POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Šantićeve večeri poezije u Mostaru

 

U Mostaru je u toku književna manifestacije "Šantićeve večeri poezije" koja je počela promocijom knjige autora Salke Šarića, a nastavlja se u Narodnom pozorištu Mostar okupljanjem pjesnika iz BiH, Srbije i Hrvatske.

Aleksa Šantić je rođen 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem ljubavne pjesme - sevdalinke. Ambijent njegovih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana... Mostar mu s ljubavlju odaje poštovanje organizujući svake godine „Šantićeve večeri poezije“.

Promocija knjige

Muzej Hercegovine u okviru ovogodišnjih „Šantićevih večeri poezije“ izdavač je knjige Salke Šarića koja govori o svih održanim „Večerima“ od 1969. godine do danas. „Upravo je Muzej Hercegovine s nedjeljnikom Sloboda bio organizator prvih Šantićevih večeri poezije i želimo na ovaj način dati svoj doprinos manifestaciji“ kaže Asim Krhan direktor Muzeja Hercegovine.

Po mišljenju savjetnice za kulturu Grada Mostara Alme Fazil-Obad, promocija knjige Salke Šarića predstavlja prvorazredni događaj zbog toga što na jednom mjestu okuplja sve programe i ljude koji su učestvovali u "Šantićevim večerima poezije" od njihovog početka, odnosno od 1969. godine pa sve do danas. „Knjiga govori o tome koliko je Mostar bio značajna kulturna sredina za područje cijele bivše Jugoslavije i spominje veliki broj umjetnika, pjesnika koji su pohodili Mostar i Šantićeve večeri“ ističe profesorica Obad.

Savjetnica za kulturu Grada Mostara ističe da je Šantić ideja, odnosno dobra i pozitivna energija koja je preživjela sve ove godine, od svog nastanka, do danas. “U duhu novog vremena, želja nam je dati prvenstveno nove, umjetničke impulse i svake godine najviše svoje kreativne energije kroz ovu manifestaciju želimo uložiti baš u to”, kazala je Fazil – Obad.

Neizvjesno ponovno uspostavljanje Književne nagrade "Aleksa Šantić"

Što se tiče Književne nagrade "Aleksa Šantić", koja je prvu put dodijeljena 1969. godine, Alma Obad kaže kako bi Gradsko vijeće trebalo ponovno uspostaviti tu nagradu ali još uvijek nema naznaka za to. "Svi znamo kakva je situacija s autorima i izdavačima u Bosni i Hercegovini, a malen je broj autora koji bi mogli biti dobitnici te nagrade i mislim da bi se oni vrlo brzo na neki način izmijenjali", dodala je Obad. „Ukoliko nagradu budemo ponovno ustanovili i pokušamo je proširiti na područje bivše Jugoslavije ja bih bila najzadovoljnija. No, nisam sigurna da li će se to i realizovati. Trebalo bi da se književni krug Mostara, a zašto ne i Bosne i Hercegovine uključi u ovu priču. Želimo čuti i njihove ideje, a onda bismo išli u pravnu odnosno zakonsku proceduru koja je potrebna da bi se Šantićeva nagrada uspostavila“ govori profesorica Obad.

Vratiti Aleksu u Mostar

„Glavna ideja ove književno-kulturne manifestacije u Mostaru bila je da se Aleksa Šantić vrati u svoj Mostar i da u njemu zaista ima mjesto koje mu i pripada, jer je on svojim likom i djelom jedan od simbola ovoga grada“ - rekao je sveštenik Danilo Boro, inače predsjednik SPKUD "Gusle" Mostar.

Organizatori su, dodao je Danilo Boro, imali na umu da i same Šantićeve pjesničke susrete vrate na onaj nivo koje su imale prijeratne Šantićeve večeri poezije, gdje ti susreti, i pored prilike da se mladim pjesnicima da prostor da ostvare i pokažu svoj talenat, opet treba više da budu cilj i motivacija, nego sredstvo za tako nešto.

U umjetničkom dijelu programa nastupli su pjesnici nagrađivani na Šantićevim večerima poezije. Stihove Alekse Šantića govorili su glumci Narodnog pozorišta Mostar i Hrvatskog narodnog kazališta, a u muzičkom djelu programa nastupio je Gradski hor Mostar i Sanel Marić Mara.

U nedjelju, 4. jula, održat će se program pod nazivom "Kada mjesec sine nad našom rijekom", na kojem će nastupiti pjesnici iz Mostara, Sarajeva, Splita i Pančeva. Ovogodišnju književnu manifestaciju Šantićeve večeri poezije organizuju Grad Mostar, Muzej Hercegovine i SPKD Prosvjeta Mostar.

 Autor: Sanel Kajan

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Deutsche Welle

 

 

 

Rudi i Rejhan

 

Evo recimo da te je put nanio u Varaždin, u tamošnje Hrvatsko narodno kazalište, i onako besposlen listaš stare programske knjižice i afise. Godina je 1947. ili 1949., slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizanskog igrokaza, neke socijalističke romanse u kojoj zaljubljena radnička klasa pobjeđuje sve svoje neprijatelje i sudbinu. Vidiš lice mladića, širokoga osmijeha i razrogačenih očiju koje kao da su upravo vidjele neko smiješno čudo komunizma. Mladić u ruci drži radničku kapu, maše njome ili nekome nešto pokazuje. Ne možeš skloniti pogled od njega, poznat ti je, a ne možeš vjerovati da nekoga svoga možeš sresti u afisi iz neke davne godine, u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta kojeg si nekada smatrao svojom domovinom.

Čitaš ime ispod fotografije: Rudolf Alvađ. Osvrćeš se, tražiš nekoga kome bi rekao – vidi, pa to je Rudi Alvađ – ali nikoga nema tko bi znao. Ime tog glumca Varaždincima ništa ne znači. Njegovo ime ništa ne znači ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varaždina. Nešto počinju slutiti tek kada se primakneš graničnom prelazu Izačić, ali čak ni u Cazinu i Bihaću više ne pamte tog imena. Ne pamte Rudolfa – Rudija Alvađa, ali se ipak zamišljeno mršte jer to ime pamti zemlja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varaždinskoga kazališta da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada više neće niti jedan bosanski glumac osim Rejhana Demirdžića.

Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi čestitavala Božiće i Bajrame čak i onda kada je samoj sebi bajrame i božiće zabranila. Njih dvojica bili su njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tužnome našem proleterijatu, rudarima, livcima i komšinicama s viklerima koje su jednom sedmično palile radio da čuju o čemu danas eglenišu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadržali smo za sebe jer su oni govorili o onome što se samo nas ticalo ili su govorili na način koji se samo nas ticao. Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu ništa značili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi računa jer je o svima računa vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla poništiti tu smrtonosnu bliskost između ljudi različitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi računa. I nemojte sad reći da su toliko vodili računa da su se na kraju poklali jer se u našoj povijesti i nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dobra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge priče i čitanke koja će biti napisana kad i mi nekome postanemo Momo i Uzeir.

Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme.

Kada je sagradilo ona dva Unisova nebodera na Marijin-Dvoru, priča o Momi i Uzeiru već je bila završena, ali su neboderi ponijeli imena po njima dvojici. Ta imena ostala su za vječnost ili za nešto što je samo malo kraće i solidnije od vječnosti. Imena im je dao nepoznat netko. Da su neboderi nazvani općinskom gradskom odlukom po Đuri Đakovicu i Mahmutu Bušatliji ili po nekom drugom paru naših velikana, imena bi im se kroz vrijeme izgubila, ali kako su nazvani po Momi i Uzeiru, oni ne podliježu promjenama političkih sistema i režima. Vječni su kao što je vječno sjećanje živoga grada.

Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić bili su veliki, karakterni dramski glumci. Njihove teatarske, televizijske i filmske uloge pripadaju jednoj sjajnoj kulturnoj povijesti, ali one su umrle zajedno sa njima dvojicom. Kazališna predstava živi dok se ne spusti zavjesa, filmska uloga traje dok štakori i vlaga ne pojedu vrpcu, a najveći glumci su oni iza kojih na kraju ne ostaje ništa osim priče, nekoliko kutija s fotografijima i afisama i grobovi koje nitko ne obilazi. Najveći glumci nikada nisu postali zvijezde. Zvijezdama nikad nisu postali ni Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić, ali su zato sami stvorili dvije velike mitske zvijezde naše povijesti. Stvorili su Momu i Uzeira, likove koji su bili u stanju postati neboderima.

 

Miljenko Jergović

 

sarajevo.co.ba/Preuzeto iz magazina BH dani (28. maj 1999)

 

 

Kreće regionalna liga u rukometu

 

Najbolje rukometne ekipe sa prostora bivše Jugoslavije, zajedno sa još nekoliko iz okruženja, formiraće regionalnu ligu.To je epilog sastanka u Sarajevu, gde su se okupili predstavnici rukometnih Saveza iz svih država koje su nastale raspadom SFRJ.

 “Sastatak je protekao odlično i malo je reći da sam zadovoljan. Bilo je reči o svemu, na sastanku su bili predstavnici šest Saveza, a jedino Mađari nisu došli, mada su oni poslali mejl i naveli svoj stav”, rekao je za “Sportski žurnal” Božidar Đurković, generalni sekretar Rukometnog saveza Srbije.

 Iako još uvek nije poznat sastav buduće regionalne lige, pretpostavka je da bi u njoj učestovali Crvena zvezda, Partizan i Metaloplastika iz naše zemlje, Zagreb i Nekse iz Hrvatske, Celje i Gorenje u ime Slovenaca, čiji rukomet bi mogao da predstavlja i Kopar. Makedonski klubovi Vardard i Metalrug, Bosna kao predstavnik BiH, te Vesprem i PIK Seged bi zaokružili sliku u koju bi mogli da se udenu i rumunski klubovi Kostanca i Steaua.

“Neke federacije su bile zainteresovane da regionalna liga krene već u septembru, ali zbog već utvrđenih kalendara bilo je nemoguće organizovati takav start. Imaćemo godinu dana da se spremimo još bolje, utvrdimo tačno koji će klubovi igrati i kako će ići čitava liga. Zaživeće ovo sledeće sezone i to bi trebalo da nas raduje”, dodao je Đurković, koji je najavio da će sponzorskim ugovorom biti pokriveni svi troškovi klubova, od putovanja i smeštaja do službenih lica.

 

Blic 2.7.2010.

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška