POTPIŠITE PETICIJU  KANDIDATURA STAROG DIJELA SARAJEVA NA LISTU UNESCO-a SIGN THE PETITION – NOMINATION OF THE HISTORIC CENTRE OF SARAJEVO TO UNESCO'S WORLD HERITAGE LIST, Link

HOME

---

Šta je Fildžan viška  Mreža  Spomenar  Arhiva  Projekti  Najljepše diskusije  Top 5  Mediji  Pregled članaka  Tražim komšiju/prijatelja  Hum. akcije  Pomoć bolesnoj djeci  Ostali projekti 

                                                                                          

 

      valterbranisarajevo design 2006. fildzanviska(at)hotmail.com

 

 

Stanovnici sela Dabrica žive od poljoprivrede

 

Selo Dabrica nalazi se između mjesta Stolac, Berkovići, Nevesinje i Mostar. Stanovnici su se vratili u ovo selo još 1999. godine, u svoje obnovljene kuće. Isključivo zanimanje im je poljoprivreda, i to proizvodnja zdrave hrane. Osman Smailhodžić čitav svoj život je proveo u Dabrici, kaže da na ovim prostorima dobro rađa krompir, kupus i voće.

Ističe da nikada nije ikakavih međunacionalnih problema od povratka naovamo. Svi žive skladno, kao i prije rata.

RSE: Gospodine Osmane, možete li mi reći kako živite u Dabrici?

Smailhodžić: Pravo da ti kažem, uz penziju pomalo, oko poljoprivrede se nešto, nešto se proda i tako. Ali pretežno ovo što ima nas u Dabrici povratnika, sve skoro penzije ima. Možda dvije, tri kuće da nemaju penzije. To penzijice imam, i uza nju se pomalo živi. I poljoprivreda. Nešto voćnjaka se zasadilo.

RSE: Kad sam dolazio u Dabricu, kad sam silazio odozgo niz brdo, panorama je prelijepa, priroda je predivna. Imate i dosta ravičarskog dijela da se možete i poljoprivredom baviti. Šta to uzgajate?

Smailhodžić: Otprilike, malo više kupus, krompir, paradajz, paprika. A usjeva nema, ne radi niko to.

RSE: A ima li mlađeg svijeta?

Smailhodžić: Nema mlađeg svijeta. Ima jedno malo dijete u jedne familije koja živi tu. A, bogami, sve ti je ovo od 35, pa gore.

Zajednički život kao i prije rata

RSE: Vi pripadate opštini Berkovići i kad trebate doći u Dabricu, treba sa Berkovića sići na Stolac, pa se popeti gore na Hodovo, pa da bi se nekim asflatnim putem stiglo ovamo. Daleko ste od matične opštine. Koliko vam to predstavlja problem?

Smailhodžić: To nam je veliki problem što smo daleko, što imamo prijeki, makadamski put 20 kilometara odavdje do Berkovića. A problem imamo i ovamo. Slabo se ovaj put održaje od Hodova ovamo do Dabrice. Do Pocrnogovaca se održaje put, odozdo oni održavaju put, sad ste i prošli tim putem, vidjeli ste. Što se tiče brda našega, i ovamo niz brdo do Jokine okuke je propao put. Taj nam je put najviše upropašćen prošle godine izvlačeći šumu. Bileća je prodala, Šumska uprava, tu šumu i veliki su nam problem napravili tu. Iako je obećano da će ga popraviti, taj se put nije popravio ni danas-danile, evo godina dana da je to sasječeno i oćerano. I vidjeli ste kakav je put do nas.

RSE: Pretpostavljam kad bi bilo vode i kad bi se ljudi bavili poljoprivredom, bili bi bolji i prinosi i napravili bi i višak za prodaju.

Smailhodžić: Pa bi. Ovdje se prozvodi zdrava hrana i ovdje se sve po dobroj cijeni može prodati. Jer u nas je kupus ovdje marka kilo, krompir marka kilo, to je što mi proizvodimo. Onda i voće. Trešnja je na cijeni isto. Mi sadimo ovaj kasni sad hrušt i cijen bude po tri marke kad postane taj kasni hrušt ovdje, isto kao kad počne prva trešnja na pijaci dole.

RSE: Kakav je suživot? Kako žive ljudi različitih nacionalnosti na ovim prostorima?

Smailhodžić: Mi ovdje živimo zajednički život kao i prije rata. Ovdje što se tiče Dabrice, nikakvih problema mi nemamo što se tiče komplet sela. Jedina je opština u BiH koja nije imala ni mali ijedan incidenat od prvog dana povratka do sada. Niko. Problema nije bilo. Ni uvreda. Nikakvih mi problema nemamo ni sa opštinom ovdje, ni sa načelnikom. Što more, da nešto. A sve je to tanana, razumiješ. To je tako. I opština nije u mogućnosti.

RSE: Vidim renovirali ste kuće, vratio se popriličan broj ljudi. To je rijedak primjer da se ovakav broj ljudi vratio u svoje matično selo.

Smailhodžić: Pa jeste. Ovdje je dosta kuća napravljeno - oko 50 kuća je napravljenih. Neki su ljudi i svojim sredstvima radili kuće, a od donacija je ovdje 47 kuća napravljenih. E sad mnogi idu u škole dole. Bude ljeti ovdje puno, a zimi, bogami, ne bude dva’estak kuća. Tako ti je to - kao i na drugim mjestima.  

 

Nebojša Kolak      

 

Slobodna Evropa

 

 

EOK u radnoj posjeti Sarajevu i Istočnom Sarajevu

Delegacija Evoluacijske komisije Evropskog olimpijskog komiteta koja je jučer stigla u radnu posjetu u Sarajevo povodom kandidature Gradova Sarajevo i Istočno Sarajevo za organizaciju Evropskog zimskog olimpijskog omladinskog festivala (EYOWF-a) 2015., obišla je olimpijska borilišta na Igmanu, Bjelašnici i Jahorini, dvorane Zetru i Skenderiju, a prezentiran joj je audio-video materijal kandidature.

Na Jahorini su danas nakon okončanja radne posjete izjave za medije dali članovi Evoluacijske komisije Evropskog olimpijskog komiteta, predstavnici Grada Sarajeva i Grada Istočno Sarajevo, te Olimpijskog komiteta BiH.

“Za nas je bio izazov doći u Sarajevo i vidjeti šta nudi za organizaciju EYOWF-a jer znamo da je Sarajevo 1984. godine bio domaćin velikih ZOI-a. Ovo je jaka kandidatura i ima veliki potencijal. Mi smo vidjeli ponudu Sarajeva i dali smo sugestije u kojim segmentima se ona može još unaprijediti, a sada je do Gradova Sarajevo i Istočno Sarajevo i Olimpijskog komiteta BiH da na tome rade.”, istaknuo je Josef Liba, član Evoluacijske komisije EOK-a i generalni sekretar OK Slovačke, koji nam je poželio sreću u kandidaturi za EYOWF 2015.

Kandidatura će biti razmatrana na Generalnoj skupštini EOK-a u Beogradu u novembru ove godine.

Zamjenik gradonačelnika Sarajeva Miroslav Živanović je rekao da će se odmah krenuti sa lobiranjem za dobivanje organizacije putem Ministarstva vanmjskih poslova BiH i diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u zemljama članicama EOK-a, te kako se očekuje od svih nivoa vlasti u BiH da pomognu organizaciju EYOWF-a, ukoliko ona bude dobijena.

Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Vinko Radovanović naglasio je kako bi organizacija ovog događaja značila obnovu infrastrukture na olimpijskim planinama, razvoj turizma i privrede ova dva grada, te povratak olimpijskog duha u Sarajevo koji je posljednjih godina počeo da blijedi.

Predsjednik Olimpijskog komiteta BiH Izet Rađo rekao je kako se već sutra treba početi raditi na ovom značajnom projektu jer je preostalo vrlo malo vremena do Generalne skupštine EOK-a, te da Olimpijski komitet BiH u punom kapacitetu stoji iza ove kandidature. On je dodao da je podrška i medija vrlo značajna u ovoj kandidaturi te da se nada kako ona neće izostati.

Gradonačelnici Alija Behmen i Vinko Radovanović potpisali su 16.06.2010.
Memorandum o razumijevanju o kandidaturi Grada Sarajeva i Grada Istočno Sarajevo, a uz podršku Olimpijskog komiteta BiH, za domaćina Evropskog zimskog olimpijskog omladinskog festivala (EYOWF-a) 2015. godine, saopšteno je iz Grada Sarajeva.

(MOJportal)

 

Misterija Sarajevske Hagade

 

Prohujali su vijekovi od onog vremena, sredine XIV stoljeća, kada je, u zlatno doba Šanije, nastala čudesna i neprevaziđena “Sarajevska Hagada”. Pitanje je hoćemo li ikada saznati pravi datum i mjesto rođenja knjige koja je, kao simbol oslobođenja, postala i simbol Sarajeva.

Naravno, pored misterije o datumu i mjestu nastanka, mala je misterija i ko ju je ustvari oslikao? Ako je bio Jevrej, kako se usudio slikati ljudske likove, a ako je bio hrišćanin, ko mu je davao instrukcije? Da li je možda bio musliman, jer su u to doba u Šaniji živjeli sa Jevrejima u velikoj slozi i ljubavi, bili su majstori kaligrafije, a i njima vjera brani prikazivanje ljudskog lika? Ko zna, ali i to pokazuje da je misterija koja je tako davno rođena, još do danas neodgonetnuta…

Prohujali su vijekovi od onog vremena, sredine XIV stoljeća, kada je, u zlatno doba Šanije, nastala čudesna i neprevaziđena “Sarajevska Hagada”. Pitanje je hoćemo li ikada saznati pravi datum i mjesto rođenja knjige koja je, kao simbol oslobođenja, postala i simbol Sarajeva.

Naime, svake godine, i tako već stotinama godina, Jevreji cijeloga svijeta proslavljaju Pesah, praznik oslobođenja iz egipatskog ropstva, tradicionalnom Seder večerom na kojoj se čita Hagada, knjiga o izbavljenju. Svaka jevrejska porodica ima Hagadu, a one bogatije su, u to davno zlatno doba Šanije, mogle sebi da priušte i luksuzne – posebno izrađene Hagade, kao što je ova naša.

Naravno, pored misterije o datumu i mjestu nastanka, mala je misterija i ko ju je ustvari oslikao? Ako je bio Jevrej, kako se usudio slikati ljudske likove, a ako je bio hrišćanin, ko mu je davao instrukcije? Da li je možda bio musliman, jer su u to doba u Šaniji živjeli sa Jevrejima u velikoj slozi i ljubavi, bili su majstori kaligrafije, a i njima vjera brani prikazivanje ljudskog lika? Ko zna, ali i to pokazuje da je misterija koja je tako davno rođena, još do danas neodgonetnuta.

Kada se Hagada otvori, već prva slika zbunjuje. Zamislite u XIV stoljeću prikazati zemlju okruglom! Pa zbog takvog “zločina” Giordano Bruno je 200 godina kasnije gorio na lomači, a naši autori su je uzeli kao gotovu stvar i ponovili u svakom danu stvaranja. Listamo li dalje te sjajne stranice – imamo pred sobom cijeli Stari zavjet, a možete li zamisliti priče koje su uz to pričane? Sigurno su bile na ladino jeziku, jeziku kojim je i Servantes pisao, da bi kasnije bile pričane i na talijanskom, vjerovatno bosanskom ili nekom trećem jeziku. Slike su toliko inspirativne, da nije teško zamisliti kazivača kako svaku stranicu Hagade obogaćuje svojim, uvijek novim tumačenjima, nerijetko povezanim sa svakodnevnom situacijom.

Listajući dalje, dolazimo do poznate stranice, prikazane i na omotu novog reprinta, gdje se kaže “Ko je gladan, neka dođe i jede, ko je žedan, neka dođe i pije…”, rečenica koja se uvijek svečano izgovara uz svaki Seder, rečenica koja poziva nevoljnike i namjernike da nam se pridruže, jer i mi slavimo. I ponovo nekoliko misterija. Na vrhu grb grada Barcelone, ili možda samo nešto što na njega podsjeća. A u dnu, na dvije strane dva grba. Jedan prikazuje ružu, a drugi krilo. Sjetimo se da se na hebrejskom ruža kaze “šošan” a krilo “elazar”. Nije li to dokaz da je Hagada urađena kao svadbeni dar za vjenčanje pripadnika dvije moćne porodice, Elazar i Šošan, jer ima tragova da su se u to vrijeme te dvije porodice orodile?

Na nekoliko stranica nalazimo mrlje od crnog vina. Naravno, kada se zna da uz Seder treba četiri puta nazdraviti, pa nije čudo, da se koji puta koja kap i prospe. Koje je to vino bilo? Je li bilo košer? Ko je učio pisati koristeći stranice Hagade? Ko je docrtavao u praznim prostorima likove ljudi i životinja? Sve to su pitanja na koje vjerovatno nikada nećemo imati egzaktan odgovor.

