivnu saradnju sa Istrom, dakle, nije samo Vukovarsko-srijemska županija, koja nam je izuzetno važna, jedina regija sa kojom sarađujemo. Mi smo i do sada regionalnu saradnju sa Hrvatskom uvek držali veoma visoko na listi naših prioriteta čak i onda kada odnosi između naše dve države nisu bili na ovako uzlaznoj putanji, a sada će ta saradnja biti još bolja.

Božo Galić: Što su bolji odnosi između naših država, nama je lakše surađivati mada nam za to nije potreban poticaj sa državnog nivoa. Nama je jedino važno da ti odnosi ne budu kočnica našoj suradnji, da ne moramo, kada su ti odnosi zategnuti, raditi, kako se to kaže, sa prigušivačem. A kada su odnosi dobri, kao što je to sada slučaj, onda se stvaraju uslovi za još bolju suradnju.

 

Omer Karabeg

 

Slobodna Evropa

 

Ljubav ne razlikuje Srbe i Albance

 

U Prizrenu ima mnogo mešovitih brakova između pripadnika skoro svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Mi smo posetili bračni par Kočani. Srpskinja Slobodanka i Albanac Nazi dele isti hleb već 40 godina.

Slobodanka je u Prizren došla iz Niša 1968. godine pošto joj je otac Stanimir Vuletić, tada pukovnik JNA, službovao upravu u gradu na Bistrici. Kao gimnazijalka se udala za Albanca Nazija Kočanija. Roditelji su joj bili ljuti zbog rane udaje i napuštanja škole, ali nakon dva  meseca sve je došlo na svoje mesto

Godine su prolazile. Ona je radila u trgovinskom preduzeću, a suprug kao profesor. Došlo je i bombardovanje Jugoslavije i dolazak KFOR-a I UNMIK-a. Tada su skoro svi Srbi napustili Prizren

 

Bez problema i posle bombardovanja

„Ni tada nisam imala problema. Samo jednom, kada sam bila sama kod kuće, na vrata je došlo deset pripadnika OVK. Rekli su mi samo da su hteli da posete profesora. Nisam imala problema“. 

Njen suprug Nazi se rado priseća kako mu je supruga za vreme NATO bombardovanja pomagala Albance, a nerado kako je samo tri dana pre potpisivanja kumanovskog sporazuma izbegao da bude transportovan u Albaniju. Što se tiče porodice, ništa se nije promenilo uprkos raspadu zemlje.

„Moja sestra je udata za Bošnjaka u Sarajevu, a ćerka za katolika i živi u Americi. Supruga, na koju sam jako ponosan, htela je sina da oženi Srpkinjom, ali je drugačije ispalo. Mi smo Kosovo u malom“, ističe Nazi. 

 

Verska i nacionalna tolerancija

 

Bračni par Kočani uvek je poštovao kulturu, tradiciju kao i sve religije. U njihovom domu slave se i pravoslavni i muslimanski praznici.

„Ja obavezno poštujem njegov Bajram, post koji traje mesec dana, i spremam mu sve što je potrebno. Kada želim da slavim moj Božić, Uskrs ili moju slavu nikada mi suprug nije branio. Naprotiv. Govorio mi je – ‘Ti slavi, evo i ja ću sa tobom’. Uvek bi otišao kod mojih u Niš da im čestita slavu“, priča Slobodanka.  

I Deca su im vaspitana u duhu verske i nacionalne tolerancije. Ćerka sada živi u San Dijegu, a udata je za Albanca katoličke vere.

„Ona je pet - šest godina išla u džamiju, ali voli i pravoslavlje i katoličku veru. Kaže – samo treba čovek da bude dobar, a Bog je jedan“.

 

Ljubav nema granice

 

Ako se izuzmu uobičajeni životni problemi, Slobodanka i Nazi se nikada nisu pokajali što su stupili u mešoviti brak: „Ljubav nema granice, to je tačno! Ne poznaje ni veru, ni naciju ni rasu“, kaže Slobodanka.

Slobodanka, sada kao stara Prizrenka, osim svog maternjeg srpskog, govori albanski i turski jezik. Nakon raspada njene, nekada veoma uspešne, firme, skoro deset godina je bila bez posla.

Od pre osam meseci zaposlena je u Opštinskoj kancelariji za zajednice. Zadužena je za Srbe u Sredačkoj Župi.

autor: Refki Alija, Prizren

odg. urednik: Nemanja Rujević

Slobodna Evropa

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška