VIJESTI I ČLANCI OBJAVLJENI U FILDŽANU VIŠKA BROJ 535
Evropa u malom
Piroge, buhtle, medenjaci. Tu su i biblija stara više od 120 godina, barbika u italijanskoj nošnji... Sve to predstavljeno je na jednom mjestu, na Festivalu nacionalnih manjina „Mala Evropa“ u Prnjavoru.
Festival nacionalnih manjina Mala Evropa u gradu koji je i u bivšoj državi bio poznat kao Evropa u malom nije slučajnost već prilika da se prikaže mali dio bogatstva koji se krije u opštini sa oko dvadeset nacionalnih manjina.
Italijani iz sela Štivor mogu se pohvaliti da su uspjeli zadržati i dijalekt koji su donijeli prije 127 godina koji se govori samo još u tri mala mjesta i to u Italiji. Mnogima su otkrili da je pored tjestenine za Italijane karakteristična i pura sa prelivima od sosa i sira. Pitanje za stručnjake je šta sa čim pomiješalo. Od domaćica koje su sve to spremale dobili smo odgovor da je sve po italijanskim receptima. Oni koji su bili tu i imali priliku da probaju nisu postavljali previše pitanja. Ipak nije pristojno pričati punih usta.
Miješanje kultura
Gladnih usta bilo je posebno oko češkog štanda, što i ne čudi kada je ovaj narod svoj nacionalni identitet predstavio kroz buhtle, štrudle, medenjake ili pernike kako se originalno zovu. Miješanje kultura se najbolje i može pokazati kroz kuhinju, tako se kod Čeha pojavila štrudla koja je poznata kao njemačko nacionalno jelo. To je samo mali dio onoga što se krije u ovoj kulturi, tako su se domaćice žalile što nisu imale prostora da se pokažu i u kuvanim jelima. Dosta toga su donijeli u ove krajeve, pšenični hljeb i krompir koji do tada nije bio prisutan, zauzvrat su se prvi put susreli sa kukuruzom. Iz udruženja Češka beseda kažu kako se mnogo toga gubi ali i dobija mješanim brakovima, kojih na ovom području ne manjka. Kako kaže jedna od domaćica zaslužna za gužvu oko trpeze, sve je do porodice i „zavisi ko će više povući na svoju stranu mama ili tata“
Romi zaduženi za zabavu
Romski štand je bio očekivano najveseliji. Pokazali su se u igri i pjesmi, a nisu zaboravili ni trube kao ni kočije sa Romskim kraljem kog su doveli iz Banjaluke. Samouvjereni su kad govore o muzici, tvrde da imaju najbolje muzičare. Poznati su i kao dobre zanatlije, a možda se pokažu kao dobri političari jer tek čekaju pravo da se kandiduju na izborima. Biblija stara više od stotinu godina iz Poljske oko 1900 godine stigla na ovo područje našla se na festivalu. Vlasništvo je porodice Zih (Zich) već generacijama i iako neki smatraju da joj je mjesto u muzeju Branko Zih kaže kako ni muzej ni prodaja ne dolaze u obzir. U ovoj knjizi koju više niko ne čita već gotovo četrdeset godina mogu se pronaći tragovi duvana iz lule Brankovog djeda, a kome je i bila omiljeno štivo.
Za kraj su ostali Ukrajinci , najbrojnija nacionalna manjina. Proslavili su ovaj kraj pirogama i veselim igrama koje njeguju u tri društva na ovom području. Pripadnici ove nacionalne manjine imaju priliku da u školi uče svoj maternji jezik, dok ostali na to čekaju. Do naredne godine možda ih bude još. Iz Saveza nacionalnih manjina pomenuše kako se radi na uvođenju romskog jezika, dok Romi sami kažu kako od toga nema ništa.
Priča se da ih ima oko dvadeset, predsjednik Reublike Srpske Rajko Kuzmanović na otvaranju je rekao da ih (bar aktivnih) ima koliko i zemalja EU. Predsjednik Saveza nacionalnih manjina Petar Petrešin kaže da ih ima 19. “Tačan broj bio je 18 kada je u Prnjavor došao jedan Šveđanin. Mi smo ga onda zaveli kao devetnaestu nacionalnu manjinu.“
Samo par udruženja nacionalnih manjina opštine Prnjavor se predstavilo na festivalu. Kako kaže Petrešin to samo mali promil, nije čak ni procenat svega što različite kulture ovog grada imaju da pokažu.
Za sada samo pet od devetnaest nacionalnih manjina ima aktivna udruženja, do narednog festivala možda ih se probudi osamnaest ako su na teritoriji Prnjavora negdje izgubili Šveđanina koji predstavlja devetnaestu manjinu.
Autori: Sanja Srdić
Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić
Deutsche Welle
Mladi iz regije se okupili na kampu u Tuzli
Mladi aktivisti Crvenog
križa iz Srbije, Hrvatske, Makedonije i BiH okupili su se na ljetnom kampu koji
organizuje Crveni križ općine Tuzla.
Škola u prirodi, kako je ovaj kamp nazvan, traje pet dana, a za to vrijeme
okupljeni će, kroz druženje, proći obuku u slučaju prirodne i druge nesreće,
prve pomoći, te gašenja požara.
Neki od temeljnih postulata Crvenog križa su pomaganje ljudima u nevolji i
širenje tolerancije, mira i ljubavi. Upravo vođeni tim principima, mladi iz
regije provest će pet dana na kampu u jednoj od majevičkih netaknutih prirodnih
ljepota nadomak Tuzle.
Rano ustajanje, jutarnja fiskultura, pripremanje doručka i učenje kako pomoći
unesrećenima u nevolji - samo su jedan dio radnog dana u kampu. Njihov rad
pratit će druženje, promoviranje međuljudskih odnosa, sklapanje prijateljstva,
zabava i svirka.
Nedmira Slahbašić stigla je iz Rijeke. Na ovakvim kampovima bila je diljem
Hrvatske i nosi neka od najboljih iskustava. Među prvima izdvaja nova poznanstva
i drage ljude koji su u Hrvatsku dolazili nošeni željom za aktivizmom i
pomaganjem drugima.
„Meni se ova suradnja jako, jako sviđa zato što ćemo se svi povezati na nekakav
drugačiji način. A kamp mislim da će biti jako dobar, da ćemo dosta toga naučiti
i obnoviti neka znanja koja smo dosad znali, ali zaboravili,“ kaže ona.
Mladi aktivisti prvi puta će provesti pet dana bez struje, vode, udobnih kreveta
i uz strogi red i disciplinu.
„Od kampa očekujem da naučim kako da pomognem ljudima u nesreći, a u
srednjevjekovnim uslovima se nije teško snaći. Mislim da je to za mene
jednostavniji način života od ovog današnjeg. Živimo od onoga što nam priroda da
i ono što sami sebi omogućimo da imamo,“ priča Armin Mutapčić iz Brčkog.
Veoma je važno i lepo kad se ljudi iz okolnih zemalja skupe, pogotovu iz naše okoline, kaže Aleksandar iz Sombora.
Suradnja mladih aktivista
iz Hrvatske, Srbije, BiH i Makedonije traje već nekoliko godina. kaže nam Srđan
Topalović iz Rijeke kaže da su BiH i njezini građani jednostavno posebni.
„Drago mi je da imam prijatelje iz drugih zemalja. Ovakvih aktivnosti ima u
Rijeci, i to bude u devetom mjesecu kad je Međunarodni dan prve pomoći. Lijepo
je da se ovako nalazimo zbog širenja tolerancije,“ rekao je on.
Da nema boljih veleposlanika zemalja od mladih koji su uvijek spremni na
kompromis, mir i slogu, slaže se Aleksandar iz Sombora.
„Veoma je važno i lepo kad se ljudi iz okolnih zemalja skupe, pogotovu iz naše
okoline,“ navodi Aleksandar.
A na pitanje, šta misli koliko su mladi promotori mira i tolerancije, Aleksandar
odgovara:
"Zavisi većinom od ljudi, ali mnogo više mladi nego stariji. Ne bavim se
politikom, tako da ne obraćam nešto puno pažnje na to, ali nema nikakvog uticaja
politika na mene. U Srbiji sam bio na dva, tri takva kampa, i uvek je super.
Koliko god da traje - pet, petnaest dana, uvek bude super i nema nikakvih
problema.“
Druženje i dobra zabava
Ivan Bakić iz Sombora kaže da je pozitivna strana ovakvih kampova upravo to što
se oni ne osvrću na politiku. A on se baš zato se već petu godinu vraća u Tuzlu.
„U osnovi svako ovo okupljanje na neki način isključuje politiku. Znači ne gleda
se nikakva nacionalna osnova, suština je samo druženje i dobra zabava. I lepa mi
je Tuzla i drago mi je što ću da vidim prijatelje sa kojima sam bio pre četiri
godine, jedva čekam,“ kazao je on.
Do sada smo imali odličnu saradnju sa mladima iz BiH. Sarađivali smo kako na
ovim kampovima preko Crvenog krsta, tako isto i na skupštinama i na drugim
godišnjim okupljanjima, kaže Aleksandra Milić iz Novog Sada.
Aleksandra Milić, iz Novog Sada, iz BiH se kući uvijek vraća sa pozitivnim
iskustvima i novim prijateljstvima.
„Do sada smo imali odličnu saradnju sa mladima iz BiH. Sarađivali smo kako na
ovim kampovima preko Crvenog krsta, tako isto i na skupštinama i na drugim
godišnjim okupljanjima,“ navodi Milić.
Tijekom kampa djevojke će spavati u jednoj od lovačkih kućica, dok će dečki noći
provoditi u šatorima u vrećama za spavanje, kaže Sead Hasić, tajnik CK Općine
Tuzla i vođa kampa.