Nakon 1492, po izgonu iz Šanije, vjerovatno 1510. godine Hagada mijenja vlasnika. Zabilješka govori o 18. godini nakon izgona, ali nam ne daje imena niti starog niti novog vlasnika. Opet misterija. Je li neko kupio knjigu za bagatelu da bi se prodavac mogao spasiti i prehraniti, ili je neko kupio knjigu kako bi pomogao nevoljniku koji nije imao ništa drugo vrijedno na prodaju, što je i tada, kao i mnogo puta nakon toga, moglo da spasi život.

Konačno pravi trag! Godina 1609. i bilješka da u ovoj knjizi nema ništa protiv crkve. Hagada je amnestirana i neće gorjeti na lomači, na koju inkvizicija stavlja i mnogo bezazlenija djela. A slika sa prve strane? Možda je kontrola počela tek od druge stranice, a možda je i taj kontrolor bio pristalica tada bogohulnih ideja Giordana Bruna.

I nakon toga – duga stanka. Šta je bilo izmedu 1609. i 1894. možemo samo pretpostaviti.

Knjiga je, ili kao miraz, ili kao mito, ili jednostavno kao dio imovine onih koji su tražili svoje mjesto pod suncem, dospjela u Bosnu i Hercegovinu, u grad Sarajevo. U tom evropskom Jerusalemu, gdje Jevreji žive sa ostalima od 1565. godine, Hagada je doživjela svoju svjetsku slavu. U ovom gradu je 1892. godine formirano Jevrejsko kultijrno prosvjetno i humanitarno društvo “La Benevolencija”, a kada je Josef Koen ponudio da društvu proda Hagadu, jednostavno – bila je preskupa. Kolika je njena vrijednost danas? Tko to zna? Cifre idu do nevjerovatnih 700 miliona dolara (vjerovatno nastali kao štamparska greška od procijenjenih 7 miliona dolara), a tada je prodana za 150 kruna, koje danas (a vjerovatno su i tada) vrijede 15.000 maraka. Kupac je bio Landes Museum- Zemaljski muzej, koji je otvoren 1888. i koji je bio u situaciji da otkupljuje vrijedne starine. Tada se desila još jedna stvar, koja je inače gotovo nezabilježena. Knjiga je poslana u Beč na prvu ekspertizu i, vjerovali ili ne, nakon dvije godine se vratila u Sarajevo.

Kako bi danas bili prazni British Museum, Louvre, i drugi svjetski muzeji kada bi svima vratili ono što su odnijeli. Austrijanci su Hagadu vratili u Sarajevo. Da li zato sto je i Sarajevo bilo dio monarhije, ili je to bio gest poštenih profesionalaca, nikada nećemo saznati. Ipak, i nakon stotinu godina – hvala im što danas imamo Sarajevsku, a ne Bečku Hagadu.

Nikada Hagada nije bila javno izložena. Uvijek se čuvala na posebnom mjestu i bila dostupna samo očima izabranih. Nije se vidjela, ali se za nju znalo, pa je u aprilu 1941, nakon ulaska njemačke vojske u Sarajevo, jedan od prvih predmeta koji su zatražili bila upravo Sarajevska Hagada. Dovitljivošću Joze Petrovića, tadašnjeg direktora i Derviša Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja, Hagada im nije predata. Oberštrunbanfirer Fortner je ostao zbunjen kada su mu rekli da je neki njemački oficir “upravo bio tu i odnio knjigu… a ko zna kako se zove, kako se to smije i pitati”. Uglavnom, knjiga je spašena i onda ponovo misterija? Dok su njeni bivši vlasnici i revnosni čitaoci okončavali život u logorima Jasenovac, Aušvic, Gradiška, Jadovno i desetinama drugih, Hagada je preživjela, a da se još nije tačno utvrdilo gdje i kako. Legenda kaže pod pragom džamije u jednom selu podno Bjelašnice. Druga veli da je bila zakopana pod trešnjom, ili možda orahom. Blizu je razumu da je u stvari bila zavučena među hiljadama drugih primjeraka bogate muzejske biblioteke, jer je svojim neuglednim koricama djelovala tako da ni najlukaviji posjetilac ne bi pomislio kakvo se blago krije iza tih kartonskih korica.

