VIJESTI I ČLANCI OBJAVLJENI U FILDŽANU VIŠKA BROJ 559
Iz sadržaja broja 559:
Zahtjev za ukidanje PDV-a i provizije za pozive na humanitarne telefonske brojeve u BiH
Zbog teške ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini bolesne osobe, a najčešće roditelji teško oboljele djece, su prisiljeni organizovati razne humanitarne akcije u kojima prikupljaju novac za njihovo liječenje. Jedna od najpopularnijih i najefikasnijih humanitarnih akcija je prikupljanje novca putem humanitarnih telefona preko kojih obični građani, često i oni teškog imovinskog stanja, pozivom na određeni telefonski broj doniraju 1-3 KM za liječenje neke osobe....
Pomozimo franjevcima da izgrade svoju božju kuću na Dobrinji
Pomozimo našim prijateljima i komšijama franjevcima da izgrade svoju božju kuću na Dobrinji. Pomoć za izgradnju crkve na Dobirnji može se uplatiti na račun:
Župa sv. Franje Asiškog, Sarajevo
UniCredit Bank
Transakcijski račun: 3386902230098985
IBAN: BA393386904830099304, SWIFT: UNCRBA 22
Devizni račun: 20013471101
Paradoks je što nas drugi uče multikulturalnosti
Živimo u BiH koja nema
drugu tradiciju osim multietničke tradicije. Ona nema drugu tradiciju osim
multireligiozne tradicije i u tom smislu je paradoksalno da neki ljudi
pokušavaju da nas nauče multikulturalnosti, multireligioznosti, a imajući mnogo
manje iskustva u tome od nas samih, kazao je danas u Sarajevu vladika
zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije. On je bio uvodničar na redovnoj
nedjeljnoj sesiji Kruga 99 o temi "BiH multietnička država iz perspektive Srpske
pravoslavne crkve u BiH - uloga dijaloga“.
Jedan gol u životu Josipa Katalinskog
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko "Ne!" i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
Pročitajte kompletne članke:
Zahtjev za ukidanje PDV-a i provizije za pozive na humanitarne telefonske brojeve u BiH
Zbog teške ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini bolesne osobe, a najčešće roditelji teško oboljele djece, su prisiljeni organizovati razne humanitarne akcije u kojima prikupljaju novac za njihovo liječenje.
Jedna od najpopularnijih i najefikasnijih humanitarnih akcija je prikupljanje novca putem humanitarnih telefona preko kojih obični građani, često i oni teškog imovinskog stanja, pozivom na određeni telefonski broj doniraju 1-3 KM za liječenje neke osobe.
Sramota je što država, umjesto da podrži humanost naših građana i ohrabri ih da što masovnije učestvuju u tim akcijama, na račun jedne od najljepših ljudskih osobina – humanosti i “preko leđa“ teško bolesne djece izvlači profit tako što naplaćuje PDV na ovu aktivnost i dopušta telekom operaterima da uzimaju proviziju na svaki poziv.
Ako je BiH spala na to da puni svoje budžete čak i na ovaj način i ako ne ukine odmah ove neljduske namete na humanost, onda smatramo da je naša država definitvno doživjela totalnu moralnu propast.
Zbog svega gore navedenog, mi dole potpisani građani tražimo sljedeće:
1. da Vijeće ministara BiH hitno u parlamentarnu proceduru uputi zahtjev za ukidanje PDV-a na humanitarne telefone.
2. da Parlamentarna skupština BiH po hitnom postupku ukine PDV na humanitarne telefone.
3. da Vlada FBiH i Parlament FBiH hitno nalože telekom operaterima da odmah prekinu uzimanje pristupnih taksi i provizije na pozive ostvarene putem humanitarnih telefona, a da eventualne tehničke troškove ovih akcija pokriva iz svojih budžetskih i nebudžetskih sredstava, kao i da im nalože da po završetku neke akcije što prije prebace prikupljeni novac osobi za koju je akcija pokrenuta.
Link za peticiju:
http://www.petitiononline.com/humbroj/petition.html
Link za facebook grupu:
http://www.facebook.com/home.php?sk=group_178155245567215
Pomozimo franjevcima da izgrade svoju božju kuću na Dobrinji
Pomozimo našim prijateljima i komšijama franjevcima da izgrade svoju božju kuću na Dobrinji. Pomoć za izgradnju crkve na Dobirnji može se uplatiti na račun:
Župa sv. Franje Asiškog, Sarajevo
UniCredit Bank
Transakcijski račun: 3386902230098985
IBAN: BA393386904830099304
Devizni račun: 20013471101
Fildžan viška 19.6.2011.
Franjevci izlaze iz atomskog skloništa
Dajemo blagoslov gradilištu crkve, prvoj franjevačkoj župi nakon Stupa u Sarajevu. Nadam se da ćemo što prije iz atomskog skloništa izaći na svjetlost dana, poručio župnik Karajica
Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, u pratnji župnika iz cijelog Sarajeva, danas je blagoslovio temelje i ozvaničio početak gradnje crkve Franje Asiškog u sarajevskom naselju Dobrinja. Župa Dobrinja osnovana je 15. maja 1997. godine, odvajanjem od župa Stup i Novi Grad, a prošle godine je na zemljištu pored osnovne škole počela gradnja pučke kuhinje i župne kuće pri ovoj crkvi. Prisutnim vjernicima najprije se obratio župnik sa Dobrinje fra Pero Karajica.
- Velika je radost da vas mogu pozdraviti danas, kada nakon više desetljeća dajemo blagoslov gradilištu crkve, prvoj franjevačkoj župi nakon Stupa u Sarajevu. Nadam se da ćemo što prije iz atomskog skloništa izaći na svjetlost dana. Pozdravljam Ivana Štrausa, projektanta ove crkve, radnike firme Gradnja iz Kiseljaka, kao i paroha Crkve svetog Vaslija Ostroškog, kod kojeg smo bili prije nekoliko dana. Za političare je ovo linija razgraničenja, a za nas linija spajanja, poručio je župnik Karajica.
600 vjernika
Kao privremeni prostor ova župa, koja broji oko 600 vjernika, i danas koristi za liturgijska slavlja jedan poslovni prostor koji je za tu svrhu nešto preuređen.
Kardinal Vinko Puljić podsjetio je kako ideja o gradnji župe potiče još s početka osamdesetih godina, kada se na ovom mjestu gradilo olimpijsko naselje.
- Nećemo sada pričati povijest o traženju lokacije i pribavljanju dozvola za gradnju. Blagosivamo sve one koji su sebe ugradili u ovaj posao, sve župljane, one koji su izradili projekat, koji će pomoći da objekat služi svojoj svrsi. Pozdravljamo i medije koji će prenijeti šta se ovdje događa, uz želje za što više ljubavi, kako bi se gradnja završila, istakao je Puljić.
Kardinal je napomenuo kako je svaka župska zajednica ustvari obitelj, bez obzira
na nečije zvanje ili materijalne mogućnosti.
Živimo s bezdušnicima
Temeljac je simbol Krista, na kojem mi baziramo svoju vjeru. Opasno je živjeti sa bezdušnicima, a ovakav blagoslov u nama budi odgovornost da sebe prepoznamo kao čovjeka, vjernika, i građanina ove zemlje, istakao je kardinal Puljić, te dodoao kako Vrhbosanska nadbiskupija ne želi stvarati muzeje, već prostore u kojima će se stvarati svakodnevnica kao izazov oblačnom vremenu.
Bosanski franjevac fra Pero Karaica podsjetio je kako župi nedostaje finansijskih sredstava, te ukoliko se ubrzo ne pronađu dodatni izvori prihoda, uz donacije vjernika, radovi na Dobrinji bi mogli biti obustavljeni.
Okupljenim vjernicima obratio se i župnik crkve sa Bistrika fra Petar Vidić, kao kum novog vjerskog objekta u Sarajevu.
J. Milanović
Oslobođenje 19.6.2011
tema na sarajevo-x forumu
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?f=25&t=88722
Paradoks je što nas drugi uče multikulturalnosti
Živimo u BiH koja nema drugu tradiciju osim multietničke tradicije. Ona nema drugu tradiciju osim multireligiozne tradicije i u tom smislu je paradoksalno da neki ljudi pokušavaju da nas nauče multikulturalnosti, multireligioznosti, a imajući mnogo manje iskustva u tome od nas samih, kazao je danas u Sarajevu vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije.
On je bio uvodničar na
redovnoj nedjeljnoj sesiji Kruga 99 o temi "BiH multietnička država iz
perspektive Srpske pravoslavne crkve u BiH - uloga dijaloga“.
Vladika Grigorije je naveo da ostvarivanje i stvaranje zajednice podrazumijeva
dijalog, a dijalog opet znači razgovor kroz koji dolazimo do ostvarivanja
zajednice.
"I tada kad to shvatimo vidimo da je riječ vezivno tkivo, odnosno da je ona ta
osnovna veza koju koristimo da bi smo stvorili zajednicu“, kazao je vladika
Grigorije.
On je mišljenja da su ljudi olako upotrebljavali riječi "u vremenu kad smo mi
doveli sami sebe na rub života".
"Dobro bi bilo da shvatimo da dijalog znači preispitivanje našeg unutrašnjeg
stanja, unutrašnjeg bića, unutrašnjih opredjeljenja, stremljenja, našeg
unutrašnjeg viđenja stvari, jer bez tog dijaloga nećemo moći sami sebe da
preispitamo“, kazao je vladika Grigorije.
Predsjednik Kruga 99 Sulejman Redžić je rekao da je jedan od ključnih atributa
BiH njena multikulturalnost iz čega priozilaze sve njene unikatnosti, kao i
različiti pristupi od monokulturalnih država i društava, uglavnom kršćanske
Evrope.
Redžić smatra da se već duži vremenski period na različite načine, uključujući i
oružane oblike, nastoji razoriti bosanskohercegovačko multikulturalno društvo i
država kako od uskonacionalističkih centara političke moći u BiH, tako i nekih
cenatar izvan BiH u regionu, pa i u ostalom dijelu Evrope.
"Unatoč takvim trendovima, BiH se mora sačuvati u svojim multikulturalnim
koordinatama jer je to njena bit, a i komparativna prednost u odnosu na Evropu i
procese globalizacije“, kazao je Redžić.
Po njegovim riječima, u očuvanju multikulturalne BiH daleko veću ulogu trebaju
imati vjerske zajednice kao tradicionalni izvori zajedništva i održivog
življenja.
"Vjerske zajednice moraju profilirati takve obrasce koji će afirmirati najviše
moralne vrijednost čovjeka i ljudskog društva, približiti različitost,
osloboditi ljude od mržnje drugih i mržnje prema rodnoj grudi, podstaknuti ih da
grade zajedništvo. Vjerske zajednice u BiH trebaju međusobno mnogo više da
sarađuju i grade obrasce koegzistencije međusobnog povjerenja, ukazuju na puteve
bolje budućnosti“, kazao je Redžić.
(FENA)
Jedan gol u životu Josipa Katalinskog
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko "Ne!" i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
Svaka generacija ima svoj gol. Koji će biti vaš, koji će Slovenija pamtiti?
Hoće li to biti onaj historijski Mileta Ačimoviča u majstorici za Euro 2000. protiv Ševčenkove Ukrajine, lopta što je od 84. minute, pa cijelu vječnost, letjela prema golu Šovkovskog, kao da se Sunce nad Ljubljanom te noći vraćalo sa zapada na istok? Ili pak onaj torpedo Mirana Pavlina tri dana kasnije, koji je poput kakve nove černobilske katastrofe okovao u led Olimpijski stadion, grad Kijev i cijelu Ukrajinu?
Je li vaš onaj povijesni gol Rumunjskoj u Bukureštu, za prvi slovenski Mundijal, koji će Mladenu Rudonji ostati jedini do kraja reprezentativne karijere, u svih šezdeset pet utakmica, valjda da ga lakše pamte i on i cijela generacija? Ili je to onaj slavni gol protiv mrkih Rusa u mariborskom Ljudskom vrtu, kojega pamti svaki Slovenac - dugački centaršut Valtera Birse i mangupski podmetnuta noga Zlatka Dediča, između dva ruska beka, pa u Južnu Afriku?
I kad odu jedan po jedan svi ti heroji - a jebiga, otići će, jer besmrtni su samo u patetičnim muškim pričama - baš će takve, velike i patetične muške priče izlaziti u slovenskim novinama: o igračima koje ćemo pamtiti po povijesnim golovima, onima što su zauvijek označile zajedničku memoriju cijele jedne generacije. Jer svaka ima svoj gol.
Gol moje generacije mogao je, recimo, biti onaj mitski Radanovićev u posljednjoj sekundi utakmice s Bugarskom na Poljudu 1983., kojega pamtimo po Mladenu Deliću i njegovom nezaboravnom "Je li to moguće!?". Malo tko se danas sjeća da to nije bilo prvo "je li to moguće": deset godina ranije, protiv Grčke u Pireju, za majstoricu sa Španjolcima i Mundijal u Njemačkoj trebala nam je pobjeda od dva razlike, kad je pet sekundi prije kraja Stanislav Karasi iz gužve pogodio za 4:2, a Vladanko Stojaković – pijan od sreće ili od vinjaka, svejedno – vikao u mikrofon "Da li je to mogućno!?" Mogao je, eto, i to biti gol moje generacije, ali nije. Taj je pao 13. februara 1974. godine u Frankfurtu na rijeci Majni.
