VIJESTI I ČLANCI OBJAVLJENI U FILDŽANU VIŠKA BROJ 562
Iz sadržaja broja 562:
Zahtjev za ukidanje PDV-a i provizije za pozive na humanitarne telefonske brojeve u BiH
Zbog teške ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini bolesne osobe, a najčešće roditelji teško oboljele djece, su prisiljeni organizovati razne humanitarne akcije u kojima prikupljaju novac za njihovo liječenje. Jedna od najpopularnijih i najefikasnijih humanitarnih akcija je prikupljanje novca putem humanitarnih telefona preko kojih obični građani, često i oni teškog imovinskog stanja, pozivom na određeni telefonski broj doniraju 1-3 KM za liječenje neke osobe....
PRIČA IZ MOSTARA: Katolički svećenik i muslimanski siromah
Gledam ga, sve vidim, ali ne vjerujem očima i ušima jer takav mi nije došao ni s lijeve ni s desne obale u ured da nešto na ovakav otmjeni, ljudski i vjerski, neću reći kršćanski, način da me pita ili da nas pita, jer ovo smo za malo vremena svi znali
Priča o jednom snu - Šalom ,Rahela!
U ponedjeljak, 18. jula, na gradskom groblju Bare naći će zemaljski smiraj Rahela Vučijak, rođ. Montiljo, sarajevska Jevrejka sa kojom odlazi još jedan, naizgled, običan život, a opet gotovo nestvaran, sav protkan dramom, sjetom i snom. Rahela je, kao djevojčica, bila dio jednog konvoja smrti, a iz nacističkog logora, rizikujući vlastiti život, spasio ju je tetak Salih Pozder, poznati sarajevski šnajder. Rahelini roditelji se iz logora nikada nisu vratili, a njihova jedinica je odgajana u porodici spasitelja, tu je stekla obrazovanje, udala se.
Zagreb podržao kandidaturu Sarajeva za Evropsku prijestolnicu kulture
I Grad Zagreb podržava kandidaturu Sarajeva za Evropsku prijestolnicu kulture 2014. godine, stoji u pismu koje je gradonačelnik ovog partnerskog Grada Milan Bandić uputio gradonačelniku Sarajeva Aliji Behmenu. Obrazlažući stav podrške, gradonačelnik Zagreba u pismu navodi kako je Sarajevo središte kultura, civilizacija i religija svijeta. „To je jedinstveni grad historije, kulture i umjetnosti, otvoren prema svima. Grad prijatelj, koji je kroz svoju suvremenu historiju, kao i proteklih stoljeća predstavljao jedinstven spoj srednjoevropske, balkanske i mediteranske kulture.
Pročitajte kompletne članke:
Zahtjev za ukidanje PDV-a i provizije za pozive na humanitarne telefonske brojeve u BiH
Zbog teške ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini bolesne osobe, a najčešće roditelji teško oboljele djece, su prisiljeni organizovati razne humanitarne akcije u kojima prikupljaju novac za njihovo liječenje.
Jedna od najpopularnijih i najefikasnijih humanitarnih akcija je prikupljanje novca putem humanitarnih telefona preko kojih obični građani, često i oni teškog imovinskog stanja, pozivom na određeni telefonski broj doniraju 1-3 KM za liječenje neke osobe.
Sramota je što država, umjesto da podrži humanost naših građana i ohrabri ih da što masovnije učestvuju u tim akcijama, na račun jedne od najljepših ljudskih osobina – humanosti i “preko leđa“ teško bolesne djece izvlači profit tako što naplaćuje PDV na ovu aktivnost i dopušta telekom operaterima da uzimaju proviziju na svaki poziv.
Ako je BiH spala na to da puni svoje budžete čak i na ovaj način i ako ne ukine odmah ove neljduske namete na humanost, onda smatramo da je naša država definitvno doživjela totalnu moralnu propast.
Zbog svega gore navedenog, mi dole potpisani građani tražimo sljedeće:
1. da Vijeće ministara BiH hitno u parlamentarnu proceduru uputi zahtjev za ukidanje PDV-a na humanitarne telefone.
2. da Parlamentarna skupština BiH po hitnom postupku ukine PDV na humanitarne telefone.
3. da Vlada FBiH i Parlament FBiH hitno nalože telekom operaterima da odmah prekinu uzimanje pristupnih taksi i provizije na pozive ostvarene putem humanitarnih telefona, a da eventualne tehničke troškove ovih akcija pokriva iz svojih budžetskih i nebudžetskih sredstava, kao i da im nalože da po završetku neke akcije što prije prebace prikupljeni novac osobi za koju je akcija pokrenuta.
Link za peticiju:
http://www.petitiononline.com/humbroj/petition.html
Link za facebook grupu:
http://www.facebook.com/home.php?sk=group_178155245567215
PRIČA IZ MOSTARA: Katolički svećenik i muslimanski siromah
.
Gledam ga, sve vidim, ali ne vjerujem očima i ušima jer takav mi nije došao ni s lijeve ni s desne obale u ured da nešto na ovakav otmjeni, ljudski i vjerski, neću reći kršćanski, način da me pita ili da nas pita, jer ovo smo za malo vremena svi znali
Upoznao sam ga prve
godine župnikovanja u Mostaru. Otmjen, stari gospodin s upeglanom, bijelom
košuljom, starijom kravatom, a tako i odijelom, ali uvijek uredan, dostojanstven
i ljubazan gospodin. Predstavio mi se kao musliman i rekao ime, ali ja sam ime
zaboravio, a njega tako upečatljivo imao i imam sada u duši. Kako ga nećeš
zapamtiti kada ti dolazi na skoro jedinstven način. Koliko sam prijevara ili
pokušaja prijevara doživio od 1988. u Caritasu, bolje je ne govoriti, a tek
koliko fiškaluka i gluposti da te glava zaboli. Ja sam uvijek tvrdio da, kada
bih bio liječnik, dao bih rado i odmah bolovanje svakomu koji mi iskreno kaže da
mu treba, i uz to kaže razloge, pa bilo to – putovanja, radovi u polju,
neizbježne berbe, svatovi ili mora odspavati jer je prevršio granicu. Tako mi je
vrijedilo i s radom u Caritasu – budi iskren.
Glavni junak ovoga razmišljanja je došao (oprosti mi, prijatelju, što sam ti
zaboravio ime) u župni ured, pozdravio me, upitao za junačko zdravlje i
odrješito, ali odmjereno izustio:
“Velečasni, smijem li Vas nešto iskreno i povjerljivo zamoliti?”
“Da, Zašto ne?”
“Velečasni, ja ovdje dolazim samo da Vas zamolim da mi dopustite svako toliko da
dođem tražiti od vas koji novčić samo za kruh. Ponavljam, samo za kruh ili hljeb,
kako hoćete. Svega imam, hljeb nemam“.
Gledam ga, sve vidim, ali ne vjerujem očima i ušima jer takav mi nije došao ni s
lijeve ni s desne obale u ured da nešto na ovakav otmjeni, ljudski i vjerski,
neću reći kršćanski, način da me pita ili da nas pita, jer ovo smo za malo
vremena svi znali. Nije on dolazio i provjeravao koji je svećenik koji dan u
uredu da se „prodaje“ raznim smicalicama, jadikovkama ili lažnim dokumentima.
Tako sam mu rado rekao da može doći i da će ovo uvijek biti, bez ikakvih uvjeta,
uslišano. Čak je rekao i cijenu kruha i da mu je dovoljno pola kruha, ako mi
možemo to učiniti.
Na njegovu molbu je dobio nekoliko puta više. Za lijepo čudo, on bi se tek
pojavio mojim danom uredovanja u petnaest dana, a to bi pravdao da je imao baš
toliko za kruh koliko je i tražio. Naravno da je bio i simpatija ureda po svom
ponašanju. To je trajalo barem tri godine. Jedno vrijeme – nekoliko mjeseci – ga
nije bilo, pa smo se raspitivali što je s njime i je li živ. Pojavio se, ali
vidno opao i omršavio. Nije došao ništa pitati nego samo reći da ide u bolnicu i
da ga preporučimo Bogu u našim molitvama. Tu smo bili nazočni i gvardijan i ja.
Ostali smo zabezeknuti i bez riječi. On se pozdravio i skoro došao prema mostu,
a ja sam onako kao za sebe rekao da smo mi jad i čemer. On odlazi u bolnicu,
iako ništa ne traži, nismo se sjetili da ga počastimo kojom markom. Ja sam
izletio vani s pedeset maraka u ruci i, kao da sam u Tuštoj Ljuti, počeo vikati:
Gospodine, gospodine. On, jadan kao da se ipak nadao da ćemo se sjetiti i nešto
mu udijeliti, ali ga je bilo stid pitati, brzo se okrenuo i opazio mene kako
trčim prema njemu. Vratio se koji korak sačekao, uzeo novac, suze idu, a onda će
onako spontano:
„Mogu li Vas poljubiti da kažem Bogu hvala za sve fratre koje sam poznavao u
mojih, skoro, osamdeset godina?“
Rekao sam da zašto ne, ali me slomio razlogom i iskrenim prijateljstvom, pa i
moja suza se stvori tu negdje.