„Onaj ko prvi puta izađe u toku noći, u toku dana udalji se sa kampa nema mu
više povratka nazad, taman da je iz Sombora. Njemu je odozgo samo da uzme busolu
i pravac Somobr. Nemojte slučajno da vam neko dođe u posjetu ko nije na spisku
za kamp. Nemojte slučajno. Odmah da znate nema vam mame, tate, sestre, brata.
Nemate kuharice, nemate kuhara. Vi ste za mene od danas moja djeca,“ objašnjava
Hasić.
Djevojkama je najteže
palo jedno od sljedećih pravila:
„Prirodni pad je izvorska voda, nemamo uslova i nemamo kupatila, ali imamo
instaliran jedan tuš napolju koji će uz pomoć svevišnjeg grijati vodu i moći
ćemo se tu tuširati u prirodi.“
Entuzijazam sa kojim su krenuli na kamp govori da mladi nisu zabrinuti zbog
ovakvih uvjeta života. Imaju jasan cilj i ista razmišljanja kao i njihov kolega
Armin Mutapčić.
„Zato jesam u Crvenom križu da se družim sa drugim ljudima. Volim također da
odem u Hrvatsku i u Srbiju,“ rekao je Mutapčić.
Ovaj kamp je ujedno i priprema za predstojeću veliku pokaznu vježbu koja će se
održati u Tuzli 18. septembra i na kojoj će učestvovati mnoge institucije koje
su uvezane u sistem civilne zaštite. Ovo je ujedno i priprema mladih Crvenog
križa općine Tuzla za odlazak u Rijeku 9. listopada.
Slobodna Evropa
Preminuo Stjepan Bobek
Noćas je u Beogradu, u 87. godini života preminuo Stjepan Bobek, legendarni igrač Partizana i najbolji strelac reprezentacije Jugoslavije svih vremena. Popularni „Štef“ čitavih 14 godina nosio je crno-beli dres a kao trener, pored beogradskog kluba vodio je Legiju iz Varšave, Panatinaikos, zagrebački Dinamo i skopski Vardar. Veliki sportista i umetnik lopte ostaće zabeležen kao jedan od najboljih jugoslovenskih fudbalera svih vremena.
Stjepan Bobek rođen je 3. decembra 1923. godine u Zagrebu. Prve fudbalske korake načinio je u rodnom gradu, kao član HŠK Derbi. Klub nije imao omladinsku ekipu, te je dvanaestogodišnjeg dečaka registrovao kao dve godine starijeg da bi mogao da nastupa za prvi tim. Raskošan talenat i sjajnu tehniku prikazao je već od prvih odigranih mečeva, najčešće zauzimajući poziciju u veznom redu. Nakon dve godine u Derbiju, prešao je u ŠK Zagreb, da bi ga put preko HŠK Ličanin i zagrebačkog Građanskog doveo u novoosnovani Partizan u jesen 1945. godine. Zajedno sa Glazerom, Brozovićem, Čajkovskim i Matekalom, vođeni trenerom Ilješom Špicom bio je član jednog od najrespektabilnijih fudbalskih kolektiva u Evropi tog doba.
Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 9. maja 1946. na gostovanju protiv Čehoslovačke. „Zlatni jubilej“, odnosno 50 utakmica u plavom dresu obeležio je 8. novembra 1953. protiv Izraela na utakmici odigranoj u Skoplju. Na olimpijskim fudbalskim turnirima u Londonu 1948. i Helsinkiju 1953. okitio se srebrnim medaljama. U vreme kada je olimpijski turnir bio značajniji od Svetskog prvenstva, zajedno sa Mitićem, Čajkovskim i Boškovim bio je nosilac igre državnog tima. Nosio je plavi dres na dva Svetska kupa – u Brazilu 1950. i u Švajcarskoj 1954. godine. Na ukupno 63 reprezentativna meča postigao je 38 golova, što je apsolutni i nikada prevaziđeni rekord.
Kada se, 26. oktobra 1958. godine oprostio od aktivnog igranja, posvetio se trenerskom poslu. „Pekao“ je zanat kao učitelj juniorske ekipe crno-belih, da bi 1959. godine, po položenom trenerskom ispitu otišao u Poljsku da preuzme varšavsku Legiju. Već sredinom naredne godine seo je na klupu Partizana i sa svojim klubom osvojio tri uzastopne titule prvaka države (1960.-1963.). U dva navrata posao ga je vodio u Grčku, a neko vreme trenirao je klubove iz Turske i Tunisa (Esperansa). Tokom karijere trenirao je i zemunsku Galeniku, Dinamo iz Zagreba i skopski Vardar.
Majstor driblinga i veliki golgeter, „Štef“ je na 478 mečeva u Partizanu postigao 425 golova i u istoriju Beograđana upisan je kao najbolji strelac crno-belih. Mesto koje Bobeku po svemu pripada ozvaničeno je 1995. godine, kada je na proslavi 50 godina kluba proglašen za najboljeg igrača Partizana svih vremena.
Darko Kovač
e-novine