POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

 

Mogu li BiH, Hrvatska i Srbija zajedno organizirati EP?

 

Raspoloženje u regiji za organizovanje Evropskg prvenstva postoji, barem u nogometnim savezima i nadležnim ministarstvima. Zvaničnici BiH i Srbije oduševljeni su idejom, dok su u oni u Hrvatskoj suzdržani. Profitirali bi svi?

Zvaničnici nogometnih/fudbalskih saveza regije vjeruju da bi, uprkos brojnim izazovima, BiH, Hrvatska i Srbija mogle zajednički organizirati Evropsko nogometno prvenstvo. Predsjednik Fudbalskog saveza Srbije Tomislav Karadžić podsjeća da veliki broj članica UEFA-e živi i radi na ovim prostorima. Zato bi bila kvalitetna i izuzetno dobra odluka UEFA-e da se opredijeli za jedno takvo takmičenje.

"Što se tiče Fudbalskog saveza Srbije, mi takvu ideju podržavamo", kaže Karadžić za "Deutsche Welle".

Predsjednik Nogometnog/fudbalskog saveza BiH Sulejman Čolaković oduševljen je idejom da tri države zajednički organiziraju jedno tako veliko takmičenje.

"Ako FIFA i UEFA budu htjele prepoznati ovu našu sportsku i političku zbilju i ružnu blisku prošlost, mislim da bismo mi bili najozbiljniji kandidati za domaćina prvenstva. Ima to još jednu poruku, sport veže i zbližava ljude", kaže Čolaković.

Nema političkih prepreka

Generalni sekretar Nogometnog saveza Hrvatske Zorislav Srebrić ne odbacuje ovu ideju, ali ističe da bi trebalo provesti odgovarajuće procedure u svakoj od država.

"Kako su to velike organizacije, naravno da nijedan savez sam to ne može organizirati nego mora imati logističku podršku svoje vlade", ističe Zorislav Srebrić.

U Ministarstvu za sport Srbije svjesni su, i na primjeru Južnoafričke Republike, kako sport pozitivno može transformirati društvo. Ministrica Snežana Samardžić smatra da je ideja odlična i da bi zajedničko organiziranje Evropskog nogometnog prvenstva bio veliki izazov, prije svega finansijske prirode.

"Mislim da više nema političkih izazova i da bi to bio integracioni, kohezioni faktor i jedva čekam da vidim kakvo će biti iskustvo Ukrajine i Poljske i onda ćemo moći jednu takvu vrstu analize primijeniti i kod nas", kaže ministrica Samardžić.

Srbija i BiH još uvijek nisu zakonski uredile oblast sporta, a BiH nema ministarstvo za sport na nivou države. Suad Džafić iz Sektora za sport pri Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija pozdravlja ovu ideju.

"Mislim da bi to bila jako interesantna kandidatura, naravno, ako se slože Srbija i Hrvatska. Bez toga, ništa", kaže Dafić.

Ulaganja bi se isplatila

Jasno je da bi za ovakav sportski festival bilo potrebno zasukati rukave i odriješiti kesu. Hrvatska bi, najvjerovatnije, mogla ponuditi stadione u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, ali bi u renoviranja trebalo uložiti velika finansijska sredstva, kaže sekretar hrvatskog Nogometnog saveza Zorislav Srebrić.

"To sigurno nisu samo simbolički iznosi, ali je ulog kod svakog organizatora bio isplativ i domaćini su, ne samo izgradili i obnovili sportsku infrastrukturu nego i zaradili", kaže Srebrić za "Deutsche Welle".

Srbija bi, sasvim sigurno, za Evropsko prvenstvo mogla ponuditi Marakanu i “Partizanov” stadion. BiH je, kada se radi o sportskoj infrastrukturi, u najtežoj poziciji, no predsjednik Nogometnog/fudbalskog saveza Sulejman Čolaković je optimista.

"To je možda i šansa da glavni grad BiH dobije novo “Koševo”. Uz “Bilino polje” to su dva terena na kojima bi se moglo igrati. Ne treba zanemariti ni Široki Brijeg i Banju Luku. Sport je čudo ako ga ljudi upražnjavaju na pravi način i ova ideja je odlična", kaže Čolaković.

Prepoznaju li BiH, Hrvatska i Srbija zajednički interes i prednosti ovakve sportske manifestacije, kandidaturu za organiziranje Evropskog nogometnog prvenstva mogle bi podnijeti za 2020. godinu.

 

(Sarajevo-x.com)

 

I kuhinja sefarda dio je bh. naslijeđa

 

Jevrejska zajednica u BiH je jedina na Balkanu koja je, usprkos komplikovanoj društvenoj sredini u kojoj se nalazi, kako kaže istaknuti član ove zajednice, veliki humanista, odgovoran za pitanja kulture i tradicije Jevreja u BiH Eli Tauber, uspjela veoma dobro sačuvati svoju kulturu i tradiciju.

Ko su nam sugrađani

- Pošto je Jevrejska zajednica u BiH bila veoma zatvorena, uspjeli smo iz generacije u generaciju prenijeti jevrejsku kulturu i sačuvati je od nestajanja - kaže Tauber.

Organizovanjem kulturnih manifestacija, među kojima je i ove godine u okv¬ru Baščaršijskih noći upriličena Noć sefardske kuhinje "Seder večera" u avliji Muzeja Jevreja, kaže Tauber, došao je trenutak da Jevreji pokažu kulturu koju su stotinama godina čuvali i sačuvali u okviru svojih kuća i malih zajednica.

- Cilj je da se i drugi narodi bolje upoznaju sa našom kulturom, koja osim Hagade, rukopisniog iluminiraniog kodeksa, obuhvata i jezik, te sefardsku kuhinju, romansu. Jedini je to način da shvate koliko sličnosti imamo, ali i da shvate ljepotu življenja i odnosa, te tko su njihovi sugrađani i na koji način su kroz stoljeća živjeli - veli Tauber.

S obzirom da je u II svjetskom ratu stradalo oko 70 odsto članova Jevrejske zajednice u BiH, objašnjava on, prosto je nevjerovatno kako su Jevreji uspjeli sačuvati svoju kulturu kroz sva turbulentna vremena u BiH.

Romanse i poslovice

- Onih 30 odsto koji su preživjeli, uspjeli su na neki čudesan način svoju kulturu sačuvati od nestajanja. Iz generacije u generaciju javljao se barem po jedan čovjek koji je pokušavao zadržati kulturne običaje. Zato će naša kultura ostati za sva buduća pokolenja i to ne samo za jevrejska, već i za sve ostale građane u BiH - kaže Tauber.

On je jedan od rijetkih članova Jevrejske zajednice koji je prije četiri godine pokrenuo predstavljanje sefardske kuhinje i to upravo, kako kaže, da je sačuva od zaborava.

- Kasnije se ideja razvijala, pa sam shvatio da treba da sačuvam i sefardsku romansu. Osim toga, tu su i sefardske poslovice, koje su također značajan dio jevrejske kulture i baštine, te ih planiramo iduće godine predstaviti publici - kazao je Tauber.

Da bi sačuvali sefardsku romansu, veoma bitan element jevrejske kulture, veli on, u planu je i organizacija festivala sefardske romanse.

N. B.

Premalo ih 700

U Sarajevu, danas živi svega 700 Jevreja i zbog tako malog broja, po riječima Elija Taubera, nemaju kapaciteta da upriliče više manifestacija na kojima bi predstavili i kojima bi i dalje čuvali svoju kulturu. Međutim, Jevreji u BiH svake godine osim Baščaršijskih noći aktivno učestvuju i u tradicionalnim manifestacijama Dani Isaka Samokovlije, Međunarodni dan obilježavanja holokausta, te Evropski dan Jevrejske kulture.

- Učešćem u kulturnim događajima nastojimo da i dalje njegujemo našu kulturu - kaže Tauber.

San 12.7.2010.

 

 

Priča o Jugoslaviji nije završena

 

Dino Mustafić reditelj iz Sarajeva,u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu režira predstavu 'Rođeni u Jugoslaviji'. U intervjuu Radiju Dojče vele govori o iskustvu kroz različite generacijske vizure, o sjećanju...

Deutsche Welle: O čemu će govoriti vaša predstava?

