VIJESTI I ČLANCI OBJAVLJENI U FILDŽANU VIŠKA BROJ 565
Iz sadržaja broja 565:
Kako je Đojo spasio Jusufa od ratnog ludila u Bijeljini
Masovni zločini u
Bijeljini počeli su 1. aprila 1992. godine, mada je grad mjesecima ranije bio
potpuno okupiran. Sa dotadašnjih radnih mjesta istjerani su svi Bošnjaci. Sve je
bilo u rukama SDS-a. U takvom stanju bilo je potrebno još samo uvjeriti domaće
Srbe da je lako ratovati, ubijati i progoniti civile.
Sjećanje na hrabar ljudski čin
"Na današnji dan prije dvadeset godina, 29. rujna 1991. godine, organizirana je i uspješno provedena evakuacija pakračke bolnice. Ovim putem želimo podsjetiti javnost na ovaj iznimno važan i hrabar ljudski čin i odati priznanje svima koji su u tim trenucima pokazali iznimnu humanost i požrtvovnost kako bi se spasili životi najugroženijih.
Pročitajte kompletne članke:
Kako je Đojo spasio Jusufa od ratnog ludila u Bijeljini
Masovni zločini u
Bijeljini počeli su 1. aprila 1992. godine, mada je grad mjesecima ranije bio
potpuno okupiran. Sa dotadašnjih radnih mjesta istjerani su svi Bošnjaci. Sve je
bilo u rukama SDS-a. U takvom stanju bilo je potrebno još samo uvjeriti domaće
Srbe da je lako ratovati, ubijati i progoniti civile.
Nekadašnji direktor Radija Bijeljina, novinar Jusuf Trbić, kao ni većina
njegovih sugrađana, nije znao šta se dešava. Kaže kako je atmosfera postajala
sve napetija, kako je nepoznata tegoba pritiskala grad i ljude u njemu. Zapucalo
je u noći između posljednjeg dana marta i prvog dana aprila.
Tri dana je trajao opći metež koji su u Bijeljini provodili Arkanovci. Jusuf se
sa porodicom odselio u kuću punca misleći da će tamo, zajedno sa komšijama
Srbima, biti sigurniji. Međutim, došli su Arkanovci, među njima i Jusufov
komšija Mirko Blagojević. Odveli su ga u krizni štab gdje je premlaćen.
„Mene su tukli cijelu noć, sve do četiri sata ujutro. Tukli su me Arkanovci. I
Biljana Plavšić kad se javila, on je, gledajući u mene, u slušalicu rekao
sljedeću rečenicu koju sam jako dobro zapamtio: ’Ne brinite, nećemo mi njega, mi
znamo koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo.’ Meni je, naravno, tada bilo
sve jasno. Ja sam bio toliko pretučen da mislim da nisam imao nijednog milimetra
bijele kože na sebi“, prisjeća se Trbić.
Čevtri dan aprila, komšije Srbi angažovale su kombi kojim su komšije muslimane
povezli u kasarnu, u ruke vojsci u koju su vjerovali. Međutim, po dolasku Jusuf
je vidio iste one Arkanovce koji su ga tukli noć prije. Nije želio ući u kasarnu.
Tada ga je komšija Đorđislav Krstić pozvao da se sakrije u kući njegovog brata.
„Na ulazu u dvorište njegovog brata njima dvojici sam rekao: ’Dajte da nađem
neku kuću, nekoga koga ja poznajem, nekog muslimana, da ne bude da stradate vi.’
Ja sam znao da će me tražiti. Đojo mi je onda rekao:’Jusufe, ti si naš gost
ovdje i ako treba neko da pogine, prvo ćemo poginuti moj brat i ja, pa onda ti’,“
priča Jusuf.
"Jeli smo i pili što smo imali"
Kod porodice Krstić bio je nekoliko dana. Pomagali su mu, liječili su njegove
rane koje je zadobio prilikom premlaćivanja u kriznom štabu.
Trbić: On je meni spasio glavu po cijenu da on strada, da on ispašta zbog toga. I to je nešto što se ne može zaboraviti. Takav gest u to vrijeme značio je zaista mnogo.
„Ti ljude koje ja nisam ni poznavao - Đojin brat, snaha i djeca, zaliječili su
me tada, krili me, čuvali naravno. Đojo Krstić se ponašao tako kako smo mi
navikli od komšija. Kult komšiluka je u Bosni, kao što znamo, tradicija - ali
evo za mene je to bio spas. On je meni spasio glavu po cijenu da on strada, da
on ispašta zbog toga. I to je nešto što se ne može zaboraviti. Takav gest u to
vrijeme značio je zaista mnogo.“
Jusufov komšija Đorđislav Krstić smatra da je pružanje pomoći onima koji je
trebaju normalna ljudska reakcija.
„Prihvatili smo normalno kao ljudi da mu pomognemo, da ga izvučemo. I tako smo i
uradili. Kad smo došli kod mog brata, on je malo i strahovao i priupitao je li
bezbjedno, ako ćemo imati problema da on promijeni lokaciju. Međutim, mi smo
zadržali njega, rekli smo mu da se ne plaši i da ostane. I tako je i bilo. Jeli
smo i pili ono što smo imali - i poslije toga je objavljeno primirje i mi smo se
vratili“, kaže Krstić.
Jusuf, koji je do sada napisao tri knjige o ratnim dešavanjima u Bijeljini, kaže
kako je bilo mnogo sličnih primjera, ali da ljudi ne žele da ih ispričaju.
„Ljudi se zbog atmosfere koja je poslije toga zavladala boje se da će ih drugi
Srbi gledati poprijeko zbog toga. Đojo se nikada nije ustručavao da priča o
tome. Meni je drago što je Đojo jedan od ljudi koji su uspjeli da u meni
sačuvaju vjeru u zajednički život, u ljude, u poštenje, u moral kojeg je, kao
što znamo, sve manje danas“, kaže Jusuf.
Nakon mjesec dana skrivanja, uz pomoć rodbine ali i komšija, Jusuf je pobjegao u
Novi Sad, odakle se prebacio u Bratislavu. Završetkom rata u BiH, Jusuf se sa
porodicom vratio u Bijeljinu, te se i danas, 19 godina od početka rata u
Bijeljini, druži sa Đorđislavom, koji mu je spasio život u vrtlogu ludila
dovodeći sopstveni u rizik.
Selma Boračić
Slobodna Evropa
Sjećanje na hrabar ljudski čin
"Na današnji dan prije dvadeset godina, 29. rujna 1991. godine, organizirana je i uspješno provedena evakuacija pakračke bolnice. Ovim putem želimo podsjetiti javnost na ovaj iznimno važan i hrabar ljudski čin i odati priznanje svima koji su u tim trenucima pokazali iznimnu humanost i požrtvovnost kako bi se spasili životi najugroženijih.
Pakrac je od kraja kolovoza 1991. pa sve do potpisivanja Sarajevskog primirja bio jedna od žarišnih točaka u Domovinskom ratu. Istina, nikad toliko pod lupom javnosti poput Vukovara ili Dubrovnika, ali kada je početkom 1992. godine potpisano Sarajevsko primirje, Pakrac je, baš kao i obližnji Lipik, bio jedan od najrazrušenijih hrvatskih gradova. U takvim nemogućim okolnostima trebalo je nekako djelovati i koliko je to bilo moguće održavati red u Medicinskom centru u kojem je pri kraju rujna 1991. godine još uvijek bilo više od 300 pacijenata, od toga njih 275 na Psihijatriji.
Vrlo važnu, hrabru, rizičnu, ali i nužnu evakuaciju Medicinskog centra Pakrac, u tom trenutku pod konstantnim napadima i tek dvjestotinjak metara udaljenog od položaja pobunjenih Srba, osmislio je i sa svojim najbližim suradnicima i suradnicama organizirao Đorđe Gunjević, tadašnji pomoćnik povjerenika Vlade RH za Pakrac, zadužen za zdravstvo i socijalnu skrb.
U ranim jutarnjim satima 29. rujna 1991. godine, pod okriljem mraka i pod neposrednom opasnošću, Gunjević i suradnici su u dogovoru s Ministarstvom zdravstva iz ratom ugrožene pakračke bolnice uspješno evakuirali 300 pacijenata i medicinskog osoblja. Među pacijentima većina su bili psihički bolesnici sa odjela Psihijatrije, no i više destaka nepokretnih civila i branitelja s odjela intenzivne njege i kirurgije.
Na žalost, za svoje zasluge u, kako je neki nazivaju 'najhumanijoj akciji u Domovinskom ratu', Đorđe Gunjević je platio visoku cijenu objema stranama: prije evakuacije maltretirali su ga u Bučju koje je bilo pod kontrolom Srba, a nakon nje i merčepovci u zloglasnoj Pakračkoj Poljani. Iako se radilo o velikoj akciji i pobjedi humanosti nad bezumljem i zlom u kojoj se bolesnike nije dijelilo na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost, osoba koja ju je osmislila i provela doživjela je osobnu kalvariju - danima je premlaćivan i ponižavan, imovina mu je opljačkana, a kuća u Pakracu zapaljena.
O situaciji u ratnom Pakracu početkom '90-ih, akciji evakuacije bolnice, ali i svojoj tragičnoj sudbini Đorđe Gunjević je progovorio u formi dnevničko-memoarskih zapisa, koje je Documenta objavila 2010. godine pod nazivom "Evakuiran u Pakračku Poljanu".
Svojevrsna satisfakcija i priznanje za sve učinjeno stiglo je 2010. godine kada je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović odlikovao Đorđa Gunjevića i Katicu Bergman, glavnu medicinsku sestru pakračke bolnice, Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobni čin hrabrosti i humanosti u Domovinskom ratu na području Pakraca 1991. godine.
Ovom prilikom želimo još jednom odati priznanje i zahvalnost svim znanim i neznanim pojedincima i pojedinkama širom Hrvatske koji su i u trenucima civilizacijskog propadanja čitavih zajednica u vihoru rata smogli snage i hrabrosti da čine dobro, često riskirajući i vlastite živote", priopćeno je iz Documente.
H-Alter
Zahtjev za ukidanje PDV-a i provizije za pozive na humanitarne telefonske brojeve u BiH
Zbog teške ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini bolesne osobe, a najčešće roditelji teško oboljele djece, su prisiljeni organizovati razne humanitarne akcije u kojima prikupljaju novac za njihovo liječenje.
Jedna od najpopularnijih i najefikasnijih humanitarnih akcija je prikupljanje novca putem humanitarnih telefona preko kojih obični građani, često i oni teškog imovinskog stanja, pozivom na određeni telefonski broj doniraju 1-3 KM za liječenje neke osobe.
Sramota je što država, umjesto da podrži humanost naših građana i ohrabri ih da što masovnije učestvuju u tim akcijama, na račun jedne od najljepših ljudskih osobina – humanosti i “preko leđa“ teško bolesne djece izvlači profit tako što naplaćuje PDV na ovu aktivnost i dopušta telekom operaterima da uzimaju proviziju na svaki poziv.
Ako je BiH spala na to da puni svoje budžete čak i na ovaj način i ako ne ukine odmah ove neljduske namete na humanost, onda smatramo da je naša država definitvno doživjela totalnu moralnu propast.
Zbog svega gore navedenog, mi dole potpisani građani tražimo sljedeće:
1. da Vijeće ministara BiH hitno u parlamentarnu proceduru uputi zahtjev za ukidanje PDV-a na humanitarne telefone.
2. da Parlamentarna skupština BiH po hitnom postupku ukine PDV na humanitarne telefone.
3. da Vlada FBiH i Parlament FBiH hitno nalože telekom operaterima da odmah prekinu uzimanje pristupnih taksi i provizije na pozive ostvarene putem humanitarnih telefona, a da eventualne tehničke troškove ovih akcija pokriva iz svojih budžetskih i nebudžetskih sredstava, kao i da im nalože da po završetku neke akcije što prije prebace prikupljeni novac osobi za koju je akcija pokrenuta.
Link za peticiju:
http://www.petitiononline.com/humbroj/petition.html