Valjda svi naši gastarbajteri iz cijele Njemačke toga su dana bili na Waldstadionu, kao što su svi u Jugoslaviji bili pred televizorom, iščekujući početak prijenosa majstorice protiv Španjolske: samo još jednom, šest godina kasnije, ulice jugoslavenskih gradova bit će puste kao te večeri. Muha se nad Jugoslavijom nije čula kad je u 13. minuti Brane Oblak namjestio loptu uz aut liniju, a odnekud natrčao Iko Buljan i uputio snažan centaršut u šesnaesterac. Ono što se potom dogodilo pamti svatko na Balkanu stariji od četrdeset pet: visoko se na petercu vinuo Josip Katalinski zvani Škija, centarhalf sarajevskog Željezničara, vratar José Ángel Iribar zvani El Chopo kratko je odbio loptu, a Katalinski je u padu desnom nogom zabio pod prečku za 1:0 i Weltmeisterschaft.
Bilo je boljih i većih igrača, bilo je važnijih utakmica i važnijih golova, i onih petom i onih u posljednjim sekundama, ali taj je Škijin odbijanac iz 13. minute ostao, eto, najslavniji gol cijele jedne historije. Vrag će ga znati zašto. A možda i zna. Nikad slučajnosti nisu bez vraga.
Te srijede, dok je pedeset hiljada naših gastarbajtera u svojim bijelim Mercedesima mahalo zastavama i trubilo niz Morfelder Landstrasse prema Waldstadionu, na kraju te ulice, na frankfurtskom aerodromu, pored JAT-ove "karavele" što je čekala završetak utakmice prošao je plavo-bijeli Tupoljev 154 sovjetskog Aeroflota. Kad se dovaljao do najudaljenijeg terminala, jedan je muškarac crvene brade izašao iz aviona i primio ružu od njemačke hostese: bio je to Aleksandar Isajevič Solženjicin, slavni nobelovac i pisac Jednog dana Ivana Denisoviča: te srijede, 13. februara 1974., komunističke vlasti deportirale su ga iz SSSR-a i strpale u avion za Frankfurt.
U tu su se hladnu frankfurtsku srijedu ukrstili naši putevi, i na tom smo raskršću na Morfelder Landstrasse sami sebi bili najveći na svijetu: na ledenim vrhovima hladnog rata, između Nixonovog Vijetnama i Brežnjevljevog Afganistana, između Watergatea i Arhipelaga Gulag, Henryja Kissingera i Ivana Denisoviča, stajali smo mali, ali zajebani, bez viška sumnje u svoju povijesnu važnost. Korni grupa je tih dana na Pjesmi Eurovizije pjevala rock-himnu slobodi i "generaciji iz četrdeset druge", a izgledala kao Grateful Dead prerušen u Abbu: ponudu da budu predgrupa Pink Floydu na vrhuncu njihove svjetske slave odbili su zbog – Vašeg šlagera sezone!
Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko "Ne!" i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
Već sljedećeg četvrtka Skupština SFRJ donijet će novi ustav, i to će biti početak kraja. Četiri mjeseca kasnije na istom stadionu odigrat ćemo prvu utakmicu Mundijala, 0:0 s Brazilom, točno s onog istog Škijinog mjesta na travnjaku Waldstadiona Oblak će glavom pogoditi stativu, završit ćemo na koncu osmi i posvađani, i sve će otići u vražju mater. Završit će tamo osamnaest godina kasnije, 5. aprila 1992., kad Sarajevom odjeknu prvi rafali: gorjet će stadion na Grbavici, gdje su te nedjelje trebali igrati Željezničar i beogradski Rad, a dobri Josip Katalinski spašavat će srpske nogometaše i autobusom ih preko Ilidže izvući na sigurno. Samo koji dan kasnije, na toj će mu Ilidži ubiti mlađeg brata.
Prošlog četvrtka tiho je u Sarajevu, na kraju našeg svijeta, umro Josip Katalinski Škija. S ove strane, u slovenskim i hrvatskim novinama izašle su tek kratke crtice, kao kad umiru zaboravljeni američki glumci i sovjetski sekretari. Naše velike i patetične priče strpljivo čekaju svoje junake, velike igrače i njihove historijske golove, one što zauvijek označe zajedničku memoriju cijele jedne generacije. A pamćenje je Škijine generacije prepolovljeno i sakato: ostalo je iza njega tek mutno, maglovito sjećanje na jedno vrijeme, jedan dan u životu kad smo vjerovali da smo najveći, dan kad je niz frankfurtsku Morfelder Landstrasse tekla rijeka raspjevanih, bučnih bijelih Mercedesa i jedan tihi, crni.
Nakon svega, ostane samo jedan takav dan u životu, jedan takav gol. Jedan gol Josipa Katalinskog.
Tekst objavljen u slovenačkom Dnevniku prenosimo uz dozvolu autora
Boris Dežulović
e-novine
Podrška kandidaturi Sarajeva za Evropsku prijestolnicu kulture
http://www.facebook.com/event.php?eid=124442394301659