Prošlo je nekoliko mjeseci, nije se pojavio. No, pojavile su se dvije osobe iza
toga, negdje oko podne kada su fratri na molitvi, a iza toga na ručku, da ih
nađu i da ne gube vrijeme dolazeći više puta. Ove dvije osobe, sredovječni
muškarac, a tako i žena u blizu godina, tražili su župnika i gvardijana. Malo
čudno da traže obojicu zajedno. To se događa samo kada su u pitanju kakve
parnice, pritužbe ili još neugodnije prigode. Ništa! Tu smo obojica i iza
molitve, prije ručka, idemo pred ured. Meni su nepoznate osobe, a vidim i njemu.
Nisu veseli, nisu nabrušeni, nekakvo dobroćudno, ali neodređeno povjerenje je tu.
Muškarac je prvi poslije pozdrava i stiska ruku:
„Dragi moji fratri!“
Već se lakše diše, nije nikakva tužba ni pritužba, ovdje je ljepše ozračje.
„Ja sam sin onoga staroga gospodina, muslimana što je vama dolazio za kruh u
ured, a ovo je moja sestra. Naš otac je umro ovih dana i čim smo otklanjali
dženazu, htjeli smo odmah ispuniti i njegovu posljednju želju“.
Suza je pošla, a ja sam se sjetio svega i svakoga trena s njime. On je bio
zanimljiv i rado bi ga se slušalo, ali je bio toliko oprezan i bojažljiv da nama
ne bi dosadio, pa zato od njega nismo nikada ni doznali tko je i što je bio,
osim što znamo, a i sada se potvrđuje da je bio čovjek, i to ljudina.
Odmah sam uletio s pitanjem:
„A njegova posljednja želja je bila zacijelo vezana uz nas, dok ste vas dvoje
sada ovdje?“
„Da“.
I nastavlja:
„Zakleo nas je dragim Allahom da ne smijemo zaboraviti doći k vama fratrima,
župnicima odmah iza njegove dženaze i zahvaliti vam na svemu što ste činili za
njega. Mi mu nismo mogli previše pomoći, on je to znao i shvaćao. Shvatili smo i
da ne bi nas stavljao u neprilike jer imamo brojne obitelji, radije je dolazio
vama i od vas tražio kruh, odnosno ono što je mislio da mu samo vi možete dati.
Od vas je uvijek radostan dolazio, ali je radostan i vama išao. Na nas je prenio
blagoslov da ga vama damo“.
Ti sada pričaj svoje vjersko znanje i poimanje. Kruh iz ruke s ljubavlju u ime
Boga je kazao sve. Neznani prijatelju, počivaj u miru! Nisi mi ni prvi ni
posljednji, nadam se, u životu, ali si me toliko puta živ obradovao, a možda još
najviše ovom oporukom, zamolbom i zapovijedi svojoj djeci prema nama.
Piše: fra. Franjo Mabić
Večernji/DEPO PORTAL/a.k.
Priča o jednom snu - Šalom ,Rahela!
U ponedjeljak, 18. jula, na gradskom groblju Bare naći će zemaljski smiraj Rahela Vučijak, rođ. Montiljo, sarajevska Jevrejka sa kojom odlazi još jedan, naizgled, običan život, a opet gotovo nestvaran, sav protkan dramom, sjetom i snom. Rahela je, kao djevojčica, bila dio jednog konvoja smrti, a iz nacističkog logora, rizikujući vlastiti život, spasio ju je tetak Salih Pozder, poznati sarajevski šnajder. Rahelini roditelji se iz logora nikada nisu vratili, a njihova jedinica je odgajana u porodici spasitelja, tu je stekla obrazovanje, udala se.
Pričala mi je jednom ova žena da nikada, ali baš nikada, nije dan prošao a da se njene misli nisu vratile u vrijeme u kojem su njeni sunarodnjaci nosili žutu traku...Živjela je, inače, u staroj kući na Obali, koja i danas postoji, i idući u školu, Rahela je uvijek zamišljala jedan susret: „Ovako je to trebalo da bude. Doći ću na ono ćoše gdje je muzej Mlade Bosne i tu ću se sudariti s neizbrijanim, mršavim čovjekom, koji će mi reći da on ima djevojčicu istog uzrasta kao i ja, i upitat će me da li je možda poznajem. A kako joj je ime, reći ću, a on će odgovoriti: Rahela... Pogledat ću ga malo bolje i vrisnuti od radosti. To je moj otac"!
Kada smo razgovarali, Rahela je već bila penzionerka, ali je nekoliko puta uzdahnula: za maminu smrt je čula, postoje i svjedoci tog dana kada su je odveli u gasnu komoru, ali sudbina oca je ostala nerazjašnjena.
I Rahela se nije nikada prestala nadati i sanjati. Često bi stala pored prozora, pa kada bi joj pogled pao na nekog prosjaka, ne bi joj bilo mrsko sići i udijeliti mu bilo šta: "Mislila sam, možda i moj otac tako luta po svijetu, i možda upravo sada neka žena pruža prema njemu ruku". Nažalost, u zemlji u kojoj su se 1992-1995. pojavile neke nove Rahele priča o snu ove Sarajke ne nestaje njenim odlaskom.
Edina Kamenica
Oslobođenje
Zagreb podržao kandidaturu Sarajeva za Evropsku prijestolnicu kulture
I Grad Zagreb podržava kandidaturu Sarajeva za Evropsku prijestolnicu kulture 2014. godine, stoji u pismu koje je gradonačelnik ovog partnerskog Grada Milan Bandić uputio gradonačelniku Sarajeva Aliji Behmenu.
Obrazlažući stav podrške, gradonačelnik Zagreba u pismu navodi kako je Sarajevo središte kultura, civilizacija i religija svijeta.
„To je jedinstveni grad historije, kulture i umjetnosti, otvoren prema svima. Grad prijatelj, koji je kroz svoju suvremenu historiju, kao i proteklih stoljeća predstavljao jedinstven spoj srednjoevropske, balkanske i mediteranske kulture.
Zato smo uvjereni da će dodjela titule kulturne prijestolnice Evrope ne samo potvrditi ono što danas prepoznajemo u Sarajevu kroz našu zajedničku saradnju na projektima razvoja i stvaranja novih vrijednosti i novih urbanih zajednica.
Sarajevo je ne samo simbol, već i istinski međukulturni grad, što tituli evropskoga kulturnog centra daje posebno značenje“, stoji, između ostalog, u pismu koji je potpisao gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, saopšteno je iz Grada Sarajeva.
(MOJportal)
Skoplje podržalo kandidaturu Sarajeva za Evropsku prijestolnicu kulture
Gradonačelnik Skoplja Koce Trajanovski, partnerskog Grada sa Sarajevom, uputio je pismo gradonačelniku Sarajeva Aliji Behmenu u kojem izražava podršku kandidaturi Sarajeva za Evropsku prijestolnicu kulture 2014. godine.
„Grad Skoplje, kao glavni grad Republike Makedonije, želi dati potpunu podršku Gradu Sarajevu kao kandidatu za Evropsku prijestolnicu kulture 2014. godine.
Skoplje i Sarajevo imaju dugogodišnje prijateljstvo i zajedno razvijaju tradicionalne veze u mnogim oblastima. Naši gradovi također su potpisali Protokol o saradnji 2008. godine kao dokument koji naglašava naše želje i namjere u jačanju naše dugotrajne saradnje.
Oba grada imaju karakteristike multikulturalnih gradova i razmjenjuju mnoga iskustva.
Grad Skoplje je uvjeren da Sarajevo kao Evropski multikulturalni grad zaista zaslužuje ulogu Evropskog grada kulture. Ova uloga pomoći će Sarajevu da istakne svoje bogatstvo i raznolikost. U tom smislu mi podržavamo da glavni grad Bosne i Hercegovine treba dobiti ovu veoma vrijednu ulogu koja će imati značajan utjecaj na evropske vrijednosti života“, navodi se u pismu koji je potpisao gradonačelnik Skoplja Koce Trajanovski, saopšteno je iz Grada Sarajeva.
(MOJportal)
Podrška kandidaturi Sarajeva za Evropsku prijestolnicu kulture
http://www.facebook.com/event.php?eid=124442394301659