Napokon oslobođenje, 1945. i Hagada je opet u, sada Narodnom muzeju. O njoj počinje kružiti legenda, jer je, za razliku od 6 miliona Jevreja, knjiga preživjela. Pojavljuju se prve studije, a zatim i novo reprint izdanje i naravno spor. Čija je Hagada? Vrhovni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donosi presudu da je Hagada vlasništvo Bosne i Hercegovine, a da je njen držalac Narodni muzej. Time je spor zaključen, a onda se pojavljuju, bilo legalna, bilo “piratska” izdanja reprinta u izdanju sarajevske kuće Svjetlost, beogradske Prosvete ili u njihovoj kooperaciji.

Godine 1966. obilježava se 400 godina dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu i formiranja Jevrejske opštine i na kratko vrijeme Hagada se izlaže očima znatiželjnika. Ponovo, 1988. prigodom velike izložbe” Jevreji na tlu Jugoslavije” Hagada se izlaže tek na par sati. Kada su 1991. počele pripreme za svjetsku manifestaciju “Sefarad 92″, obilježavanja 500. godišnjice izgona Jevreja iz Šanije, Hagada je pozvana u Madrid na, do tada, najveću izložbu sefardike. Na žalost, ili na sreću, tada je Muzej tražio osiguranje od 7 miliona dolara, na koje je, zbog rata u Sloveniji i Hrvatskoj bila tako visoka premija, da su organizatori odustali od poziva. Tako je Hagada ostala u Sarajevu da 1992. dočeka novi rat i da ponovo bude spašena na misteriozan način. Ovag puta heroj spašavanja je bio dr Enver Imamović, direktor Muzeja, koji je sa nekoliko hrabrih policajaca i pripadnika teritorijalne odbrane izvukao Hagadu iz Muzeja, sa prve linije fronta, u sigurnost trezora Narodne banke.

Nakon mjeseci i mjeseci rata u Bosni i Hercegovini, pojavili su se napisi u svjetskoj štampi o tome kako je Hagada uništena, pa onda oni o tome da ju je Vlada Republike Bosne i Hercegovine prodala i za te novce kupila oružje – riječju širile su se laži, kao što se to uvijek u ratu dešava. Početkom 1995. Bosna više nije bila glavna tema svjetskih medija. Pustili su nas da krvarimo, a oni su se bavili drugim stvarima. Tada se rodila ideja da se skrene pažnja na Sarajevo i na našu tragediju, a da se za to iskoristi Hagada. Senator Libermanje rekao “Ja bih došao u Sarajevo, ako će za Pesah biti i Sarajevska Hagada na stolu”. Predsjednik Izetbegović i premijer Silajdžić su prihvatili ideju i za Pesah 1995. Hagada je, pod neviđenim mjerama obezbjeđenja donesena u Jevrejsku opštinu. Bio je to događaj koji su zabilježili svi svjetski mediji, ne mali broj njih je poslao specijalne izvještače u Sarajevo samo zbog tog događaja, na CNN-u je to bila “Breaking News”, a zbog čvrste opsade i zatvaranja aerodroma, Liberman nije stigao.

Sarajevska Hagada u Zemaljskom muzeju u Sarajevu

Svejedno, Hagada je po treći put javno prikazana. Dokazali smo da u ovoj zemlji nismo takvi da obavezno uništavamo sve tuđe vrijednosti samo zato što nisu naše, uspjeli smo da postignemo ono što smo željeli – da skrenemo pažnju svijeta na Sarajevo i na Hagadu. Naredne godine, emisiju ABC Night Line na američkoj televiziji posvećenu Sarajevskoj Hagadi vidjelo je 12 miliona gledalaca.

Uskoro će pred vama biti i Sarajevska Hagada. Zajedničkim naporima Misije UN u Bosni i Hercegovini, naše Jevrejske zajednice, Zemaljkog muzeja i niza donatora, u Zemaljskom muzeju se uređuje prostor u kome će Hagada biti trajno izložena kako bi je svako mogao vidjeti i uvjeriti se da je misterija stvarna, a ljepota neprolazna.

Vjerujemo i želimo da narednih 650 godina života Sarajevske Hagade protekne u miru i spokojstvu i da njena ljepota nadvlada sve teškoće i probleme.

piše: Jakob Finci

sarajevo.co.ba

 

 

 

Tražim izgubljenog prijatelja

Facebook grupa Fildžan viška