Dino Mustafić: Mi govorimo o sjećanju. U stvaranju predstave kao koautori učestvuju glumci JDP. Podjela je generacijski veoma heterogena, od Branke Petrić, Pece Ejdusa, Mire Karanović, Branislava Lečića, pa do najmlađih: Raše Vujovića, Gorana Jeftića ili Milice Mihajlović, Milene Vasić i Anđelike Simić. Veliki broj pisaca je pozvan da učestvuje u projektu, poput Biljane Srbljanović, Gorana Stefanovskog, Slobodana Šnajdera, Dušana Jovanovića, Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića i Nenada Veličkovića. Pravimo veliki broj intervjua sa građanima Beograda, koji će biti dokumentarnog karaktera. Od tog materijala koji je ličan, dokumentaran i ispovijedan želimo da ispričamo priču o tome šta je taj prostor Jugoslavije bio u smislu duhovnog prostora, kulturnog prostora, o tome šta se događa sa našim životom kada nešto nestane i kada se izbriše identitet. Možemo reći da je on brutalno, hirurški, krvavo, nožem, izbrisan ratovima koji su se dogodili devedesetih. Možemo reći da je izbrisan ideološkim i represivnim aparatom novih politika, novih kolektiviteta, nacionalnih identiteta koji su jednostavno poništili sve ono što je nekada u južnoslovenskom smislu bilo označeno kao stid, sram, zabluda, izopačenost. Vrlo brzo je napravljena jedna ideološka kulturna matrica u kojoj su srušeni sistemi vrijednosti i ideali u koje smo vjerovali, a ostali smo u vakumu, interregnumu novih vrijednosti i sada imamo situaciju sadašnjih društava, fenomen nasilja, tranzicijske nepravde, nazaposlenosti, rekao bih, jedne opšte nesreće i patnje, ljudi izgledaju polu-izgubljeno, unezvjereno, strašno depresivno i apatično. Eto, svime time se bavimo u predstavi.

U beogradskim pozorištima se priprema veliki broj predstava koje se bave temom Jugoslavije. Zašto baš u ovom trenutku tako veliki broj predstava o Jugoslaviji?

Pa zato što je to velika tema i priča koju očito nismo zatvorili niti u svojim biografijama, nismo to sahranili ni u svojim sjećanjima a vjerovatno to nećemo ni uraditi. Autore ove predstave, svakog ponaosob, veže biografska činjenica da smo rođeni u Jugoslaviji. Mislim da je Jugoslavija, kao državotvorni oblik, svojim nestankom razorila mnoge živote, pokidala veze, ograničila nam je kretanje, jednostavno, sloboda nam je iscurila kroz prste. Vjerovatno zato se vraćamo propitivanju sebe samih šta smo sad, kuda idemo, šta želimo? Razdružili smo se, posvađali, poklali i sad se ponovo udružujemo u neku drugu, još širu zajednicu koja se zove evropska zajednica. Odjednom svi stremimo ka tim standardima i kvalitetima života kao da nismo imali neke živote, koji su možda bili anticipacija Evropske unije, kao što to jeste bila Jugoslavija. U svakom slučaju, to jeste jedna tema koja će još dugo biti predmet interesovanja, ne samo umjetnika nego i sociologa i antropologa i kulturologa. Mislim da će to biti tema koja će nas dugo doticati jer svako od nas nosi neki biljeg. Ponekad je on možda melanholičnog ili sentimentalnog tona a ponekad sa mnogo gorčine, jeda i razočaranja govorimo o tome. Naša predstava će u tom smislu imati svu tu polifoničnost naših priča, sudbina i karaktera i mislim da će to biti njen kvalitet. I diskusije u javnosti se dijele na vrijeme „prije rata“, „u ono vrijeme Jugoslavije“ i sadašnje vrijeme. Imamo tu mogućnost komparacije. Društvo se nekako strašno bipolarizovalo između jugofobičara i jugonostalgičara. Ja pripadam generaciji koja nije ni jedno ni drugo. Moja generacija želi objektivizaciju svega toga.

 

Kolektivna terapija

 

Da li imate informacije da se predstave sa ovakvom temom prave i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Znam da ima ideja za slične projekte. Neke kolege, poput veoma zanimljivog, kontroverznog i provokativnog reditelja iz Hrvatske, Olivera Frljića, najavljuju da će uskoro raditi slične stvari u jednoj međunarodnoj, regionalnoj koprodukciji. Sigurno da će se ovom temom baviti i na planu filma i mogu reći da muzička pop-rok scena dobrim dijelom ruši te barijere, nekako kao da već funkcioniše kao jedinstven prostor. Slična situacija je i u sportu, tako da će to sigurno biti tema kojom će se umjetnici i u budućnosti baviti. Mislim da će te predstave biti različite, da će svaka otkrivati nešto novo, da će otkrivati neku drugu spoznaju. Možda će pozorište postati neka vrsta kolektivne, urbane, ritualne, terapije, da otvorimo oči i vidimo šta smo imali, a gdje smo sad.

 

Autor: Biserka Savić

Odg. urednik: Svetozar Savić

Deutsche Welle

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška